- Poruka
- 30.535
Ни ја нисам чуо за неки приговор, али како год то не може да буде доказ његове невиности.
-
- Popularno:
- Cetnici na Sremskom frontu
- Dejtonska Bosna
- Srpski studiji u čudnom ozračju
- Grčka, prva u EU, sprema se da uvede...
- Plazma keks se proizvodi u Nigeriji
- Majka maloletnika prijavila tužilaštvu...
- Država već ima uredbu za slučaj prekida...
- Da li Novom Sadu zaista treba još 11...
- Tramp razgovarao s Putinom, najavljen...
- Upad šiptarske vojske sa hamerima u...
Pokatoličavanje...
- Začetnik teme frenčmen
- Datum pokretanja
Naravno i ne govorim u tom smislu. Ali zar nije čudno? I ne samo SPC, već i nijedna relevantna svetska jevrejska organizacija?
- Poruka
- 30.535
Није само то када је црква у питању, већ све наше организације делују млако и неизантересовано, они који пишу о томе нису популарни код нас и скроз су маргинализовани.
http://www.scribd.com/doc/55481945/Dnevnici-Alojzija-Stepinca-Branimir-Stanojevic%CC%81
Trevor Trevor
Obećava
- Poruka
- 99
To da je Stepinac bio rđav čovek je ništa doli komunističko-satanska propaganda. Mnogi su se nažalost upecali.
Ne znam, vrlo su energični kad su druge stvari u pitanju. Npr. kad su u pitanju neki sporedni učesnici Racije, otkriveni u poodmakloj starosti... Oštro su reagovala i naša i inostrana udruženja, a Racija je bila genocid višestruko manjeg obima nego onaj u NDH. A valjda je SPC najviše stradala i najviše je pozvana da govori u ime žrtava u NDH...
Лички гусар
Buduća legenda
- Poruka
- 28.761
I ozbiljan odgovor... da.
Srpska crkva od 1918. nije srpska nego jugoslovenska. Kao takva, primjer zlocina nad Srbima u tkz. ndh. U prvoj godini, od strane jednog manjeg dijela svestenstva, skupljene su informacije, preko prezivjeli lica i na razne druge nacine i napisan je "Memorandum SPC o pokoljima nad Srbima u tkz. hrvatkoj drzavi", sa ciljem da se sakupi sto vise podataka i da se najprije posalje Njemcima a onda i saveznicima...
Patrijarh je tad bio u njemackom zatocenistvu, pa nije mogao potpisati memorandum. Mitropolit Josif (Josip?), kao i sve i jedno drugo crkveno lice od vaznosti po hijerarhiji, odbilo je potpisati memorandum...
Radi toga sto to daje ruznu sliku o Hrvatima i u interesu zajednicke buducnosti i tkz. jugoslavije, to su svi odreda odbili. Da bude zalosnije i gore, mitropolit Josip je kao mladic bio cetnik ko je vise godina ratovao u Macedoniji i Staroj Srbiji...
Memorandum je na kraju potpisao patrijarhov vikar, lice sa najmalje ovlastenja da to potpise.
Memorandum je najprije upucenj Njemcima, a onda preko Milosa Sekulica, stigao je u London, tkz. vladi... Simovic (zajedno sa vecinom ministara "Srba") je uradio sve da memorandum ne ugleda svjetlo dana i da nikad ne dodje do Engleza i Amerikanaca... Kao sto i nije nikad zvanicno urucen Englezima i Amerikancima. Za isto su saznali posredno...
U isto vrijeme, hrvatski ministri u vladi, znajuci za memorandum, sacinili su svoj hrvatski memorandum, i kao zvanicna lica vlade, uputili su ga Englezima i Amerikancima. Hrvatski memorandum je bio sredjena kopija srpskog, samo sto su uloge bile obrnute...
Od tada pa do danas, sve je isto...
Лички гусар
Buduća legenda
- Poruka
- 28.761
U Stepincevim dnevnicima more se procitati kolko je njegov stav prema Srbima bio "propaganda". On sam se nikad nije od toga branio. I do zadnjeg dana je bio za tkz. ndh i njezinu politiku. A o tome su posvjedocili i ustaski ministri, da njegovo ocrnjivanje Srba u Vatikanu, ni njima samima ne bi palo na pamet...
Divan covjek, nema sta.
Trevor Trevor
Obećava
- Poruka
- 99
Hajd pokaži nam te Stepinčeve dnevnike.
- Poruka
- 13.833
Ne bih drvio o Stepincu (uostalom, dao sam negdje u ovom slijedu prijeslike teksta/orječja
Srećka Džaje iz njegove knjige o jugoslavenstvu, glede fenomena Stepinac). Nego, njeke su druge
tvrdnje dvojbene.
