Književnost Odlomci iz knjiga

Zato se nikada ne osećam tako blizu istini, tako duboko upućen u nju, kao u retkim prilikama kada odem u pozorište ili u cirkus: tada znam da konačno gledam savršenu predstavu života. A glumci i glumice, klovnovi i mađioničari važne su i beskorisne stvari, kao sunce i mesec, ljubav i smrt, bolest, glad i rat među ljudima. Sve je pozorište. Ah, hteo bih istinu? Nastaviću da čitam roman...

Fernando Pesoa - Knjiga nespokoja
 
...Janka je volela da pije votku sa Anzejevskim, imala je simpatije prema njemu, ali i lose misljenje o njegovom delu, i verovatno je jedino od nje primao reci kritike, on, tako gord i nadmen, da sam mu zavideo na toj samouverenosti. Za Janku je ratni period bio vreme otvaranja, topline i prijateljstva, alkohol joj nije smetao, kasnije ga je omrzla zbog moje potrebe za knjizevnim blebetanjima i picem, nerazdvojnim od njih, kao i zbog mojih, u pijanom stanju, sramnih udvaranja zenama. Cenila je moje pisanje, cak sam joj prebacivao da sam jedini pisac kojeg priznaje. Kad je 1953. godine, u Americkom departmanu, saznala da mi sigurno nece dati vizu, viknula je ljutito: "Zazalicete, jer on ce dobiti Nobelovu nagradu!" Pa ipak, profesija knjizevnika, pocev od nasih francuskih godina, sve vise je ulazila u sukob s njenom ljubavlju prema deci, mada je dugo predstavljala izvor za izdrzavanje nase porodice. Cena koja se placa su samomucenja suvise aktivne maste, turobnost, visecasovna odvojenost od okoline, u radnoj sobi, sve veoma stetno za porodicni zivot. I Janka, voleci me, srecnija bi bila da sam bio obican covek, pekar, na primer. A vec Nobelova nagrada bila je za nju tragedija.

C.Milos / Godina lovca/
 
Poslednja izmena od moderatora:
...ali zar je to san? Pektorale od tamnoplave gledji medju dojkama device koju svlace u podnozju stepenista ostavljajuci joj samo drhtaj kose i dragulj koji iz njenog disanja hoce nepomicnim letom strave da poleti. To nije vesti zaplet iz erotskog romana, oltar, svestenica uzanih kukova, robinje odevene kao leopardi dok preklinje, devojku disu, navlacenje proracunato do sitnica, sporo povlacenje falusa-ametista na mramor se prosula jedna zvezda pipaka koji traju samo tren - Pogledaj, uziva u snu, skodi joj Vajt Hors, ne bi smela. - Mislis li da joj muz? - Molim te, pa ona spava da bi pobegla, jadnik je nikada nije video tako lepu i podatnu. (Pokrij je malo, nemoj je ostaviti da tako naga sanja..."
Hulio Kortasar
 
