Nikolić: Srbija već odabrala stranu, putinofilija je bolest a Rusija se povlači

ziltoid

Iskusan
Banovan
Poruka
5.859
Nikolić: Srbija već odabrala stranu, putinofilija je bolest a Rusija se povlači

Srbija je već odabrala stranu između Zapada i Rusije, ali još nije smislila kako da delu javnosti objasni tu odluku, izjavio je Miloš Nikolić, predsednik Libertarijanskog kluba Libek i urednik portala Talas.

Nikolić navodi da državni vrh sve više priča o Zapadu kao o partneru, umesto kao o nekome ko ucenjuje, a Srbija će intenzivirati i saradnju sa SAD.

“Srbija jeste odabrala stranu, ta saradnja će se produbljivati, samo moramo da vidimo kako ćemo deo javnosti da upoznamo sa objektivnim činjenicama”, rekao je Nikolić u emisiji Dan uživo na N1.

On kaže da objektivni ekonomski pokazatelji pokazuju da je EU glavni partner Srbije, ali da postoji “putinofilija”.

Nikolić za putinofiliju kaže da je bolest koja može da se leči tako što ćemo udariti na njene korene, a to je, kako kaže, frustracija zbog dosadašnjeg odnosa Zapada prema Srbiji.

Na pitanje koje poruke očekuje od posete Olafa Šolca Beogradu 10. juna, kaže da će nemački kancelar očekivati da Srbija ne razvija dalje odnose s Rusijom,

Nikolić podeća da je ruski ambasador Aleksandar Bocan-Harčenko najavljivao neke nove zajedničke projekte sa Srbijom.

“Moraće jasno da se kaže da od toga nema ništa. Rusija je u istorijskom povlačenju iz ovog regiona”, kaže Nikolić.

Dodaje da Rusija želi da prikaže Srbiju kao vazala, i ima “tutorski retorički nastup” gde određuje unapred kako je Srbija reagovala, koga ćemo mi da pošalje u posetu Moskvi i slično.

Kako ocenjuje, uticaj Rusije će se ovde smanjivati a Srbija će u narednom periodu morati da razmišlja kako da uvede neke “specijalne mere”.

“Treba produbljivati poverenje u Otvoreni Balkan"

Upitan da li je imao veća očekivanja od upravo završenog samita inicijative “Otvoreni Balkan”, Nikolić kaže da je zadovoljan samitom.

“Mislim da je ključno za ovakvu inicijativu da se produbljuje poverenje”, rekao je on.

Kaže da se sumnjalo da li je “Otvoreni Balkan” u skladu sa evropskim integracijama, ali da su uključenje američkog izaslanika Gabrijela Eskobara i izjava komesara Olivera Varheljija pokazatelj da EU gleda pozitivno na tu inicijativu.


Objašnjavajući razliku između CEFTA i “Otvorenog balkana”, Nikolić kaže da je potonja iniciajtiva “viši stepen ekonomske integracije”.

Prigovore koji dolaze iz Crne Gore da su oni najviše odmakli na putu ka EU su političke prirode, više se ne gleda ko je individualno najviše odmakao, smatra Nikolić.

“Ako se obnovi volja da se proširenje nastavi – a ja mislim da hoće – mislim da će ceo region na neki način da uđe u Evropsku uniju”, rekao je on. https://rs.n1info.com/vesti/nikolic...u-putinofilija-je-bolest-a-rusija-se-povlaci/

Miloš je savremene rusofile koji slave Putinovu agresiju na Ukrajinu stavio u pravu kategoriju - u putinofile. Putinofilija je pervezija. U težim oblicima i bolest. Srpsko društvo se mora lečiti od putinofilije. U tome mogu dosta pomoći nevladine organizacije koje se finansiraju sa Zapada, prozapadne partije i prozapadni mediji. Kao i zemlje članice NATO-a iz okruženja, što smo upravo videli na primeru Crne Gore i Severne Makedonije koje su zabranile prelet Putinovom saučesniku Lavrovu i on nije moga doći u glavni grad Srbije.
 
А ко је дотични и по чему је његово мишљење битно?
Да ли он представља већину или мањину Србије?
Људи су својом масовном подршком Русији по градовима Србије исказали своје мишљење а ово, што ти качиш, то можеш да окачиш на....?
 
