Nesumnjivo Hrvati

[Kor]

Pa da izvučem i Starčevića iz konteksta? Šta onda ostaje? Katolička crkva koja je želela prihode od pastve, a ne da se rasipaju kojekakvim drugim zajednicama. Hrvati su samo slučajni "dobitnici", naravno, novac su uzimali drugi.

Остаје Католичка црква. Управо тако. Иза целог пројекта саремене хрватске нације стоји мултинационална корпорација коју си управо поменуо. А свака корпорација ради за лову )))

 

[Mrkalj]

Sanja Vejnović, glumica
srpske nacionalnosti

27. 11. 2010.17:33h
Ona je Anđa u „Banović Strahinji“ i lepa Čehinja u „Varljivom letu 68“. Njeno ime je Sanja Vejnović. Rođena je u Zagrebu 8. avgusta 1961. godine.

Debitovala je sa samo 14 godina u jednoj TV drami Branka Ivande. Isti autor dodelio joj je i prvu filmsku ulogu u ostvarenju „Prijeki sud“ (1978). Iako upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu, posvećuje se filmskoj i TV glumi. Glavne i veće sporedne uloge tumačila je u filmovima „Živi bili pa vidjeli“ (1979) i „Visoki napon“ (1981).

Sanja Vejnović jedna je od retkih glumica koje uopšte nisu studirale glumu. Apsolvent je na nekadašnjoj jugoslavistici, ali je nedavno podnela molbu za završetak studija. Tako, možda uskoro postane koleginica i svom sinu, koji je student druge godine arhitekture. Njena kćerka je drugi razred osnovne škole.


Sanja Vejnović danas živi u Zagrebu i ima pune ruke posla. Prošle godine igrala je u hrvatskoj telenoveli „Zabranjena ljubav“, a ove snima i seriju „Balkan Inc“, koja se emituje i kod nas na TV B92.

• Nedavno ste kao jedina hrvatska predstavnica dospjeli na listu najljepših svjetskih glumica. Koliko vam je ta informacija laskala?
- IMDB (Internet movie database) je profesionalna stranica koja donosi sve podatke iz svijeta filma i TV-a u svijetu. Na IMDB-u postoji i moja stranica, koju nisam ja sama otvorila, već su je napravili i ažurirali producenti koji prijavljuju podatke vezane uz svoje projekte. Kada se radila anketa u kojoj se bira najljepša glumica na svijetu 40+, sastavljač ankete je mene uvrstio u svojih top 10 i stavio na 5. mjesto, od 400 predloženih glumica. To je vjerojatno bio razlog da toliki broj ljudi samo na temelju moje fotografije, pogledom na moju stranicu, glasa za mene. Kada su tu vijest objavili naši mediji, tada je moja slika otvarala stranicu cijele ankete i ja sam bila na prvome mjestu. Ne znam kome to ne bi laskalo.

 

[Mrkalj]

Momčilo Popadić Pop, pesnik
srpske nacionaslnosti
Momčilo Popadić Pop (Blato na Korčuli, 25. ožujka 1947. - Split, 20. studenog 1990.), hrvatski novinar, pjesnik i esejist.[SUP][1][/SUP]

Objavio je šest zbirki pjesama i jednu knjigu memoarskih proza, te brojne članke u novinama, posebice u Slobodnoj Dalmaciji, u kojoj je radio do smrti.
U suradnji sa skladateljima Zdenkom Runjićem i Rajkom Dujmićem, Popadićeve su pjesme postigle veliku popularnost u izvedbama Olivera Dragojevića, skupine Novi fosili i Jasne Zlokić, naročito:
"Oprosti mi, pape",
"Tonka",
"Ne budi me mati",
"Skitnica",
"Ča je život vengo fantažija",
"Da mi je biti morski pas",
"Košulja plava",
"Čuješ li me, je l' ti drago",
"Ključ je ispod otirača",
"Momo, zašto plačeš" i druge.

