Iako sam ga skratia koliko sam moga opet ću donit malo poduži tekst u tri nastavka iz jučer spomenutog opširnog djela(gotovo 900 str.) o povijesti Galicije, al smatram da je vridan pažnje jer autor potanko objašnjava kako se putem arheologije i toponimije odredila lokacija karpatskih Hrvata, na koji su način ustrojili svoje prve "državne" zajednica, kako se razvijalo gospodarstvo(meni najzanimljiviji dio jer sam s njim bia najmanje upoznat) na tlu V-B Hrvatske i za kraj kako su građena prva utvrđena naselja/gradovi na tom prostoru te koje su bile njihove značajke i posebnosti u odnosu na ostala slavenska plemena u okruženju.
Pa ako su Hrvati bili na ovoj razini podno Karpata jel onda previše za očekivat da su svoja znanja i vještine koja su stolječima sticali podno Karpata ponili sa sobom i u novu domovinu
Ili je logičnije za očekivat kako su Hrvati ovdi došli prazne glave i krenili sve ispočetka izmišljat, od načina kako ustrojit svoje prve državne zajednice, kako gradit kuće, naselja i utvrde, kako se bavit poljoprivredom ili raznim zanatima pa do toga kako nastavit stvarat svoju vlastitu kulturu i u konačnici svoj vlastiti identitet?
Poglavlje VII. - Teritorij, društveni poredak, etnopolitička i socioekonomska povijest razvoja hrvatskog etnosa drevne Galicije
"Prilikom rješavanja problema teritorijalne i političke organizacije Hrvata Karpatsko-dnjestarske civilizacije polazili smo od sljedećih okolnosti: Slaveni Karpatsko-dnjestarske regije u V-IX stoljeću bili su u fazi formiranja ranofeudalne državnosti, u njima su se počele kristalizirati regionalne kneževine, koje su, prema arheološkim dokazima, već prerasle fazu vojnih i političkih unija. Što se tiče razine društveno-ekonomskog razvoja, Hrvati Karpatsko-dnjestarske regije prošli su kroz dva glavna razdoblja:
Prvo, rano V-VII stoljeće n. e. - u to vrijeme hrvatska etnička skupina živjela je u klanovima, obiteljima čija je ekonomska osnova bio sustav sječe i paljenja, poljoprivrede i stočarstva. U to vrijeme, hrvatski klanovi Karpatske regije bili su koncentrirani oko trgovačkih i obrtničkih središta, koja su se počela pretvarati u politička. Lokalni klanovski starješine počeli su se okruživati najboljim ljudima koji su igrali ulogu branitelja klana, ratnika i moćnih gospodara - velikih zemljoposjednika. Svi teritorijalni hrvatski starješine, koji se u znanstvenoj literaturi obično nazivaju županima, redom su bili podređeni nasljednom knezu i vojskovođi, koji je bio predstavnik ranog feudalnog sustava u V-VII stoljeću među Hrvatima Karpata, Prikarpatja i Pridnjestrovlja.
Drugo razdoblje hrvatske povijesti vezano je uz vrijeme 7.-9. stoljeća, to je vrijeme naprednijih metoda poljoprivrede i političke organizacije hrvatskog društva. U to vrijeme, Hrvati Karpata, Predkarpatja i Pridnjestrovlja živjeli su na svom teritoriju u susjednim zajednicama, koje su se temeljile na ratarstvu koristeći dvopoljski sustav. Što se tiče teritorijalnog i političkog sustava Hrvata, može se pretpostaviti, prema svjedočanstvu cara K. Bagrjanorodnog, da su Hrvati u to vrijeme kristalizirali snažnu feudalnu državu, poznatu kao Velika ili Bijela Hrvatska, čija politička uloga, kao i teritorij, ostaje nejasna do nedavno.
Vidimo relativno visok socioekonomski razvoj slavenskog društva na području Hrvata. Arheološki izvori daju za pravo naglasiti da su se na teritoriju koji je zauzimala plemenska udruga Hrvata stvorili svi uvjeti za formiranje velike regionalne kneževine. Upravo u to vrijeme u Karpatsko-dnjestarskoj regiji, na mjestima naseljavanja Hrvata, povećavala se gustoća naseljenosti, što je prisililo, kako je naglasio B. Tymoshchuk, na zatvoreno jedinstvo i iznutra i u odnosu na vanjski svijet. Ujedinjenje srodnih plemena postaje nužnost svugdje, a ubrzo čak i spajanje njihovih zasebnih plemenskih teritorija u zaseban teritorij cijelog hrvatskog naroda postaje nužno.
