Ostala bez deset članova

Најгоре је то што:

- када друге народности помињу своја страдања Срби треба да се стиде, вечито подсећају на то што су урадили (а за нешто чак има доказа да нису Срби урадили нпр. Маркале) и проглашавају геноцидним народом (Сребреница - велика заблуда светска где су сахрањивани војници који су гинули а не цивили, и где већина је дошла ко зна одакле из ког дела света да се бори за муџахедине) ! :eek:

- када Срби страдају сви други народи истичу како не треба бити националиста, како треба закопати ратне секире, заборавити све и ићи у будућност! :think:


И онда се прича о правди?! :roll:

Јадни ови људи шта су све преживели док нису умрли :cry:
 
sfgiv7.jpg

j95uty.jpg

ti pisi dalje...ja ne mogu da citam vise danas...sutra...mislim da gubim kontrolu nad sobom...
 
POSLEDNjI dan života za osam pripadnika Jugoslovenske narodne armije bio 22. april 1992. godine.
Tog dana su u centru Sarajeva u Velikom parku streljani vojnici,čija tela ni do danas nisu pronađena.
Da ceo slučaj bude još bizarniji ministar odbrane i komandant teritorijalne odbrane su potpisali potvrdu
na kojoj piše da su vojnici posle informativnog razgovora pušteni na slobodu.
Još jedan mučan podatak za ovaj ratni zločin je što su streljanje osmorice vojnika posmatrali građani iz
obližnjih zgrada.

Streljani su Milivoje (Ilije) Lalović, rođen 17. aprila 1951. godine,Đorđe (Spase)
Bjelica (6. maja 1970), Dragomir (Miladina)Đerić (19. decembra 1943), Vlajko Golubović (8. januara
1970), Nedeljko (Božidara) Vujičić (18. januara 1969), Zoran (Marinka) Marković (27. septembra
1957), Miladin (Jove) Vukumanović (26. jul 1957) i Stevan (Mirka)Đokanović (15. maja 1952).


Pomenuta osmorica vojnika su iz kasarne "Slobodan Princip Seljo" u Lukavici, oklopnim vozilom -
transporter guseničar, upućeni u pravcu opštine Ilidža, sa zadatkom da se postave između strana u
oružanom sukobu, koji je izbio prilikom napada jedinica Teritorijalne odbrane i MUP RBiH na opštinu
Ilidža. Nažalost, transporter se pokvario, tačnije, pukla mu je gusenica u naselju Dobrinja, u
Aerodromskoj ulici kod kuća porodice Mujezinović.
Kada su osmorica rezervista JNA pokušali iz obližnjeg ugostiteljskog lokala, koji je u vlasništvu osobe
sa prezimenom Mujezinović, da telefoniraju i Komandu obaveste o kvaru, njih su uhapsili pripadnici
Armije BiH i MUP BiH. Potom su prebačeni u prostorije policijske stanice Novi grad, gde su psihički i
fizički zlostavljani.
Dok su ih zarobljene sprovodili do policije kroz naselje Dobrinja, okupila se masa naroda koja je igrala,
pevala i slavila njihovo hapšenje. Zarobljene vojnike su jedinice Vojne policije ABiH, pod komandom
sada pokojnog Davora Matića zvanog Žmiro i komandanta VP ABiH Kerima Lučarevića, odvedeli u
policijsku stanicu. Tu su pretresani i dalje od strane pomenute dvojice i drugih nepoznatih pripadnika
ABiH, odvedeni u Veliki park, popularnu Parkušu, neposredno pred Dom policije. Tačna lokacija je
između ulica Tina Ujevića i Džidžikovca.
Davor Matić je o zarobljavanju obavestio komandu Specijane jedinice policije, koja, iako je bila
obavezna, nije osmoricu vojnika stavila u status ratnih vojnih zarobljenika. Kako "Novosti" saznaju, u
Domu policije je, dok su pripadnici JNA bili u policijskoj stanici, zasedao štab MUP BiH i odlučivao o
njihovoj sudbini. Sve do dolaska ministra unurašnjih poslova Bakira Alispahića nije se znalo šta treba
učiniti sa osmoricom vojnika.
Tada je Alispahić obavio telefonski razgovor sa nekom osobom iz vrha Stranke demokratske akcije.
Po završetku razgovora, naredio je da se osam vojnika strelja. Njegovu naredbu izvršio je Kemal
Ademović, tadašnji zamenik komandanta specijalne jedinice MUP BiH Dragana Vikića
.







http://www.scribd.com/doc/18007839/Srpske-zrtve-u-bosanskom-paklu



Kemal Ademović sada je savjetnik ministra Ministarstva unutrašnjih poslova Federacije BiH.


