Juce smo nesto bas komentarisali da je trebalo da prodje gotovo 20 dana da bih prvi put stvarno jela. Do tad je sve bilo zato sto znam da moram. A pored toga, culo mirisa je bilo toliko izostreno (nije kod svih, ne znam zasto) da sam htela da skrenem.
Sto ni malo nije doprinosilo apetitu

)
Setnju i ne pokusavaj sama, nije ni pametno. Do banje sam uvek dobijala nekog uz sebe (mada sam se tad bunila ali su bili u pravu) i upravo tako, krug oko zgrade, pa sl dan do sledece...za mesec dana stignes bas daleko a strah se polako gubi kako daljinar raste.
Normalno je da se bojis, na pocetku su padovi pritiska i malaksalost bas pojava.(Padala sam i sa kreveta

)
A to ne doprinosi sigurnosti.Kako telo jaca tako i strah nestaje.
Banju sam dobila ali pomocu greske.
Tad je vec bio problem da Bg pacijenti idu u Nis, ali posto je moj "izabrani" lekar napravio gresku (uopste nije naveo op. vec samo problem sa zaliscima) oni te mene lepo odbiju za bilo kakvu rehabilitaciju.
Odem i pozovem nadleznog za komisiju i lepo pitam zasto se uopste dostavlja otpusna lista iz bolnice sa misljenjem ako oni to ne citaju.
I tako dobijem da biram hocu li banju ili Sokobanjsku.
Sad nista od toga, koliko znam.
A mozda imas nekog komsiju, rodjaka ...pa da sredi stvar

ako to stvarno zelis.
Srecno ti.