Ostala bez deset članova

Pajo, kada se prikupi još zamoliće Dragon nekog od moderatora da obriše sve naše postove i da ostane samo materijal. Trebalo bi nas što više da traži da bude lepljiva, možda neka tema o tome i anketa.
 
Poslednja izmena:
2n0vh53.jpg




Božana Delić moli krvnike da je ubiju, da je ne ostavljaju živu nakon što su joj ubili 4 sina i kćer.


"Idrize, molim te ubij me, ne ostavljaj me ovako..."



Krvnik joj odgovara:

"Neću, ostani pa se pati..."
 
Velimir Đurović:

"U pet sati ujutro, napadnuti su svi zaseoci tog šireg područja Jošanica...od djeteta, unučeta Vukadina Višnjića, koje je imalo dvije i po godine, do starog Neđa Ivanovića koji je imao 75 godina, stavljeno je pod nož i pod pušku. Što je najstravičnije, ovdje imam konkretan dokaz, odnosno po nesreći mojoj sestra mi od strica, ne samo da su je silovali, nego poslije silovanja prerezali su joj vene i prepone da polagano krv ističe...i to na oči svoje rođene majke..."


2dwgbcj.jpg
 
http://www.novireporter.com/look/re...tion=2&NrIssue=207&NrSection=7&NrArticle=2429
Potresna ispovest B.A., žrtve ratnog zločina silovanja

Igrom sudbine, B.A. je sa porodicom ostala na početku rata u svom rodnom mestu Ferhatlijama u opštini Hadžići, na teritoriji koje su kontrolisale jedinice Armije BiH. I tu je iskusila pravi pakao.
Sa petogodišnjom kćerkom i dvoipogodišnjim sinom, svekrvom, svekrom i maloletnim deverom, B.A. je, bez ikakvog razloga, od 5. juna do 28. oktobra 1992. bila zatočena u tzv. kućnom pritvoru. «To je značilo da ste u svojoj kući i da nigde ne smete da mrdnete, a da svako od muslimanskih i hrvatskih vojnika može da vam u kuću uđe kad god mu padne na pamet.

Jedno veče u našu kuću došlo je njih dvadesetak u ustaškim uniformama. Preturili su sve po kući, a jedan od njih tražio je da mu pokažem šta imamo na spratu kuće. Prislonio mi je pištolj na slepoočnicu i naredio da skinem odeću sa sebe. Na sreću, nije mi ništa učinio: samo me je pogledao i otišao. Ali, tada sam čula kako moj dvoipogodišnji sin plače i pojurila sam niz stepenice. Jedan od vojnika uzeo ga je u ruke i rekao: Ovog malog četnika ćemo osunetiti, neka bude musliman. Molila sam ga i preklinjala da to ne čini, ali je on samo govorio da to neće boleti. Onda se najednom predomislio i bacio mi dete u hodnik, da bi drugi udario moje dete nogom u grudi. Pojurila sam prema detetu, koje je plakalo i grčilo se od bola», potreseno prepričava B.A.
Tek kasnije ta žena od lekara će saznati da su njenom dvoipogodišnjem detetu bila slomljena tri rebra koja su nepravilno srasla.

Ali, bili su pošteđeni zlostavljanja samo do 8. oktobra. Onda su došli bošnjački i hrvatski vojnici i nastao je pakao.
«Oko deset sati uveče, tek što su deca zaspala, došli su njih osmorica. Prvo su izveli Ljubicu i počeli je udarati nogama i rukama. Stavili su joj glavu na panj i udarali sečivom sekire oko glave. Kada se od udaraca kasnije onesvestila ubacili su je u hodnik. Ja sam bila sledeća. Izveli su me i naterali da se skinem, a onda su me pitali gde su ostali Srbi. Rekla sam da su u nekoj kući u selu, i otišli su da provere. U sebi sam molila Boga da slučajno nisu tu iako sam bila uverena u suprotno. Proverili su. Došli su i stavili mi nož ispod grla. Osetila sam jak bol i bila sam sigurna da će me zaklati. Molila sam Boga da to urade, i da mi prekrate muke kroz koje sam mesecima prolazila. Nisu to uradili ali sledilo je nešto mnogo strašnije...
Silovala su me njih trojica. Gubila sam svest i povraćala od njihovih iživljavanja. Tresla sam se i nisam mogla da govorim. Ušla sam u kuću i nemo gledala decu i svekrvu. Prišla mi je i rekla: Moraš sve da izdržiš zbog tvoje dece. Samo da ne zatrudniš. Otišla sam sutradan u policijsku stanicu da ih prijavim. Dala sam izjavu inspektoru Mensuru Čoviću. Dok sam govorila oni su se svi smejali, čak i jedna devojka koja je tu radila. Terali su me da ponavljam nekoliko puta iskaz. Strah od trudnoće bio je jači iz dana u dan. Osećala sam se kao da ludim. Svekrva me onda odvela kod lekara Iblizovića na pregled. Dao mi je neku injekciju i rekao da je došlo do psihičkog stresa i poremećaja određenih ciklusa u organizmu. Živela sam danima u agoniji, ali nisam zatrudnela. To je jedina sreća»,
suznih očiju priča B.A.
Dvadeset dana nakon što je silovana, B.A. će sa svojom porodicom uspeti da pobegne iz Ferhatlija. Pešačili su skoro trideset kilometara nepreglednim planinskim terenom da bi zaobišli kontrolne punktove i zasede pripadnika Armije BiH. Plašila se da ne naiđe na nekog od onih koji su zlostavljali nju i dete, ali, na sreću, nije.
 
