snovak
Zainteresovan član
- Poruka
- 425
Hvala ti Snovak
Znas kako,mozda ce neko reci da sam kukavica,nesposobna,deriste,ne znam sta vec,ali ja ne umijem bas njega da bodrim,mislim umijem nekad,podrska sam mu uvijek i sve sto kaze uradicu,sto mogu pomoci cu
Ali ja da sam mom muzu stalno govorila bice to ok,nije to strasno i slicno on niti bi ovo shvatio ozbiljno(sam je od straha i nevjerice dosta vremena dok se osjecao ok sebi poricao da ima ovu bolest),niti bi se trudio da uzima sve sto smo uzimali,sto za imunitet i slicno,niti bi reagovao za neke stvari,za mnogo toga nikad nije htio da se pozali doktoru,niti da ode u bolnicu nista slicno
Meni je jako tesko kad vidim da nije dobro,da se desava nesto sto nije ok,da odlucim da ga tetosim i kazem ma nista to nije strasno,to je od neceg desetog,bice ok ili da odreagujem tako da kazem ma ne mora znaciti da je nesto ozbiljno,ali moglo bi biti bolje da javimo Dr. ili da odemo da pitamo,ja se uvijek prije odlucim za ovo drugo
Od pocetka sam takva,mozda previse gruba,surova,direktna,vjerovatno su ga neki put moje rijeci i povrijedile,ali svaki put je to bio moj strah i panika,koju slabo umijem kontrolisati,jednostavno to je moja narav
Ja da sam obolila kao on ne bi se ovako drzala,do sad me vjerovatno ne bi ni bilo,ne kazem da je to ok,ali to sam ja
Jer ne moze se porediti kad neko dobije lupam sada dijagnozu karcinoma dojke,koji je operabilan pa ima oko 50% sanse da se izvuce covjek ili kad dobije karcinom pluca i da mu Dr. prognozu par mjeseci,znaci nema nikakvu sansu ni 10% za izlijecenje,znam da te njihove prognoze ne treba slusati,da oni ne znaju u mjesec koliko ce ko zivjeti,ali isto tako znaju oni a i mi da lijeka za potpuno izljecenje nema,i onda je jako tesko uz svu tu patnju biti pozitivan,kad gledas kako ,,vene,, svaki dan,a sve si probao i nista nije pomogli,jako,jako tesko je tu naci nadu i biti pozitivan
Imam ja i takvih momenata,nisu oni svi crni,ali svaki njegov uzdah,jauk,me vrati na dno
Nadam se da razumijete sta hocu da kazem
Apsolutno te razumem! Ko bi to bolje shvatio od onog koji je se to preziveo i ponovo prezivljava.
I veruj mi, svaka tvoja rec me vrati u proslost....Sve mi je poznato: i neprospavane noci, i trud i preklinjanje da pokusa da nesto pojede, i smisljanje sta bi mu prijalo, ugadjanje, masaza po desetak puta dnevno sto rakijom, sto raznim kantarionima, zapostavljanje dece i njihovih potreba i sl. i pre svega briga i neverica da ce se najgore desiti... Pa i kad se dogodi neki grozni, nerealni osacaj da sam mogla jos nesto uciniti.
Zato sam ti i rekla sve ono, znam -nije ni malo lako a tako ste mladi (moja cerka je 86. godiste) Ne znam, ...ali mislim da je vazno da pred njim ne klones duhom, a kad ti je tesko imas nas ovde, iskukaj se, isplaci.... i guraj dalje. Takav je zivot - nema nam druge...