Poslednja izmena od moderatora:
U dolini pod senkom rododendrona, nedaleko od linije snega, gde žubori i potok mlečan od otopljenog snega i gde grlice i konopljarke lete između ogromnih borova, leži pećina, napola skrivena odozgo velikom stenom, a odozdo nakupljenim krutim i teškim lišćem
Šuma je puna zvukova - žubor potoka između kamenja, šum vetra među iglicama borovih grana, zujanje buba i krici malih šumskih sisara, kao i ptičja pesma; s vremena na vreme jači udar vetra prevukao bi granu kedra ili jele preko druge i začuo bi se jecaj violončela.
Bilo je to mesto prepuno sunca, uvek živih boja; sjajni zraci boje limuna probadali su šumsko tlo između linija i mrlja smeđezelenih senki, a svetlost nikad nije mirovala jer je laka izmaglica često lebdela u vrhovima drveća, dajući sunčevim zrakama biserast sjaj i prevlačeći svaku šišarku vlagom koja je blistala kad se magla raziđe. Ponekad bi se vlaga u oblacima zgusnula u sićušne kapljice, napola maglenke, napola kišne, koje nisu padale, nego lebdele naniže i izazivale tihi šapat miliona iglica.
Uska staza pored potoka vodila je od sela - jedva nešto većeg od grupice pastirskih koliba - u dnu doline do polusrušenog hrama pored glečera, mesta na kom su izbledele svilene zastave lepršale na stalnom vetru iz visokih planina i sušili se žrtveni kolači od ječma i sušenog čaja koje su donosili bogobojazni seljani. Neobična igra svetlosti, led i para obavijali su ulaz u dolinu neprestanim dugama.
Pećina se nalazila malo iznad staze. Pre mnogo godina u njoj je živeo sveti čovek, meditirao, postio i molio se, i zbog uspomene na njega to mesto je postalo posvećeno. Pećina je bila duboka desetak metara i imala je suvo dno - idealna jazbina za medveda ili vuka, ali jedina bića koja su godinama u njoj živela bila su ptice i šišmiši.
Ali prilika što je čučala na ulazu, crnih očiju koje su letele tamo-amo i načuljenih oštrih ušiju, nije bila ni ptica ni šišmiš. Sunce joj je obasjavalo gusto zlatno krzno dok je majmunskim šakama okretala šišarku, lomila deliće veštim prstima i vadila slatke semenke.
Iza majmuna, odmah iza linije do koje je dopiralo sunce, gospođa Koulter je grejala vodu u šerpici iznad petrolejske peći. Njen daimon upozoravajuće zamrmlja i ona podiže pogled.
Stazom je dolazila devojčica iz sela. Gospođa Koulter ju je poznavala; Ama joj je već nekoliko dana donosila hranu. Kad je stigla, gospođa Koulter je objavila kako je ona sveta žena, zauzeta meditacijom i molitvama, i kako je dala zavet da nikad ne govori s muškarcem. Ama je bila jedina osoba čije je posete prihvatila...

Filip Pulman - Ćilibarski durbin
 
"Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!"

Meša Selimović "Derviš i smrt"
 
"Svaka biografija je zaludna u istoj meri u kojoj autobiografija polaže pravo na istinu. Jedan svedok nije dovoljan, a iskaz dva svedoka se nikad neće podudarati. Prava biografija zahteva ceo život, ili bar onoliki život koliki je subjekt biografije proživeo. Mereno dimenzijama knjige, bila bi nam potrebna onolika knjiga kakvu još niko od nas nije video, a ni ona ne bi odgovarala na najjednostavnija pitanja. O složenima i da ne govorimo."

David Albahari "Cink"
 
Viktor je bio ubeđen da snagom volje može sve da postigne. Ali njegov pravi uspeh je to što je naišao na ženu koju voli, koja mu je draga u svakom trenutku, i njen pragmatizam i njena tvrdoglavost, njene sramežljive grudi i krive noge. Mogli bi da mu predvide neizbežnu smrt ili doživotnu robiju na šta neće moći da utiče: ali kad volimo, možemo svet da pomerimo. Ipak nije mogao da spreči da ga ne zagolica ta prisvojna zamenica ispred tog prokletog odlaska.


Salome Bodino - Sindrom slomljenog srca
 
"I evo sad jedne pouke kojoj ćeš se smejati: da je ljubav od svega najvažnija! Prozreti svet, protumačiti ga i prezreti - to je stvar velikih mislilaca. Ali meni je jedino stalo do toga da volim svet, da ga ne prezirem, da ne mrzim ni svet, ni sebe, da na nj, na sebe i na sva bića mogu da gledam sa ljubavlju i sa divljenjem i sa strahopoštovanjem."
"I sve zajedno, svi glasovi, svi ciljevi, sve čežnje i patnje, sva zadovoljstva, sve dobro i zlo - sve to skupa bio je svet. Sve to zajedno, bio je tok zbivanja, muzike i života."

Herman Hese "Sidarta"
 
Njegovi stavovi o devojkama i ženama bili su smerni i sentimentalni; one su bile stvorenja koja su, mislio je, ili suviše pokvarena za pristojan rečnik, pri čemu su često bile nepoželjno poželjne, ili suviše neiakvarene i dobre za život. Za njega je ova jednostavna klasifikacija jednog brojnog i razniovrsnog pola isključivala sve međuvarijante; smatrao je da se ove dve klase čak i u mislima moraju razdvajati i držati podalje jedna od druge. Žene su poput grnčarskih sudova - ili za obožavanje ili za prezir, a svakako krhke. Nikad nije želeo ćerke. Kad god bi mu se ćerka rodila, krio je ozlojeđenost od supruge s velikom brigom i trudom, a u kupatilu je, što mu nije bilo svojstveno, psovao iz dna duše. Bio je pravi muškarac, neopterećen jakom vezom s majkom, i strasno je voleo svoju tamnooku, ljupku, vedru i aktivnu ženicu. Međutim, oduvek je osećao (nikad nije dozvoljavao sebi da razmišlja o tome) da je brzina kojom su zasnovali porodicu bila pomalo neuviđavna s njene strane, i donekle nametnuta...