1. kao to da, prama većem dijelu sudionika ove rasprave, srpska se
samosvijets brzo raspada nakon obične promjene vjere u jednu sveopću crkvu ?
Da se radi o izrazito etničkoj konfesiji, poput pravoslavnih crkava ili judaizma, čovjek
ne bi bio iznenađen- tako su Srbima, vrjemenom posta(ja)li Grci, Bugari, Hrvati, Cincari, Rumunji,
Albanci,... Nu, Armenci imaju tri kršćanske konfesije, i ona unijatska nije promijenila nacionalni osjećaj
Armenaca- armenski katolici su isto Armenci, kao i armenski monofiziti i pravoslavci.
Odkud to da Srbi- po većini vaših teza- munjevito gube srpski osjećaj i pohrvaćuju se, tekar
tako, bez njekoga odpora ?
2. podatci o nekom golemom broju "prekrštenih"- napose pred koje stoljeće- posve su
fantazijski i nepodkrijepljeni. Ako su unijati u Žumberku uspjeli sačuvati, uglavnom, svoj jezični tip, a došli su
iz granice Crne Gore i Hercegovine- odkud to ne bi mase pokatoličenih pravoslavaca
da se pojava zbila u njekoj većoj mjeri u granicama RH ? Točno jest da je postojao niz pokušaja
i pritisaka, najviše u 18. st., da se pravoslavni u području sadanje zapadne Slavojije i Banovine prevedu
na uniju- nu, to je propalo. Kao i slični pokušaji u sjevernoj Dalmaciji.
3. čini se da je teško priznati, nabrijanim nacionalistima, dvije stvari:
a) doseljeni Vlasi, pravoslavci,.... u hrvatske zemlje od 16. do 18. st. imali su jaku
srpsku sastavnicu, dakle nisu bili samo njeki amorfni Vlasi. Tu je bila i utjecajna
proto-nacionalna institucija, Srpska pravoslavna crkva (pod raznim imenima).
Stoga, nijekati srpski identitet doseljenicima, bar djelomični, nepovijesno je i
smiješno
b) druga je krajnost tvrditi da su pravoslavni u Hrvatskoj bili njeki jako svjesni Srbi, od popa do seljaka,
praktički od kad su došli do 20. st. Poznato je da je nemali dio Srba, Vlaha,...
imao i hrvatsku nacionalnu identifikaciju, pa otud i pravoslavni kulturnjaci u Hrvatskoj
u 19. i 20. st., pa i niz vojnih osoba i drugih djelatnika u NDH. A i popis pokazuje, onaj iz 1890., da su
u granicama sjeverne Hrvatske, pravolavni kao svoj jezik navodili hrvatski, odprilike 50%- a ne srpski.
Situacija je složenija, o tom se radi ...
Srećka Džaje iz njegove knjige o jugoslavenstvu, glede fenomena Stepinac). Nego, njeke su druge
tvrdnje dvojbene.
1. kao to da, prama većem dijelu sudionika ove rasprave, srpska se
samosvijets brzo raspada nakon obične promjene vjere u jednu sveopću crkvu ?
Da se radi o izrazito etničkoj konfesiji, poput pravoslavnih crkava ili judaizma, čovjek
ne bi bio iznenađen- tako su Srbima, vrjemenom posta(ja)li Grci, Bugari, Hrvati, Cincari, Rumunji,
Albanci,... Nu, Armenci imaju tri kršćanske konfesije, i ona unijatska nije promijenila nacionalni osjećaj
Armenaca- armenski katolici su isto Armenci, kao i armenski monofiziti i pravoslavci.
Odkud to da Srbi- po većini vaših teza- munjevito gube srpski osjećaj i pohrvaćuju se, tekar
tako, bez njekoga odpora ?
2. podatci o nekom golemom broju "prekrštenih"- napose pred koje stoljeće- posve su
fantazijski i nepodkrijepljeni. Ako su unijati u Žumberku uspjeli sačuvati, uglavnom, svoj jezični tip, a došli su
iz granice Crne Gore i Hercegovine- odkud to ne bi mase pokatoličenih pravoslavaca
da se pojava zbila u njekoj većoj mjeri u granicama RH ? Točno jest da je postojao niz pokušaja
i pritisaka, najviše u 18. st., da se pravoslavni u području sadanje zapadne Slavojije i Banovine prevedu
na uniju- nu, to je propalo. Kao i slični pokušaji u sjevernoj Dalmaciji.
3. čini se da je teško priznati, nabrijanim nacionalistima, dvije stvari:
a) doseljeni Vlasi, pravoslavci,.... u hrvatske zemlje od 16. do 18. st. imali su jaku
srpsku sastavnicu, dakle nisu bili samo njeki amorfni Vlasi. Tu je bila i utjecajna
proto-nacionalna institucija, Srpska pravoslavna crkva (pod raznim imenima).
