Ostala bez deset članova

Sud u Hagu je adresa gdje se pokrene revizija prethodne tuzbe uz dodatne dokaze,ili sud BiH,Bijeljinski sud je smijurija i politicki kontrolisani sud koji nema sta suditi za ratne zlocine jer bi presude bile politicki motivisane.To vazi za bilo koji drugi kantonalni ili federalni sud, u BiH .....Samo sud BiH ili Hag su adrese gdje se treba suditi za ratne zlocine,........

Imam obaveza,moram ici,budi pozdravljen,.......

To je tvoje mišljenje. Ja opet na osnovu ovog mislim drugačije:

Hag nije pregledao predmete o ratnim zločinima u Trnovu

Haški tribunal nije od 2001. godine do danas pregledao predmete o ubistvu više od 100 srpskih civila u trnovskim selima u periodu jun-avgust 1992. godine, pišu jučerašnje banjalučke Nezavisne novine. List je naveo da je ovo odgovor koji je pre tri dana stigao od Tužilaštva Bosne i Hercegovine na pitanje porodica mnogobrojnih žrtava iz trnovskog sela Ledići.

U odgovoru, Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu sprovelo je istragu o ratnom zločinu nad Srbima u Trnovu i 2001. godine dostavilo predmet pod oznakom KT-42/01. na pregled Međunarodnom krivičnom tribunalu u Hagu. Portparol Haškog tužilaštva Anton Nikiforov je izjavio da nije bilo moguće da se svi predmeti pregledaju i ocene, pa je jedan deo bez ocene vraćen državnom tužilaštvu.


http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2006/08/18/srpski/T06081702.shtml

Pozdrav i tebi.
 
Gđice Laro ova tema je namenjena ljudskim bićima! Jel ovo boldovano ima veze sa žrtvama?
Vi ste opasni fanatik koji ovde preti, tako da je bolje što sam ja daleko od vas jer ne biste dobro prošli. Ne odnosi se samo na mene nego na celu Srbiju.

Pa da , i ja se bavim ljudskim bićima .. Pa i vama koji se žalite na želučane tegobe ..
Vidite gosn kihot , valjda vam je jasno da se posljedice politike Srbije i danas jako osjećaju i u BiH i u Srbiji .. Treba da znate da ja fanatično vjerujem da se situacija u Srbiji neće riješiti sve dok se ne riješi situacija u BiH .. Pa vi slobodno nastavite, samo da znate da se ne možete danas praviti da vi sa tim ništa nemate , umjesto onoga "kako se dva entiteta i tri naroda dogovore" moraćete da zauzmete aktivan stav, ovoga puta konstruktivan ..
 
Sud u Hagu je adresa gdje se pokrene revizija prethodne tuzbe uz dodatne dokaze,ili sud BiH,Bijeljinski sud je smijurija i politicki kontrolisani sud koji nema sta suditi za ratne zlocine jer bi presude bile politicki motivisane.To vazi za bilo koji drugi kantonalni ili federalni sud, u BiH .....Samo sud BiH ili Hag su adrese gdje se treba suditi za ratne zlocine,........

Imam obaveza,moram ici,budi pozdravljen,.......

Ja se ne bavim pojedinačnim zločinima koje nam servira dragon x, jer je zločin nad Bošnjacima bio planiran, organizovan i masovan , pa se ne može stavljati u istu ravan kao pojedinačni zločini ..
 
Pa da , i ja se bavim ljudskim bićima .. Pa i vama koji se žalite na želučane tegobe ..
Vidite gosn kihot , valjda vam je jasno da se posljedice politike Srbije i danas jako osjećaju i u BiH i u Srbiji .. Treba da znate da ja fanatično vjerujem da se situacija u Srbiji neće riješiti sve dok se ne riješi situacija u BiH .. Pa vi slobodno nastavite, samo da znate da se ne možete danas praviti da vi sa tim ništa nemate , umjesto onoga "kako se dva entiteta i tri naroda dogovore" moraćete da zauzmete aktivan stav, ovoga puta konstruktivan ..

Kada već insistirate, vaše delovanje na forumu je urodilo plodom. Nezavisna RS, samo da budu što dalje od vas, to je moj stav, hvala što ste pomogli da ga učvrstim. :)
 
Izjava Šefika Habibovića:


ipa4yd.jpg

23lnwn.jpg

14bkpjp.jpg


http://www.srebrenica-project.com/s...ent&view=category&layout=blog&id=14&Itemid=12
 
Poslednja izmena:
Rasvetljen ratni zločin nad Srbima u Jajcu Srna | 06. 09. 2010. - 23:11h | Foto: Wikipedia-Ilustracija » Komentara: 8 Pripadnici policije Republike Srpske podneli su Tužilaštvu Bosne i Hercegovine Izveštaj o otkrivanju krivičnog dela i sedam izvršilaca, za koje se sumnja da su, kao pripadnici civilnih i vojnih vlasti Armije BiH, HVO-a i HOS-a, 1992. godine na području Jajca izvršili ratni zločin protiv srpskog civilnog stanovništva, saopšteno je iz kabineta direktora Policije MUP-a RS. Jajce Osnovano se sumnja da su navedena lica, kao pripadnici civilnih i vojnih vlasti Armije BiH, HVO- a i HOS-a, počinila krivično delo tako što su kršeći pravila Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vreme rata, kao i Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, tokom 1992. godine na području opštine Jajce, planirala, pokrenula, naredila, učinila i pomagala napade na civilno stanovništvo srpske nacionalnosti, navodi se u saopštenju . U saopštenju se dodaje da je napad za posledicu imao telesne povrede civilnih lica namernim nanošenjem snažnog telesnog i duševnog bola nečovečnim postupanjem, primenjivanjem mera zastrašivanja , prisiljavanje druge osobe upotrebom sile i pretnje na seksualni odnos, protivzakonito zatvaranje civilnog stanovništva između ostalog i dece, kao i prisiljavanje na prinudan rad i izgladnjivanje.


http://www.blic.rs/m/Vesti/Hronika/205975/Rasvetljen-ratni-zlocin-nad-Srbima-u-Jajcu
 
Strahote koje su doživjele i vidjele od vojnika kojima je Dudaković komandovao sredinom septembra 1995. godine na bihaćko-petrovačkom ratištu istražnim organima su ispričale, a kako prenosi banjalučki "Fokus", u to vrijeme dvije djevojčice, Milena Zorić (1981) i njena sestra Mirjana (1989), i njihova majka Mika iz sela Prkosi, kod Bosanskog Petrovca.