Samo ovo da obojim u crveno
 
Jasmin Šljivo (10. brdska brigada - „Caco“), izjava data pred istražnim organima Republike Srpske 5. aprila 1996.
...
- KRAJEM februara Jusuf Lendo i Suvad Milić doveli su dvanaest godina staru djevojčicu srpske narodnosti. Nad njom je izvršeno silovanje na taj način što su sa nje odjeću skinuli, a Jusuf Lendo je djetetu ruke vezao za krevet. On je prvi izvršio silovanje, a zatim su to isto učinili Suvad Milić, Hodža Amir, Ljaljaj Enver i Kajanija Ferid. Dijete je sve vrijeme plakalo. Kada je Kajanija počeo silovanje, djevojčica je umrla. Ja sam, takođe, imao namjeru da učestvujem u silovanju. Tijelo umrlog djeteta Jusuf Lendo je stavio u kesu za otpatke i odvezao u jamu Kazani.

http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/drustvo.16.html
 
U sudskim spisima zabeležen je i ovakav podatak: „Edin Mehić je sa Fejsalom Džipom nasilno odvodio maloljetne djevojke i djevočice srpske nacionalnosti i primoravao ih da za novac, cigarete i alkohol seksualno opšte sa „unproforcima“ iz arapskih zemalja. Sedamnaestogodišnju Natašu, čiji su roditelji poginuli u masakru u Miskinovoj ulici, na silu su odvozili u kasarnu „Maršal Tito“ i tu su je držali.Među onima koji su silovali ovu djevočicu bio je i muslimanski oficir veze izvjesni Tolj“.
...
Dve silovane sarajevske Srpkinje dale su iskaze u Genekološko-akušerskoj klinici u Beogradu prije prekida trudnoće. Jedna od njih priča: „Neprestano su nas tukli i silovali neizmjenično, a nekada je i njih 20 znalo da se izmijenja na meni... Jednom prilikom su tjerali oca da siluje sedamnaestogodišnju kćerku....“
...
Silovanja su priznavali i oni koji su u njima učestvovali, poput Alije Selimagića: „Naprije sam ušao u jednu kuću zajedno sa Havić Enesom, Hodžić Bećirom i Mujčin Senadom, gdje smo zatekli čovjeka i ženu i njihovu kćerku, koja je imala oko 23 godine. Najprije smo vezali oca i majku, a zatim smo silovali kćerku. Prvo sam je silovao ja, a nakon mene i ostali. Zatim smo silovali i njenu majku, a nakon toga ja sam zaklao majku, a Havić oca“.



http://www.glas-javnosti.rs/clanak/tema/glas-javnosti-03-03-2009/bestijalno-izivljavanje
 
У усташко-муслиманској
офанзиви, 19. децембра 1992.
на селу у рејону Горње
Јошанице крај Србиња
(некадашње Фоче) за непуна
три сата, од седам сати ујутро
до десет, живот је изгубило 56
српских цивила, жена, дјеце,
стараца и војника. Према
прикупљеним подацима и
изјавама свједока овај
злочин су починиле
муслиманске формације из
Јошанице, Фоче, Горажда,
Вишеграда, Рудог, и усташке
формације Фрање Туђмана из
бивше БиХ и Хрватске. У раним
јутарњим сатима на дан
Светог Николе, на крсну славу
већине породица у селима
Јошанице, напале су усташе са
око 600 добро обучених
злочинаца, наоружаних
најсавременијим оружјем
добијеним из исламских
земаља и Америке. Свако
српско село је опколила група
од 60 до 70 усташа. Тог јутра
су нападнута села Острмци,
Коњевићи, Хоџићи, Медановићи,
Баждари, Брајиковићи, Гапићи,
Шкобаљи, Црнетићи, Богавићи.
Организатори овог злочина су
комшије Срба из ових села из
породица Црнетића,
Хусеиновића, Јашаревића,
Кулуглија, Хасковића,
Хаџиахметовића, Травара.
 