Herbert Džordž Vels - En Veronika
 
"Bili ste kidnapovani?" reče Tengo. "Da, i te kako sam bio kidnapovan. Nekad davno bio je onaj film Kolekcionar - e pa, isto tako. Ja verujem da većina ljudi na ovom svetu i ne pomisli da bi jednog dana mogli da budu oteti. To im ne pada ni na kraj pameti. Je l' tako? Ali, kad te kidnapuju, stvarno su te kidnapovali. To je, kako da kažem, nešto što je praćeno jednim potpuno nadrealnim osećajem. Kažeš sebi: "Mene je neko stvarno kidnapovao." Možeš li da veruješ?"
"Da bi se čovek domogao onoga što je važno, mora da plati odredjenu cenu. To ti je pravilo na ovom svetu."

Haruki Murakami "1Q84"
 
"Grafike Dalija, Mana Raja, Pikasa i drugih na izložbi u Tihanju. Dugo stojim pred slikom Kaldera. Gore svetla pruga, dole široka crvena pruga preseca sliku na dvoje. Ova slika je pejsaž zemlje, razgoropađeni crveni predeo. Sve duše ljudi odjednom ovde gore.Bez crvene boje ne samo da ne može jedno doba ili jedan stil, nego nijedan čovek ne može. Slepi (koji vide boje) najbolje opažaju crvenu. Gete i Iten u knjigama o teoriji boja, prispevši do crvene, gube objektivni ton i govore kao zarobljenici. Crveno je boja života, zemaljskog postojanja. Boja krvi, mesa, rođenja, strasti, vatre, zore, sutona, istovremeno je uznemiravajuća i smirujuća, razdražuje i greje. Nije o njoj lako govoriti, i Rembo je umeo samo da vrisne kada je stigao do crvene, uzviknuo je: "I!"Jedna boja, kao dete nepravdu, u stanju je da otkrije jedno celo razdoblje. Crveno nije odgovorno za svoju izražajnu snagu, ni za ono što njime izražavaju. Crveno je (u određenom simboličnom smislu) boja greha. Krvi. Krv je ono mesto gde živi duša, život. Čoveku je strogo zabranjeno da pije krv. Krv teče prilikom izmirenja, žrtvovanja, očišćenja. Boja krvi čini jasnim da je život (prvobitno) u grehu. Crveno je sveta boja. Boja užasa.Purpur je najbliži srodnik crvene. Ljubičastocrvene boje spravljane su od izlučevina jedne vrste puža. Purpurom su bojene zavese u crkvi, odeća sveštenika. Onaj ko umre u vremenu, ne ponese sa sobom crvenu boju, ostavlja je živima."

Lajoš Kesegi "Crveno"
 
Ne treba stalno misliti na to da je život iz dana u dan sve kraći i da nam od njega preostaje sve manji deo, nego bi se moralo razmišljati i o tome kako nikad nije sigurno da li će i onaj koji duže poživi moći za sve vreme sačuvati svoju sposobnost mišljenja, tako da ona bude dovoljna da shvati i ispituje stvari koje se odnose na spoznanje božjih i ljudskih dela. Jer sposobnost disanja i varenja, stvaranje predstava i delovanje nagona ne prestaju zajedno sa gubljenjem sposobnosti za rasuđivanje.

Marko Aurelije - Samom sebi
 
"Sudbina Evrope je tužna. U svojoj istoriji nema ni dana kada je bila složna. Istorija je njeno slomljeno, razbucano, rastrgano telo. Razbojište i masovna grobnica, kolevka predela koji su opljačkali interese i zavisnosti. U Evropi nema ništa za što se ne lepi greh. Leži na odru kao zgažena životinja. Biti Evropa nije trijumf, ovaj virtuelni kontinent polazna je tačka bezmerne patnje na zemlji.