Dok je njihov otac Mirko bio na ratištu, one su 14. septembra 1995. godine, pod najezdom bošnjačko-hrvatskih snaga pobjegle u šumu zajedno s djedom Trivom, bakom Perkom i tetkom Mirom. Kako banjalučki list otkriva, ispričale su istražiocima kako je djed Trivo drugog dana skrivanja u šumi, odlučio da ode do kuće da vidi šta se dešava.

"Nije se vraćao, pa smo s majkom otišle da vidimo šta je s njim. Ugledale smo iz daljine kuću da gori ali njega nije bilo. Nikada se nije vratio", ispričale su sada već djevojke.

Vratile su se kažu do šume, gdje su zatekle jezivu sliku. Baka i tetka bile su u lokvi krvi, iskasapljene. Noći pokaj mrtvih njihovih tijela neće nikada zaboraviti, kao ni sedmodnevno lutanje tražeći šumske plodove da prežive. A onda se majka Mika odlučila na povratak kući s kćerkama, gdje su ih zarobili vojnici Petog korpusa poslije čega je uslijedilo maltretiranje...



Zorić (Jovan) Trivo, rođ. 1923. god

http://www.nestalirs.com/ekshumacije/bosanskipetrovac/prkosi/index.html


Zorić (Trivo) Mira, rođ. 1945.
Zorić (Mile) Perka, rođ. 1920. god.

http://www.nestalirs.com/ekshumacije/bosanskipetrovac/busija/index.html
 
Ubijaj, siluj, pali...

„Sana 95“ kodno je ime akcije Petog korpusa u kojoj su „časno“ pobijeni svi koji nisu uspjeli ili mogli pobjeći pred najezdom pripadnika Dudakovićevih brigada u opštinama Bihać, Petrovac, Krupa na Uni i Sanski Most. Modus operandi bio je gotovo identičan: svako ko bi se zatekao u selu po ulasku Dudakovićevih „časnih branitelja“ ili bi bio ubijen na licu mjesta ili nešto kasnije nakon što bi preživio torturu u nekom od improvizovanih logora koje su Dudakovićeve trupe osnivale u svakom većem mjestu u koje bi ušli
Danijel Kovačević
„General Atif Dudaković nije bio zločinac već heroj koji je branio BiH“, tvrde uglas bošnjački politički prvaci predvođeni predsjedavajućim Predsjedništva BiH Sulejmanom Tihićem. Peti korpus Armije BiH sa generalom Dudakovićem na čelu časno je branio BiH tvrde i Dudaković i Tihić. Taj isti Peti korpus „časno“ je u oktobru 1994. godine u sklopu akcije „Grmeč '94“ ušao u srpsko selo Račić u opštini Bihać i još „časnije“ na licu mjesta ubijeni su Ljubiša Vujinović te Dragan i Stoja Knežević. Stoji Knežević odsječena je glava nakon čega su tijelo stavili u sjedeći položaj a glavu preko puta tijela. U tom položaju su je i pronašli ostali mještani po povratku u selo. U „odbrani“ BiH isti taj Peti korpus, tačnije 502. brigada pod vođstvom Hamdije Avdića, koja je ušla u selo Račić odvela je nekolicinu mještana u Bihać, uglavnom starije osobe koje nisu imale snage da pobjegnu. Svi koji su odvedeni i pobijeni su.
„Sana 95“ kodno je ime akcije Petog korpusa u kojoj su „časno“ pobijeni svi koji nisu uspjeli ili mogli pobjeći pred najezdom pripadnika Dudakovićevih brigada u opštinama Bihać, Petrovac, Krupa na Uni i Sanski Most. Modus operandi bio je gotovo identičan: svako ko bi se zatekao u selu po ulasku Dudakovićevih „časnih branitelja“ ili bi bio ubijen na licu mjesta ili nešto kasnije nakon što bi preživio torturu u nekom od improvizovanih logora koje su Dudakovićeve trupe osnivale u svakom većem mjestu u koje bi ušli.
Ana Mirković rođena 1913. godine u Bosanskom Petrovcu ponadala se da bi njen život mogao biti pošteđen jer je bila starija osoba i nikome ništa nažao nije učinila. Obezglavljeno tijelo te starice pronađeno je u septembru 1999. godine. Sličnu sudbinu doživjeli su i Vlade i Mika Šljivar rođeni 1903., odnosno 1904. godine u mjestu Dobro Selo u opštini Bosanski Petrovac, kao i Trivo, Perka i Mira Zorić iz Bjelaja...
Svi pomenuti zločini i još puno više toga dokumentovano je i poslano početkom ovog mjeseca Tužilaštvu BiH. Sredoje Nović, direktor SIPA, objavio je krajem ove sedmice nakon posjete Banjaluci da su SIPA i MUP završili svoj dio posla u vezi sa zločinima pripadnika Petog korpusa Armije BiH te da je sada sve u rukama Tužilaštva. Osjećajući se prozvanim iz državnog Tužilaštva su krajem protekle nedjelje poslali saopštenje za javnost u kojem konstatuju da je tačno da do danas nisu završili nijednu istragu ni na jednom predmetu ratnih zločina počinjenih nad Srbima i Hrvatima ali da to ne znači ništa jer u Tužilaštvu ne sortiraju predmete po nacionalnoj pripadnosti žrtava i počinilaca?! Nije pretjerano utješno ali valjda će jednog dana i ti zločini doći na red.



