Gospođa Grande je bila suha i slaba žena, žuta kao dunja, nespretna, spora; jedna od onih žena koje kao da su stvorene da se prema njima rđavo postupa. Imala je krupne kosti, veliki nos, veliko čelo, krupne oči, i na prvi pogled nešto malo sličnosti s prozuklim voćem, u kome nema više ni slasti ni soka. Zubi su joj bili crni i retki, usta okružena boratna, a donja vilica šiljata i povijena napred. To je bila krasna žena, prava kći Bertelijerovih. Opat Krišo znao je da nađe nekoliko prilika da joj kaže da nije ružna i ona je to verovala. Njena ainđeoska blagost, strpljenje jednog insekta kog deca muče, retka pobožnost, postojana mimoća njene duše, dobro srce, sve je to izazivalo opće saučešće i poštovanje. Njen muž joj nikad nije dao odjednom više od šest franaka za njene troškove. Mada je izgledala smešna, ova se žena, koja je u mirazu i nasleđu donela gospodinu Grandeu preko tri stotine hiljada franaka, večito osećala tako duboko ponižena zavisnošću i ropstvom, protiv koga joj dobrota njene duše nije dopuštala da se buni, da nikad nije zatražila nijedne pare niti ikad učinila kakvu primedbu na akta koja joj je beležnik Krišo pođnosio na potpis. Ova nerazumna i potajna ponositost, ova plemenitost duše koju je Grande stalno potcenjivao i vređao, preovladavala je u ponašanju ove žene. Gospođa Grande nosila je stalno haljinu od zelenkaste svile koja joj je obično trajala po godinu dana; imala je veliku belu pamučnu maramu, slamni šešir i gotovo nikad nije bila bez kecelje od crne svile. Kako je retko izlazila iz kuće, obuću je malo cepala. Najzad, nikad ništa nije tražila za sebe. Zato je Grande, obuzet katkad grižnjom savesti pri pomisli da je mnogo vremena prošlo od onog dana kad je svojoj ženi dao šest hiljada franaka, pri prodaji svoje godišnje berbe uvek ugovarao da se i njegovoj ženi da kakav mali poklon. Tih četiri-pet zlatnika od Holanđana ili Belgijanaca, kupaca Grandeovog vina, bili su najsigurniji godišnji prihod gospođe Grande. Ali, kad bi primila svojih pet zlatnika, muž bi joj često rekao, kao da im je kesa bila zajednička: »Molim te, pozajmi mi koji franak«. A jadna žena, sretna što može učiniti nešto za čoveka koga joj je ispovednik predstavljao za gospodara, davala mu je, u toku zime, po nekoliko talira od novca koji je dobila. Kad bi izvadio iz džepa pet franaka koje je mjesečno davao na sitnice, na konac, igle i toaletu svoje kćeri, Grande je, pošto je zakopčao džep, redovno pitao svoju ženu: »A ti, mama, treba li tebi što?«
— Videću — odgovarala je gospođa Grande s osećanjima materinskog dostojanstva. Uzalud sve to blagorodstvo!
Grande je mislio da je plemenit prema svojoj ženi. Zar filozofi koji nailaze na Nanone, gospođe Grande, Evgenije, ne mogu s pravom reći da je ironija osnovni karakter proviđenja? Posle ove večeri na kojoj je, prvi put, bilo reči o Evgenijinoj udaji, Nanona ode u sobu gospodina Grandea da donese bocu kasisa, i silazeći niz stepenice umalo ne pade.
— Glupačo jedna! — reče joj gospodar. — Zar i ti da padneš, ti?
— Pa zbog one stepenice, gospodine, što se klati.
— Pravo kaže Nanona — reče gospođa Grande. — Odavno je trebalo da je popravite. Juče Evgenija umalo da nije uganula nogu na njoj.
— Na — reče Grande Nanoni videći da je sasvim prebledela — pošto je danas Evgenijin rođendan, i zato što umalo nisi pala, uzmi čašicu kasisa.
— Bogami, i zaslužila sam je — reče Nanona. — Mnogi bi na mome mestu razbio bocu; ali ja bih je sačuvala pa ma razbila lakat.
— Sirota Nanona! — reče Grande nalevajući joj kasis.
— Da se nisi ubila? — upita Evgenija gledajući je sa saučešćem.
— Nisam, zadržala sam se. — E, pošto je danas Evgenijin rođendan, popraviću vam tu stepenicu. To je zato što vi ne umete da stanete nogom u kraj gde se stepenica još drži. Grande uze sveću, ostavi ženu, kćer i sluškinju bez druge svetlosti do one s ognjišta na kome je buktao plamen, i ode u odžakliju po daske, čavle i alat.
— Hoćete li da vam pomognem? — doviknu mu Nanona kad je čula da kuca po stepenicama.
— Ne treba! ne treba! umem ja i sam — odgovori nekadašnji kačar.
U trenutku kad je Grande lično popravljao svoje crvotočne stepenice i zviždukao sećajući se svojih mladih godina, zakucaše na vratima Krišoovi.
— Jeste li to vi, gospodine Krišo? — upita Nanona gledajući kroz rešetku.
— Mi smo — odgovori predsednik.
Nanona otvori vrata i svetlost s ognjišta, koja se odbijala pod svodom, pomože Krišoovima da spaze ulaz od dvornice.