Stoga, nijekati srpski identitet doseljenicima, bar djelomični, nepovijesno je i
smiješno
b) druga je krajnost tvrditi da su pravoslavni u Hrvatskoj bili njeki jako svjesni Srbi, od popa do seljaka,
praktički od kad su došli do 20. st. Poznato je da je nemali dio Srba, Vlaha,...
imao i hrvatsku nacionalnu identifikaciju, pa otud i pravoslavni kulturnjaci u Hrvatskoj
u 19. i 20. st., pa i niz vojnih osoba i drugih djelatnika u NDH. A i popis pokazuje, onaj iz 1890., da su
u granicama sjeverne Hrvatske, pravolavni kao svoj jezik navodili hrvatski, odprilike 50%- a ne srpski.
Situacija je složenija, o tom se radi ...
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.324
Zar zaista misliš da se Iveri, Albanci, Mađari, pa čak i Nemci ne bi bili nacionalno destabilizovani i raskoljeni kada bi nekom bilo u interesu da u to investira tokom hiljadu godina kao što je to slučaj sa Srbima odnosno Hrvatima (... recentno Crnogorcima i Bošnjacma)?
Može neki link za ovo boldano?
Slažem se da je do zadnjeg dana bio za državu Hrvatsku i ne vidim što je to sporno.
Vilim Cecelja:
Svojim intervencijama spasio je nadbiskup na tisuće. Te su intervencije bile Poglavniku na vrh glave, pa je jednoga dana rekao ministar pravde Puk: 'E, ove ćemo vam pomilovati da poslije sude vama.' Među njima je uistinu bio pomilovan i kasniji nadbiskupov tužitelj ili sudac, ne bih znao točno.«
»Najznačajnija propovijed« - piše Cecelja - »u kritici okrutnih postupaka vlasti bila je na blagdan Krista Kralja 1943. U njoj je nadbiskup javno ožigosao sve što se protivilo ljudskim i Božjim zakonima. Kritizirao je i misao dr. Budaka da smo mi narod vuka i arslana. Propovijed je izazvala najoštriju kritiku vladinih krugova. U novini 'Hrvatski narod' odgovara na propovijed ministar prosvjete dr. Julije Makanec, a državni tajnik Aleksandar Seitz reče mi da Stepincu ne fali mnogo da dođe u Jasenovac. Odgovorio sam mu: Neka pokušaju ako misle da su tako jaki. Nadbiskup je, štono se kaže, izgorio pred ustaškom vlasti. Nitko ih nije tako javno podvrgao kritici kao što se usudio Stepinac...
Cecelja je nastojao posredovati između obje strane kako bi došlo do kakva-takva suglasja i mira. O tome bilježi: »Pošao sam do nadbiskupa i opširno se osvrnuo na sve razgovore u društvima, pa sam ga zamolio ne bi li htio u četiri oka na koncu svemu tome s Poglavnikom načiniti kraj. On je opet mirno pristao na to. Rekao je: 'I meni je stalo da se prilike poboljšaju, a ne pogoršaju, i bit će mi samo drago ako u tome uspijem.' Rekao sam mu neka si napiše sve što misli da ga razdvaja u pogledima i načinu, pa neka Poglavniku otvoreno reče. On se spremio i napisao je 18 točaka. Negdje u proljeće 1944. godine pozove me nadbiskup u Dvor i reče mi: 'Evo, sad sam došao od Poglavnika.' Iznenadio sam se da je do toga tako brzo došlo. Nadbiskup mi reče da ga je Poglavnik danas popodne nazvao na telefon s Markova trga i ponudio mu, ako ima vremena, da može odmah doći k njemu na razgovor, jer je baš ovaj čas slobodan. Nadbiskup je prihvatio priliku i odmah pošao. Poglavnik ga je primio u svojem uredu i započeo razgovor riječima da neka nadbiskup iznese sve što misli da bi trebali između sebe raščistiti. Nadbiskup je izvadio svoje opaske i iznio je svih 18 točaka pitanja o kojima bi se trebali porazgovarati. Poglavnik je mirno saslušao nadbiskupa, i kad je ovaj svršio, reče mu: 'Preuzvišeni! Ima stanovitih ljudi koji nemaju drugoga posla pa intrigiraju između vas i mene. To je moje mišljenje.' S time je razgovor bio svršen. Reče mi da je ovo zadnji put da je išao na Markov trg. Imao je pravo. Ali, eto, baš taj njegov čin pokazuje da je Hrvatsku Državu smatrao svojom državom i priznavao njenu vlast. Što se ta vlast pokazala nedoraslom zbivanjima svoga vremena, nije krivnja nadbiskupa.«
Cecelja ovako ocjenjuje stav nadbiskupa Stepinca prema NDH i ustaškoj vlasti: »Krivo je uopće stanovište prikazivati Stepinca kao da on nije bio za Hrvatsku Državu. Neki pojedinci misle da će ga tako lakše prihvatiti svjetska javnost ako ga se ne miješa s ustašama, koljačima, kako ih se naziva. To je smiješno i neodrživo stanovište. Stepinac je bio sin hrvatskog naroda i bio je dušom i tijelom za hrvatsku državu. Što je ustaški režim bio u svojim zahvatima pretjeran, to je stvar ustaša, a ne Stepinca. On je kao zagrebački nadbiskup izvršio svoju dužnost i svakom prilikom kao crkveni poglavar osudio je presizanje vlasti, koje je išlo na štetu ljudskih i Božjih prava.«
Alojzije Stepinac, kardinal i zagrebački nadbiskup (Brezarići kraj Krašića, 8. maja 1898. – Krašić, 10. februar 1960.)