Naredbodavci i izvršioci: U izvještaju koji je CJB Banjaluka proslijedio Tužilaštvu navedena su imena dvadesetorice pripadnika Petog korpusa Armije BiH od čega se njih 13 tereti po takozvanoj komandnoj odgovornosti a sedam ih se pominje kao direktni izvršioci ratnih zločina.
Najzvučnije ime je, naravno, general Atif Dudaković, koji se zajedno sa svojim najvišim oficirima tereti da je planirao, pokrenuo, naredio, učinio i podstrekivao. Naravno, riječ je tek o izvještaju CJB Banjaluka koji treba da prouči državno Tužilaštvo i procjeni da li će na osnovu njega podignuti optužnicu.
Uz generala Atifa Dudakovića, prema saznanjima „Novog Reportera“, navedena su imena i gotovo cijelog komandnog kadra tog korpusa u čijem sastavu je djelovalo osam brigada čiji nazivi su se tokom rata mijenjali. Zahvaljujući knjizi „Peti korpus 1992-1995“ autora brigadira Bejde Felića, lako je rekonstruisati kako se koja brigada nazivala. U vrijeme izvršenja predmetnih krivičnih djela u sklopu Petog korpusa postojale su i djelovale: 501. brigada kojom je komandovao Senad Šarganović, 502. brigada sa komandantom Hamdijom Avdićem, 503. brigada takozvana „Cazinska“ kojom je komandovao Muhamed Hamdija Delalić, 505. brigada, tzv. „Bužimska“ čiji komandant je bio Sead Jusić, 506. brigada ili „Kladuška“ sa komandantom Nijazom Miljkovićem, 510. brigada kojom je komandovao Amir Avdić, 511. brigada, takozvana „Krupska“ sa komandantom Mirsadom Sejdićem te 517. „Cazinska“ brigada sa Ibrahimom Nadarevićem na čelu. Svi ti ljudi nalaze se u izvještaju uz Atifa Dudaković a osim njih po komandnoj odgovornosti još se terete Mirsad Selmanović, načelnik štaba Petog korpusa, Zijad Nanić, načelnik organa bezbjednosti 505. brigade, Huska Avdagić, načelnik bezbjednosti Petog korpusa te Sakib Forić, komandant 17. viteške krajiške brigade Sedmog korpusa Armije BiH.
Prema saznanjima „NR“ među sedam lica koja se terete kao direktni izvršioci zločina nalaze se imena Mirsada Dračića, Huseina Balagića, Samira Šabića, Zijada Kadića te Teufika el Harabija za kojeg izvori „NR“ tvrde da je bio posebno okrutan. Riječ je o istom onom čovjeku, ako ga tako uopšte možemo nazvati, pripadniku zloglasnih „Hamzi“ koji je prikazan na snimku kako maltretira Radu Rogića, zarobljenog pripadnika Vojske Republike Srpske u okolini Bosanske Krupe. Posmrtni ostaci Rade Rogića ni do danas nisu pronađeni.
El Harabi je očigledno volio kameru tako da je on „glavna zvijezda“ na još dva snimka. Na snimku od 30. oktobra 1994. vide se tijela pripadnika Vojske Republike Srpske i čuju komentari pripadnika 505. bužimske brigade koji nedvosmisleno upućuju na činjenicu da ti vojnici nisu ubijeni u borbi. U to vrijeme komandant 505. bužimske brigade bio je pokojni Izet Nanić. Na drugom snimku napravljenom četvrtog avgusta 1995. vide se četiri pripadnika Vojske Republike Srpske Krajine zarobljeni na lokalitetu Suva Međa u opštini Dvor na Uni: Pero Boromis, Rade Stambolija, Branko Bašić i Mirko Devetak. Nakon zarobljavanja ti ljudi su odmah maltretirani od strane pripadnika 505. brigade pri čemu se posebno isticao Teufik el Harabi, inače rođen u Saudijskoj Arabiji. El Harabi se čuje kako traži nož od jednog pripadnika Petog korpusa da bi zaklao zarobljenika. Snimak koji su napravili pripadnici Petog korpusa jasno pokazuje postupak zarobljavanja i maltretiranja pripadnika VRSK da bi se nakon toga vidjela i njihova beživotna tijela sa evidentnim ozljedama. Saudijac Harabi, na pomenutom snimku, dovodi snimatelja do mrtvih tijela nakon čega se čuje komentar jednog od pripadnika 505. brigade koji govori: „Vidi šta im radi?“ Posmrtni ostaci ovih ljudi ni do danas nisu pronađeni.
Ni general Atif Dudaković, komandant Petog korpusa nije bio gadljiv na kameru. Na jednom od video-zapisa koji je takođe proslijeđen Tužilaštvu BiH vidi se i čuje Dudaković kako izdaje naređenje svojim vojnicima da pale sela nastanjena srpskim stanovništvom da bi trenutak kasnije glasno konstatovao da je već naredio da se zapali Agino selo.
 