IMG_20220608_084611_769.jpg
 
Miloš Nikolić je rođen u Vranju, 2. oktobra 1985. Osnovne i master studije završio je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Stipendista je nemačkog Maršalovog fonda. Predsednik obrazovno-istraživačkog centra Libek koji se finansira iz zapadnih fondova i glavni je urednik prozapadnog medijskog portala Talas.rs.​
 
Miloš Nikolić je rođen je u Vranju, 2. oktobra 1985. Osnovne i master studije završio je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Stipendista je nemačkog Maršalovog fonda. Predsednik obrazovno-istraživačkog centra Libek koji se finansira iz zapadnih fondova i glavni je urednik prozapadnog medijskog portala Talas.rs.​

Znači još jedan koji presipa iz šupljeg u prazno i sastavlja reprezentaciju ispred dragstora :kafa:
 
А ко је дотични и по чему је његово мишљење битно?
Да ли он представља већину или мањину Србије?
Људи су својом масовном подршком Русији по градовима Србије исказали своје мишљење а ово, што ти качиш, то можеш да окачиш на....?
jedan od spavaca sa teme od slavenske
u prevodu sitna vaska

samo pratis n1 i novu i odmah saznas
koliko gradjanskih debila ima u srbiji

sto ispeglaniji - veci retatrd
 
Miloš Nikolić je rođen u Vranju, 2. oktobra 1985. Osnovne i master studije završio je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Stipendista je nemačkog Maršalovog fonda. Predsednik obrazovno-istraživačkog centra Libek koji se finansira iz zapadnih fondova i glavni je urednik prozapadnog medijskog portala Talas.rs.​
Па тако реци, западни плаћеник!
Значи, добро је обучен и сад је он јако битан зато што је запамтио све што су га научили?
Ја одговарам стиховима непознатог Србина, али стиховима из душе:

Волим Русију.

Волим руске зиме, руски идеализам, руску душу.
Волим Ану Kарењину која се није стидела да буде жена.
Волим Мајаковског, његов шамар јавности и свему што је банално и ниско.
Волим Јесењинову керушу и увек ме срце заболи када се сетим те песме.
Волим Љермонтова и његовог Печорина као сувишног човека.
Волим Пушкинов занос и његову поему “Цигани” која се равна са слободом.
Волим Толстојев пркос свему, и Богу, и науци, и систему, и људима, у име Бога, и људи.
Најежим се када неко помене Достојевског, Чехова, Петровград, Сибир, Лењинову револуцију...
Волим и црвени СССР који није био толико црн као што се прича, и поред жртава, било је ту пуно заноса, лепоте и живота.
Волим Стаљинове тенкове у тренутку када заустављају Хитлера.
Волим вотку иако је никада нисам пробао…
Увек заплачем када чујем “Тамна је ноћ” или “Подмосковске вечери”.
Волим једну Рускињу са којом сам провео ноћ у купеу брзог воза Београд – Бар.
Волео бих је још више али је већ годинама са једним Французем кога је упознала на заједничким студијама у Москви.
Волим Берђајева и његову књигу о слободи и ропству.
Волим руске боготражитеље који су једини успели да пронађу оно што не постоји.
Волим хор Црвене армије и њихову верзију “Kаљинке” и “Kаћуше”, њихови гласови када ођекну равнају се са бескрајем.
Волим руски језик иако ретко коју реч разумем…
Волим генерације које су расле уз романе “Мати”, “Kако се калио челик” и непревазиђеног Kорчагина.
Волим Макаренкову педагогију иако се не слажем са њом у свему…
Волим Шолохова и његову сумњу из “Тихог дона”, да ли изабрати револуцију или традицију?
Волим поезију Евгенија Јевтушенка и песме Владимира Висоцког.
Волим филм “Варљиво сунце” и Никиту Михалкова у улози команданта Kотова.
Волим Тарковског и његовог Рубљова.
Волим Раскољникова, кнеза Мишкина, Мармеладове, старца Зосиму, Аљошу и осталу браћу Kарамазов…
Волим нашу словенску и православну браћу.
Волим људе који у нама виде културни и историјски народ а не сировински извор и марионету за поткосуривање.
И вероватно се Русија у мом срцу пуно разликује од оне праве Русије али нема везе.
Оно што је у нама увек је јаче од онога што је око нас.
Волим руску душу, отворену и слободну као хоризонт жеља једне младости, каквих је све мање и мање!
Волим душу о којој мало ко прича...
Волим!
Волим!
Волим!

 
Nikolić: Srbija već odabrala stranu, putinofilija je bolest a Rusija se povlači

Srbija je već odabrala stranu između Zapada i Rusije, ali još nije smislila kako da delu javnosti objasni tu odluku, izjavio je Miloš Nikolić, predsednik Libertarijanskog kluba Libek i urednik portala Talas.