Na Vaskrs 1992. godine pripadnici oružanih snaga Republike Hrvatske, potpomognuti pripadnicima paravojnih hrvatsko-muslimanskih jedinica, opkolili su i ušli u prigradsko derventsko naselje Čardak sa pretežno srpskim stanovništvom.

Tog dana ubijeno je 26 Srba. Svi su likvidirani na pragovima svojih kuća. Poubijane su cijele porodice poput Lazarevića, gdje su u jednom trenutku ubijeni otac Veljko (45), njegov sin Duško (20) i supruga Mirjana (42).

Pobijena je i cijela porodica Živković: Savo (46), Jelena (48) i Goran (15)
.
Jedino je preživjela kćerka Gordana, koja je izbjegla smrt jer se tog dana nije zadesila u kući.

- Mnoge osobe su ubijene u momentu kada su izlazili iz kuća da se predaju. Pucano im je u glavu. Đorđe Simić digao je ruke u znak predaje, a oni su pucali u njega - prisjeća se Drago Knežević, dodajući da su nakon takvog iživljavanja ostali stanovnici Čardaka srpske nacionalnosti odvedeni u logore koji su se nalazili u bivšem Domu Jugoslovenske armije, vojnom skladišu na Rabiću i u školi u Polarima.

U toj grupi našao se i Drago Knežević, koji kaže da je za zarobljene Srbe sa Čardaka tada nastala prava golgota. Nakon višednevnog iživljavanja ubijani su na očigled ostalih zarobljenika.

- Blagoja Đuraša, bivšeg policajca, zaklali su, a kasnije su ostale zarobljenike tjerali da ližu njegovu krv – opisuje tragične događaje Knežević, koji je za vrijeme boravka u logoru sa 120, smršao na 75 kilograma.

http://www.koreni.net/modules.php?name=News&file=article&sid=1149
-------------------
O zločinima u Derventi, masovnim grobnicama «Čardak» i «Modran», logorima...
http://www.urz-derventa.org/urz/
 
MESTO I VREME: Derventa, logor u prostorijama Doma JNA, kraj aprila 1992. godine.

KRATAK OPIS: Prilikom jedne od masovnih tuča uhapšenih Srba iz naselja Čardak u Derventi, mnogi su tako pretučeni da su gubili svest.
Tom prilikom od zadobijenih udaraca pao je Đuraš Blagoje iz naselja Čardak, u Derventi, kome je tada prišla Kovačević Azra, koja je bila u vojnoj uniformi i nožem mu prerezala grlo, prokomentarisavši da to čini da bi lakše umro.
Nakon toga su terali zatvorene Srbe da ližu krv sa Đuraša.

DOKAZ: Komitet pod brojem 438/94, i 584/94.

http://www.slobodan-milosevic.org/documents/reports/Serbian/5-IZV.htm

--------------
http://www.urz-derventa.org/urz/index.php?option=com_content&view=section&layout=blog&id=9&Itemid=63

Iz izjave Svjedoka_033

U međuvremenu u salu Doma JNA došla je jedna žena u maskirnoj uniformi,koja je za bijelim opasačem imala pištolj,a u ruci je držala nož, dok je o desnom ramenu držala manji automat. Sa njom je u Dom došlo nekoliko pripadnika hrvatske vojske u maskirnim uniformama sa oznakom HOS i šahovnicom, a moglo ih je biti oko deset i odmah su počeli nas zatvorenike da udaraju.
Azra je prišla Kuzmanović Mili koji je bio na čelu gledano od vrata, u ruci je držala nož i rekla da će mu odsjeći polni organ, a zatim ga počela šamarati tražeći da prizna šta je posjedovao od oružja, kome je oružje predao, govorila mu je da je četnik i da je likvidirao hrvatske vojnike, a zatim je redom išla od jednog do drugog uhapšenog zatvorenika i tukla ih. Za njom su išli ostali pripadnici HOS-a, njih oko osam, koji su takođe udarali zatvorenike, rukama, čizmama, kundacima od pušaka, palicama, a udarali su nas po čitavom tijelu, od čega su neki zatvorenici padali na patos, bili u nesvjesnom stanju i obliveni krvlju.
...
Kada je Azra došla do mene, udarila me pesnicama u predjelu sljepočnica od čega sam ja posrnuo, ali su me dočekala dva pripadnika HOS-a, uspravili me i držali ispod pazuha, a Azra je prošla iza mojih leđa, pitala me jesam li ja bio četnik, šta sam imao od oružja, gdje je moje oružje, koga sam ubio od hrvatskih vojnika, kada sam ja i zbog čega kao Srbin došao i nastanio se u naselje Čardak,a zatim me nožem kojeg je držala u ruci, ubola ispod lijevog pazuha nedaleko od srca. Takođe me je drugi put ubola nožem nešto niže ove rane u predjelu predzadnjeg rebra sa lijeve strane, a treći ubod nožem Azra mi je nanijela u predjelu lijevog bubrega prema kičmi, o čemu postoje vidni ožiljci. Ja sam izgubio svijest i pao na patos , jer su me počeli udarati nogama, šakama i kundacima pušaka, a na zemlji su me gazili nogama.

