Slična su i tuđa iskustva ovde u Norveškoj.
Većina naših ljudi se nabilo u okolinu Osla tj taj neki da kažem južni i istočni deo zemlje. Ok, najviše je naseljen, ima najviše nekih sadržaja, ako je nekome to od značaja poštujem.
Ali se žale kako su ljudi nedostupni, hladni, ljubazni ali suzdržani, a deca kad idu u posetu otprilike čekaju u susednoj prostoriji da domaćini završe obrok.
Ovde toga stvarno nema, možda nema spontanih poseta (hvalabogu, ja to mrzim) ali nema ni toga da ćeš ostati gladan..
Kad dete ide posle škole kod nekoga u posetu znaš da će ga nahraniti, napojiti i ugostiti, deca su svetinja.
Naši ljudi često smatraju da su norvezani škrti u smislu na proslavi nema astal sa šurnaest jela, ja to ne vidim tako.
Njima je hrana gorivo za telo a ne kult.
Oko hrane se okupljaju za Božić, bezmalo ceo advent, tad su najduže noći. Odtalondoba godine koriste napolju.
To je nacija koja je izmislila Kvikklunsj, preteču kitkat čokolade, da bi je za Uskrs mogli nositi sa sobom, jer Uskrs označava buđenje prirode i novi život i makar sve bilo zamrznuto (odatle i takva čokolada, makar bio i debeli minus zbog biskvita je prhka i možese zagristi a pruža energiju i lako ju je nositi u rancu), Norvežani će Uskrs provesti u šetnji, najčešće u planinama, pecajući u zaleđenim jezerima, neće robovati hrani.
Zato i žive toliko dugo. Plus su užasno praktični. Sad ima ko voli to a ima i onih što više vole romantiku.
O ukusima, generalno, ni ne treba raspravljati, reče đavo i sede u koprive.