Zločin Dudakovićevih tjelohranitelja: Informacije o zločinima pripadnika Petog korpusa istražnim organima poznate su odranije što im je potvrdio i jedan pripadnik tog korpusa čiji identitet se zbog njegove zaštite, drži u tajnosti. Naime, taj čovjek bio je svjedok egzekucije tridesetak civila srpske nacionalnosti ispred motela na ulazu u Bosanski Petrovac iz pravca Ključa sredinom septembra 1995. godine. U iskazu koji je taj bivši pripadnik Petog korpusa dao istražnim organima naveo je da je istureno komandno mjesto sa generalom Dudakovićem bilo smješteno u tom motelu. „Čekajući daljnja naređenja u to jutro kada se pokolj desio, ispred motela je dovedena grupa srpskih civila starosne dobi između 40 i 60 godina. Postrojili su ih u šljivik iza motela, nakon čega su ih počeli vrijeđati govoreći im da će biti strijeljani“, naveo je svjedok koji tvrdi da je očevidac. Dalje je u iskazu naveo da su civili počeli da mole za spas, objašnjavajući da im niko od rodbine nije u bilo kojoj vojnoj formaciji. „Stariji, prosijed čovjek, elegantno odjeven, molio je da ne ubijaju nedužne civile. Tražio je da ga odvedu kod komandanta da sa njim razgovara. Jedan od vojnika je odgovorio da je general u motelu i da je on naredio da ih strijeljaju...“ U međuvremenu su, prema riječima očevica, iz motela istrčala četiri vojnika sa crnim fantomkama na glavama i automatskim puškama u rukama. „Pridružio im se još jedan vojnik. Zvali su ga Duća. Njih pet rafalnom paljbom pucali su na civile. Nakon toga ubice su se vratile u komandno mjesto u motelu. Upitao sam vojnika do sebe ko su oni i dobio odgovor da su to ljudi iz obezbjeđenja Atifa Dudakovća. Vrlo potresen viđenim počeo sam da brojim tijela. Prvi put izbrojao sam 28, a drugi 24 tijela. Prilikom trećeg brojanja stigao sam do 25 a onda sam vidio strašan čin. Rovokopač je kopao rupu neposredno pored mrtvih tijela. Rovokopač je jedno tijelo prignječio a kada sam to vidio počeo sam povraćati i napustio sam motel.“
Pomenuti motel nakon rata privatizovan je i dodatno izgrađen, sada se zove „No 9“ a njegov sadašnji vlasnik Tahir Jaganjac, bivši je pripadnik Petog korpusa Armije BiH. Tijela ovih srpskih civila ni do danas nisu pronađena. Nije poznato da li su tijela kasnije izmještena ili se i dalje nalaze u blizini ako ne i u samim temeljima novog objekta.

Iživljavanje nad civilima u Sanskom Mostu: Vojnu akciju „Sana 95“ koja je u najvećoj mjeri bila predmet istrage i u čijem sklopu su počinjeni neki od najgorih zločina u proteklom ratu u BiH osmislio je i isplanirao vrh komande Petog korpusa Armije BiH a naredbu za njeno izvođenje potpisao je general Atif Dudaković. Akcija je pokrenuta 13.9.1995. a glavni pravci napada kretali su se linijom Bosanski Petrovac – Ključ – Sanski Most, odnosno pravcem Bosanska Krupa – Sanski Most – područje opština Prijedor i Novi Grad. Na širem području Bosanskog Petrovca, pravcem: planina Grmeč – Ključ – Sanski Most, djelovale su 501., 502., 506., 510. i 517. brigada. Na području opština Bosanska Krupa i Sanski Most svoj dio zadatka izvršavala je 505. brigada; 503. brigada kretala se područjem opštine Bosanska Krupa uz lijevi bok 505. brigade u pravcu opštine Prijedor dok je 511. brigada djelovala uz lijevi bok 503. iz pravca Bosanske Krupe, desnom obalom rijeke Une u pravcu Novog Grada.
Kuda god da su prošli pripadnici Petog korpusa iza sebe su ostavljali leševe i spaljene kuće. Pet dana nakon pokretanja akcije pripadnici 510. brigade došli su do zaseoka Popovići u mjestu Tomina u opštini Sanski Most. Ko je od lokalnog stanovništva uspio da pobjegne on je i preživio. Iza pripadnika te brigade kojom je komandovao Amir Avdić ostala su beživotna tijela Soke, Vida, Đurađa, Save Popović te Zore Gogić.
Dva dana ranije u mjestu Podovi petoro starijih civila stradali su od oružja pripadnika 501. brigade. Živote su izgubili četiri člana porodice Jagodić: Mikajlo, Teodor, Gojko i Uroš te Stevo Kondić.
Pripadnici Petog korpusa osnivali su improvizovane zatvore i logore u svakom većem mjestu gdje bi se zadržali, makar i nakratko. U manjim mjestima u tu svrhu najčešće su služile napuštene kuće čiji su vlasnici ili pobjegli ili su bili ubijeni. U Bihaću i Cazinu u tu svrhu služili su zatvori u kasarni „Adil Bešić“ (bivša kasarna „27. jul“), u hotelu „Park“, civilnom zatvoru „Luke“ u Bihaću te u improvizovanom zatvoru u auto-kući „Rad“ u Cazinu. U Bosanskom Petrovcu kao zatvor, između ostalih, poslužio je objekat nekadašnjeg vojnog magacina nedaleko od zgrade policijske stanice u kojem je bilo zatvoreno više od 200 vojnika i civila među kojima je bilo žena, djece i starijih ljudi.
Na području opštine Krupa na Uni, u mjestima Jasenice i Podvran Peti korpus je organizovao zatvore u napuštenim kućama Nikole Majkića, Brane Veinović i Bože Radoševića.
Nakon ulaska u Sanski Most pripadnici Petog korpusa zatvore su organizovali u prostorijama policijske stanice u tom gradu, tačnije u garažama, bioskopskoj sali, zgradi „Šipada“, objektu auto-otpada, te između ostalih i u kući izvjesnog Nezirovića. Improvizovani zatvori u Sanskom Mostu bili su poprišta najvećih tortura a najgore su prolazile žene i djevojke. Svjedok, čije ime radi njene sigurnosti i poštovanja prema žrtvi ne otkrivamo, a koja je bila zatvorena u garažama policijske stanice, svjedočila je da je bila nekoliko puta silovana kao i sve žene koje su tu bile zatvorene. Ukupno u tim garažama bilo je 40 srpskih civila, i žena i muškaraca, koji su kasnije svi prebačeni u bioskopsku salu. Sličnu sudbinu doživjela je još jedna žena, zatvorena sa još pedeset ljudi u manji objekat iza policijske stanice. I ona je bila silovana više puta. Prema njenom svjedočenju, 12 ljudi nije izašlo živo iz tog objekta.
Previše žrtava ostalo je iza Dudakovićevih vojnika u tih par sedmica da bi se tek tako mogle zaboraviti i da bi mu bilo oprošteno. Ispovijesti silovanih i maltretiranih žena užasavajuće su. Žalosno je što je trebalo da prođe dvanaest godina da bi neko pokrenuo ozbiljnu istragu o zločinima Petog korpusa ali je dobro što je to neko ipak uradio jer je evidentno da Haški tribunal nije bio zainteresovan.
Istini za volju ime Atifa Dudakovića pojavilo se na dvije optužnice podignute u Republici Srpskoj ali su u to vrijeme bile prilično, da ne upotrebimo težu riječ, amaterski urađene tako da niko ozbiljan nije htio ni da se pozabavi njima. Naime 12.8.1996. Centar javne bezbjednosti Banjaluka podnio je krivičnu prijavu KU—2204/96 protiv Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Tihomira Blaškića, Rasima Delića i još sedamnaest lica među kojima je bilo i ime Atifa Dudakovića. Riječ je o optužnici koja se odnosila na zločine počinjene na teritoriji zapadne BiH. Četiri mjeseca kasnije CJB Banjaluka podnio je poseban izvještaj uz krivične prijave protiv Alije Izetbegovića, Rasima Delića, Atifa Dudakovića te Senada Šarganovića. Usljed objektivno-subjektivnih razloga te prijave su zaboravljene sve do prije nešto više od 18 mjeseci kada je počeo intenzivniji rad na istragama zločina koje su počinili pripadnici Petog korpusa. Tada je Dudakovićevo ime izdvojeno sa pomenutih spisa što je, svakako, trebalo biti urađeno i ranije i to general Atif Dudaković zaslužuje jer je puno „zadužio“ srpski narod.