Evropa znači daleko gledati. Bila je boginja u Epiru. Sama je šetala po poljima, brala cveće, kada ju je Zevs, taj razbludni mužjak, ugrabio u liku bika. Evropa nije bila Evropljanin, i u ropstvu je daleko gledala. Rađala je kraljeve koji su slušali srca poverenih im ljudi da učine lepšom dušu njihovih naroda. Živeli su ovde muškarci koji su bili zaljubljeni u dalekovidu ženu. Orfej, Dante, Šekspir, Helderlin, Rilke i još nekolicina. Bili su kraljevi koji su hteli da učine lepšom dušu svojih naroda. Herodot je smatrao da je poziv Evrope: vaspitavati muškarce. Za taj poziv nikada nije bilo istinskih zahteva.

Od Evrope nije preostalo ništa drugo do duša nekoliko ljudi.

Možda će se jednog dana oglasiti neko, zapevaće na javnim trgovima, i ljudi će nehotično zastati, podići glavu, prekinuće zaludno muvanje, jer će možda osetiti i razumeti radost zajednice. Stići će čovek koji će jedino reći:

"Ovde je isti nebeski svod."
Ovoga čoveka će opet ubiti."

Lajoš Kesegi "Evropa"
 
Tajnu čuvamo jer tajna čuva nas. Skrivena - ona, takodje skriva. Sve je u tajni i oko nje zapravo dijalektično: tajna je uvek - odnos.
Odnos je rodna kuća, prius svakog oblika saradnje. Nema saradnje koja se u svom bitnom (kao saradnja) ne odvija pod zaštitničkim krovom tajne.
No, znamo li mi, znam li ja svoju prvu tajnu (osnovno svoje poslanje)?
Poznaje li tajna mene (najbitniju moju želju)?

U igri dveju moći, ko je kome upit?
Ko je čiji štit?
Ko koga stvara?

Svojim sasvim posebnim postojanjem, jamčim li ja bit ove tajne o sopstvenom biću, ili to tajna zajamčuje u meni iskonsku glad (glad iskoni) za otajstvom kao takvim?
I ko se, u ovom skrivenom ogledanju (u skrivenom ovog ogledanja, u ogledanju samog skrivanja), zapravo - ogleda?

Ko je, tu, ogledalo?

U svemu je, nema sumnje, izvesno samo jedno: tajna nikada nije Jedno i Samo, nije slučaj niti sled, nje prozir ni čudo.
Tajna je ono što nas - a da toga nismo ni svesni - čuva, i što mi - donoseći ga i odnoseći - takodje, mada bez jasnog znanja, čuvamo.
Dok smo pak, Ovde, to Ono jeste, i ostaje, naprosto - Tajna.

Jovan Pejčić "Tajna"
 
Od kuda dolazimo, kuda idemo?Dolazimo iz ništa, idemo u ništa.Šta je "ništa"?Odavde gledano stvarnost (nečulnih) (duhovnih) (ličnih) bića,
od kuda dolazi ova reč – "ništa". U krajnjoj liniji "ništa" je odrečna reč, i ako bolje pogledamo, znači: ne znam.

Lajoš Kesegi "Esejistička srča"
 
Hipokrat, koji je mnoge bolesti izlečio, i sam se razboleo i umro. Haldejci su predskazali smrt mnogih ljudi, a njih je na kraju zadesila ista sudbina. Aleksandar, Pompej i Gaj Cezar, koji su tako često do temelja rušili čitave gradove i ubijali u bitkama hiljade konjanika i pešaka, ipak su morali jednom umreti i sami.

Heraklit, koji je toliko razmišljao o tome kako će svet iščeznuti u plamenu, umro je obavijen đubretom i ispunjen vodom.

Demokrita su pojele vaši, a Sokrata isto tako, samo vaši druge vrste. Šta znači sve to? Da si se i ti ukrcao, vozio se preko mora i stigao u pristanište. Iskrcaj se, dakle! Ako te put vodi u drugi život, onda i tamo ima bogova. A ako te načini potpuno neosetljivim, onda će i tvoji bolovi i radosti prestati, pa neće biti potrebno da robuješ jednom sudu koji je gori nego ono što mu služi. Jer su duh i božanstvo jedno, a zemlja i blato drugo.