Pošto sam pao onesvješćen, izbacili su me kroz prozor Doma JNA napolje i tom prilikom sam zadobio povredu lakta lijeve ruke i pete lijeve noge, od čega su na laktu ostali ožiljci.
Kada sam došao svijesti vidio sam napolju da iznad moje glave stoje dva mlađa pripadnika HOS-a, od kojih je jedan držao pištolj u ruci iznad moje glave. Odavde su me uzeli za ruke i vukući po zemlji uvukli u prizemnu prostoriju Doma JNA, gdje je na vratima pisalo «Zatvor pri HOS-u». Od udaraca koje sam zadobio, ja sam u ovoj prostoriji bio u komi sve do ponedeljka ujutru 27.04. o.g.

Zaboravio sam napomenuti da su me u velikoj sali Doma JNA, kada su me 26.04. drugi put udarali i kada sam pao na patos, tjerali da po patosu ližem svoju krv i krv drugih zatvorenika, a sjećam se da je na patosu bilo i polomljenog stakla. Tada me je jedan HOS-ovac čizmom udario u potiljak, izgubio sam svijest i tada su me izbacili kroz prozor Doma napolje.

Dok su mene i ostale uhapšene Srbe udarali, u Dom JNA je doveden i uspio sam vidjeti da je njega pet HOS-ovaca udaralo nogama, kundacima od pušaka, od čega je on pao na patos sav obliven krvlju. Međutim, pošto sam ja od udaraca pao u nesvijest, ne znam šta se dalje sa Đurašem zbivalo,ali sam sutradan 27.aprila čuo da je Đuraš Blagoje toga dana zaklan od strane jednog HOS-ovca riječke jedinice i Azre.
 
MESTO I VREME: Derventa, logor u prostorijama Doma JNA, kraj aprila 1992. godine.

KRATAK OPIS: Prilikom jedne od masovnih tuča uhapšenih Srba iz naselja Čardak u Derventi, mnogi su tako pretučeni da su gubili svest.
Tom prilikom od zadobijenih udaraca pao je Đuraš Blagoje iz naselja Čardak, u Derventi, kome je tada prišla Kovačević Azra, koja je bila u vojnoj uniformi i nožem mu prerezala grlo, prokomentarisavši da to čini da bi lakše umro.
Nakon toga su terali zatvorene Srbe da ližu krv sa Đuraša.

DOKAZ: Komitet pod brojem 438/94, i 584/94.

http://www.slobodan-milosevic.org/documents/reports/Serbian/5-IZV.htm

--------------
http://www.urz-derventa.org/urz/index.php?option=com_content&view=section&layout=blog&id=9&Itemid=63

Iz izjave Svjedoka_033

U međuvremenu u salu Doma JNA došla je jedna žena u maskirnoj uniformi,koja je za bijelim opasačem imala pištolj,a u ruci je držala nož, dok je o desnom ramenu držala manji automat. Sa njom je u Dom došlo nekoliko pripadnika hrvatske vojske u maskirnim uniformama sa oznakom HOS i šahovnicom, a moglo ih je biti oko deset i odmah su počeli nas zatvorenike da udaraju.
Azra je prišla Kuzmanović Mili koji je bio na čelu gledano od vrata, u ruci je držala nož i rekla da će mu odsjeći polni organ, a zatim ga počela šamarati tražeći da prizna šta je posjedovao od oružja, kome je oružje predao, govorila mu je da je četnik i da je likvidirao hrvatske vojnike, a zatim je redom išla od jednog do drugog uhapšenog zatvorenika i tukla ih. Za njom su išli ostali pripadnici HOS-a, njih oko osam, koji su takođe udarali zatvorenike, rukama, čizmama, kundacima od pušaka, palicama, a udarali su nas po čitavom tijelu, od čega su neki zatvorenici padali na patos, bili u nesvjesnom stanju i obliveni krvlju.
...
Kada je Azra došla do mene, udarila me pesnicama u predjelu sljepočnica od čega sam ja posrnuo, ali su me dočekala dva pripadnika HOS-a, uspravili me i držali ispod pazuha, a Azra je prošla iza mojih leđa, pitala me jesam li ja bio četnik, šta sam imao od oružja, gdje je moje oružje, koga sam ubio od hrvatskih vojnika, kada sam ja i zbog čega kao Srbin došao i nastanio se u naselje Čardak,a zatim me nožem kojeg je držala u ruci, ubola ispod lijevog pazuha nedaleko od srca. Takođe me je drugi put ubola nožem nešto niže ove rane u predjelu predzadnjeg rebra sa lijeve strane, a treći ubod nožem Azra mi je nanijela u predjelu lijevog bubrega prema kičmi, o čemu postoje vidni ožiljci. Ja sam izgubio svijest i pao na patos , jer su me počeli udarati nogama, šakama i kundacima pušaka, a na zemlji su me gazili nogama.