Драгољуб Врећо, један од
преживјелих свједока
јошаничког покоља је причао:
"Овај злочин на Никољдан је
крваво коло наших комшија
муслимана. Организатори су
били Салем Травар и Бего
Субашић, бивши милиционер из
Фоче. У овом злочину посебно
мјесто заузима Азиз Меркез –
Учо, који је приликом напада
пуцао на свог ученика,
четрнаестогодишњег Миодрага
Матовића. Међу злочинцима су
били Расим Корјенић и Сафет
Клинац из села Слатине. Све
су то наше комшије које смо,
на њихов захтјев, мирно
пустили да пођу у Горажде, а
они се крвавим ножем вратили
и побили жене и дјецу и
немоћне старце. Са собом су
на своје комшије Србе довели
зликовце са свих страна. И ето
шта су урадили, направили
злочин који ће остати свима у
сјећању, јер се догодило на
крсну славу Светог Николе."
 
Усташко-муслимански
злочинци су у потоку крај
села Хоџићи ликвидирали само
на једном мјесту збјег од 35
жена, дјеце и немоћних
стараца. Овај масакр је
једини преживио Младен
Кулић, коме су ту погинули из
уже породице жена, ћерка,
двоје унучади од четири и
десет година, зет.
О овоме говори и један од
починилаца овог злочина
муслиман Асим Хајдаревић из
села Коловарица, општине
Горажде. Он је ухваћен жив од
српских бораца и о злочину и
његовој припреми је рекао:
"Мој командир чете је био Асо
Хусић из села Садбе, општина
Горажде. Дана 17. децембра
срео ме је Хусо Хусић у Садби и
рекао ми: Асиме, сјутра да се
јавиш пред школу, идемо у
једну акцију. Тако сам 18.
децембра око 18 часова био
пред школом у Садби. Војска
се постројила, а смотру је
извршио Заим Имамовић у
присуству Хаџа Ефендића,
предсједника општине
Горажде. Хаџо нам је одржао
краћи говор у коме је рекао
да муслимански народ води
свети рат и да ми, пошто смо
на Алаховом путу, најмање
што можемо да урадимо је да
дамо свој живот на том путу.
Реко нам је да више ни један
Србин за муслимане не може
бити добар.
Послије говора Хаџа Ефендића
говорио нам је командант
Имамовић који је рекао да се
нас шест стотина спрема да
нападне десет села у
Јошаници у којима су Срби.
Имамовић је рекао да је наш
задатак да села попалимо, а
све у њима што нађемо да
побијемо, не смије остати
жива ни мачка. Он је одредио
да командант ове акције буде
Расим Корјенић, пошто је из
Јошанице и одлично познаје
терен. Поред Расима, из Фоче
су учествовали Мустафа
Мусић, Селим Муслић, Ешеф
Корјенић, Салко Бочак, као и
други муслимани из Фоче и
Јошанице којима не знам
имена".
Он каже и да су у покољу
учествовале и његове комшије
из Садбе и Коловарица: Исмет
Хајдаревић, Узеир Бердак,
Џевад Бердак, Халим Сакић,
Џемо Барић, Осман Храшчић,
Ибро Ђого. Хајдаревић истиче
да су у свакој од десет група,
од којих је свака била
задужена за по једно српско
село, било десетак војника у
црним униформама које нико
није познавао, нити су знали
одакле су дошли.

http://www.rastko.rs/filosofija/jagnje/tihomir_burzanovic_c.html
 
237f5e.jpg



Grobovi Milice Lalović (10) i Nataše Učur (9), koje je ubio muslimanski snajperista na srpskom dijelu grada na Grbavici.
Prema svjedočenju Sarajke Fatime Bajramović dvije djevojčice ubio je borac 101. brigade tadašnje Armije RBiH, Sejo Piskić.



Na Miličinom spomeniku piše: "Posebno je voljela učiti i živjeti".

