Osmanske džamije, tekije i mezari u danasnjoj Republici Hrvatskoj
Kao izraziti simboli islama džamije su u najvećem broju netragom razorene već u prvim godinama kršćanske reconquiste, dok su ponegdje u siromašnim krajevima čak poslužile za katoličke crkve. Prema evidenciji Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj za turske je vladavine na području Slavonije i Like bilo podignuto čak 189 džamija, točnije »mjesta za molitvu« (podatak će zahtijevati historiografsku provjeru), čemu treba pribrojiti još nekoliko desetina bogomolja na području Dalmatinske zagore i Makarskoga primorja. Iz defterskih popisa razvidno je da su kasabe srednje veličine poput Vukovara, Valpova, Đakova, Rače ili Drniša u razvijenoj fazi imale po pet džamija (ili mahalskih mesdžida), dok su šeheri imali i više: Osijek sigurnih osam (u Čelebijino doba čini se 12), Požega devet bogomolja (tri džamije i šest mesdžida) a u 17. stoljeću čak do 14
Prof. dr. ZLATKO KARAČ, Univerzitet u Zagrebu
PODIJELI
Računajući vrijeme od 1493., kada je Imotski s istočnim dijelom Zagore kao prvi dio hrvatskog prostora definitivno pao pod tursku vlast (Poneretavlje možda i koju godinu prije), pa do 1795., kada su Turci napustili Dvor na Uni, Drežnik, Lapac i Cetin kao posljednja uporišta na hrvatskom tlu – protekle su čak 302 godine turske vladavine u Hrvatskoj! To dugo trajanje osmanske uprave odnosilo se poglavito na dijelove pograničnih područja Like, Korduna i Zagore, dok je primjerice Slavonija kao najveći okupirani prostor svoju »tursku epizodu« sažela u stoljeće i pol (1526–1687).
Vjekovno prožimanje, ratovanje ali i bliski trgovinski dodiri Hrvatske sa svijetom islama i orijentalne likovnosti, u vrijeme dok je u jadranskim gradovima (katkad na samo puškomet udaljenosti) cvjetala renesansa, oblikovalo je jedan od najsnažnijih kulturoloških kontrapunkta u razvoju naše umjetnosti, svojevrsno drugo lice hrvatske renesanse.
Slikovito je to moguće podcrtati nekim usporednicama, primjerice: dok je Nikola Firentinac dovršavao kupolu šibenske katedrale, Makarsko je primorje već više godina bilo dio islamskoga svijeta; samo nekoliko desetljeća nakon što je Juraj u Splitu isklesao grobnice sv. Arnira ili sv. Staša, i dok je u Trogiru netom dovršeno čudo naše renesanse – kapela Bl. Ivana Ursinija – na dogled, u nedalekom Klisu podiže se džamija (koja i danas postoji); kada je građena dubrovačka Divona, turska je granica ponad renesansnoga Grada bila udaljena samo tri do četiri kilometra…!
Klis, negdašnja džamija u tvrđavi, 16. st. (danas katolička crkva sv. Vida)
Pojava islamske umjetnosti u Dalmaciji istodobna je s renesansom kraja 15. i cijelog 16. stoljeća, a u kontinentalnoj će se zoni islam u svojem »produženom« trajanju preklopiti s cijelim ranobaroknim 17. stoljećem, kojega stoga kao stilskog sloja u Slavoniji uopće i nije bilo.
I dok se o velikoj umjetnosti renesanse i baroka nastaloj na malome slobodnom prostoru ondašnjih reliquiae… mnogo pisalo, o istodobnom sloju tursko-islamske baštine što se na okupiranim dijelovima Hrvatske »taložila« u kronološkom rasponu od čak tri stoljeća (duže od bilo kojega stilskog razdoblja u nas!) – istraživanja su malobrojna, više inventarizacijska, a manje interpretacijska. Turske su spomenike ovlaš spominjali i tek rijetko obrađivali poneki istraživači starije generacije (primjerice G. Szabo, J. Matasović, M. Kostić, I. Zdravković, Lj. Karaman, I. Petricioli, V. Pavelić-Weinert…), a kraće pregledne sinteze objavili su A. Horvat i nedavno M. Pelc u okviru svojih širih studija. Unatoč tim vrijednim prilozima žalosna je činjenica da tursko-islamska baština ni u jednoj natuknici nije našla svoje mjesto u novoj nacionalnoj Enciklopediji hrvatske umjetnosti (Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, 1995/96).
Razlozi danas neznatne očuvanosti i malobrojnosti islamskih spomenika temeljita su i sustavna rušenja svih prepoznatljivih simbola islama koja su se događala najviše u prvim godinama nakon izgona turske vojske, no nerijetko je to i posljedica osmanlijskog paljenja vlastitih gradova koje su posade pri konačnom povlačenju ostavljale praznima i razorenima (primjer Petrinje 1594., ili potpuno spaljenog Vukovara 1687).
Ipak, ponegdje su praktične okolnosti, siromaštvo i posvemašnja pustoš oslobođenih krajeva rezultirali adaptacijama islamskih građevina za nove potrebe, pa su tako neke džamije do danas opstale jer su preuređene u katoličke crkve, pojedine su turske utvrde i dalje služile novim vojnim posadama, a u dužoj će uporabi ostati i dijelovi utilitarne turske infrastrukture – mostovi, vodovodi, bunari i česme…
Džamije, mesdžidi i musalle
Odmah nakon osvajanja naselja Osmanlije su kao svoje prve gradnje podizali (ili češće adaptirali) »careve džamije«, obično u utvrdama koje su u početku dok proces islamizacije nije ojačao ujedno bile i jedini dijelovi grada gdje je popisivan muslimanski džemat.