http://www.novireporter.com/look/re...tion=2&NrIssue=183&NrSection=7&NrArticle=2059
 
Muslimanski zlocin nad srpskim bolnicarkama na Igmanu 1994.


Na planini Igman je utvrđena demilitarizovana zona u avgustu 1993. godine, kada su se muslimanske snage u rasulu povukle pred navalom srpske vojske. U to vreme su Srbi držali i sam vrh planine i pretili da potpuno zatvore obruč oko grada. Posledice toga bi bile strašne, pad muslimanskog Sarajeva neminovan, a ujedno i pad i propast muslimanske države. U beznađu, Izetbegović je zakukao pred celim svetom da mu pomogne, a postupajući po ultimatumu NATO, Srbi su se povukli sa planine Igman, što je potvrđeno i dogovorom između generala Mladića i Rasima Delića 14. avgusta 1993. godine, dok je general Brikmon nadgledao povlačenje srpske vojske. Brigadir Ver Hajers, Brikmonov načelnik štaba, izradio je kartu na kojoj su jasno označene granice te novostvorene demilitarizovane zone. Nikakve snage zaraćenih strana nisu smele da ulaze u zonu pod pretnjom izvršenja vazdušnih napada avijacijom NATO.

Od proleća 1994. godine muslimanske jedinice su počele pokrete prema bivšim srpskim položajima na planini Igman, što su uočile francuske i švedske snage koje su kontrolisale taj prostor. Bilo je jasno da muslimanska vlada ima nameru, doduše računajući na to da će međunarodna zajednica zažmuriti na njihovu provokaciju, da ponovno uspostavi svoje vojne položaje na toj planini. Prirodno pravo i simpatije bi tada mogli da im posluže kao izgovor i opravdanje pred međunarodnom zajednicom za kršenje postignutog sporazuma. Bilo je nezamislivo da NATO preduzme bilo kakvu akciju bombardovanja „države-žrtve. (...)

Još od ranog proleća insistirao sam na tome da se muslimanska vojska povuče dalje od te zone. Da bi kontrola bila bolja, pojačao sam francuski bataljon sa jednom četom mehanizovane pešadije britanske vojske sa „voriorima, a zatim u periodu od oktobra do maja, i švedskom jedinicom, specijalizovanom za dejstva po planinskom zemljištu. U jednom ili u dva slučaja, posle upozorenja, švedske snage su otvarale vatru na novozaposednute muslimanske položaje, prisiljavajući muslimane na povlačenje. Ipak, muslimani su stalno iznova pokušavali isto.
Izetbegović je poricao prisustvo muslimanske vojske u demilitarizovanoj zoni.
Bez obzira na to što je francusku jedinicu, pod komandom novog sektorskog komandanta generala Erve Gobijara, unutar zone napala jedna muslimanska jedinica, Izetbegović je protestovao: „Ja sam vam jasno rekao da u zoni nema muslimanskih snaga! Početkom oktobra muslimanska vojska je lukavije postupala. Ubacivala se u zonu noću, koristeći nova sredstva i tehniku za noćno osmatranje, koju je dobila sa raznih strana, da bi napadala srpske snage na obodu demilitarizovane zone.

Sledeće noći, 6. oktobra, kada su dobili tražene zatvorenike, muslimanske diverzantske jedinice su prodrle u demilitarizovanu zonu i ubile 20 srpskih vojnika i medicinskih sestara, smeštenih u sanitetskoj stanici komandnog mesta. Prošavši kroz zonu, oni su iznenada napali Srbe, a većinu pobili u vrećama za spavanje. Francuski lekar, koji je video tu užasnu scenu, zabeležio je da je osam Srba zaklano noževima i da je većina ubijena iz blizine, metkom u potiljak. Nekoliko tela je izgorelo. Ubijene su i četiri bolničarke. Tog popodneva, u otvorenom kamionu, kroz Sarajevo su paradirali muslimanski vojnici obučeni u crne uniforme sa crnim trakama oko glave, mašući svojim oružjem i uzvikujuć: „Alahu akbar! Rekli su nam, da je to naročito uvežbana jedinica koja je upravo proslavljala pobedu na planini Igman.



http://www.unitedstatesarmy.com/vid...nad-srpskim-bolnicarkama-na-[69_ZI_hUcs8].cfm
 
Svjedočenje Dragana Ratkovića, Srbina iz Sokolović Kolonije (Sarajevo).