Na Natašinom spomeniku pjesma:

"Prerano si život izgubila, svojoj majci srce otkinula,

crnoj zemlji mladost poklonila, tek stasala mladost jedna,

ko jabuka nedozrela, u vihoru strašnog rata, prerano je sagorjela".



http://www.glassrpske.com/vijest/2/novosti/17749/lat/Snajperisti-ruka-na-obaracu-nije-zadrhtala.html
 
Nezapamćen zločin

Petog jula 1992, oko četiri časa ujutro, muslimani su napali selo i zbjeg kod Šljedovića. Akciju je vodio Lutvo Jamaković, nekadašnji komandir stanice milicije u Rogatici. Napali su istovremeno na više rovova. Žestokom napadu mještani, nevični oružju, jer je većini to bio prvi ispaljeni metak, nisu uspjeli ni zakratko odoljeti. Spašavala se živa glava i neorganizovano povlačilo prema srpskim selima u dubini teritorije.

U zemunici Obradovića bio je Milorad, supruga mu Zorka, djeca Danijela i Darko, zet Goran i kum im Miodrag. Pred početak napada, kažu svjedoci, bili su budni. Uprkos tome nisu bili u prilici da se brane. Kao najistureniji rov, odmah su bili opkoljeni i uhvaćeni u klopku. A onda je započeo krvavi pir, zločin koji je po svojoj svireposti iznenadio cijelu Rogaticu i susjedne opštine.

Tačne detalje zločina pobijeni su odnijeli sa sobom na onaj svijet. Zločinci koji su preživjeli rat pravu istinu i danas skrivaju. Svjedočenjima, na osnovu tragova na posmrtnim ostacima, a kasnije i rekonstrukcijom događaja, došlo se, bar djelimično, do činjenica šta su neljudi činili u mraku julske noći 1992.


Milorada su zavezali za hrast i primorali ga da gleda kako se iživljavaju nad njegovim najmilijima. Udavljen je kaišem iz vlastitih pantalona, koji mu je bio svezan oko vrata, i najvjerovatnije je uspio da se sam udavi kako ne bi gledao stravične scene. Prema jednoj verziji događaja, osamnaestogodišnju Danijelu mučili su, iživljavali se na njoj, silovali je, noževima joj rasparali stomak, izvadili dio materice i ostavili je da umire u najstrašnijim mukama.


http://www.srpskadijaspora.info/vest.asp?id=4950
 
Živim da svjedočim




Ta odluka je sazrela nakon što sam dobio poruku od brata iz Smedereva, preko Crvenog krsta:

"Dragi brate, moram ti reći istinu. Tvoje djece više nema." Moj život više nije imao svrhe ni cilja. Moj drug i sapatnik Jovo Ninković me tješio da to, možda, nije istina, možda je brat nespretno napisao... U meni se sve skupilo, u grudima bol. Pitao sam: "Bože, da li je ovo kraj?" Bio sam samo kostur – sa 85 kilograma spao na jedva 40. Ne znam odakle ni kako, ali odjednom mi je naišla neka snaga i ja sam povikao: "Neću da umrem! Hoću da živim da svjedočim".



Strahinji Živaku za svega nekoliko godina dogodilo se toliko lošeg da bi to bilo previše i za nekoliko prosječnih života: u ratu je izgubio dva sina, majku i još desetak članova porodice, a on sam ratne godine proveo je u zarobljeništvu dijeleći nesrećnu sudbinu sarajevskih logoraša.

Uprkos tolikoj nesreći koja ga je za samo nekoliko godina zadesila, iz njegovih riječi ne izbija mržnja. On je svoju tragediju i bol usmjerio u misiju zvanu svjedočenje - da ostane trag o stradanju i opomena da se to više nikada i nikome ne smije desiti. Živim da svjedočim - to je njegov životni moto i naziv prve od osam knjiga koje je napisao posljednjih godina. To je ujedno i misao vodilja svih ostalih njegovih knjiga koje je napisao ili na kojima je sarađivao. Posljednja na kojoj je ovaj bivši logoraš i član Predsjedništva logoraša RS sarađivao izašla je ovih dana. Riječ je o djelu "Knjiga mrtvih Srba u Sarajevu, postradali 1992-1995“.



http://www.novireporter.com/look/re...tion=2&NrIssue=189&NrSection=3&NrArticle=2159
 