...mnoge se njegove pjesme i danas izvode i pjevaju, poput Ča je život vengo fantažija, Oprosti mi pape, Skitnica, Tonka, Ne budi me mati, Da mi je biti morski pas... Za ostali se dio njegova bogatog književnog opusa na žalost manje zna, za knjige pjesama Glasno doba godine, Igračke mutnog uma, Gospodin O i njegova ljubav, Sunce šafranove boje, Pučke svečanosti i Finski nož te knjigu proza Živit u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš.
Momčilo Popadić (Pop ili Pope za prijatelje) živio je za pisanje i od pisanja, on je naprosto pisanje živio, disao. Bio je zakleti hedonist riječi pa, osim u onom formalnom žanrovskom smislu, gotovo kao da i nije bilo razlike u naravi njegovih tekstova. Strast za pisanjem kod njega je bila sveobuhvatna, za njega se moglo reći da mu je pisanje bilo način života jer gotovo sve u što je ulazio i što je osjećao pretvarao bi u tekstove. Pisanje mu je najčešće bilo rezultat putovanja i skitnji, nazočnost događanjima, pa i aktivno sudjelovanje u njima, ali i dugi razgovori s ljudima različitih profila, od akademika do pometača ulica. Kad bi se latio rukopisa, ništa drugo nije priznavao, čak ni neizlječivost bolesti za koju je slutio da će mu oduzeti dah.
Njegovo pjesništvo kao da je odredio već sam naslov njegove prve knjige — Glasno doba godine iz 1966. godine, tiskane kao dio zbirke Stepenište, zajedničke knjige s potpisnikom ovih redaka. No, koliko njegovo pjesništvo bilo glasno i otvoreno, veselo i puno svjetlosti, iz njega nisu bile isključene sjene, lamentacije, svojevrsna trpka sjeta. U svakom pogledu, Popadićevo pjesništvo jest pjesništvo zavičaja, osunčanoga mediteranskog, korčulanskog, blajskog krajolika u kojem treperi bogati život, čudesno djetinjstvo, radost življenja, uspravni ljudi, obični susretaji, osjećanje tla i pripadajuće mu flore i faune, vjernost tradicijama, poštovanje velikog u malom, gomile, uvale... Bio je majstor pretvaranja vidljivog u apstraktno, pejsaža u raspoloženja, ulice u intimu, tvarnog u krilati ugođaj.

Popadićev grob u Blatu na Korčuli nema oznake koje bi upućivale namjernike na to da mu je tu posljednje stanište, a nema čak ni naznaka konkretnih inicijativa da se u vezi s tim nešto poduzme. I njegov nezavršeni opus (ostavio je dosta rukopisa, a mnogi su rasijani diljem časopisa ili, u jednom primjerku, poklanjani — pisani čak i na stolnjacima — prijateljima na koje se stihovi odnose) očekuje sustavniju (re)valorizaciju, tiskanje kritičkog izbora, zadržavanje u uspomeni. Jer ono što je zapisano ostaje, a sve drugo — ča je život vengo fantažija.

 

[Mrkalj]

Čedomir Čedo Prica, pisac
srpske nacionalnosti

http://www.ezadar.hr/clanak/umro-knjizevnik-cedo-prica

U nedjelju, u zagrebačkom KBC-u Rebro, iznenada je preminuo hrvatski pisac Čedo Prica Plitvički (rođen 10. VI. 1931. na Plitvičkim jezerima). Odlazi, tako, jedan od posljednjih pripadnika naraštaja krugovaša koji se borio protiv socrealističke dogme.

Od prve objavljene knjige “Plitvička rapsodija” (pjesme, 1954) do posljednje “Božićni koncert” (autorski izbor iz novelističkog opusa stvaranog pola stoljeća, DHK, Zagreb 2009), koja je stigla na kritičarske stolove prije nekoliko tjedana, Prica je bio vezan za zavičaj. No atribut Plitvički, koji je u kasnijoj dobi dodao svom prezimenu, svakako govori više od te povezanosti s Likom u kojoj je proveo najraniji dio života, i polazio osnovnu školu u Ličkom Petrovu Selu.

Različiti žanrovi

Prica je dječačke dane proveo usred krvoprolića Drugog svjetskog rata, što je i opisao u romanu “Dnevnik sumraka” (1970). Ali, to, dakako, nije knjiga za djecu, kao što je to “Crna kraljica” (1974), nagrađivana proza za djecu.