Nikolić navodi da državni vrh sve više priča o Zapadu kao o partneru, umesto kao o nekome ko ucenjuje, a Srbija će intenzivirati i saradnju sa SAD.

“Srbija jeste odabrala stranu, ta saradnja će se produbljivati, samo moramo da vidimo kako ćemo deo javnosti da upoznamo sa objektivnim činjenicama”, rekao je Nikolić u emisiji Dan uživo na N1.

On kaže da objektivni ekonomski pokazatelji pokazuju da je EU glavni partner Srbije, ali da postoji “putinofilija”.

Nikolić za putinofiliju kaže da je bolest koja može da se leči tako što ćemo udariti na njene korene, a to je, kako kaže, frustracija zbog dosadašnjeg odnosa Zapada prema Srbiji.

Na pitanje koje poruke očekuje od posete Olafa Šolca Beogradu 10. juna, kaže da će nemački kancelar očekivati da Srbija ne razvija dalje odnose s Rusijom,

Nikolić podeća da je ruski ambasador Aleksandar Bocan-Harčenko najavljivao neke nove zajedničke projekte sa Srbijom.

“Moraće jasno da se kaže da od toga nema ništa. Rusija je u istorijskom povlačenju iz ovog regiona”, kaže Nikolić.

Dodaje da Rusija želi da prikaže Srbiju kao vazala, i ima “tutorski retorički nastup” gde određuje unapred kako je Srbija reagovala, koga ćemo mi da pošalje u posetu Moskvi i slično.

Kako ocenjuje, uticaj Rusije će se ovde smanjivati a Srbija će u narednom periodu morati da razmišlja kako da uvede neke “specijalne mere”.

“Treba produbljivati poverenje u Otvoreni Balkan"

Upitan da li je imao veća očekivanja od upravo završenog samita inicijative “Otvoreni Balkan”, Nikolić kaže da je zadovoljan samitom.

“Mislim da je ključno za ovakvu inicijativu da se produbljuje poverenje”, rekao je on.

Kaže da se sumnjalo da li je “Otvoreni Balkan” u skladu sa evropskim integracijama, ali da su uključenje američkog izaslanika Gabrijela Eskobara i izjava komesara Olivera Varheljija pokazatelj da EU gleda pozitivno na tu inicijativu.


Objašnjavajući razliku između CEFTA i “Otvorenog balkana”, Nikolić kaže da je potonja iniciajtiva “viši stepen ekonomske integracije”.

Prigovore koji dolaze iz Crne Gore da su oni najviše odmakli na putu ka EU su političke prirode, više se ne gleda ko je individualno najviše odmakao, smatra Nikolić.

“Ako se obnovi volja da se proširenje nastavi – a ja mislim da hoće – mislim da će ceo region na neki način da uđe u Evropsku uniju”, rekao je on. https://rs.n1info.com/vesti/nikolic...u-putinofilija-je-bolest-a-rusija-se-povlaci/

Miloš je savremene rusofile koji slave Putinovu agresiju na Ukrajinu stavio u pravu kategoriju - u putinofile. Putinofilija je pervezija. U težim oblicima i bolest. Srpsko društvo se mora lečiti od putinofilije. U tome mogu dosta pomoći nevladine organizacije koje se finansiraju sa Zapada, prozapadne partije i prozapadni mediji. Kao i zemlje članice NATO-a iz okruženja, što smo upravo videli na primeru Crne Gore i Severne Makedonije koje su zabranile prelet Putinovom saučesniku Lavrovu i on nije moga doći u glavni grad Srbije.

Твој коментар је очекивано идиотски, попут читаве ове теме која је отворена, где је цитиран још један анонимус, самозвани експерт којем су отворена врата прозападних медија.

За овог Николића, осим његовог маме и тате, нико не зна ко је, а посебно не ова организација, која из неког разлога носи назив Либек. Ипак и ово његово баљезгање не открива основне узроке русофилства, или како неко каже путинофилства у Србији. А ти узроци сигурно нису зато што Русија има неку моћну пропаганду. Напротив, после 5. октобра, па пуних 12 година, глава људи се пунила еврофанатизмом, самопрезиром и наметањем осећаја кривице.