22.04.1992. godine došlo je do prvog velikog sukoba Srba i Muslimana u Sarajevu.U ranim jutarnjim časovima srpsko naselje Ilidža napadnuto je iz muslimanskih naselja: Hrasnice 1, Hrasnice 2, Sokolović kolonije, Butmira, Stupa i Otesa.
Jedanaest srpskih boraca je poginulo, među njima i dva brata Janjić…

“Ali danas se dobro sjećam, i sjećaću se cijelog života, da je negdje krajem aprila počeo prvi napad muslimanskih zelenih beretki na Ilidžu. Sjećam se kao da je bilo jučer. Od 6 sati ujutro pa do oko 3 sata poslije podne, gorjelo je nebo, a zemlja se tresla od pucnjave i eksplozija granata koje su dolazile sa muslimanskih položaja. Istoremeno se sa svih sredstava javnog informisanja slušao samo vapaj muslimana kako Srbi sa Ilidže napadaju Sarajevo?! A samo nekoliko dana prije napada, Institut za rehabilitaciju na Ilidži je primio "bolesne muslimane" na "rehabilitaciju". Mnoge već tada sa štakama. Njihova "rehabilitacija" sastojala se u tome da iz centra Ilidže, sa prozora Instituta, snajperima pomognu Alijinom privatnom "generalu" Juki Prazini koji je, iz pravca centralnog Sarajeva, započeo i vršio napad na Ilidžu…”


http://www.koreni.net/modules.php?name=Content&pa=showpage&pid=49
 
U Bradini ubijane cijele porodice


2iqipaw.jpg





Rada Neđić koja je, da i sama ne zna kako, uspjela da preživi pokolj srpskih civila u svom rodnom mjestu Bradina, opština Konjic, koji su 25. i 26. maja 1992. godine izvršili tadašnji pripadnici Teritorijalne odbrane "Zelenih beretki", policije i drugih muslimansko-hrvatskih paravojnih formacija, danas živi u Višegradu, kako kaže, sa sve manje nade da će ikada pronaći posmrtne ostatke svoga brata Sretka.

- Mom bratu su odsjekli glavu i odnijeli su je u Konjic gdje su s njom pred hotelom igrali fudbal. To su čak snimili i postoji video-zapis, ali niko neće da kaže gdje su zakopani posmrtni ostaci. Poznato je to dobro i Ziji Landži, ali njega oslobađa gospodin Švendimen koga pitam da li razmišlja gdje će mu duša - kaže Neđićeva.

Ona u nastavku svoje tužne priče podsjeća "velikog tužioca" da su ti isti zločinci, koje on štiti, iz utrobe njene snahe, Sretkove supruge, na silu izvadili sedmomjesečnu bebu i namjerno joj oštetili mozak zbog čega to dijete nikada nije prohodalo.


Samo u Bradini tog kobnog maja ubijeno je na kućnom pragu 36 nenaoružanih srpskih civila, među kojima je najstariji bio 78-godišnji Radomir Kuljanin, a najmlađi jedanaestogodišnji Srđan Žuža.

Posmrtni ostaci njih 26 pronađeni su u masovnoj grobnici u dvorištu crkve Svetog vaznesenja Hristovog koja je opljačkana i zapaljena, kao uostalom i sve srpske kuće u Bradini u kojoj je nekada živjelo više od 750 Srba.

U ovo selo koje djeluje sablasno vratio se samo jedan Srbin, a što se kuća tiče obnovljene su tek četiri.
Za zločine u Bradini, odnosno na području opštine Konjic, na kojoj je ubijeno 175 srpskih civila, a 360 ih je prošlo kroz zloglasne logore, počev od Čelebića, pa do tarčinskog "Silosa" i sarajevske Hrasnice, do danas niko nije odgovarao.

U Bradini su, na najsvirepiji način, ubijene cijele porodice. Na spomen-ploči koja je podignuta u porti crkve među 88 imena ima više od 22 s prezimenom Kuljanin.

Član Operativnog štaba za traženje nestalih Slobodan Škrba potvrdio je "Fokusu" da je do sada identifikovano 138 posmrtnih ostataka ekshumiranih na području Konjica i Bradine.

- Još uvijek tragamo za sedam nestalih, a na identifikaciju čeka šest ekshumiranih - kaže on.



http://www.fokus.ba/nov/index.php?o...jane-cijele-porodice&catid=19:puls&Itemid=154
 

Back
Top