U Zagrebu pohađao gimnaziju i sjemenište (1915.). Pozvan u vojsku, određen na talijanski frontu u činu potporučnika (1917.). Zarobili ga Talijani (1918.). Stupio u Jugoslavenski dobrovoljački korpus i poslan u Solun (1918.). Po povratku iz vojske upisuje se na Poljodjelski fakultet u Zagrebu, ali 1924. upisuje bogosloviju. Nadbiskup Bauer šalje ga u Rim, gdje na gregorijani doktorira filozofiju i teologiju, te prima svećeničko ređenje (1930.) i vraća se u Zagreb (1931.). Nadbiskup Bauer imenuje ga ceremonijalom i pisarom na Duhovnom stolu i izabire za svog nasljednika, postigavši pristanak kralja Aleksandra. Pio XI. imenuje ga nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva (1934.). Imenovanje je izazvalo iznenađenje, jer je bio tek 4 godine svećenik i k tomu mlad.
U Zagrebačkim predgrađima osniva župe i gradi crkve. Snažnim i odlučnim značajem utječe na djelovanje Katoličke akcije i katoličkih društava. Nakon smrti nadbiskupa Bauera (1937.) preuzima nadbiskupsku stolicu, postaje metropolitom i predsjednikom Biskupskih konferencija tadašnje Jugoslavije.
Odmah po ustoličenju odlazi u Beograd na susret sa srpskim patrijarhom, ali ovaj odbija i razgovor i suradnju.
Svoj pastoralni program Stepinac je sažeo u 4 točke: sloboda crkve, vjernost Kristu, podlaganje volji Božjoj, potpuno darivanje braći. U svim nastupima raskrinkava komunistički i nacistički materijalizam i ateizam, prikuplja podatke i svjedočenja o stradanju Hrvata pod srpskim režimom, prosvjeduje zbog kršenja ljudskih prava u Kraljevini Jugoslaviji, o čemu izvješćuje međunarodne čimbenike.
Upućuje vjernicima poslanicu (28. aprila 1941.) u kojoj pozdravlja proglašenje NDH i zahtjeva da hrvatska vlast u temelje nove države ugradi Božji zakon i zapovjedi. Već nakon mjesec dana (u maju 1941.) ustaje protiv progona hrvatskih građanâ samo zato što su druge vjere, nacije, ideologije ili političkog opredjeljenja, osuđuje postojanje logora u Jasenovcu (24. februar 1943.), prosvjeduje kod ustaških vlasti zbog odmazda i uzimanja talaca, protivi se prisilnom prijelazu iz pravoslavne u katoličku vjeroispovijest. Tumači razliku između države, na koju Hrvati imaju pravo, i režima što zloupotrebljava državne ustanove protiv dijela građana koji režimu nisu po volji.
Organizira skrb za 7000 ratne siročadi bez obzira na narodnost i vjeru njihovih roditelja, zalaže se za prava radnika. Brojnim Židovima i Srbima pomaže da izbjegnu ustaškim progonima. Po župama zagrebačke nadbiskupije smjestio slovenske svećenike koje su iz njihovih župa protjerali nacisti.
Ustaše ga proglašavaju crvenim nadbiskupom i filokomunistom. Pokušavaju dvaput atentat i prijete mu uhićenjem.
Srepinac prosvjeduje kod saveznika zbog bombardiranja brojnih hrvatskih gradova. Ostaje na svojoj nadbiskupskoj stolici i nakon propasti NDH, raskrinkava zločine komunista i štiti nepovredivost osobnih prava i privatnog vlasništva, protivi se osveti nad poraženima i otimačini posjeda.