Пуних 12 година агресивног тровања тим гов.нима, довело је до супротног, да народ масовно презире управо ЕУ и запад, а да још више воли Русију, са Путином на челу. Ако констатујемо очигледно да нам РУсија можда није помогла, али није нас ни бомбардовала нити нам је отимала територије, а још мање протеривала становништво, само то је довољно да увек више волимо њу него запад. И тако и јесте. Западу није јасно зашто ми не размишљамо рационално, па они су нам дали паре, они су нам неки трговински партнери, а то што су нас јеб.али је било тако давно чак пре двадесет и кусур година. Само што ми Срби смо ипак инаџије па неке ствари можда брзо заборавимо, али неке друге не заборављамо тако, лако. У преводу, може запад да сипа још милијарди, овде ће људи увек више волети Русе.

На крају, коментар шта би Србија морала да уради. Овде се Србија позива да буде део хистеричног антируског чопора и да углас лаје са осталим псима, оним већим попут Немачке, Француске и Британије, или оних малих бува што се крију у длакама тих великих паса попут хрватске, ЦГ и сличних. А ми и даље држимо оно што сматрамо да је праведно, а то је признајемо Украјину у њеним званичним границама и нема санкција Русији. И овако гологузи демонстрирамо мрве суверенитета којег много веће, али и ове мале бувље државице, одавно немају.
 

1654766304092.png


PAVLE RADIĆ: Povratak u 1948.

Račun će doći građanima



gvozdena-zavesa-ilustracija-pixabay-2-1024x683.jpg


08. jun 2022.

“Istorija ima tendenciju da se ponavlja: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.”

Valjda svima poznata Hegelova opaska o ponavljanju istorije, potvrđuje se na primeru Srbije koja poslednjih decenija proizvodi što ratni haos, što poratnu nestabilnost i neizvesnost koje razaraju i nju, i region, dovodeći i sebe i neke susede u očajan položaj. Suština zla – ili tragedije, kako vam drago – je u tome što na glavnim istorijskim raskrsnicima Srbija nije shvatila šta je, ko je, kolike su joj moći i snage, kud smera svet u kojem živi i da na bazi toga – saglasno zdravom razumu – za sebe, za svoje građane, bira najrazumnije alternative.

Ukratko: Krajem prošlog veka, Srbija se – u okviru SFRJ – našla pred sudbinskim izborom – modernizacija društva i države i integracija u razvijenu Evropu (Evropa zdaj, govorili su Slovenci) ili opredeljenje za Srbiju po meri i viziji svojih nacionalističkih elita, taman i po cenu rata. Znamo šta je Srbija izabrala. U Hegelovom smislu izabrala je tragediju, zlo, koja do danas određuje našu i sudbinu dobrog dela regiona.

Zaslugom svoje bedne (promiloševićevske) politike Srbija se 2022.g ponovo našla pred novim sudbonosnim izborom – pokloniti se novostaljinu u Kremlju, pa Srbiju smestiti na istočnu stranu nove gvozdene zavese ili novostaljinu ponoviti istorijsko “NE” slično kao 1948, pa Srbiju makar i sa velikom docnjomn usmeriti ka uređenim zapadnim društvima i njihovim vrednostima.

Infantilno Vučićevo jajarenje i kupovina vremena oko izbora za koju se stranu opredeliti drži Srbiju u ljigavom stanju koje ne poštuje ni istok, ni zapad. Ako novostaljinu kaže “DA” i na pladnju mu priloži sudbinu Srbije, u hegelovskom poimanju ponavljanja istorije, to je farsa (tragediju je, znamo, prethodno markirao Milošević). Kako god promiloševićevac na čelu Srbije da odluči, račun će doći građanima – svrstaće ih na stranu svetla ili tame, na jednu ili drugu stranu nove gvozdene zavese, što će odrediti sudbinu ne samo sadašnjih nego i ko zna koliko novih generacija. Neka niko ne gaji iluzije da je moguće izabrati nešto između.

Gajiti takve iluzije – u vreme zastrašujućih Putinovih zločina u Ukrajini – nivo je nemoralnih šibicara, a ne državnika.

Ispit pred kojim je sada Vučićeva Srbija – rekli smo čijom zaslugom – skoro je isti kao i onaj pred kojim je bila Jugoslavija što’no se kaže na pravdi boga 1948.godine. Tada je Jugoslavija stavljena pred izbor između poniznosti i lojalnosti Staljinu i njegovom (pro)gulagovskom lageru ili izboru vlastitog puta, što je podrazumevalo imati vizije, hrabrost i veru u svoje snage pa Staljinu reći “NE”.