Marko Aurelije - Samom sebi
 
"Uticati na nekog znači predati mu sopstvenu dušu. On ne misli svoje prirodne misli, niti gori prirodnim strastima. Njegove vrline nisu stvarne za njega. Njegovi grehovi, ako grehovi postoje, pozajmljeni su. On postaje eho nečije tuđe muzike, glumac ulog koja nije napisana za njega. Cilj života je samorazvoj. Ostvariti savršeno sopstvenu prirodu – to je razlog našeg postojanja... Strah od društva, koje je osnov morala, strah od Boga, koji je tajna religije – to su dve stvari koje vladaju nama."

Oskar Vajld "Slika Dorijana Greja"
 
Ne govori mnogo i ne započinji mnogo odjednom. Neka bog u tebi bude gospodar jednog muškog i zrelog bića, politički svesnog muža, Rimljanina i vladara koji je, kao neko koji očekuje znak da pođe iz ovoga života, napravio svoj izbor, i spreman je za put tako da mu nisu potrebne ni zakletve, niti bilo kakav svedok. I neka ti srce bude ispunjeno radošću. Tebi nije potrebna pomoć koja dolazi spolja, ni mir koji bi ti mogli pružiti drugi. Moraš se sam uspraviti, i ne smeju te pridržavati drugi.

Marko Aurelije - Samom sebi
 
Ona jako dobro zna kako se osjećaš kad moraš zatomiti svoje prirodne sklonosti, kad se moraš smješkati, a ne osjećaš nikakvu radost. Nakon nekog vremena više uopće ne znaš koje su tvoje potrebe. Zahvalan si na najmanjoj naznaci ljubaznosti, a zatim, kako postaješ stariji, sve si sumnjičaviji. Zašto bi netko išta učinio za tebe, a da ne očekuje ništa za uzvrat? I usput – većinom je baš tako. Uglavnom vidiš najgore u ljudima. Naučiš da većina odraslih laže. Da ljudi gledaju samo svoju korist. Da si zanimljiva samo ako si nekome korisna. I tako ti se oblikuje osobnost. Znaš previše, i to znanje te čini opreznom.

Postaješ uplašena i nepovjerljiva. Izražavanje osjećaja nije ti prirodno pa ih naučiš glumiti. Pretvarati se. Pokazivati suosjećanje koje zapravo ne osjećaš. I tako se naučiš uklopiti, ako imaš sreće, izgledati kao svi drugi, iako si slomljena iznuta.

Vlak siročadi - Christina Baker Kline
 
Nikada nemoj smatrati za korisno nešto što bi te jednom moglo prisiliti da ne održiš reč, da zaboraviš na stid, da zamrziš nekoga, da posumnjaš u njega, da ga prokuneš, da se pretvaraš, da zaželiš nešto što bi morao sakriti iza zidova i zavesa. Jer onaj koji više od svega na svetu ceni svoj um, demona u svojim grudima i svetu službu njegovoj vrlini, neće postati tragičan junak, neće uzdisati, neće mu biti potrebna ni samoća, ni skup mnogih ljudi. I, što je najvažnije, živeće a neće nikoga goniti i neće biti ganjan. On se uopšte ne brine o tome da li će njegova duša duže ili kraće vreme biti zatvorena u telu. Jer i kad mora otići, on polazi tako laka srca kao da polazi na neki drugi posao koji se može izvršiti isto tako časno i pošteno. Jedina njegova briga celoga života jeste da mu duša ne trpi neku promenu stranu biću koje ima razum i smisao za opšte stvari.