Pošto sam pao onesvješćen, izbacili su me kroz prozor Doma JNA napolje i tom prilikom sam zadobio povredu lakta lijeve ruke i pete lijeve noge, od čega su na laktu ostali ožiljci.
Kada sam došao svijesti vidio sam napolju da iznad moje glave stoje dva mlađa pripadnika HOS-a, od kojih je jedan držao pištolj u ruci iznad moje glave. Odavde su me uzeli za ruke i vukući po zemlji uvukli u prizemnu prostoriju Doma JNA, gdje je na vratima pisalo «Zatvor pri HOS-u». Od udaraca koje sam zadobio, ja sam u ovoj prostoriji bio u komi sve do ponedeljka ujutru 27.04. o.g.

Zaboravio sam napomenuti da su me u velikoj sali Doma JNA, kada su me 26.04. drugi put udarali i kada sam pao na patos, tjerali da po patosu ližem svoju krv i krv drugih zatvorenika, a sjećam se da je na patosu bilo i polomljenog stakla. Tada me je jedan HOS-ovac čizmom udario u potiljak, izgubio sam svijest i tada su me izbacili kroz prozor Doma napolje.

Dok su mene i ostale uhapšene Srbe udarali, u Dom JNA je doveden i uspio sam vidjeti da je njega pet HOS-ovaca udaralo nogama, kundacima od pušaka, od čega je on pao na patos sav obliven krvlju. Međutim, pošto sam ja od udaraca pao u nesvijest, ne znam šta se dalje sa Đurašem zbivalo,ali sam sutradan 27.aprila čuo da je Đuraš Blagoje toga dana zaklan od strane jednog HOS-ovca riječke jedinice i Azre.

aktivira se i ti sestro...svaka cast...tako treba...
 
ZENICA
Područje urbanog dela grada, porodićna kuća Tomislava Jovanovića iz koje je 2. oktobra 1993. odvedeno i likvidirano pet lica srpske nacionalnosti. Zločin izvršili naoružani uniformisani policajci ili pripadnici Armije BiH. Tom prilikom iz kuće odvedeni domaćin, njegova supruga, dvoje dece i bratanac koji je kod njih, nešto pre zločina, našao zaštitu. Tela žrtava u dobroj meri razvučena od životinja i već u odmaklom stanju raspadanja u rano proleće 1994. pronašli čobani na jednom od pašnjaka u okolini Zenice. Tu su kosti pokojnika ostale sve do 1997. kada su muslimanske vlasti dozvolile da se pokupe posmrtni ostaci, odnosno ostaci preostalih kostiju i delova odeće i izvrši identifikacija.

Žrtve: 1) Tomislav (Stevo) Jovanović, 1945; supruga 2) Zora (Ostoja) Jovanović, 1952; kći 3) Vanja (Tomislav) Jovanović, 1974; sin 4) Vladimir (Tomislav) Jovanović, 1973. i bratanac 5) Ljubomir (Dušan) Jovanović, 1973.

 
Poslednja izmena:
Mudžahedin iz Bahreina svjedoči o zvjerstvima koja su činili u bih.


10h54t5.jpg



"Za njih je bilo puno bitno da naviknem na krv, zbog toga sam morao kao vježba da pijem svoju vlastitu krv, morao sam čak piti i krv od jednog ubijenog vojnika suprotne strane...
Pokušavali me čak naučiti i da pojedem ljudski mesa, ali to nisam mogao podnijeti, odnosno čovjek je zarobljen, imamo noževe, da ja priđem taj čovjek, da mu otkinem jedan komad mesa i da ga pojedem...nekad padnem i u nesvijest kad bi oni otkinuli komad mesa tog čovjeka i kad bi mi ga stavili u usta...

Sve zločine koje su počinili i grozne stvari i nezakonite aktivnosti su činili pod zaštitom, kako vojni štab ARBiH, tako i tadašnjeg političkog vrha BiH...ubijali, klali koristeći oružja, sjekirama, noževima, motornim pilama..."



 
Prema Blagojevićevim riječima, padu Vozuće prethodila su artiljrijska dejstva pakistanske jedinice UNPRPFOR-a iz pravca Zavidovića, a zatim je 10. septembra počela akcija "Uragan" u kojoj su učestvovale tenkovsko-pješadijske i motorizovane jedinice iz sedam brigada Drugog tuzlanskog i šest brigada Trećeg zeničkog korpusa Armije BiH u čijem sastavu je bila jedinica plaćenika iz islamskih i nekliko vropskih država "El mudžahid".

Već prvih dana akcije "Uragan" muslimanski vojnici zarobili su 56 boraca Četvrte ozrenske brigade VRS i četiri žene iz Vozuće, od kojih su, za primjer, odmah ubili dva vojnika, a ostale kamionom prevezli u mudžahedinski kamp "Lavlja jazbina" u Kamenici kod Zavidovića, gdje im se gubi svaki trag.

Na napuštenom imanju u ratu zapaljene pravoslavne crkve Svetog Đorđa u Stogu u Gostovićima 14. novembra 1997. godine ekshumirano je 17 ubijenih pripadnika VRS i civila, među kojima je bilo 13 tijela bez glava, jedna glava bila je odvjena o tijela, a uz tri su pronađeni ostaci smrskanih lobanja.

Haškim istražiocima predata je dokumentacija i video-kaseta o mudžahedinskom ritualnom spaljivanju 12 srpskih vojnika i miniranju ranjenog srpskog borca na nosilima na ozrenskoj koti Potpaljenik.