Komunisti ga nakratko zatvaraju radi zastrašivanja, ali u junu 1945. Josip Broz dolazi u Zagreb i traži susret s njim. Nadbiskup Stepinac zauzima se u tom razgovoru za sporazumijevanje između nove vlasti i Crkve. Odbija Titov prijedlog o odvajanu Katoličke crkve od Vatikana i daje mu na znanje da sporazum moraju napraviti državne vlasti i Sveta Stolica, a ne on ili episkopat. Traži od Tita da zaustavi nasilje, piše i Vladimiru Bakariću, tada predsjedniku hrvatske vlade, i moli da se zaustavi ubijanje i otimačina.
Vlasti uzvraćaju prijetnjama i pritiscima. Uhićuju ga (18. septembra 1946.) i izvode pred Vrhovni sud NRH pod optužbom da je u ratu surađivao s narodnim neprijateljima, Talijanima, Nijemcima, ustašama i nasilno "prekrštavao" Srbe.
U njegovu obranu htjeli su svjedočiti i brojni Židovi i Srbi koje je spasio od ustaša, ali jugoslavenski su nije prihvatio njihova svjedočenje. Optužbu su opovrgli njegovi odvjetnici po službenoj dužnosti, dr. Ivo Politeo i dr. Natko Katačić, kao i sâm nadbiskup Stepinac u svojem završnom govoru, ali ga je sud proglasio krivim i osudio (11. oktobra 1946.) na 16 godina zatvora, 5 godina gubitka građanskih prava i zapljenu imovine.
Vlast ga zatvara u lepoglavsku tamnicu, komunisti sve čine kako bi domaću i svjetsku javnost uvjerili da je Stepinac veliki zločinac i opravdano kažnjen.
Iz svijeta stalno stižu zahtjevi jugoslavenskim vlastima da oslobode nadbiskupa Stepinca. Puštaju ga iz zatvora u Lepoglavi (1951.) i interniraju u župni dvor u Krašiću. Papa Pio XII imenuje ga kardinalom (1952.), a jugoslavenske vlasti mu nude da ode u Rim na svečanost i daju do znanja da će mu zapriječiti povratak u Jugoslaviju.
Stepinac radije ostaje bez kardinalskog šešira nego da zauvijek napusti Hrvatsku.
Nadbiskupijom je ravnao i kao zatočenik sve dok se nije teško razbolio i za koadjutora dobio školskog druga Franju Šepera (1954.). Tijekom duga boravka u zatvoru i internacije mnogo je pisao i prevodio. Dio propovjedi umnožavan je bez naznake autora (godine 1996. u Zagrebu je objavljena njegova knjiga "Propovjedi, govori i poruke (1941.-1946.)").
Iscrpljen bolešću umro je u 62. godini života. Vlast je dopustila da se svečana zadušnica i pogreb obave u zagrebačkoj katedrali .
U Zagrebu pohađao gimnaziju i sjemenište (1915.). Pozvan u vojsku, određen na talijanski frontu u činu potporučnika (1917.). Zarobili ga Talijani (1918.). Stupio u Jugoslavenski dobrovoljački korpus i poslan u Solun (1918.). Po povratku iz vojske upisuje se na Poljodjelski fakultet u Zagrebu, ali 1924. upisuje bogosloviju. Nadbiskup Bauer šalje ga u Rim, gdje na gregorijani doktorira filozofiju i teologiju, te prima svećeničko ređenje (1930.) i vraća se u Zagreb (1931.). Nadbiskup Bauer imenuje ga ceremonijalom i pisarom na Duhovnom stolu i izabire za svog nasljednika, postigavši pristanak kralja Aleksandra. Pio XI. imenuje ga nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva (1934.). Imenovanje je izazvalo iznenađenje, jer je bio tek 4 godine svećenik i k tomu mlad.
U Zagrebačkim predgrađima osniva župe i gradi crkve. Snažnim i odlučnim značajem utječe na djelovanje Katoličke akcije i katoličkih društava. Nakon smrti nadbiskupa Bauera (1937.) preuzima nadbiskupsku stolicu, postaje metropolitom i predsjednikom Biskupskih konferencija tadašnje Jugoslavije.
Odmah po ustoličenju odlazi u Beograd na susret sa srpskim patrijarhom, ali ovaj odbija i razgovor i suradnju.
Svoj pastoralni program Stepinac je sažeo u 4 točke: sloboda crkve, vjernost Kristu, podlaganje volji Božjoj, potpuno darivanje braći. U svim nastupima raskrinkava komunistički i nacistički materijalizam i ateizam, prikuplja podatke i svjedočenja o stradanju Hrvata pod srpskim režimom, prosvjeduje zbog kršenja ljudskih prava u Kraljevini Jugoslaviji, o čemu izvješćuje međunarodne čimbenike.