— A! vi nam dolazite na čestitanje — reče im Nanona osetivši miris cveća.
— Izvinite, gospodo — viknu im Grande kad je poznao glas svojih prijatelja — sad ću ja! Ja se ne stidim, ja sam popravljam jednu stepenicu na svome stepeništu.
— Molim, molim, gospodine Grande! Ugljenar je kmet u svojoj kući — odgovori poslovicom predsednik, smejući se sam svojoj aluziji koju niko nije razumeo.
Gospođa i gospođica Grande ustadoše. Tada predsednik, koristeći se pomrčinom, reče Evgeniji: »Hoćete li mi dopustiti, gospođice, da vam na današnji dan vašega rođenja poželim mnogo sretnih godina i zdravlje koje vas je dosad poslužilo?« On joj pruži veliku kitu cveća retkog u Somiru; zatim je uze za ruke i poljubi je s obe strane vrata, s ljubaznošću od koje se Evgenija zastide. Tako se predsednik, koji je ličio na dugačak zarđali klin, udvarao.
— Molim vas, samo izvolite — reče Grande ulazeći. — Vi, bogme, lepo, gospodine predsedniče! Valjda zato što je svečan dan?
— Znate, pored gospođice — odgovori opat Krišo pružajući svoju kitu cveća — svaki dan bio bi za moga sinovca svečan dan.
Opat poljubi Evgeniju u ruku. Sto se tiče beležnika Krišoa, on prosto poljubi devojku u oba obraza i reče: »Gledaj ti nje kako raste! Svake godine dvanaest meseci«. Ostavivši sveću pred satom, Grande, koji nije nikad napuštao neku šalu i nesnosno je ponavljao kad mu se učinila lepa, reče: »Pošto je danas Evgenijin rođendan,'zapalimo velike svećnjake!« On brižljivo skide krakove sa svećnjaka, metnu na svaki stup po jedan tanjirić, uze iz Nanoninih ruku novu sveću, čiji je kraj bio uvijen papirom, metnu je u svećnjak, utvrdi je, zapali, i sede pored svoje žene, gledajući naizmenice svoje prijatelje, svoju kćer, i oba svećnjaka. Opat Krišo, omalerr, pun, dežmekast, s riđom i glatkom vlasuljom, lica kao u stare kartašice, ispruži svoje noge obuvene u glomaznu obuću sa srebrnim kop- čama i reče:
— Grasenovi nisu došli?
— Nisu još — reče Grande.
— Ali će doći? — upita stari beležnik, kriveći svoje lice, puno rupa , kao kašika kojom se kupi pena. — Nadam še — odgovori gospođa Grande.
—- Jeste li gotovi s berbom? — upita Grandea predsednik de Bonfon.
— Sasvim gotov — reče mu stari vinogradar, i ustade da se prošeta po dvornici, ispravljajući prsa oholo kao što su bile ohole i njegove reči: sasvim gotov! Hodajući lako, on spazi kroz vrata hodnika što vodi u kuhinju veliku Nanonu kako sedi kraj vatre i pri sveći se sprema da prede, da ne bi sedela s gostima.
— Nanona — reče on izišavši u hodnik — odmah da si ugasila vatru i sveću pa da sediš s nama. Hvala bogu! u dvornici ima dovoljno mesta za sve nas.
— Ali, gospodine, imaćete goste.
— A zar ti nisi što i oni? I oni su od Adamovog kolena kao i ti.
Grande se vrati predsedniku i reče mu:
— Jeste li vi prodali svoje vino?
— Bogami, nisam, neka stoji. Danas je dobro, ali će za dve godine biti bolje. Kao što znate, vlasnici su se zarekli da održe ugovorene cene, i Belgijanci ga ove godine neće dobiti pošto hoće. Ako odu, neka ih; vratiće se.
— Tako je, samo držimo se dobro — reče Grande tonom od koga predsednik uzdrhta. »Da nije u pogodbi?« pomisli Krišo. U taj mah udar zvekira objavi Grasenove, i njihov dolazak prekide razgovor koji su započeli gospođa Grande i opat. Gospođa de Grasen je jedna od onih omalenih žena, živahnih, punih, belih i rumenih, koje su ostale mlađe i u svojoj četrdesetoj godini zahvaljujući palanačkoj samostanskoj umerenosti i svom besprekornom životu. One su kao one poslednje pozne ruže koje je prijatno videti, ali čije krunice imaju u sebi nečega hladnog i čiji miris nije više tako jak. Ona se oblačila dosta lepo, poručivala je haljine iz Pariza, davala je ton Somiru i priređivala je večernje zabave. Njen muž, bivši kapetan u carskoj gardi, teško ranjen u bitki kod Austerlica i penzionisan, sačuvao je, pored svega svog poštovanja prema Grandeu, svoju vojničku iskrenost.
— Dobro veče, Grande, — reče on vinogradaru držeći mu ruku i gledajući kao s neke visine, što je uvek jako ponižavalo Krišovljeve.
— Gospođice, — reče zatim Evgeniji, pošto se pozdravio s gospođom Grande — vi ste uvek lepi i dobri, i ja zbilja ne znam što bi vam čovek mogao poželeti.
Zatim joj predade jedno sanduče, koje je nosio momak, i u kome je bila neka vrsta vresa s Kapa, cveće skoro doneseno u Evropu i vrlo retko.
Honore de Balzak- Ecgenije Grande