Komisija za traženje nestalih lica RS pretraživanjem terena na prostoru Vozuće i Gostovića tokom 1996. godine pronašli su izmasakrirane i obezglavljene tjelesne ostatke dvadeset i jednog borca Četvrte ozrenske brigade VRS, te osam vojnika Srbačke i jednog vojnika Laktaške brigade VRS, a 2004. godine u 11 otkrivenih masovnih grobnica okrivno je 100 skeleta vojnika sa banjalučkog područja, među kojima je bilo 40 bez glava.

S ciljem prikrivanja zločina pripadnici Armije BiH i Federalna komisija za traženje nestalih organizovali su izmještanje 12 masovnih grobnica sa Ozrena sa ukupno 138 tijela, od kojih je najveća u naselju Kučice, u opštini Zavidovići, sa 64 tijela, o čemu postoje fotografije i ostala dokumentacija sa izjavama bošnjačkih učesnika tih događaja, koji su dostavljeni Haškom tribunalu.



http://dobojlive.com/content/view/679/136/1/3/
 
Pripadnik hrvatsko-muslimanskih oružanih formacija Zvonko Zovko iz Podorašca kod Konjica je Srbinu Sretku Kuljaninu iz Bradine kod Konjica, zarobljenom u Bradini, odsekao glavu 26. maja 1992. godine, odneo je u Konjic, kao trofej, šutirao po ulicama i na kraju nabio na kolac.

Kada je 28. maja saznala za ovo, njegovoj supruzi Branki, koja je bila u sedmom mesecu trudnoće, otpočeo je porođaj. Međutim, kada su je odveli u Konjic kod ginekologa - muslimanskog lekara dr Jusufbegovića, on je odbio da joj pruži pomoć iako joj je bio pukao vodenjak, i vratio je u logor Musala u Konjicu, gde je ona 14. juna 1992. godine rodila dete, koje je po nalazu Instituta za majku i dete u Beogradu rođeno sa atrofijom mozga i očnog živca (u drugoj godini je konstatovan upadljiv zastoj u razvoju motorne funkcije koji se ispoljavao u nepotpunoj kontroli glave, nesposobnosti da sedi, neoslanjanju na noge i oštećenje vida - kolutajući pokreti očnih jabučica i nemogućnost fiksiranja izvora svetlosti). Po mišljenju lekara ove ugledne dečje zdravstvene ustanove, ovo je posledica prevremenog porođaja i nepovoljnih faktora koji su prethodili rođenju deteta sa prognozom da će dete biti doživotno težak invalid.



Srbima Pudić Stojanu i Jovičić Perici koje su zarobili pripadnici 108. brigade Bosanske Posavine prilikom napada na selo Bodelište u martu 1993. godine, takođe su bile odsečene glave.


Prilikom obdukcije leša Pudić Stojana je dato mišljenje da je odsecanje glave izvršeno najverovatnije u dva dela. U prvom delu je izvršeno presecanje mekih tkiva vrata oštricom zamahnutog mehaničkog oruđa, a u drugom delu je izvršeno presecanje tela četvrtog vratnog kičmenog pršljena oštricom teškog i zamahnutog mehaničkog oruđa. Njemu su, po mišljenju veštaka, najverovatnije prvo nanete rane u vidu prostrelina donjih ekstremiteta, a zatim mu je, dok se nalazio u ležećem položaju i dok je bio u životu, odsečena glava, a prostrelne rane na glavi i na grudima su nanete nakon odsecanja glave.

I za Jovičić Pericu je dato slično mišljenje. Prvo su mu nanete razderno-nagnječne rane na levoj strani lica sa dvostrukim prelomom donjovilične kosti, a zatim mu je, dok se nalazio u ležećem položaju i dok je bio u životu, odsečena glava. Ustrelina iz ručnog vatrenog oružja u predelu leve dojke naneta mu je posle smrti, tj. nakon odsecanja glave.


U napadu koji je 20.11.1992. godine izvršen na selo Vrasaliće, u opštini Rogatica, ubijen je Kovačević Miloš star oko 65 godina, u koga je ispred njegove kuće pucao Balaš Rusmir. Kada je Miloš pao na zemlju, Rusmir mu je odsekao glavu i desnu ruku do lakta, a zatim mu je nožem odsekao polni organ, a potom su glava i polni organ bačeni nešto dalje od tela.


U sukobima muslimanskih oružanih snaga i snaga Vojske Republike Srpske koji su se 05.11.1992. godine odigrali na području Kamenice, opština Zvornik, muslimani su zarobili i usmrtili zarobljenike tako što su Grabovica Vladi, Đokić Savi, Božić Dragomiru, Tijanić Slavku, Kazanović Savi i Pavlović Radomiru odsekli glave.

Božić Dragomiru je telo bilo iskasapljeno a glava odvojena od tela.


Glava Tijanić Slavka je pronađena bez očiju, ušiju i nosa, a u grudima mu je pronađena gvozdena šipka prečnika 6 mm, dok su mu vrat, noge i ruke bili vezani čeličnom žicom.

I Kazanović Savi je glava odsečena, grudi probijene velikim ekserom, a on zakovan za jedan hrast i razapet.