Kraljevstva, kneževine na području karpatsko-dnjestarske civilizacije, po mišljenju V. Koroliuka, nisu bile samo teritorijalne i političke formacije već i etničke jedinice .Hrvatska kraljevstva i kneževine Karpatsko-dnjestarske civilizacije tijekom razdoblja 1.-4. i 5.-10. stoljeća razvile su unutarnje jedinstvo i svijest o vlastitoj osobnosti. Svaka takva skupina Slavena-Hrvata Karpatsko-dnjestarske civilizacije razlikovala se od ostalih po osobitostima svog načina života, običaja i kulturnih elemenata, na što je ruski kroničar skrenuo pozornost: "imali su svoje običaje i zakone svojih otaca, povijest i svoj karakter i moral" - i očito svoj jasno definirani teritorij.
Teritorij kneževina Karpatsko-dnjestarske civilizacije je regija i mjesto stanovanja, prema izrazu istraživača P. Tretjakova, "naroda" sa svojom kulturom, poviješću, religijom i epom. Etnografske značajke kneževina Karpatsko-dnjestarske civilizacije su da su njihove teritorije zauzimalo homogeno stanovništvo koje je na tom području živjelo dugi niz stoljeća, a to se odražava u folklornim podacima, lingvističkom, topografskom i arheološkom materijalu. Uzimajući u obzir takav skup izvora, lokalizirat ćemo područje Hrvata.
Nemajući pouzdane arheološke izvore, ne poznajući područje koje bi govorilo da su Hrvati ovdje zapravo živjeli, kao osnovu za njihovo prebivalište uzimamo područje koje obuhvaća slivove gornjeg toka Visle, Dnjestra i Poprutja. Komparativna tipološka studija slavenskih spomenika 1.-5. i 6.-10. stoljeća na području Karpata, ukrajinskog Podkarpatja i Pridnjestrovlja pokazala je da obje skupine spomenika pripadaju istoj istočnoslavenskoj kulturi tipa Luka-Raikovecka, ali između njih utvrđene su i određene razlike i plemenske značajke vjerojatno etnografske prirode.
Dakle, u slavenskim keramičkim kompleksima koji su dio područja Hrvata vrlo često se nalaze keramički lonci sa značajnim primjesama kremena. Zrna potonjeg strše na površini, stvarajući dojam da su posuta sitnim kamenčićima. U keramičkim kompleksima iz slavenskih naselja središnjeg Pridnjestrovlja, primijetio je istraživač B. Tymoshchuk, posuta keramika je rijetka. Postoje i manje razlike u gradnji kuća. Glavni tip nastambi obje skupine slavenskih spomenika bile su poluzemunice s pećima, čiji su drveni zidovi bili prekriveni glinom, što se gotovo ne nalazi izvan naselja Hrvata među Slavenima Srednjeg Pridnjestrovlja. Gotovo na cijelom području naseljavanja Hrvata u Predkarpatju otkrivene su žitne jame s paljenim zidovima, što je odsutno kod Slavena Srednjeg Pridnjestrovlja. Prilično karakteristična za područje Hrvata u Predkarpatju su utvrđena naselja sa zemljanim bedemima, čiji je nasip bio ojačan niskim kamenim zidovima (Revno, Chervona Dibrova i drugi) - sličan tip utvrde izvan područja naseljavanja Hrvata, posebno na području Srednjeg Pridnjestrovlja, nije otkriven.
U tom smislu, arheolog B. Tymoshchuk sugerirao je da Karpatski bazen i srednji Dnjestar pripadaju različitim političkim i teritorijalnim zajednicama, različitim plemenskim kneževinama. Prema drevnoj povijesnoj tradiciji, sjeveroistočni Karpatski bazen naseljavala je skupina Slavena zvanih Hrvati. M. Barsov, istraživač povijesne geografije istočne Europe, još je 1873. godine napisao: „Početna kronika smješta Hrvate u susjedstvo Uliča, Tiveraca i Duliba, ali ne navodi njihov detaljan teritorijalni položaj. Međutim, samo ime ove plemenske zajednice daje razloga za vjerovanje da su se Hrvati naselili na obroncima Tatra Karpata, koji se među galicijskim Rusinima i danas nazivaju horby (khrby, hripy). Njihovu široku rasprostranjenost po karpatskim područjima mogu ukazati brojni lokaliteti koji su do danas zadržali hrvatska imena, od gornjeg toka rijeka Vyslok, Bile i San do Tise i njezinih pritoka Gernad, Borzhog, uz rijeke Som i Krasna te uz Prut.