Tito je rezolutno odbio poniznost Staljinu i njegovoj strani tadašnje gvozdene zavese, što je Jugoslaviji omogućilo samostalnost i zavidnu emancipaciju, ma šta o tome bulazne nacionalisti. Za osiljenom Staljinu tada reći “NE”, koje je iznenadilo ne samo tiranina u Kremlju nego i čitav demokratski svet, zaista je trebalo imati ne samo vizija i hrabrosti – trupe Staljina i njegovog lagera bile su raspoređene na granici Jugoslavije, ginulo se na granici – nego se trebalo suočiti i sa ne malim brojem onih u tadašnjoj državi koji su bili opčinjeni Staljinom, slično kako su danas rusofili – notorni nacionalisti – opčinjeni Putinom. Trebalo je tada rešavati i taj problem, što je bila muka po sebi iza koje su ostale ne male traume.

Između Jugoslavije 1948. i Srbije (u okviru SFRJ) pod Miloševićem i današnje pod Vučićem, postojala je i postoji ključna razlika. Na čelu Jugoslavije 1948. bio je međunarodno respektovani državnik (sa svojim vrlinama i manama) iza kojeg su stajali na delu potvrđen antifašizam i slavna partizanska epopeja. Na čelu Srbije krajem prošlog veka i sada su opskuranti čiji su šibicarski kapaciteti primereni provincijskim vašarima. Je li onda čudno što se novija srpska istorija zaista svodi na Hegelovu maksimu o tragediji i farsi?
 
Волим Русију.

Волим руске зиме, руски идеализам, руску душу.
Волим Ану Kарењину која се није стидела да буде жена.
Волим Мајаковског, његов шамар јавности и свему што је банално и ниско.
Волим Јесењинову керушу и увек ме срце заболи када се сетим те песме.
Волим Љермонтова и његовог Печорина као сувишног човека.
Волим Пушкинов занос и његову поему “Цигани” која се равна са слободом.
Волим Толстојев пркос свему, и Богу, и науци, и систему, и људима, у име Бога, и људи.
Најежим се када неко помене Достојевског, Чехова, Петровград, Сибир, Лењинову револуцију...
Волим и црвени СССР који није био толико црн као што се прича, и поред жртава, било је ту пуно заноса, лепоте и живота.
Волим Стаљинове тенкове у тренутку када заустављају Хитлера.
Волим вотку иако је никада нисам пробао…
Увек заплачем када чујем “Тамна је ноћ” или “Подмосковске вечери”.
Волим једну Рускињу са којом сам провео ноћ у купеу брзог воза Београд – Бар.
Волео бих је још више али је већ годинама са једним Французем кога је упознала на заједничким студијама у Москви.
Волим Берђајева и његову књигу о слободи и ропству.
Волим руске боготражитеље који су једини успели да пронађу оно што не постоји.
Волим хор Црвене армије и њихову верзију “Kаљинке” и “Kаћуше”, њихови гласови када ођекну равнају се са бескрајем.
Волим руски језик иако ретко коју реч разумем…
Волим генерације које су расле уз романе “Мати”, “Kако се калио челик” и непревазиђеног Kорчагина.
Волим Макаренкову педагогију иако се не слажем са њом у свему…
Волим Шолохова и његову сумњу из “Тихог дона”, да ли изабрати револуцију или традицију?
Волим поезију Евгенија Јевтушенка и песме Владимира Висоцког.
Волим филм “Варљиво сунце” и Никиту Михалкова у улози команданта Kотова.
Волим Тарковског и његовог Рубљова.
Волим Раскољникова, кнеза Мишкина, Мармеладове, старца Зосиму, Аљошу и осталу браћу Kарамазов…
Волим нашу словенску и православну браћу.
Волим људе који у нама виде културни и историјски народ а не сировински извор и марионету за поткосуривање.
И вероватно се Русија у мом срцу пуно разликује од оне праве Русије али нема везе.
Оно што је у нама увек је јаче од онога што је око нас.
Волим руску душу, отворену и слободну као хоризонт жеља једне младости, каквих је све мање и мање!
Волим душу о којој мало ко прича...
Волим!
Волим!
Волим!

Je se ovaj svega i svacega nalupetao, kao da se najeo pekmeza od bunike.
 
Твој коментар је очекивано идиотски, попут читаве ове теме која је отворена, где је цитиран још један анонимус, самозвани експерт којем су отворена врата прозападних медија
Da, stvarno nije u redu što nisu našli nekog rusofila d'objasni stvari
 

Back
Top