Drniš, negdašnja džamija, 16. st. (danas inkorporirana u franjevačku crkvu sv. Antuna)
Prema evidenciji Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj za turske je vladavine na području Slavonije i Like bilo podignuto čak 189 džamija, točnije »mjesta za molitvu« (podatak će zahtijevati historiografsku provjeru), čemu treba pribrojiti još nekoliko desetina bogomolja na području Dalmatinske zagore i Makarskoga primorja. Iz defterskih popisa razvidno je da su kasabe srednje veličine poput Vukovara, Valpova, Đakova, Rače ili Drniša u razvijenoj fazi imale po pet džamija (ili mahalskih mesdžida), dok su šeheri imali i više: Osijek sigurnih osam (u Čelebijino doba čini se 12), Požega devet bogomolja (tri džamije i šest mesdžida) a u 17. stoljeću čak do 14, Mitrovica 10 bogomolja (četiri džamije i šest mesdžida), itd. Posve nevjerojatno zvuči Čelebijin opis šehera Cernik iz vremena oko 1660., u kojem je vidio 21 džamiju, ili Gradiške s 26 islamskih bogomolja, dok je u znatno razvijenijem Iloku istodobno zabilježio devet islamskih bogomolja! Svakako će biti pretjerana i Čelebijina bilješka o Osijeku, gdje je naveo 66 muslimanskih bogomolja!
Drniš, minaret nestale džamije (jedini očuvani primjer u Hrvatskoj)
Kao izraziti simboli islama džamije su u najvećem broju netragom razorene već u prvim godinama kršćanske reconquiste, dok su ponegdje u siromašnim krajevima, kako je već spomenuto, čak poslužile za katoličke crkve. Nakon oslobođenja Like pop Mesić je za crkvene potrebe adaptirao napuštene džamije u Perušiću, Budaku, Bilaju i Ribniku. U toj ranoj postturskoj fazi moguće je da su za crkve preuzimane primarno one srednjovjekovne sakralne građevine koje su Turci u međuvremenu koristili kao džamije, a potom su samo vraćene katolicima i izvornome obredu. Takve se situacije posve sigurno mogu vezati uz srednjovjekovnu đakovačku katedralu (»časna tvrđavska džamija«), gotičku crkvu sv. Lovre i franjevačku crkvu sv. Dimitrija u Požegi (zvanu »Šerklot« džamija, što je zacijelo premetaljka od »kloštar«), romaničku crkvicu u Koprivni…
Osijek, veduta turskog šehera s istaknutim gradskim džamijama, 17. st.
Sulejmanova džamija bila je i u preuređenoj srednjovjekovnoj crkvi unutar kaštela u Kaptolu kraj Požege, a kao džamija je služila i danas postojeća gotička kapela u valpovačkome dvorskom sklopu. Čelebi za brodsku Sulejman-hanovu džamiju u tvrđavi također kaže da je prije bila crkva (vjerojatno je riječ o staroj kapeli sv. Marka). I srednjovjekovna crkva Svih Svetih u Požeškim Sesvetama bila je pretvorena u džamiju, a poslije Turaka je vraćena katoličkom bogoslužju. Gotičku crkvu u Perušiću sjeverno od Gospića Turci su koristili kao džamiju, a poslije je ponovno posvećena za župnu crkvu Sv. križa. U postturskim godinama spominje se i postojanje džamije u Udbini. Starohrvatska crkva centralnog tlocrta u solinskoj Gradini, danas očuvana u temeljima, također je bila preuređena u džamiju smještenu gotovo u vrtovima splitskih patricija, odmah preko rječice Jadro nasuprot venecijanskim posjedima! Nestala »mala džamija« u osječkoj Tvrđi bila je 1700. pretvorena u kapelicu sv. Franje…
Đakovo, negdašnja Ibrahim-pašina džamija, 16. st. (danas katolička crkva Svih svetih) – tlocrt, presjek i izgled
Do danas su u Hrvatskoj ostale očuvane samo tri osmanske džamije (preuređene u katoličke crkve), sve kupolnog tipa iz 16. stoljeća: u Đakovu (danas župna crkva Svih Svetih), Drnišu (franjevačka crkva sv. Ante) i Klisu (crkva sv. Vida u tvrđavi). Navodno je i još postojeća crkvica Gospe od Anđela u imotskoj tvrđavi 1788. dograđena na ostatke džamije, slično kao što se smatra da je i crkva u nedalekoj Glavini u svojoj strukturi islamska bogomolja koja je 1722. adaptirana za doseljene pravoslavce.
Poznate su i neke džamije koje su srušene tek u novije vrijeme, pa su dokumentirane ili opisane u literaturi. Primjerice, džamija u Vrgorcu što je 1694. preuređena u katoličku crkvu održala se sve do 1913., a njezin minaret, »sagrađen lijepo klesanim kamenom i visok četrdeset stopa s unutrašnjim pužastim stepenicama« (bilješka C. Fiskovića), postojao je do 1861. U Prološcu kraj Imotskog na lokalitetu nedaleko od Šarampov-mosta nedavno su, prilikom izgradnje ceste Imotski–Studenci, uklonjene ruševine džamije. Tragovi džamijskih zidova navodno se još mogu uočiti i u Pakracu za niskog vodostaja rijeke Pakre, a neznatni džamijski ostatci spominju se i u Orahovici. Na Bosutu kod Vinkovaca 1938. zabilježene su »ruševine turske mošeje«. U osječkoj je tvrđi arheološki istražena i prezentirana Kasim-pašina džamija iz 1558., a uskoro se iskopavanje tvrđavske džamije i prezentacija njezina temeljnog sloja očekuje i u Iloku.