Upućuje vjernicima poslanicu (28. aprila 1941.) u kojoj pozdravlja proglašenje NDH i zahtjeva da hrvatska vlast u temelje nove države ugradi Božji zakon i zapovjedi. Već nakon mjesec dana (u maju 1941.) ustaje protiv progona hrvatskih građanâ samo zato što su druge vjere, nacije, ideologije ili političkog opredjeljenja, osuđuje postojanje logora u Jasenovcu (24. februar 1943.), prosvjeduje kod ustaških vlasti zbog odmazda i uzimanja talaca, protivi se prisilnom prijelazu iz pravoslavne u katoličku vjeroispovijest. Tumači razliku između države, na koju Hrvati imaju pravo, i režima što zloupotrebljava državne ustanove protiv dijela građana koji režimu nisu po volji.
Organizira skrb za 7000 ratne siročadi bez obzira na narodnost i vjeru njihovih roditelja, zalaže se za prava radnika. Brojnim Židovima i Srbima pomaže da izbjegnu ustaškim progonima. Po župama zagrebačke nadbiskupije smjestio slovenske svećenike koje su iz njihovih župa protjerali nacisti.
Ustaše ga proglašavaju crvenim nadbiskupom i filokomunistom. Pokušavaju dvaput atentat i prijete mu uhićenjem.
Srepinac prosvjeduje kod saveznika zbog bombardiranja brojnih hrvatskih gradova. Ostaje na svojoj nadbiskupskoj stolici i nakon propasti NDH, raskrinkava zločine komunista i štiti nepovredivost osobnih prava i privatnog vlasništva, protivi se osveti nad poraženima i otimačini posjeda.
Komunisti ga nakratko zatvaraju radi zastrašivanja, ali u junu 1945. Josip Broz dolazi u Zagreb i traži susret s njim. Nadbiskup Stepinac zauzima se u tom razgovoru za sporazumijevanje između nove vlasti i Crkve. Odbija Titov prijedlog o odvajanu Katoličke crkve od Vatikana i daje mu na znanje da sporazum moraju napraviti državne vlasti i Sveta Stolica, a ne on ili episkopat. Traži od Tita da zaustavi nasilje, piše i Vladimiru Bakariću, tada predsjedniku hrvatske vlade, i moli da se zaustavi ubijanje i otimačina.
Vlasti uzvraćaju prijetnjama i pritiscima. Uhićuju ga (18. septembra 1946.) i izvode pred Vrhovni sud NRH pod optužbom da je u ratu surađivao s narodnim neprijateljima, Talijanima, Nijemcima, ustašama i nasilno "prekrštavao" Srbe.
U njegovu obranu htjeli su svjedočiti i brojni Židovi i Srbi koje je spasio od ustaša, ali jugoslavenski su nije prihvatio njihova svjedočenje. Optužbu su opovrgli njegovi odvjetnici po službenoj dužnosti, dr. Ivo Politeo i dr. Natko Katačić, kao i sâm nadbiskup Stepinac u svojem završnom govoru, ali ga je sud proglasio krivim i osudio (11. oktobra 1946.) na 16 godina zatvora, 5 godina gubitka građanskih prava i zapljenu imovine.
Vlast ga zatvara u lepoglavsku tamnicu, komunisti sve čine kako bi domaću i svjetsku javnost uvjerili da je Stepinac veliki zločinac i opravdano kažnjen.
Iz svijeta stalno stižu zahtjevi jugoslavenskim vlastima da oslobode nadbiskupa Stepinca. Puštaju ga iz zatvora u Lepoglavi (1951.) i interniraju u župni dvor u Krašiću. Papa Pio XII imenuje ga kardinalom (1952.), a jugoslavenske vlasti mu nude da ode u Rim na svečanost i daju do znanja da će mu zapriječiti povratak u Jugoslaviju.
Stepinac radije ostaje bez kardinalskog šešira nego da zauvijek napusti Hrvatsku.
Nadbiskupijom je ravnao i kao zatočenik sve dok se nije teško razbolio i za koadjutora dobio školskog druga Franju Šepera (1954.). Tijekom duga boravka u zatvoru i internacije mnogo je pisao i prevodio. Dio propovjedi umnožavan je bez naznake autora (godine 1996. u Zagrebu je objavljena njegova knjiga "Propovjedi, govori i poruke (1941.-1946.)").
Iscrpljen bolešću umro je u 62. godini života. Vlast je dopustila da se svečana zadušnica i pogreb obave u zagrebačkoj katedrali .
Tvoje tekstove je toliko teško čitati da se čovek zapita da li u svakoj reči imaš grešku u kucanju ili tako namerno pišeš.
