Читуцкам и смјешкам се...
Лијепо човјек написа да што више проучава хрватско средњевјековље, то о њему мање зна.
Дакле, кад га је добро проучио – није знао скоро ништа, и тако не знајући ништа пише шта пише.
Radi se o potpuno istom delu, odnosno
nastavku tog, iz istog projekta. Gledston je citirao iz iste knjige, a ja iz docnije, dakle nakon što je
još godinama nastavio rad. Dakle, sasvim je obrnuto od toga što si napisao.
Ono što je po sredi jeste istrgavanje iz konteksta i naknadnoj interpretaciji koja nema neke preterane veze sa porukom koju je autor pokušao napraviti (odnosno, o njihovom iskrivljavanju). Mrkalj je to bezuspešno pokušao «popraviti» tvrdnjom da je zapravo mislio na neke tajne i nepoznate Fajnove stavove.
Što se tiče opservacije oko izvora i informacija, ja sam do potpuno istog zaključka došao samostalno pre nego što sam uopšte i pročitao Fajna, kao i postavio na internet taj citat koji je Mrkalju toliko omiljen. Ono gde Mrkalj posebno greši jeste to što suštinski ne razume istorijsku nauku (što je vrlo porazo, jer se za sve ove godine doslovno nije ni makar potrudio) i što je pomislio da je ovo nekakav specifikum vezano za hrvatsku prošlost, a uopšte nije. Radi se samo o hrvatskoj nacionalno romantičarskoj istoriografiji koja je konstruisala jednu sliku oslanjajući se na fantazmagorije, a iz koje se nije u celosti hrvatska istoriografija otrgla sve do današnjeg dana. No, slični dojam (možda samo nešto drugačiji zbog nešto veće brojnosti poznatih materijalnih ostataka) stiče se i prilikom proučavanja
svake druge drevne prošlosti, pa uključujući i srpsku.
Što se više proučavaju neki izvori,
to se smanjuju saznanja o vremenu o kojem se mislilo da svedoče, te otvaraju neka bliža vremena. Takav je bio slučaj sa drevnom Grčkom; što se više radi na izvorima, to se slabije poznaju Mikena, drevna Atina itd...a stiče bolji uvid u helenistička vremena i dr. poznije epohe. Tako nešto sasvim je prirodno i očekivano i, kao što rekoh, vrlo tipično i za najraniju srpsku prošlost; srpske crkve i manastiri pune su falsifikovanih dokumenata, datuma, natpisa i zapisa (govorimo li o Krki, Krupi ili nekom drugom), originali ne postoje već samo pozniji prepisi velike većine dokumenata, uključiv i najbitnije (i to verzije koje se međusobno dosta razlikuju); o istoriji Srba pre XI stoleća može se sasvim solidno prepričati u svega nekoliko rečenica kada se otklone sve te stvari; gomilu fresaka su novije rekonstrukcije (neke i potpune izmišljotine) a ne ostaci od srednjovekovnog doba. Jedna bitna razlika izeđu hrvatske i srpske stare istoriografije jeste što su se razvijali na drugačijim temeljima, odnosno što je za Srbe to bio kult Nemanjića, pa samim tim istorija od XII stoleća, dok je za Hrvate od značaja bio period upravo pre toga, pre pada pod Ugare. To je bilo dovelo, u sklopu jugoslovenskog istorijskog iskustva posebno, do toga da se istorija pisala nešto više mitovima nego činjenicama, za razliku od slučaja kod Srba.
Ono što je
pravo pitanje ovde jeste koja je, tačno, poenta? Da li je cilj ukazivanje i ismevanje hrvatske mitomanije o srednjovekovnoj prošlosti...
ili je po sredi ljubomora što sa srpske nije tako, odnosno žudnja da bi Srbi trebalo da kopiraju to od Hrvata?