Marko Aurelije - Samom sebi
 
Živo se biće nikada ne prilagodjava svojoj sredini i svom okolišu, ili pak, prilagodivši se, umire. Borba za život jest borba za neprilagodjenost. Živeti znači stalno biti različit.
Obavezni odgoj završava najdivotnijim gušenjem individualnosti. Decu podučavaju konformizmu. Utuvljuje im se strahopoštovanje prema formalizmu. Pristojnost, dobar ukus, lepo ponašanje. Francuski porodičan život se odvija u svečano smešnim i zastarelim ceremonijama. Dosada je jedino čudo. Jedina težnja mladog čoveka jeste da brzo postane funkcioner, kao i njegov otac. Beležništvo, administracija, pogrebne svečanosti, tradicija. Sentimentalna inflacija, a nigde čoveka. Čak i na zabavama govore o svom poslu. Osećalo se da su privrženi neizmernom radu kojem pripada i njihova razonoda i njihov odmor. Troši se. Bez računa. Nezasitost, radost, raskoš, pesme, plesovi, nova muzika. Brojna društvanca. Rekordi. Putovanja. Visine, udaljenosti, ilustracije, sportovi. Govori se o konjskim snagama. Radi se prema najsavremenijim postupcima, svi poznaju poslednja tehnološka dostignuća. Svi slepo veruju u nova božanstva. Čovek se daje. Troši se. Bez računa.

Blez Sandrar – Moravagine
 
Kad bih bio siguran da me neće čuti i odmah poslušati ona gomila prosečnih i nedarovitih ljudi koji su i inače uvek spremni da sebe i sve svoje uzdižu i precenjuju, ja bih mladim i darovitim našim ljudima dao jedan savet.

Radite, rekao bih im, svoj posao ne gledajući ni levo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od sveta oko sebe (što manje to bolje!), ali mnogo od sebe i svoga dela. Uveren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizu cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je želela da uradi i postigne. Želite mnogo, težite smelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama. Težite smelo ka savršenstvu velikih dela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jevtinog samozadovoljstva i tašte veličine. Ciljevima svojim živite, a trošite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata. Često pomišljajte da je život jači i svet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage. Hteti daleko i želeti mnogo, kad je reč o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije greh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači izneveriti i sebe i druge, ostati dužan životu. Budite nepoverljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvo?enju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj oceni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smelo i gledajte daleko.

Ivo Andrić "Znakovi pored puta"
 
Toma: Zbog sveta, zbog sveta, zbog sveta... Razumeš li, zbog sveta, sve zbog sveta! Dok svet nije ušao u moju kuću, mi smo krasno živeli, svi smo se voleli, svi smo se poštovali... Znaš i sam. Ali kad svet naidje, a on poče da uradjuje i naredjuje, kao da i nije ovo moja kuća, kao i da nije ovo moja porodica. Prvo i prvo, svet je promenio mojoj ženi šešir; pa onda svet mi je izbacio iz sobe ovaj nameštaj i ovu fotelju, ona je sve do sada bila na tavanu. Pa je onda svet počeo da mi menja sluškinje; oterao mi prvo jednu, a doveo drugu; posle je oterao i tu drugu. Pa mi je onda svet doveo u kuću nekog učitelja muzike, pa ga je onda taj isti svet isterao; pa je onda svet detetu od petnaest godina - Jelkici - obukao dugu suknju, pa ju je posle opet taj isti svet skinuo; pa je, brate, taj isti svet i tebe oterao; pa mi je taj isti svet kćer zaprosio, pa svadbu pokvario.

Sima: Gospode bože, šta se učini...
Toma: Stano, deder, Boga ti, donesi mi onu sliku.
Stana: Koju sliku?
Toma: Onu de, što zapisujem na njoj našu istoriju.

Branislav Nušić "Svet"
 
"Ima ljudi čiji život u močvari trajanja liči na tragove crvenokožaca kad neće da budu uočeni. Indijanski ratnik se tada vraća, polažući pete u stope starog traga. Odskače na kamen koji otiske ne prima i zauvek nestaje. Oko primećuje varku ako ume da razlikuje dubinu tragova ostavljenih jednim hodom od onih otisnutih u dva navrata.

Oni su bića Vazduha. Vazduh je njihov Element. Njihova priroda i sudbina."

Borislav Pekić "Novi Jerusalem"
 
“Za sreću ima pravila, jer za pametnog nije sve slučaj. Napor može da pomogne sreći. Neki se zadovoljavaju time da dobroćudno stanu pred vrata boginje sreće i čekaju, dok im se ne otvore. Drugi, već bolji, streme napred i služe se svojom pametnom odvažnošću, da na krilima njene vrednosti i hrabrosti dostignu boginju i dobiju njenu milost. Ali, pravo misleći, nema drugog puta osim puta vrline i opreznosti, jer svako ima upravo toliko sreće i nesreće, koliko uma i bezumlja."

Vidosav Stevanović "Testament"
 

Back
Top