Baš kao i njegovi krugovaški vršnjaci, Prica se s razlogom okušao u različitim književnim žanrovima. Pisao je i romane, novele, kazališne eseje i feljtone, putopise te memoarsku prozu. Možda je najširoj javnosti najprepoznatljiviji po svom dramskom opusu (Kruh, 1976; Zemlja 1981; Ostavka, 1986), a mlađim čitateljima po memoarskim prozama “Bilježnice namjernog sjećanja” (1996; II svezak, 2001) i “Plovidbe atelierom Ede Murtića” (1997). U prvoj je knjizi opisao pedesete godine prošlog stoljeća u zagrebačkom kulturnom krugu te aktualne kulturne kontroverze. Tako je objedinio svoju dvojnu pripadnost, odnosno iskazao se književnim djelom i kao Plitvičanin i kao Zagrepčan.

Bolno sječivo

Kao pisac Čedo Prica Plitvički vjerovao je da: “Pamćenjem sebe započinje i sam početak života, i prvi dan postojanja svijeta”. S druge strane, svjedočio je o svom životnom vremenu u duhu misli koju naslovni junak “Božićnog koncerta”, naslovne novele njegove posljednje knjige (Petar Morž), kazuje o Matošu: “I njegova estetičnost rasla je s njegovom etičnošću”. Pricina etika dolazi od njegova djeda, iz kraja “tamo negdje između planinskog gorostasa Plješevice, Gvozda, Mrsinja i velebitskog Alana” i djeluje poput bolnog sječiva kada govori o Medvednici, odnosno suvremenosti.

Na neki način “Božićni koncert”, tek izašla zbirka Pricinog novelističkog opusa, sada dobiva testamentarni karakter. U njoj se prvi put objavljuje devet novela. Jedna od njih je “Slika tamnog glagola” što govori o rušenju Alagovićeve vile na Gupčevoj zvijezdi u Zagrebu, odnosno o glagolu “jamiti”.

Pricin pripovjedač kroz stavove svojih likova otvoreno zauzima stranu zdravog razuma, tradicije i ljepote.

Strana zdravog razuma

Mimo dovršenog i visoko vrednovanog opusa, Prica Plitvički i svojom književnom oporukom potcrtava pitanje: Što smo mi bez svojih korijena? I vjeru prema kojoj “nijedna prošlost koju je čovjek uspio preživjeti ne može biti zaboravljena”. U našem zajedničkom pamćenju ovaj pisac drži svoje ozbiljno mjesto. A njegova vjera ispisana u tradicionalnom ključu vraća nas izvornoj čežnji za dobrim i lijepim.

 

[Mrkalj]

Glumica Alma Prica: I kada zašute pucnji rata, tada progovaraju ljudske rane

Alma Prica, glumica
srpske nacionalnosti

Alma Prica rođena je 17. septembra 1962. godine u Zagrebu. Na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti diplomirala je 1985, a članica ansambla Drame HNK u Zagrebu postala je 1986. godine. Dobitnica je brojnih kazališnih i filmskih nagrada.

Televizijske uloge [uredi]

• "Žutokljunac" kao učiteljica (2005.)
• "Kad zvoni?" kao Dunja (2005.)
• "Novo doba" (2002.)
• "Tales of Mystery and Imagination" kao Berenice (1995.)
• "Aleksa Šantić" kao Zorka (1992.)
• "Dracula: The Series" kao heroina nijemog filma (1990.)

Filmske uloge [uredi]

• "Halimin put" kao Halima (2012.)
• "Svjedoci" kao novinarka (2003.)
• "Kao u lošem snu" kao časna sestra (2002.)
• "Alma Mahler" kao Alma Mahler (2001.)
• "Srce nije u modi" kao Marija Ružić (2000.)
• "Treća žena" kao Vera Kralj (1997.)
• "Puška za uspavljivanje" kao Marta (1997.)
• "Sedma kronika" kao Klara (1996.)
• "Između Zaglula i Zaharijusa" (1994.)
• "Kontesa Dora" kao Dora Pejačević (1993.)
• "Sestre" (1992.)
• "Moj brat Aleksa" kao Zorka Solina (1991.)
• "Krhotine - Kronika jednog nestajanja" kao Ines Livaja (1991.)
• "Povratak Katarine Kožul" kao Katarina Kožul (1989.)
• "Adagio" (1989.)
• "Život sa stricem" kao Marta (1988.)
• "Šest dana juna" (1985.)
• "Ekran sneži" kao Ema Sabo (1985.)
• "Zadarski memento" kao Rozalija (1984.)
• "Pijanist" (1983.)