Aprila 1992. počeo je građanski rat između muslimana i Srba. Pošto
nisam bio politički opterećen, niti politički angažovan, ostao sam u
svojoj kući sa svojom porodicom – sestrom Biljanom, majkom Slavojkom i
ocem Aleksom, ne verujući u zlo koje je dolazilo. Našoj kući su došli
nepoznati vojnici (kasnije Vojska Federacije BiH) i zapretili su nam
da će nam kuću zapaliti i sve nas pobiti ako neko pokuša da napusti
kuću i pobegne. Posle par dana pozvali su nas da nas obaveste da smo
angažovani u civilnu zaštitu. To je bio okvir gde mučenju nije bilo
kraja. Bilo im je dopušteno da nam rade sve i svašta. Nismo imali
određeno radno vreme. Znali smo da radimo od ujutro do kasno u noć.
Koristili su nas kao živi štit ispred sebe u borbama. Za sve vreme
rata terali su mene, mog oca i ostale Srbe da kopamo rovove, bunkere i
ostale objekte. Nismo bili zaštićeni nikakvim zakonom.

– Drugi deo ove moje potresne priče su događaji koji su završeni
tragično. Kao što sam rekao, tri i po godine upotrebljavani smo kao
živi štit ispred muslimanske vojske. Linija razdvajanja je išla daleko
samo stotinjak metara. Ja i otac smo morali da izađemo na čistinu i da
pomeramo liniju napred kopajući na brisanom prostoru. Dva dana posle
Dejtonskog sporazuma poginuo mi je otac Aleksa kopajući bunker. Bio
sam daleko od oca desetak metara. Pritrčao sam, a on je samo uspeo
reći: "Sine, čuvaj sestru i majku!" To su mu bile poslednje reči. Kada
sam stigao kući i saopštio tužnu i tragičnu vest sestri i majci, one
su počele da vrište. Sestra je pala u nesvest, a majka se ukočila.
Sestra nije dolazila sebi i pshički je popustila, jer ju je očeva smrt
više nego teško pogodila. Ona je bila očeva ljubimica. Svakim danom je
sestri bilo sve lošije, pa smo je prebacili u bolnicu. U bolnici su je
zadržali i po puštanju iz bolnice su naveli da joj je potrebna tuđa
nega i pomoć zbog nastale duševne bolesti. Lekovi su bili skupi, a mi
nismo imali novaca, pa smo morali prodati nameštaj i tehniku gotovo za
džaba, da bismo kupili te lekove i sahranili oca Aleksu. Posle sahrane
nakon sedam dana otišli smo na groblje u Hrasnicu, gde smo oca
sahranili, i tamo smo zatekli grob bez obeležja i cveća. Sve je
odneseno. Majka je od tada u teškoj depresiji, i kada sam izgubio oca,
kao da sam zauvek izgubio i majku.



http://www.mail-archive.com/sim@antic.org/msg23888.html
 
OSTALA BEZ DESET ČLANOVA


- Ubijeni su moj brat Rade Tešanović, njegova žena Vinka i osamnaestomesečni sin Milun, moj brat Milenko i njegova žena Nevenka, te stric Milorad sa decom Dragomirom i Danijelom. Dragomir je imao 10, a Danijela 11 godina. Nakon toga ubijene su moja majka Stana Tešanović i strina Lenka - kazala je Cvijetićeva, koja je u junu 1992. godine ostala bez 10 članova najuže porodice.



Ekshumacija posmrtnih ostataka pet tijela iz masovne grobnice sa lokaliteta - “Javorska kosa”, planina Treskavica - šumsko područje, širi rejon sela Rakitnica, opština Trnovo
(lokalitet br. “1”).

Datum ekshumacije/asanacije: 25.09, 26.09. i 27.09.2001. godine
Broj pronađenih tijela: 5


- Tešanović (Milorad) Danijel, rođ. 1980. god.; id. 2001. god.

- Tešanović (Milivoje) Rade, rođ. 1964. god.; id. 2001. god.

- Vasić (Miloš) Slavojka, rođ. 1964. god.; id. 2001. god.

- Vasić (Miloš) Radojka, rođ. 1954. god.; id. 2001. god.

- Tešanović (Milivoje) Milenko, rođ. 1960. god.; id. 2001. god.


2heztds.jpg
2nk4mu.jpg
wrg7dc.jpg



http://www.nestalirs.com/ekshumacije/trnovo/rakitnica/index.html

Ekshumacija posmrtnih ostataka sedam tijela iz masovne grobnice sa lokaliteta - “Javorska kosa”, planina Treskavica - šumsko područje, širi rejon sela Rakitnica, opština Trnovo (lokalitet br. “2” - ovaj likalitet pronađen na udaljenosti od oko 500 m od lokaliteta br. “1” - sa druge strane puta).

Datum ekshumacije/asanacije: 25.09, 26.09. i 27.09.2001. godine
Broj pronađenih tijela: 7



- Tešanović (Rajko) Vinka, rođ. 1971. god.; id. 2001. god.

- Tešanović (Drago) Milorad, rođ. 1956. god.; id. 2001. god.

- Tešanović (Mlađen) Nevenka, rođ. 1957. god.; id. 2001. god.

- Tešanović (Rade) Milun, rođ. 1990. god.; id. 2001. god.

- Sekulić (Veljko) Slađan, rođ. 1979. god.; id. 2001. god.

- Tešanović (Milorad) Dragomir, rođ. 1982. god.; id. 2001. god.

- Kenjić (Ljubo) Savo, rođ. 1933. god.; id. 1933. god.


hx83e1.jpg
33u7i9z.jpg



http://www.nestalirs.com/ekshumacije/trnovo/rakitnica1/index.html
 
Ekshumacija posmrtnih ostataka jednog tijela sa lokaliteta - Planina Igman, selo Kovači, naselje Hrasnica, opština Ilidža, nedaleko od lokalnog muslimanskog groblja, iznad igrališta za nogomet i košarku, Kanton Sarajevo.

Datum ekshumacije/asanacije: 23.09.1999. godine
Broj pronađenih tijela: 1



- Lakić-Marijanović Brankica, rođ. 1972. god.; id. 1999. god.


