Hajducija.
Sta mislis sta bi bilo da su mjesto Srba bili Bugari ili Madjari gusili nemire i hajduciju?
Na znam na koju hajdučiju misliš, hajdučija je "u gori hajduk", ovdje je pobijeno stanovništvo Šahovića.
"
ĐILAS O POKOLJU U ŠAHOVIĆIMA
Đilas piše da je kao glavni uzrok za ovako svirep i nečovječanski odnos prema Bošnjacima, svakako, ležao u mentalitetu stanovništva: urođena vjekovna mržnja prema Turcima, želja za osvetom svega što su navodno muslimani u prošlosti učinili Crnogorcima, kao i pohlepa za zemljom koju su porobili Turci poslije bitke na Kosovu u 14. stoljeću. Crnogorci se za ovo nisu naročito organizirali, oni su se spontano stavili pod komandu penzioniranih oficira koje su putem pronašli.
Đilasov otac Nikola, žandarmerijski oficir, i niz njegovih rođaka učestvovali su u genocidu.
U djelu
Land Without Justice (London, 1958) Đilas je, između ostalog, napisao:
“Takvog osvetničkog pohoda nije nikada bilo. Čovjek nije mogao ni slutiti da je tako nešto moglo biti sakriveno u takozvanoj narodnoj duši. Pljačka iz 1918. godine bila je prema ovome nevina dječija igra. Većina ovih krstaša stidjela se kasnije svojih djela. Ali ona ih učinila. Takođe i moj otac, koji nije imao osobitih svirepih naklonosti, u najmanju ruku ne više od svih drugih Crnogoraca. Nikada poslije nije htio o ovome da razgovara. Žalio je svoje učestvovanje u ovoj akciji, kao jedan pijanac koji počini zločin i kasnije se otrijezni.
Žandari malog grada preko Tare, kao i većina činovnika opštine bili su uglavnom Crnogorci i činili su ono što je rulja od njih tražila. U Šahovićima su te vlasti dale obavještenja da će jedna grupa muslimana, koji su kao taoci pritvoreni, biti sprovedena u Bijelo Polje. Crnogorci su ovu kolonu taoca sačekali kraj groblja i masakrirali ih, kojom prilikom je poubijano preko pedeset istaknutih muslimana. Sličan prepad trebao je biti izvršen i prema muslimanima Bijelog Polja, inače miroljubivim i marljivim ljudima. Njih su takođe, kao taoci, pod stražom, trebali transportovati preko Šahovića. U zadnji momenat ovo je spriječio jedan srpski oficir jugoslovenske vojske.
Uništenje muslimanskih naselja i življa uzelo je takve mjere da je morala interevenisati vojska, jer je žandarmerija bila pasivna i nepouzdana.
Ovi događaji su se pretvorili u malom u pravi vjerski rat, pri čemu je stvorena samo jedna strana bila ubijena… Oko trista pedeset osoba bilo je na bestijalni način ubijeno. Kod ove trke za ubistvom došlo je do silovanja žena, jednog zločina koji je do tada kod Crnogoraca važio kao nedopustiva sramota…
Čim je došlo do intervencije vojske uviđala je i rulja ozbiljnost situacije i povukla se. Ali potom opustiše muslimanska naselja. Muslimani prodadoše svoje posjede za bagatelu i odseliše u Tursku. Tako predio Bijelog Polja i Šahovića, što kroz masakr, što kroz strah opisuje i mjesto muslimana, doseliše Crnogorci.
Ova djela izazvaše opštu odvratnost, čak i kod učesnika. Iako je Jugoslavija imala tada parlamentarnu ustanovu, bila je čitava afera zabašurena. Da je provedena savjesna istraga, moglo se krivce i vođe ustanoviti. Ali uopšte nije bilo nikakve istrage. Dva ili tri žandara iz Šahovića kažnjeni su manjima kaznama, jer su taoci predali svjetini. Bila je najavljena jedna opšta istraga, koja se pokazala kao obična komedija.
Ono što je svaki moral i red poništilo nisu bila toliko samo ubistva, koliko način na koji su izvedena.
Nakon što su taoci u Šahovićima bili poklani, išao je jedan seljak iz našeg sela Sekula od jednog mrtvaca do drugog i prerezao im žile na nogama. Tako se radi na selu sa volovima nakon što ih se sjekirom oborilo, da se ne bi mogli ponovo dići, ukoliko su još živi. Neki su u džepovima mrtvaca našli komade šećera natopljene krvlju, kojeg su kasnije jeli. Đeca su bila trgana iz naručja majki i sestara i pred njihovim očima zaklata… Muslimanskim sveštenicima čupali su brade i urezivali krstove na čelo. U jednom selu zavezali su jednu grupu ljudi za plast sijena i zapalili. Neki su kasnije tvrdili da je plamen iz zapaljenih tjelasa bio purpurno crven.