Zašto ne pišeš onim standardnim jezikom na kom je pisao i Stepinac, pa da te sve razumemo. Da li zaista i tebe i sve ostale što ste motku progutali treba prijavljivati da ne pišete na jezicima koji su dozvoljeni pravilnikom foruma?
Definitivno bi bili (tj. bili bi destabilizovani i raskoljeni) da imaju karakteristike našeg sveta. Zbog toga se ja i pitam da li je naš narod ikada imao onu pravu kolektivnu svest o zajedništvu, ili se samo radi o beslovesnoj masi koja zaista jeste u velikoj meri zajedničkog porekla (jer ipak ima i mešanja sa drugima), ali koja nikad tu svest nije imala, niti je tako nešto vrednovala.
Svakoj je susednoj državi, a naročito velesili, od najvitalnijeg interesa da mu sused bude podeljen i pozavađen, ili da takva bude teritorija kojom treba da se politički ili ekonomski zavlada. Samo što je kod nekih to bilo kao da pokušavaš da u vodu nateraš mačku, a kod nas je bilo kao da pokušavaš da tamo nateraš štuku.
- - - - - - - - - -
Otkud onda na Solunskom frontu i odakle predratne optužbe od hrvatskih secesionista da je "beogradski čovek"?
Evo i ovo. Da li je ovo istina?
Odmah da kažem da me ne čudi. U Kraljevini Jugoslaviji, koja je bila i država Hrvata i Slovenaca, jedna SPC pravi onoliku krizu i izaziva antikatoličke demonstracije širom zemlje. Postavljam jedno iskreno pitanje, da li u takvoj državi jedna katolička nacija može da se oseća prijatno i da voli takvu državu i smatra je svojom? Da kao svoj glavni grad vidi jedan pravoslavni Beograd koji odiše takvom tolerancijom i takvim kosmopolitizmom, kao glavni grad jedne višenacionalne i višekonfesionalne države?
Konkordatom se imalo namjeru unijatiti Srbe, zar je na to SPC trebala blagonaklono gledati???
A što ti po drugim temama propagiraš kako katolike treba prevesti na pravoslavlje, na tebe i tebi slične katolici treba blagonaklono da gledaju?
Nazalost, 90., godine jednu od parola dr. prof. akademika Raskovica, vodje Srba u Hrvatskoj - popicemo Unu - ,
na cijim je obalama istorijskokm nepravdom podjeljen srpski narod,.... ugasila je SPC,.... uspostavivsi Eparhiju Bihacko Petrovacku
i time daleko pre Badentera ucvrstila Avnojevsku granicu Hrvatske!!!
Inace do tad je taj prostor bio podjeljen izmedju eparija Karlovacke, Sibenske i Banjalucke!!!
- Poruka
- 30.535
Добио си линк додуше у интерпретацији Бранимира Станојевића али и он тамо цитира многе делове.
Ево опет:http://www.scribd.com/doc/55481945/Dnevnici-Alojzija-Stepinca-Branimir-Stanojevic%CC%81
Исти одговор само треба да кликнеш и да прочиташ.
Svoj pastoralni program Stepinac je sažeo u 4 točke: sloboda crkve, vjernost Kristu, podlaganje volji Božjoj, potpuno darivanje braći. U svim nastupima raskrinkava komunistički i nacistički materijalizam i ateizam, prikuplja podatke i svjedočenja o stradanju Hrvata pod srpskim režimom, prosvjeduje zbog kršenja ljudskih prava u Kraljevini Jugoslaviji, o čemu izvješćuje međunarodne čimbenike.
Možeš da izvučeš ono najupečatljivije ?
- Poruka
- 30.535
Ипак ти прочитај текст саоне везице и мани ме хрватском усташопедијом.
Вау страдање Хрвата под србским режимом, јадни Степинац мора да се баш расписао, пошто је одсањао шта треба.
Ипак ти прочитај текст саоне везице и мани ме хрватском усташопедијом.
Вау страдање Хрвата под србским режимом, јадни Степинац мора да се баш расписао, пошто је одсањао шта треба.
Vidim da svaku raspravu kao sprdnju predbacuješ na hrvatsku wiki,
kada mi odgovoriš koliko je Hrvata bilo predsjednika vlade,ministara obrane i policije u kraljevini,koliko je Hrvata bilo generala u vojsci monarhije možemo da nastavimo raspravu.
O brutalnim ubojstvima hrvatskih političara, seljaka, radnika,omladine,zabranjivanju hrvatskih grbova i zastava,ukidanju hrvatskih stranaka ćemo nekom drugom prigodom.