4fy92v.jpg
2qxonk8.jpg



http://www.nestalirs.com/ekshumacije/ilidza/kovaci/index.html
 
"Небо и земља ће проћи, али речи моје неће проћи"(Мат.24,35)

"И много оних који спавају у праху земљином пробудиће се, једни на живот вечни, а други на срамоту и прекор вечни" (Дан 12,2).

"Јер ће уништити смрт заувек и обрисаће Господ Бог сузе са сваког лица"
(Ис 25,8)



 
25.jul 2010.

U selu Kamen kod Glamoča podignut je spomenik 108-rici pobijenih Srba, koje je regularna vojska R. Hrvatske i snage HVO-a 1995.godine, nakon 28.jula 1995. kada su okupirali Glamoč i Glamočko polje, pobili i zakopali tik pored starog muslimanskog groblja na Kamenu.

Iz masovne grobnice koja se nalazila na lokalitetu - “Kamen”, Glamoč, ekshumirano ukupno 108 tijela boraca VRS i civila.


Ubijeni civili:

Rodić (Stevan) Simo, rođ. 1910. god.

Rodić (Mile) Simo rođ. 1909. god.;

Rodić (Mile) Milka rođ. 1912. god.;

Klinac (Pavo) Stana rođ. 1906. god.;

Bajić (Stevana) Joka rođ. 1909. god.;

Bajić (Blaže) Dara rođ. 1919. god.;

Kukrić (Vida) Stevan rođ. 1897. god.

Rujević (Nikole) Marija rođ. 1915. god

Rujević (Nikole) Stojan rođ. 1907. god.;

Rujević (Petar) Soka rođ. 1905. god.;

Knežević (Pere) Boja rođ.1914. god.;

Tanjiga (Đure) Stana - Cuja rođ. 1918. god.;

Romić (Jovana) Branko rođ. 1907. god.;

Babić (Nikole) Jela rođ. 1926. god.;

Gloginja (Jovana) Branko rođ. 1914. god.;

Knežević (Dane) Tomo rođ. 1922. god.;

Knežević (Pavle) Milja rođ. 1924. god.;

Morača (Vučan) Milka rođ. 1936. god.;

Prolić (Jose) Lazo rođ. 1927. god.;

Radoja (Mihajlo) Dušan rođ. 1904. god.;

Jovanović (Rade) Marija, rođ. 1940. god.,



http://www.nestalirs.com/ekshumacije/glamoc/kamen/index.html
 
BRAVNICE (put Srbobran - Jajce) 13.septembar 1995.

Pošto su 13. septembra 1995. godine pripadnici Hrvatske vojske napali Srbobran (Donji Vakuf), srpsko civilno stanovništvo, među kojim je bilo najviše žena, dece i staraca, krenulo je, bežeći pred njihovim napadom zaprežnim kolima, traktorima, pešice, u autobusima i kamionima, iz Srbobrana i okolnih sela ka Jajcu i Banjaluci. Veliki broj njih gonio je ispred sebe svoju stoku.

Tu kolonu, koja se kretala od Srbobrana ka Jajcu, napali su 13. septembra 1995. godine kod sela Bravnice, na oko 3 km ispred Jajca, pripadnici 2. gardijske brigade Hrvatske vojske, koji su ih sačekali u zasedi i počeli nemilosrdno da ubijaju nenaoružane i potpuno iznenađene civile u izbegličkoj koloni. Od stanovništva nije bilo nikakvog otpora.
Prilikom tog napada, neki su odmah ubijeni, a neki su ranjeni. Prema iskazima svedoka, samo u jednom autobusu, usled vatre koju su otvorili pripadnici Hrvatske vojske, ubijeno je i ranjeno više od polovine putnika (50 sedišta plus oko 30 lica koja su stajala), da bi taj isti autobus sa žrtvama u njemu potom gađali "Zoljom" i zapalili ga sa preostalim ranjenicima i mrtvima unutra.


O stradanju srpskog stanovništva u ovoj koloni govore svedoci koji su se zatekli u koloni i koji su bili očevici onoga što se događalo, a pojedini od njih su izgubili svoje najbliže ili su i sami bili teško ranjeni.


Tako, 58-godišnji svedok 715/95-12, koji je bio u ovoj koloni izbeglica, navodi:

"... Nalazio sam se u jednom autobusu koji je bio pun putnika, tako da su bila zauzeta ne samo sedišta, već je mnoštvo ljudi, žena i dece moralo da stoji.

Kada je taj autobus, koji se nalazio u koloni izbeglica koje su se kretale i traktorima i zaprežnim vozilima, stigao do sela Bravnice, koje se nalazi na oko 3 km ispred Jajca, sačekali su nas pripadnici Hrvatske vojske koji su pucali u autobus i poubijali većinu putnika koji su se nalazili u njemu. Potom su autobus zapalili, tako da su sva tela ubijenih i ranjenih, koja su ostala u njemu, izgorela.

Pripadnici Hrvatske vojske su nemilosrdno ubijali Srbe koji su se nalazili u koloni, a to su najčešće bili žene, deca i starci, kao i oni koji su se kretali u koloni pešice, terajući stoku. Video sam da su hrvatski vojnici pucali po koloni, kako ispred, tako i iza autobusa u kome sam se ja nalazio. Vojska je pucala na sve što se kretalo.

Ja sam uspeo nekako da iskočim kroz prozor autobusa i da se spasem.

Tada su me hrvatski vojnici uhvatili i zatvorili u neku obližnju kuću u kojoj je bilo nas 33, s tim što je među nama bilo i 18 ranjenika. Ipak, najviše je bilo žena i dece.

Ranjene su odveli negde kamionom i ja ne znam šta je sa njima bilo.

Znam da je mnoštvo Srba u koloni između Srbobrana i Jajca ubijeno i da je to rastojanje između Srbobrana i Jajca bilo zakrčeno kolonom izbeglica.

Video sam da je ubijeno

1-2. dvoje dece Nove Jankovića.