Ako čovjek hladno promisli, može da izgleda da nije bitno na koji način budu ljudi ubijeni i šta se poslije toga događa sa njihovim tjelesima. Ali nije tako. Upravo ta činjenica da su oni pronalazili tako zaprepašćujuće načine ubistva, da su ljude klali kao životinje, djeluje najužasnije i otkriva cijelu mračnu prošlost njihove duše ubica.
U ovoj zemlji ubistvo nije nešto zastrašavajuće. Na to se naučilo. Ali nečovječni način ovih ubistava i sadistički užitak u tome pobudili su otpor i jednodušnu osudu i ako se kod žrtava radilo o muslimanima…
Da nepravda bude potpuna, nisu muslimani oni koji su ubili Boška, nego crnogorski prvaci iz Kolašina. Moj otac je to kasnije saznao od jednog povjerljivog čovjeka.”
CRNI DANI ZA SANDŽAK
Prema riječima historičara i profesora na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru Redžepa Škrijelja, pokolj i strahovita nesreća koja je zadesila Bošnjake 1924. godine ni po čemu nije različita od nesreća koje su se Bošnjacima dešavale i ranije, posebno onih godina nakon stvaranja Kraljevine SHS, na Pešteri i ostalim dijelovima Sandžaka, uz poznatu Njegoševu poruku “trijebljenje gube i storine”.
Vasojevići su nameračili lijepu zemlju u Šahovićima i tražili način da do nje dođu zastrašivanjem i ubijanjem svojih susjeda.
Strahovito je bilo i raseljavanje koje je uslijedilo. Jedan dio stanovnika prešao je u druge dijelova Sandžaka, a većina je odselila za Brčko, u sela Gornji Islamovac i Rahići, a ima ih i u drugim dijelovima Bosne. Nakon zločina u Šahovićima, više od dvije hiljade ljudi iselilo se za Tursku u oblasti Sivas, Samsun.
“Sva dokumenta o ovom događaju ili su sakrivena ili su kao plod cenzure povučena zbog namjere da se ovaj zločin genocidnih razmjera prikrije. Osim tekstova režimskih listova
Politike, donekle
Vremena, najpouzdanije pisanje o ovim događajima imamo u listu
Hak, kojeg je izdavala stranka Džemijet, koji pod naslovom
Crni dani za Sandžak od 6. decembra 1924. govori o bilansu i tragičnim posljedicama ovog krvavog masakra čiji je cilj bilo etničko čišćenje.
Zbog pisanja o Šahovićima, u novembru 1924. godine čitava dva broja su zaplijenjena. Umjesto da se kazne počinioci, ukida se list
Hak i otežava njegov rad, a kasnije i zabranjuje stranka Džemijet, koja se tada proklamirala kao organizacija za zaštitu muslimana južne Srbije.
“Zločin genocidnih razmjera u Šahovićima jedan je od najtežih kada je u pitanju zloglasna Kraljevina SHS, ona je krvavija tim više zbog toga što će se, dolaskom solunskih boraca, pokrenuti iseljavanje iz Brnjice (Pešter), odakle se najmanje sedamdeset porodica iselilo u različita mjesta, od Sandžaka do Anadolije. To se ništa ne razlikuje od onoga što su spjevovima pripremili neki ideolozi”, konstatira Škrijelj.
ZLOČINCI EGZEKUTORI NAGRAĐIVANI
Kada se pogledaju i analiziraju učesnici zločina, postaje sasvim jasno da su oni nakon počinjenog nagrađivani. Umjesto da ih čeka zaslužena kazna, jasno se vidi namjera države da taj prostor, koji je nekada pripadao Bošnjacima, etničkim čišćenjem ustupi egzekutorima i na taj način pokaže da će još gore proći svako onaj ko se bude osilio. To je poruka kako se najefikasnije može očistiti jedan prostor i steći benefit u vidu plodnih oranica, livada i šuma.
Škrijelj ocjenjuje da je po intenzitetu zločina to jedan od najkrvavijih, nalik na zločine “kerova rata”, jer ima slučajeva da je jedan od zločinaca oteo ženi bebu iz naručja i zaklao je. To govori o metodama pritiska nad nezaštićenim stanovništvom.
Na ovakve krvave događaje, poručuje Škrijelj, važno je gledati objektivno i na njih podsjećati javnost.
“Učimo historiju da nam se ne bi ponavljala, a ne gledamo na nju s razine osvetoljubivosti. S ove strane Sandžaka svom narodu dugujemo knjigu koja razobličava te zloglasne planove koji su po intenzitetu i načinu izvršenja slični onima koji su u Bosni i Sandžaku rađeni devedesetih godina i zbog kojih i dan danas strahujemo. Kroz ovu priču eliminirat ćemo uvjerenost većinskog naroda da je ratovanje i ubijanje tradicija ovih krajeva i naroda. Pišući o jednom ovakvom strašnom zločinu, nastojimo stvoriti predstave za potrebom da se živi mirno i bez ugrožavanja nezaštićenih, da se tako može živjeti i stvarati”, zaključio je profesor Škrijelj."
https://stav.ba/istraga-poturica-provedena-je-u-crnoj-gori-1924-godine/