Pozdrav dobri ljudi. Zanimaju me vasa iskustva, kao i misljenja o povratku u Srbiju iz inostranstva. Radim u Nemackoj kao programer vec par godina, i u principu mi je ok, ali me zelja za Beogradom jako vuce da se vratim, i svakodnevno sam u toj dilemi. Prednosti zivota u Nemackoj su te sto ne moraju da se trpe sve one gluposti i nakaznosti koje se desavaju u sistemu i drustvu u Srbiji, uredjen sistem, sigurno okruzenje za bezbrizno podizanje deteta, ali nedostaci su odsustvo familije, prijatelja, socijalni aspekt, osecaj pripadnosti itd...Sta vi misliste?
Mi živimo u Australiji već 5 godina, otišli smo u nekim starijim godinama. Jedan od razloga odlaska je što nam je stariji sin stasavao za fakultet, a nismo smeli da se kockamo, hoćemo li imati minimum 500, do 1000 eura da mu plaćamo smeštaj, hranu i studije u Bg-u. Tema zagađenja nam nije bila tema nikada, ali sada jeste. Kad razmislim, večito smo se inhalirali pulmikortom, zimi jednom mesečno prehlada sa gušenjem, mislili da je do nas, da smo metiljavi. Došli ovde, doneli inhalator i ni jednom ga nismo iskoristili.
Novac (plate) ovog puta ostavljam po strani, jer si rekao da ti je svejedno i da lepo možeš živeti i u Srbiji. Ipak, Australija je u odnosu na Evropu zemlja sa značajnije većim platama, i opuštenijim životnim stilom.
Pored svega što su svi naveli za/protiv, jedna velika tema je zdravlje i zdravstvo. Nema tih para koje mogu platiti zdravlje. Bez obzira koliko si bogat u Srbiji, određene terapije su nedostupne, jer su preskupe, ili se ne uvoze ni u privatnim bolnicama, jer nem adovoljno klijenata za njih. U Srbiji su lekari vrhunski, ali je ljudski život jeftin.
Evo par primera:
Dečko, 16 godina dobio je Kronovu bolest. U Srbiji je jedina terapija imunosipresantima, dok se samo najtežim bolesnicima daje skup lek Vendozumilab, iako je najbolji. Vendozumilab deluje samo na suzbijanje imunološke reakcije creva, i ne ugrožava ostatak organizma. U Australiji ga besplatno u državnoj bolnici dobijaju svi. Kada je majka deteta pitala na VMA, zašto ne daju i njenom detetu nešto što je u svetu praksa, rečeno je da je zbog $. Takođe je pitala, gde su istraživanja koje posledice ti jaki imunosupresanti imaju na organizam tako mlad, još u razvoju, nije dobila odgovor.
Baka, 73 godine, osteoporoza. U Australiji joj lekar prepiše Prolia inekcije, plati ih 525 dinara (uz subvenciju države). Javi sestri u Bg-u da kupi u apoteci, sestra ode, kaže 26k dinara, skoro cela njena penzija. Lek se prima svakih 6 meseci, i nedostižan je za srpske penzionerke.
Najbitnije-tumori. Igrom slučaja, prevodila sam dugo u zdravstvu u Australiji, uglavnom našim ljudima obolelim od tumora. Ne mogu dovoljno da nahvalim lekare i terapije koje daju. Imunoterapiju dobija svako ko ima makar 1% poklapanja, a u Srbiji poklapanje mora biti minimum 50%. Sa nevericom sam posmatrala borbu moje prijateljice koja je preminula od raka pluća u Srbiji, jer su joj na Kliničkom centru rekli da nije kandidat za imunoterapiju.
U svim gore navedenim situacijama, imati zdravstveno osiguranje neke stabilne, socijalno orijentisane zemlje, je neprocenjivo.
Ako možeš da zadržiš status i sve povlastice koje nosi pasoš/boravišna dozvola i da se vratiš u Srbiju, onda nema problema. Mislim da nema te osobe koja ne razmišlja o povratku. Gledali smo puno povratnika iz Australije koji su odlazili, vraćali se, i opet došli za Australiju nazad. Na žalost, nema srećne emigracije. Jedan od održivih modela je i provesti godinu dana u Srbiji, par u inostranstvu, i tako kombinovati. Nije sve ili/ili, radiš kako ti u datom trenutku odgovara.
Velika mana inostranstva je što nam deca odrastaju bez šire porodice, i bar dok su mlađa, planiramo da provodimo više vremena u Srbiji.
Na kraju, gde vidim Srbiju za 10 godina? U ekonomskom i ekološkom brlogu. Duša me boli što su najplodniju banatsku zemlju dali Kinezima da proizvode MILION guma godišnje, potrovaće nam i vazduh i zemlju, voda nam je i onako puna arsena. O Rio Tintu da ne pričam. Kako ide ona rečenica iz Podzemlja? "Majmun je ušao u tenak, biće katastrofa".