Nagrade [uredi]

• 1985. Rektorova nagrada (Sveučilište u Zagrebu)
• 1986. Orlando (Dubrovačke ljetne igre)
• 1987. Nagrada Udruženja dramskih umjetnika
• 1992. Dubravko Dujšin (Vjesnik)
• 1992. Mila Dimitrijević (HNK Zagreb) za ulogu Ondine u drami Ondine Jana Giraudouxa u izvedbi HNK Zagreb.
• 1992. Zlatna ruža Pazina (Pula Film Festival)
• 1993. Nagrada hrvatskog glumišta (HDDU) za ulogu Majke u predstavi Posljednja karika Lade Kaštelan u izvedbi GDK Gavella.
• 1993. Zlatna arena (Pula film festival) za ulogu u filmu Kontesa Dora.
• 1997. Mila Dimitrijević (HNK Zagreb) za ulogu Blanche DuBois u drami Tramvaj zvan žudnja Tennesseeja Williamsa u izvedbi HNK Zagreb.
• 1997. Zlatna arena (Pula film festival) za sporednu ulogu u filmu Treća žena.
• 1999. Nagrada hrvatskog glumišta (HDDU) za ulogu Alme Mahler u predstavi Alma Mahler Maje Gregl i Ivice Boban u izvedbi Teatra ITD.
• 1999. Mila Dimitrijević (HNK Zagreb) za ulogu Melite u predstavi Leda Miroslava Krleže u izvedbi HNK Zagreb.
• 2000. Mila Dimitrijević (HNK Zagreb) za ulogu Helene u predstavi Dobri Cecil P. Taylora u izvedbi HNK Zagreb.
• 2000. Nagrada festivala glumca (Festival glumca)
• 2001. Mila Dimitrijević (HNK Zagreb) za ulogu Rozalinde u predstavi Kako vam se sviđa William Shakespearea u izvedbi HNK Zagreb.
• 2002. Nagrada hrvatskog glumišta (HDDU) za najbolje ostvarenje u TV drami za ulogu Alme Mahler u TV adaptaciji predstave Alme Mahler.
• 2003. Mila Dimitrijević (HNK Zagreb) za ulogu Gemme Boić u predstavi Nevjesta od vjetra Slobodana Šnajdera u izvedbi HNK Zagreb.
• 2003. Zlatna arena (Pula film festival) za ulogu u filmu Svjedoci.
• 2005. Judita (Splitsko ljeto) za ulogu Hannah Jelkes u predstavi Noć Iguane Tennesseeja Williamsa.
• 2005. Peristil (Jutarnji list/Splitsko ljeto) za ulogu Hannah Jelkes u predstavi Noć Iguane Tennesseeja Williamsa.
• 2007. Fabijan Šovagović (Festival glumca) za ulogu Hasanaginice u predstavi Hasanaginica u izvedbi HNK Zagreb.
• 2008. Mila Dimitrijević (HNK Zagreb) za ulogu Christine u predstavi Elektri pristaje crnina Eugenea O'Neilla u izvedbi HNK Zagreb.
• 2009. Vladimir Nazor (Ministarstvo kulture) za ulogu Christine u predstavi Elektri pristaje crnina Eugenea O'Neilla u izvedbi HNK Zagreb i Nine Tomblin u predstavi I konje ubijaju, zar ne? Honnora McCoya i Ivice Boban u izvedbi HNK Zagreb.
• 2012. Nagrada hrvatskog glumišta (HDDU) za ulogu Medeje u predstavi Medeja Euripida.

 

[Mrkalj]

MOJ BRAT ARSENIJE


Intimna ispovest beogradskog slikara Milutina Dedića,
rođenog brata poznatog zagrebačkog šansonjera srpskog porekla

Počasno mesto u stanu slikara Milutina Dedića, u strogom centru Beograda, zauzima panorama Šibenika, grada u kome su prve korake načinili on i njegov tri godine mlađi brat Arsenije, širokoj javnosti poznatiji kao Arsen. Starijem bratu poznatog zagrebačkog umetnika, koji je život posvetio "oslikavanju" Hilandara i drugih srpskih manastira, te našeg zaboravljenog etno-nasleđa (vodenice), teško su pale prozivke koju su pratile Arsenove povratničke koncerte u Beogradu i Novom Sadu, a tiču se "domoljubnih" pesama i njegovog navodnog političkog angažmana za vreme građanskog rata u bivšoj SFRJ...

