Tragedija porodice Galinac
Krajem vrelog avgusta 1995. godine, nakon završene muslimanske ofanzive potpomognute od svjetskih moćnika, Vogošćani su konačno odahnuli. Majke sa svojom dječicom su "slobodnije" provodile dane, po parkovima kraj svojih zgrada. Sve je izgledalo da slomljena muslimanska ofanziva, će donijeti mirniju jesen za stanovnike Srpskog Sarajeva.
Tako je mislila i Radmila Galinac, sestra našeg heroja Galija! Došla je u posjetu svojoj braći i roditeljima nakon tri godine provedene u Beogradu! Donosila je radosne vijesti svojoj porodici. U Beogradu je našla ljubav svog života, koju je željela krunisati brakom. Na njenom putu sreće, prvo mjesto na kojem je svratila bilo je Vogošća. Došla je kod brata Radenka i snahe Tanje da vidi svoje bratiće Nikolu i Stefana.
Drugog dana boravka kod brata, Radmilinu sreću, prekida tužna vijest iz Vojkovića. Njen brat Radovan je podlegao u mukama, od mišije groznice, dobijene u divljim šumama oko Sarajeva! Radovan je bio brat blizanac sa Radenkom. Radmila nije ni slutila u kakvu tugu dolazi svojim roditeljima. Odlazi sa bratom kod svojih roditelja, kako bi sahranili srpskog junaka Radovana Galinca! Zbog teških ratnih uslova u Vojkovićima, sahrane su se obavljale noću!
Porodici Galinac, tugu povećavaju NATO avioni koji počinju bjesomučno bombardovanje srpskih teritorija nakon neuspješne muslimanske ofanzive, koju su planirali američki generali! Svi putni pravci su zarušeni, a muslimanski snajperi i mitraljezi neprekidno dejstvuju.
Radmilin boravak u Sarajevu se bližio kraju. Morala je da se vrati svome novom domu u Beograd! Na tom povratku planirala je da još jednom svrati kod svojih bratića, Nemanje i Stefana, da ih tetka izljubi za rastanak, nesluteći da joj zlikovci sa neba neće dati priliku za to.
Osvanulo je mučno septembarsko jutro. Avioni su rušili mostove i fabrike, Radenko je trebao sa autom otići u Vojkoviće, po svoju sestru. Bilo je veliko pitenje da li će se uspjeti preći po srušenim mostovima. Drugi pravac za izlaz iz Vogošče, bio je preko Špicaste stijene po kojoj je muslimanski mitraljez neprestano pucao.
Radenkova želja da odvede svoje sinove kod roditelja bila je puna rizika! On je insistirao na tome kako bi raspoložio djeda Marka i babu Mirjanu zbog tuge koja ih je zadesila! Na tako rizičan put niko nije htjeo da vozi djecu, pa je morao da krane bez njih. Putovanje je bilo naporno, ali je uspio doći do svojih roditelja! Sa njima je proveo cijeli dan, sa stalnim odgađanjima povratka kući, kao da je slutio da je to njegov zadnji put sa najmilijima.
Teškom mukom se odlučje da krene kući, govoreći kako bi bilo lijepo da je doveo i svije sinove. Niko nije slutio da je to Radenkov zadnji susret sa roditeljima!
Na povratku kući, brat i sestra su žurili kao da ih neka sila gura kako bi što prije stigli svom voljenom bratu u zagrljaj!
Noć je padala, a sa njom je dolazila i njihova nesreća. Neprijateljski avioni letili su našim nebo i sijali smrt.
Zaustavili su se ispred kratera od avio-bombe koja je samo par minuta ispred njih razrušila dio puta i spomenik našeg poznatog košarkaša, Radivoja Korača. Zlikovci su nesmetano rušili našu zemlju. Vozilo su ostavili upaljenih svjetala kako bi što bolje vidjeli razvalinu ispred sebe. Dok su promatrali krater Radenko je povikao: "Bježimo odavde, da ne nadleti ponovo i da ponovi pogodak! " U tom trenutku začulo se neko hučanje kao da se brdo ruši iznad njih. Čula se jaka eksplozija od avio-bombe. Brat i sestra su poletili visoko u nebo. Njihova tijela su pala na zemlju, a duše su otišle njihovom bratu u nebo koji ih je željno očekivao kako bi se ponovo sastavili kao nekad u njihovom bezbrižnom djetinstvu!
Zločinac je nadletio i po treći put, kako bi bio siguran da je uspješno završio zločin, pucajuči iz topova svoga aviona! Za zločin koji je tada počinjen niko nije odgovarao!
Pordici Galinac neka je vječna slava i veliko hvala za žrtvu ovog rata!