Hrvatsko stanovništvo nije bilo pogođeno velikim valovima migracija, njihova materijalna kultura ovdje se razvijala progresivnim procesom, što omogućuje definiranje njihovog teritorija, koji danas zauzima područja: Černivčke, Ternopiljske, Ivano-Frankivske, Zakarpatske regije ukrajinske države i Prešovskog okruga Slovačke Republike, Žeszówskog vojvodstva Poljske Republike te susjednih i pograničnih regija Rumunjske. Upravo na tom teritoriju nalaze se hrvatski spomenici i kompleksi koji datiraju iz 6.-10. stoljeća. Ovi arheološki spomenici: sela, utvrđena naselja, omogućuju praćenje osobitosti društveno-ekonomskog razvoja drevne Hrvatske. Ispitivanje ovih spomenika na teritoriju Hrvata sugerira da se hrvatsko društvo u 6.-7. stoljeću n. e. uglavnom sastojalo od poljoprivrednih višeobiteljskih (susjednih) zajednica iz kojih su se razvila rana feudalna središta među Hrvatima.
Područje Hrvata, koje je u 19. stoljeću odredio M. Barsov, obuhvaća cijele sjeveroistočne Karpate, gornji tok Pridnjestrovlja na zapadu, do Pruta i Dnjestra na istoku. Otprilike Isto područje Hrvatima pripisuju i drugi znanstvenici. Poznati češki slavisti P. Šafárik i L. Niederle smatrali su da su Hrvati živjeli istočno od Češke i Visle, pokrivajući područje Galicije i Bukovine u blizini rijeka Dnjestar i Prut, gdje su tragovi njihova boravka sačuvani u toponimiji .
Što se tiče hrvatskih spomenika, čiji teritorij počinje od Pruta, njihova je osobitost u tome što su identični spomenicima Bukovinskih Karpata iz 7.-10. stoljeća i sinkrono se protežu duž obje padine Karpata u Zakarpatje, pokrivajući područje Karpata stotinama kilometara. Istraživač B. Tymoshchuk to je ispravno objasnio činjenicom da je u sjeveroistočnim Karpatima, uključujući i teritorij sjeverne Bukovine, živjela ista etnografska skupina skupina Slavena-Hrvata s vlastitim karakteristikama, donekle drugačija od drugih skupina Slavena, uključujući i pridnjestrovne Tiverte. Otprilike je tako područje Hrvata definirao, čak i bez arheološke građe, isključivo na hrvatskoj toponimskoj građi, ruski povjesničar 19. stoljeća M. Barsov. Područje naseljavanja Hrvata, od Pruta na istoku do Vysloka na zapadu, koje je odredio M. Barsov, uglavnom se podudara s podacima moderne arheološke znanosti.
Ovo područje je već u 19. stoljeću lingvistički dobro istraženo od strane čeških slavista, koji su smatrali da Hrvati žive istočno od Češke i Visle, obuhvaćajući područja Galicije i Bukovine. Posebno je češki istraživač L. Niederle naglasio da je najvjerojatnije naseljavanje Hrvata bilo u istočnoj Galiciji i Bukovini u blizini rijeka Dnjestar i Prut, gdje su tragovi prisutnosti Hrvata sačuvani u toponimiji.
Prema zaključcima arheologa B. Tymoshchuka, koji glavne spomenike u ukrajinskim Karpatima pripisuje Hrvatima, izdvajajući potonje kao posebnu karpatsku varijantu slavenske (hrvatske) kulture, jasno je da su, osim Karpata i gornjeg Pridnjestrovlja, Hrvati u 5.-9. stoljeću zauzimali sve istočne pritoke Dnjestra od njegovih izvora do rijeke Zbruč, a istraživač u područje hrvatske vjerske kulture ubraja i zbručko svetište "Bohyt". Ako, prema zaključcima arheologa B. Tymoshchuka, sve spomenike s izvora istočnih pritoka Dnjestra smatramo hrvatskima, kao i okolnosti da su na istoku Hrvati graničili duž linije između rijeka Zapadnog Buga, izvora Styra, Ikve, Gornje Horyne, Sluča i Južnog Buga, izvan čijih slivova hrvatski arheološki spomenici ne prelaze, onda je legitimno naglasiti da je teritorijalno razgraničenje između Hrvata i Duliba išlo duž vodenih arterija određenih gore navedenim istraživanjem od zapada prema jugu."
A skrećem pozornost i na mišljenje jednog drugog ukrajinskog povjesničara(mislim i teologa) koji smatra da je i ona prva Biblija namijenjena Slavenima napisana na ondašnjem hrvatskom jeziku. 