Pronađena je i glava bez tela za koju se pretpostavlja da je pripadala Grabovica Milošu.

U Kamenici su 05.11.1992. godine takođe ubijeni: Ašćerić Miladin, star 28 godina, Tešić Mićo, star 24 godine i Milinović Nikola, star 27 godina. I njima su glave bile odsečene.



Muslimanske snage su 24.09.1992. godine zaposele selo Podravanje u opštini Milići, koje su zapalili, opljačkali i pobili sve ranjene koje su zatekli u selu. Tom prilikom je ubijeno 19 lica, a njihova tela su masakrirana.

Zulfo Tursumović iz Sućeske je zaklao teško ranjenog Tomislava Perendića tako što mu je stavio glavu u svoje krilo i odsekao je.

Jovanović Svetozaru je glava odsečena i nabijena na kolac, a Gojku Tomiću je glava odsečena i bačena 20-tak metara dalje od tela.


http://www.slobodan-milosevic.org/documents/reports/Serbian/6-IZ-A1.htm
 
2. U selu Lediæi u opštini Trnovo posle 08. juna 1992. godine, ostalo je svega 13 Srba - starijih muškaraca i žena, od kojih su veæinu poubijale muslimansko-hrvatske vojne formacije kojima je komandovao Godinjak Ethem, pre rata naèelnik SUP-a u Trnovu. Tako je ubijen Mijovèiæ Rade, od oca Alekse, star 70 godina. Prilikom pronalaska njegovog leša 07. avgusta, utvrðeno je da je glava pokojnog Rada bila odvojena od ostalog dela tela. Leš Vasiæ Savke, od oca Nikole, stare 78 godina, koja je zaklana na svom kuænom pragu, pronaðen je takoðe bez glave. Poslednjih petoro preostalih Srba iz sela Lediæa su 18. i 19. juna 1992. godine pronašli i uhapsili pripadnici Godinjakove jedinice. Njih su oterali u pravcu Treskavice i usmrtili ih na mestu zvanom " Ledièka krivina". Prilikom uviðaja koji je izvršen nakon što su Srbi oslobodili ovu teritoriju, pronaðeni su bez glava leševi svih ovih pet Srba: Mijovèiæ Tankosave, od oca Jovice, stare 70 godina, Vasiæ Ljubice, od oca Ðure, stare 84 godine, Vasiæ Ikonije, od oca Lazara, stare 92 godine, Vasiæ Zorana, od oca Jovana, starog 71 godinu i Vasiæ Milke, od oca Danila, stare 56 godina. Tom prilikom tri glave nisu pronaðene, dok su dve glave pronaðene odvojene od tela. Dokaz: 228/94-30. 3. Na dan 05. oktobra 1992. godine u selu Divoviæi kod Bratunca, muslimanske oružane formacije su napale kuæu Ðokiæ Sretena a dva dana kasnije tela poginulih u Divoviæima predata su Srbima. Tom prilikom je telo Ðokiæ Sretena predato bez glave i bez desne ruke. Na vratu je visio deo kože sa kosom sa temena glave. Glava i ruka nisu pronaðeni i leš je sahranjen bez njih. Dokaz: 37/94-6. 4. Lukiæ Nedeljko, star 52 godine, ubijen je u voænjaku ispred svoje kuæe u selu Vujièiæu kod Brèkog 14. septembra 1992. godine, posle èega mu je glava odseèena i odneta. Sahranjen je bez glave. Dokaz: 144/95-10 i 617/95-14.


http://www.lopare.net/forum/politik...-srbima-u-proslom-ratu-da-se-ne-zaboravi.html
 
13 srpskih boraca, koji su 8.marta 1993. godine zarobljeni na Boderištu, a 12. marta neposredno pred dogovorenu razmjenu nakon zvjerskog mučenja svirepo ubijeni (Željko Padežanin i Radovan Marjanović zarobljeni su 27.04.1993)

Žrtve: 1) Ilija (Mitar) Bajić, 1956; 2) Ranko (Pero) Jovičić, 1945; 3) Mirko (Cvijetin) Pekić, 1932; 4) Miroslav (Nikola) Pudić, 1959; 5) Radan (Krsto) Pudić, 1974; 6) Siniša (Jovan) Pudić, 1974; 7) Petar (Lazar) Tadić, 1942; 8) Dragan (Ratko) Tomić, 1974. 9) Nikola (Simo) Tomić, 1943; 10) Stojan (Ratko) Tomić, 1972; 11) Gojko (Jovan) Vujičić, 1958; 12) Stojan (Đoko) Pudić, 1952; 13) Perica (Ranko) Jovičić, 1972; 14) Željko Padežanin, 1973; 15) Radovan (Milan) Marjanović, 1958.

Pelka Pudić:« Ja sam u to vrijeme bila u Austriji. Kad sam došla nisam mogla svog sina da poznam kako si mi ga unakazili. Sve kažu da počinioce gone, tolike godine su prošle a da još niko nije odgovarao za ono šta su nam radili od djece»

Jovan Pudić: 8.marta 1993. izgubio sam sina od 18 godina i brata od 32 godine. Kada su posle 4 dana razmjenjeni,ja svoje dijete nisam prepoznao,toliko je bilo izmasakrirano...