Svedok 715/95-13, koji je star 61 godinu, navodi:

"... Ja sam u selu živeo sve do 13. septembra 1995. godine, kada smo krenuli iz Srbobrana prema Jajcu, kada sam pošao u izbegli- štvo sa 9 članova svoje porodice: ženom, dve snahe i petoro dece, koja su stara između 7 i 16 godina. Nosili smo najneophodnije sitne stvari. U Srbobranu smo ušli u jedan autobus u kome je bilo izuzetno mnogo naroda, koji je bežao u pravcu Jajca i Banja Luke. Sva sedišta su bila popunjena, tako da niko nije mogao ni da se pomeri u autobusu.

Ispred autobusa se kretao jedan veliki šleper, koji je bio pun naroda. Sigurno je unutra bilo oko 100 ljudi.

Kada smo krenuli iz Srbobrana u pravcu Jajca, autobus je preticao izuzetno dugu kolonu traktora, zaprežnih vozila i pešaka koji su terali stoku, kao i mnoštvo teretnih vozila natovarenih stanovništvom koje je bežalo u pravcu Jajca.

Kada smo se približili Bravnici, u jednom trenutku je na autobus i kolonu, koja se kretala ispred i iza njega, otvorena strahovita vatra. Poubijan je veliki broj putnika u autobusu. Ja sam nekako uspeo da izađem iz njega. Iznosili smo ranjene i poginule. Izvukao sam svoju suprugu, koja je bila ranjena u predelu glave,

3. unuka Borisava,

koji je bio ranjen i posle jednog sata je umro. Bila je ranjena i moja unuka Dijana. Izvukao sam snahu Anđu, koja je takođe bila ranjena i ostala je bez leve ruke. Iz autobusa sam izvukao i sina moje starije snahe Mire, koji je ranjen u desnu ruku.

Prilikom otvaranja vatre bile su pogođene moja snaha

4. Mira i njena kćerka

5. Danijela.

One su mrtve ostale u autobusu, na koji je u jednom trenutku ispaljena c Zoljac , i autobus je zahvaćen požarom buknuo. Pošto su tela moje snahe Mire i njene kćerke Danijele ostala u autobusu, izgorela su zajedno s njim. Koliko je ljudi ostalo u autobusu, ja to stvarno ne znam, jer se tu nalazilo stanovništvo iz raznih sela koje ja ranije nisam poznavao. Svi oni koji su ostali u autobusu, izgoreli su.

Bilo je unutra puno žena, dece i starijih i iznemoglih ljudi.

Prisutni hrvatski vojnici, koji su prethodno pucali u autobus i koji su ispalili c Zoljuc , naredili su nama, koji smo izašli iz autobusa, da krenemo za njima i doveli su nas u jednu kuću.

Ja sam sa grupom srpskih civila, žena i dece zadržan 5 dana u jednoj kući u selu Bravnicama. Onda smo odvedeni u Livno, gde su nas zatvorili u neku sportsku dvoranu. Tu smo ostali 5 dana, a onda su nas blizu Bosanske Gradiške razmenili.

Sa mnom je razmenjena i moja supruga, koja je bila ranje- na.

U autobusu je bila i supruga mog brata Ranka sa troje dece:

6. sinom Veliborom, starim oko 14 godina,

7. kćerkom Daliborkom, starom 23 godine, koja je bila sa svojim sinom

8. Draganom, starim 6 godina.

Poginulo je svo troje dece. Spasena je samo snaha - supruga moga brata Ranka i njena kćerka Suzana, koje se sada nalaze na lečenju u bolnici.

Ne znam imena ostalih poginulih, jer su bili iz drugih sela.



http://www.slobodan-milosevic.org/documents/reports/Serbian/7-IZ-A3.htm

Neki od poginulih, koji se spominju u svjedočenjima, su ekshumirani iz masovne grobnice na lokalitetu gradsko groblje “Carevo polje”, Jajce (gdje je ekshumirano ukupno 81 tijelo):

Janković (Daliborka) Dragan rođ. 1992. god.;

Janković (Milovana) Boris rođ. 1989. god.;

Janković (Nedeljko) Daliborka rođ. 1975. god.;

Janković (Ilija) Mira rođ.1955. god.

Aćimović (Stojko) Smilja rođ. 1924. god.;

Zeljko (Čede) Jovanka rođ. 1955. god.;

Zeljko (Sretko) Mihajlo rođ. 1945. god.;

Kaurin (Risto) Stojan rođ. 1914. god.;

A još uvijek se kao nestali vode:

Petrić (Ranko) Aleksandar rođ. 1991.

Petrić (Ranko) Vesna rođ. 1989.

Janković Velibor rođ. 1982.

Janković Danijela rođ. 1978.

Bandulaja Zdravko rođ. 1947.

Đurić Mitra rođ. 1947.

Jović Ljubica rođ. 1939.

Vasić Mira rođ. 1951.

Kaurin Divna rođ. 1948.
 
Serbian Civilians Massacred
and Killed in Sarajevo
between 1992 i 1995 by Bosnian
Mujadehins
Spisak masakriranih srpskih
civila u Sarajevu izmedju
1992 i 1995. godine
(nepotpuna verzija spiska
koja ukljucuje 2982 lica)
Uvodni komentar 0 A B C Ć Č D
Dž Đ E F G H I J K L Lj M N Nj
O P R S Š T U V Z Ž Dopunite
spisak
Poštovani čitaoče,
početak građanskog je
podjelio sarajevske Srbe na
one koji su vjerovali u
"bratstvo i jedinstvo" pa su
zbog toga ostali u Sarajevu, i
one koji su svoje utočište
potražili na okolnim
planinama. Na kraju se
ispostavilo da su bolje prošli
oni koji su ima osjećaj
nacionalne pripadnosti, dok
je bez glave ostao veliki broj
onih koji su vjerovali u
zajednički saživot sa "braćom
muslimanima".
Ovaj spisak sadrži imena oko
3000 civila koji su odlučili da
budu svoji na svome, da
vjeruju u jedinstvenu Bosnu,
i Aliju Izetbegović kao
njihovog predsjednika.


http://sokolac.slavicnet.com/sokolac/romanija_sokolac_sarajevo.html
 

Back
Top