Realno, moram ovde da stanem uz Mupija. Beogradska vlast je mogla svoje srpstvo da zatire koliko hoće, mogla je u Srbiji da forsira nasilno jugoslovenstvo i proglašava srpski narod za "pleme" jugoslovenskog naroda, da skrnavi "Bože pravde" i sl., ali je to ipak i dalje (nekadašnja) srpska vlada, srpska država i srpska dinastija. Nama je ovde generacijama utuvljivano u glavu kako su Hrvati bili podjarmljeni pod Austrijom, da su bili njihovi "konjušari" i da im je Jugoslavija donela slobodu koju su čekali 1000 godina, da su tu slobodu Srbi svojom krvlju platili, a da oni iz generacije u generaciju na tu našu velikodušnost reaguju nezahvalnošću (čuj, žele da ostanu tamo neki "Hrvati", kad je naučno dokazano da toga od 15. veka više nema, i žele da ostanu katolici, a zna se da je Vatikan naš zajednički neprijatelj i prisilna vera i da je jedino u srpskom pravoslavlju spas!) I sve je to super, ali kad se uloge preokrenu i kad Turke proglasimo za naslednike Vizantije i carstvo u kom smo trebali da ostanemo kao pokrajina/autonomija (ili da tu ulogu dodelimo Austriji), onda je ono što Hrvati rade odjednom nacionalno-oslobodilačka borba. (I ovo, naravno, ne opravdava genocid u NDH niti velikohrvatske teritorijalne aspiracije, govorim o nečem drugom).
I nama samima je odavno jasno da je Jugoslavija bila promašaj i da bi više izgleda imala srpsko-bugarska Jugoslavija (sa Makedonijom) nego ova, ali opet vučemo stare zablude. Realno, propustili smo istorijsku priliku da kao pobednici povučemo granice u skladu sa svojim potencijalom, a sad se klatno okrenulo na drugu stranu... Ali to i nije toliko bitno, za ovu temu je bitno da pravoslavni vekovima, tačnije od 1054 i Raskola, katolike gledaju sa prezirom i gnušanjem, smatraju ih jereticima i otpadnicima i nikad nijedan blaži sentiment od toga nije postojao. S tim na umu, odakle obraz da se njima prebacuje što na isti način gledaju na pravoslavlje?
I nama samima je odavno jasno da je Jugoslavija bila promašaj i da bi više izgleda imala srpsko-bugarska Jugoslavija (sa Makedonijom) nego ova, ali opet vučemo stare zablude. Realno, propustili smo istorijsku priliku da kao pobednici povučemo granice u skladu sa svojim potencijalom, a sad se klatno okrenulo na drugu stranu... Ali to i nije toliko bitno, za ovu temu je bitno da pravoslavni vekovima, tačnije od 1054 i Raskola, katolike gledaju sa prezirom i gnušanjem, smatraju ih jereticima i otpadnicima i nikad nijedan blaži sentiment od toga nije postojao. S tim na umu, odakle obraz da se njima prebacuje što na isti način gledaju na pravoslavlje?
Citajuci ovaj forum Srbi kao da ne zele da imaju svoju drzavu... stalno govore o nekakvim savzima sa ovima, sa onima i svakakve kombinacije. Dakle zasto je to tako, zasto Srbi ne zele da budu Srbi i da imaju svoju drzavu Srbiju? Mala im drzava i malen narod pa zele biti veci ili sto?
- Poruka
- 30.535
Па кад ништа друго ниси прочитао, хрватска вики и јесте за спрдњу.
Па да су се борили у рату против Аустрије било би и више, овако је свако које то хтео могао да се активира и у војсци Краљевине СХС и да задржи чин.Главни терет рата изнели су србски официри зато их и има највише, а и добили су рата то ваљда значи да су способни.
Председник владе је био рецимо Антон Корошец који није био Србин, министар иностраних послова Анте Трумбић био у још неким министарствима, министар просвете Стјепан Радић, Нинко Перић председник скупштине и министар иностраних послова, било је још Хрвата у разноразним министарствима и владама, такве положаје могли су само да сањају у Аустроугарској, што је још важније хрватске стране су биле део владајућих коалиција равноправно учествовали у власти.
Колико је то хрватских сељака и радника убијено?Жељно очекујем одговор.
Зато је Александар шаховницу ставио и на свој грб као и на грб државе, зато што је забрањивао хрватски грб!!!!!!!
Још једна лаж.Ако мислиш на шестојануарску диктатуру тада су и србске странке забрањене, нова манипулација форумаша мупи.
Ниси одговорио каква страдања Хрвата од србског режима то помиње Степинац?
Bogun2.
Можеш ти да стајеш, али плашим се да немаш иза кога, мупи ти је морална и интелектуална мизерија, једва стиже да удахне ваздух да се не удави у својим будалаштинама.