Ilinka Tadić: Šta su sa njima radili...mom mužu su oči povadili, usta mu iskružili...uši sjekli, polne organe im sjekli,cigare gasili...

Bilo je slučajeva da je igran poker u pojedine delove tela, naročito zarobljenih srpskih vojnika. U jednom dokumentu pod nazivom „Crno na bijelo“ piše: „Tako je Pero Tadić izgubio oči, a Siniša Pudić uvo
“.



http://www.freewebs.com/tranzicija/vijesti.htm?blogentryid=2255512


Užas

Fotografije i video-snimak sa obdukcije pokazuju sav užas koji je u presudi naveden kao "nanošenje velikih patnji i povreda tjelesnog integriteta" zarobljenih vojnika. U nastavku se navode riječi koje teško da mogu oslikati ono što je zabilježio foto aparat i pamćenje svjedoka razmjene: neshvatljivo namjerno povređivanje velikog obima, smaknuća odsijecanjem glave, udarcima tupim teškim predmetima u glavu usljed čega je dolazilo do pucanja kostiju lica i glave uz potpune deformacije do neprepoznatljivosti, ubistva i "ovjeravanja" ispaljivanjem hitaca iz neposredne blizine u glavu i grudni koš. "Nakon prethodnog mučenja usmrćeni su
Mirko Pekić, sin Cvijetina, kome su izvađena oba oka, slomljena donja i gornja vilična kost i pucano u glavu iz neposredne bilizine;
Miroslav Pudić, sin Nikole, kome je slomljena gornja lijeva vilična kost, nos povrijeđen oštricom mehaničkog uruđa, nanesena nagnječenja na desnoj strani lica, iz neposredne blizine ispaljeno više hitaca u tijelo;
Siniša Pudić, sin Jovana, kome je odsječeno lijevo uvo i pucano iz vatrenog oružja iz neposredne blizine u glavu i grudni koš;
Stojan Tomić, sina Ratka, koji je za vrijeme dok je bio živ, udaren tupim predmetom u predjelu čela usljed čega je nagnječena glava, poslije čega mu je pucano iz neposredne blizine u tijelo;
Petar Tadić, sin Lazara, kojem su izvađena oba oka, udarom tupog predmeta naneseni prelomi gornje vilice, pucano iz neposredne bilizine u grudni koš;
Nikola Tomić, sin Sime, kome je slomljena lijeva ključna kost, na potiljku nanesena veća rana najvjerovatnije oštricom sjekire, a potom ispaljeno više hitaca iz neposrene bilizine;
Dragan Tomić, sin Ratka, kome je tupim mehaničkim predmetom naneseno više povreda po tijelu, a potom u njega iz neposredne blizine pucano iz vatrenog oružja;
Ranko Jovičić, sin Pere, kome je pucano u glavu iz neposredne blizine;
Ilija Bajić, sin Mitra, kome je u glavu i tijelo pucano iz neporedne blizine;
Radan Pudić sin Krste kome je iz neposredne bilizine pucano u glavu i tijelo", opisuje se u ovom dokumentu.
Dvojici vojnika zarobljenih u istom danu i dvojici vojnika zarobljenih 27. 04. 1993. u Lipovcu: Stojanu Pudiću i Perici Jovičiću odsječene su glave, dok su Željku Padežaninu i Radovanu Marijanoviću tvrdim predmetom smrskane glave a potom im je iz neposredne blizine vatrenim oružjem pucano po cijelom tijelu.

"Za Pudić Stojana i Jovičić (Ranka) Pericu tvrdili su da ništa ne znaju i da nisu među zarobljenima ni među poginulima. Međutim, 7. maja '93. obaviješteni smo da preuzmemo njihova tijela... Kod oba su bile odsječene glave i zamijenjene u odnosu na trup. Na tijelima se vidjelo da su bila pohranjena u zemlju, pa se pretpostavlja da su ubijeni u isto vrijeme kada i ostalih jedanaest boraca. U međuvremenu smo saznali da su glave ovih boraca bile stavljene na kolac u Rahiću, što se i na leševima moglo primijetiti", svjedočio je Simeunović.

Porodice
U četiri dana pakla, do 12. marta, kada su u očekivanju ponuđene razmjene "živi za žive" bile obustavljene operacije, oni su, kako potreseno priznaju u razgovoru za Patriot , obilazili liniju fronta nastojeći da saznaju bilo šta o najmilijima. Umjesto toga mogli su čuti samo jezive krike i dovikivanja neprijateljskih vojnika sa suprotne strane: "Imate li još ovakvih, pošaljite nam ih!" I danas sa gorčinom prepričavaju Đapinu izjavu na radiju u Rahiću datu nakon razmjene prve grupe izmasakriranih: da je on studirao pravo u Beogradu i da zna "kako Srbi sami unakazuju svoje mrtve prije sahrane".




99jlw2.jpg
2z87uae.jpg
344phc0.jpg
 
NA DANAŠNJI DAN

BULOZI
Jedno od najmanjih srpskih sela u opštini Rogatica (22 stanovnika srpske nacionalnosti), napadnuto 15. avgusta 1992. od znatnog broja naoružanih muslimana tzv. Zelenih beretki sa područja rogatičke i susednih opština, pripadnika Armije BiH. Tokom napada i okupacije sela pobijeno više od polovine meštana. Sva njihova imovina opljačkana, stoka odvedena u susedna muslimanska sela, a petnaest stambenih zgrada i još neuporedivo veći broj pomoćnih objekata domaćinstva spaljeno i razoreno.

