O,kako tuznih ljubavi ima...

ne verujem u vecnu ljubav. da je tako bilo bi svima mnogo jednostavnije, ne bi bilo krenes, stanes, posustanes, padnes, poderes kolena, laktove, vilicu, potres mozga, fraktura srca, pa jopet, krenes, posrnes, padnes...i tako vecno, sizif u nama koji ne posustaje i traje kroz sav taj ciklus koji iznova i iznova prezivljava svom snagom i sa istim entuzijazmom ustaje i sa istim bolom pada...kroz svoju vecnost..
dakle, jedne jedine vecne ljubavi nema, ima samo vecne teznje za ljubavlju koja traje isto sveza i isto neiscrpno jaka i zilava citavog zivota. samo se menjaju objekti (hm, subjekti?) te nase ljubavi....
i svaka ta ljubav (kazem, ljubav..) ostavlja neizbrisivi trag. ne znam na koji se nacin gasi ili ostaje uvek ta neka sprega...previse je nas utkano u sve njih, previse nas u njima i previse njih u nama....ta ekvivalentnost mislim da traje pa skoro vecno iako nevidljiva i logicki i racionalno nepostojeca..
 
Poslednja izmena:

Back
Top