Željko Rapanić: Kralj Tripimir, Venecijanci i Dalmatinci u traktatu teologa Gottschalka iz Orbaisa
I. Saksončeva formulacija Tripemirus
rex Sclavorum potaknula je mnoge, često neprimjerene zaključke. Zabilješka da je Trpimir kralj, hrvatskoj je historiografiji bila vrlo privlačna premda nije složena u nekakvu dovoljno jasnu kontekstu, nije ničim drugim potvrđena, niti je bila barem podvrgnuta kakvoj znatnijoj sumnji. Olako se koji put pretpostavilo kako je zbog ovog navoda Trpimir bio prvi hrvatski kralj. Pokušajmo te tri riječi pobliže obrazložiti najprije pitanjima: tko je to zabilježio, u kojoj prigodi, a zatim što znači titula
rex u franačkih pisaca Gottschalkova doba. Na prvo pitanje već smo izložili naše polazište: Gottschalk je teolog, a ne kroničar ili analist. On je vrlo precizan kad tumači, obrazlaže, komentira i razrađuje biblijske priče i događaje kojima podupire svoja teološka polazišta. Suvremenim povijesnim pojmovima služi se vrlo, vrlo rijetko.
Titulu rex upotrebio je u ovoj prilici kao i mnogi karolinški pisci koji pišu latinskim jezikom, od historiografa, kroničara i analista, do biografa, kad označuju barbarske vladavine, odnosno barbara regna ili kad spominju njihove vladare, poglavito susjede na istočnim granicama, pa tako i prvake „barbara“ Slavena.* Karolinškim autorima, a posve slično, na primjer, i Langobardu đakonu Pavlu, rodovski starješina bio je
rex, bez obzira na neprovedeni postupak investiture kakav se odvijao u karolinškom svijetu, a zajednica kojoj je bio na čelu, bez obzira na politički autoritet, bila je
regnum. Primjera takva tituliranja u pisaca 9. i 10. stoljeća ima podosta. Takav je
rex – spomenut ćemo poznati primjer koji se povezuje uz hrvatsku povijest – onaj Vitzin (Witzin), kralj Obodrita, kojeg su ubili Saksonci, pa je Karlo, jer mu je po svoj prilici on bio dobar saveznik, intervenirao vojnim pohodom kod mjesta Hliuni što je zabilježeno u
Annales regni Francorum za 795. godinu. Primjera koji svjedoče o upotrebi formulacije
barbara regna naći će se lijep broj kad se prelista bilo koja zbirka franačkih ili općenito germanskih izvora pisanih latinskim jezikom. Dodajmo još i ovaj primjer korištenja „klasične“ terminologije! Sukobe u avarskoj središnjici, dakle u vrhu te zajednice, koji su se događali u vrijeme njezina propadanja i ratova s Karlom Velikim, franački pisac naziva
bellum civile, formulacijom koja je apsolutno neprikladna tome vremenu, a pogotovo jednoj takvoj političkoj tvorbi kakvu je tada predstavljao avarski kaganat. No, ta je formulacija bila sasvim razumljiva i posve jasna njegovu suvremeniku, čitatelju.
Nazivi
dux, a osobito markgrof bili su primjereni poglavito franačkim ili drugim germanskim vođama ili područnim upraviteljima (
Heiricus dux Foroiuliensis, Iohannes dux Histriae), njihovim saveznicima (
Borna dux Dalmaciae et Liburniae) i konkretnim, važnijim protivnicima s kojima se franačka država sukobljavala (
Liudewitus dux Pannoniae inferioris) – spomenimo u ovoj prigodi samo one bliske hrvatskim područjima. Imali su ti nazivi znatno preciznije značenje sukladno tradicionalnoj stoljetnoj terminologiji kojom se označavala vojna i upravna hijerarhija, gotovo od kasnoantičkih vremena. Polazilo je takvo imenovanje vođa od standardnih značenja glagola
ducere, regnare i regere sa svim mogućim izvedenicama. S takvih polazišta, s ‘klasičnim’ obrazovanjem, teološkim intelektualnim i duhovnim habitusom, Gottschalk je iz svoga franačkog, karolinškog vidokruga, jednoga slavenskog prvaka, na granici Zapadnoga Carstva, mogao nazvati samo
rex (nikako
dux!), jer su tako bili nazivani (titulirani) čelnici Francima susjednih
gentes. Izuzetak su, naravno, bili oni avarski.