Žrtve:
1) Dušan (Arsa) Krunić, 1954;
2) Brano (Miloš) Bojić, 1953;
3) Milka Vukadin, 1953;
4) Milka Nešković, 1935;
5) Pejka (Petko) Nešković, 1974;
6) Mara (Petko) Nešković, 1976;
7) Bojan (Petko) Nešković, 1981;

8) Nada Nešković, 1954 i njen sin
9) Vladan (Milenko) Nešković, 1988;
10) Dušan Bojić iz Sarajeva i
11) Stoja (Milo) Nešković, 1952.

http://www.glas-javnosti.rs/clanak/glas-javnosti-15-08-2007/srbe-napadali-i-muslimani-civili
 
"MUK I JAUK" – BUKVIK, BRČKO
https://video.google.com/videoplay?docid=-9085382226046937759#

«Samo 14. septembra 1992. ubijeno je 46 civila.
Starci Blagoje Pejić, Jovan i Savo Tanasković,svi rođeni 1912.;
8 žena,najmlađa je bila Radojka Bajić,44 godine;
i dječaci Mlađen Božić,rođen 1976. i samo godinu dana stariji od njega Slađan Đurić;
i teško oboljeli Cvijetin Bašić,rođen 1954.;
a zajedno sa kućom izgorjela je i slijepa Cvijeta Sekulić,rođena 1924.»


28745616.jpg



Bukvički region 1992. godine etnički je očišćen, narod je pohapšen, a 65 ljudi je ubijeno.
59096924.jpg
 
KILL AND EXPEL
1992/96
Documentary about the
torture, war crimes and
mistreatment serbian inmates
have been through in
croatian/muslim camps in
Bosnia-Herzegovina, an
independent documentary by
freelance journalists gathered
many testimonies and proofs
from only one of more than
500 muslim-croat camps
throughout Bosnia-
Herzegovina ..With english
subtitles>
Kill and Expel
ПРВИ ПОЛИТИЧКО-
ДОКУМЕНТАРНИ ФИЛМ О
СТРАДАЊУ СРБА У ЛОГОРИМА У
БОСНИ И ХЕРЦЕГОВИНИ ОД 1992.
ДО 1996. ГОДИНЕ
Аутор и копродуцент Светлана
Петрушић
"Побиј, покрсти, протерај" је
политичко документарни
филм . Основна тема филма су
логори на територији Босне и
Херцеговине у време
грађанског рата од 1992.
године, као и страдање Срба
заточених у тим логорима. Ово
је, иначе, и први
документарни филм који се
детаљно бави темом страдања
српских логораша у периоду од
1992. године до 1996. године.
На територији Босне и
Херцеговине од 1992. до 1996.
било је 500 логора кроз које
је прошло преко 55.000 Срба;
забележена су 133 метода
мучења Срба. Многи Срби нису
преживели најсуровију
тортуру . Поред основне теме
филма, страдања српских
логораша, филм се бави
узроцима рата, континуитетом
страдања Срба, улогом
политичког и војног врха
НАТО -а, ратом муџахедина
против Срба у БиХ, агресијом
Хрватске на БиХ, као и
етничким чишћењем српске
територије и антисрпском
пропагандом .
Централни део приче је
општина Оџак .
Оџак је једна од првих
општина у БиХ са које су Срби
8. маја 1992. године били
одведени у логоре. Начин на
који су Срби били
злостављани , од стране
муслимана и Хрвата,
представља прилог историји
људске патологије .
Због традиционалне српске
наивности , комунистичке
заслепљености, као и
недовољне бриге за сопствени
народ , о страдању Срба, као и
о губитку српске територије,
светско јавно мњење такорећи
ништа не зна .
Филм обилује
документационим
материјалом , као и исказима
жртава; завршен је новембра
2004. године.
Премијера филма била је у
Бањалуци новембра 2004.
године. Филм је забрањен за
приказивање у БиХ од стране
Педи Ешдауна , међународног
представника УН-а у БиХ.
Београдска премијера била је
20. априла 2005. а филм је
забрањен за приказивање у
београдским медијима (РТС,
Б92. ТВ ПОЛИТИКА, ПИНК,
СТУДИО "Б")
Удружење логораша Републике
Српске користи филм као
кључни документ за оптужење
починилаца злочина над
српским народом у БиХ .
РЕЧ АУТОРА: Овај филм је моја
побуна, мој отпор према
свакојаком терору и тиранији,
мој отпор према наметнутом
рату , наметнутом миру и
наметнутом забораву. Овај
филм је одговор антисрпској
пропаганди .
Једини мотив свих нас који смо
радили на овоме филму је да
филм служи истини .
Аутор и копродуцент филма
Светлана Петрушић
Редитељ Ивица Видановић
Продуцент Душан Крстић ,
Продуцентска кућа
" СВЕТЛОПИСНО ОДЕЉЕЊЕ"


https://video.google.com/videoplay?docid=3483629315788255490&q=srbija#
 

Back
Top