Svejedno je, međutim, u našem razlaganju kako je Trpimir bio stvarno tituliran. Njegovi
fideles, rodovski poglavari i privrženici, a pogotovo hrvatski puk, kako naivno predlaže Margetić, sasvim sigurno nisu ga nazivali latinskim terminom
rex ili
dux. Takav je, možda, mogao biti u ophođenju s nekim svećenicima latinskoga govora u nekim posebnim prilikama koje ovdje ne bismo zamišljali. Oni su ga službeno, protokolarno, kazali bismo danas, imenovali
dux, kako je uostalom jedan od njih konkretno to i uradio kad je sastavio poznati natpis uklesan na zabatu iz Rižinica. Kako ga je nazivao Saksonac u osobnome kontaktu kad ga je bilo i ako ga je bilo, i kojim su jezikom razgovarali, bilo bi lijepo znati, ali je to, nažalost, nemoguće doznati.
Nije, međutim bez ikakve važnosti ni činjenica da je Gottschalku Trpimir – kralj Slavena. I on se, dakle, koristi slikom bliskom franačkim piscima koji etnonim Hrvat ne spominju, nepoznat im je. Manje rodovske zajednice, koje još nisu izrasle do znatnijih političkih tvorevina da bi im se pripisala neka posebnost, rijetko se imenuju, jer su više puta bile nevažne u kroničarskim ili analističkim sastavima. Hrvatska se upravo u to doba, u trećem i četvrtom desetljeću 9. stoljeća pomalo konfigurira kao politički entitet poslije razriješenih sporova Bizanta s Francima u Dalmaciji, u okolici Jadera, točnije u Ravnim Kotarima, jednom od tadašnjih značajnih sjedišta doseljenih hrvatskih rodova. To je Gottschalk nedvojbeno dobro znao, jer je iz Furlanije i od svoga domaćina markgrofa Eberharda, otišao upravo ka Trpimiru, u Dalmaciju, u jezgru političke zajednice koja je tada, očito, već posjedovala određeni ugled da bi mogla privući takva prognanika. Svakako je znao kamo ide no,
čini se, ime Hrvat još nije bilo uobičajeno da njime obilježi i Trpimirovu vladavinu. Još je u franačkim krugovima prevladavalo ono odavna poznato ime
Sclavi – Sclaveni. Smijemo, međutim, pretpostaviti da se za Trpimira znalo u frijulskim krajevima, u okruženju Eberhardovu i među svećenicima Cividala, jer je upravo otuda Gottschalk došao u Dalmaciju.
K tome valja dodati da je Trpimirovo ime i titula dominus (ne rex ili dux!) i ime njegova sina Petra bilo upisano u tamošnji glasoviti evanđelistar. No, Gottschalkovim protivnicima iz ortodoksne struje teško da bi ikakav naziv slavenskoga vladara mogao ublažiti bijes upućen njegovu heretičkom naučavanju.
__________
* Na to je upozorio već L. Katić, „Saksonac“, 127, pa N. Klaić, Povijest Hrvata, 231, 291. R. Katičić, Litterarum studia, 349 to je dobro potvrdio citiranjem Gottschalkove pjesme u kojoj se obraća samostancu Ratramnu i kaže kako je pisao i drugima koji su
per barbara regna locati, koji, dakle, borave u kraljevinama barbara, što znači da nisu na području one karolinške. Pobliže o titulaturi: Ivo Goldstein, „O latinskim i hrvatskim naslovima hrvatskih vladara do početka 12. stoljeća“, Historijski zbornik XXXVI/1 (1983): 141-163; isti, Hrvatski rani srednji vijek, 242, 297. O tituliranju Trpimira kraljem dobro zaključuju: T. Živković – B. Radovanović, „Titre de Trpimir“, 40 i d.