- Kada ljudi govore o Arsenu, obično im kažem da se okrenu njegovom delu, pa da tu traže neke životne, političke, ideološke i druge stavove. On je veliki humanista, njegove pesme su poučne i nikoga ne vređaju. Arsen je pre svega senzibilan umetnik koji bolno doživljava ovu situaciju, što se odražava i na njegovo stvaralaštvo. Stoga ću iskoristiti otrcanu frazu: "U ratu prvo umire istina, onda sve ostalo."

- Ali, eto, posle svega, došao je taj njegov koncert u Domu sindikata. Dnevno me je zvalo po pedeset ljudi da im obezbedim karte, mnogi su želeli samo da ga pozdravim... Na kraju se na njegovom koncertu pojavio i predsednik države Tadić. Sve je to potrlo i izbrisalo ružne stvari koje su se pričale pre deset ili petnaest godina. Arsena u Srbiji vole kao što su ga voleli nekad.

Ipak, da nije došlo do ovih Arsenovih koncerata, mnogi u Srbiji ne bi znali da njegov rođeni brat godinama živi u Beogradu. Priču o porodičnom poreklu Milutin upotpunjuje požutelim fotkama iz porodičnog albuma:

- Porodica Dedić je bila siromašna, težačka porodica iz Dalmacije. Majka sa sela, nepismena, otac radnik. Živelo se teško. Ali roditelji su imali ambicije da im deca učine nešto više u životu od njih samih. Rođen sam 1935. godine, zakačilo me je ono najgore vreme: Drugi svetski rat, posleratna nemaština... Trebalo se nekako snaći. Jedan ujak je živeo u Zagrebu, a drugi u Beogradu, i majka je računala da će oni pomoći da se nas dvojica izvučemo iz bede. Na kraju je ona i odlučila ko će na koju stranu otići.

Stariji Dedić, vođen avanturističkim duhom, veoma rano je "podigao sidro" i nastavio da se kroz život probija sam, pokušavajući ujedno da i sebi i roditeljima dokaže kako nije ništa manje vredniji od brata, kog su otac i majka smatrali svojom uzdanicom.

- Arsen je uvek bio zaštićeniji od mene. Zato što je bio mlađi, ali i zato što je bio najbolji učenik šibenske gimnazije. Odmalena je u svakom pogledu pokazivao napredak, a ja nisam voleo školu, stalno sam bežao iz nje... Možda je grubo da sad kažem kako su roditelji digli ruke od mene, ali je činjenica da su više nade polagali u njega. Kada sam 1953. godine otišao od kuće, bio sam još maloletan.

- Jedno vreme sam radio kao učitelj u zabitima dalmatinske zagore. U Beograd sam došao davne '57. Za mojih 70 godina promenio sam oko 20 zanimanja, ali se umetnost uvek provlačila kao nit. Arsen i ja smo tu umetničku crtu "povukli" od oca, koji je bio vrlo muzikalan, svirao je desetak instrumenata. Od njega smo obojica nasledili još nešto, možda i najvažnije. On se zvao Jovan, ali šteta što mu nisu dali ime Radoman, jer je bio pravi vorkoholik. I Arsen i ja nosimo tu energiju. To se videlo i na ovom koncertu u Beogradu, posle te teške operacije koja mu je skoro došla glave.

Arsen, Jelka, Jovan i Milutin Dedić


Nedavni Arsenovi problemi sa zdravljem veoma su zabrinuli Milutina, čija sećanja sežu daleko u prošlost, kada je pitanje života i smrti neprestano lebdelo iznad kuće Dedića. Pobožna majka želela je da obojicu sinova od zle sudbine zaštiti krštenjem, prihvativši savet pravoslavnog sveštenika da im nadene imena srpskih velikana:
- Majka je pre mog rođenja izgubila troje dece na porođaju. Nije bilo para da se ode kod doktora, žene su porađale kojekakve babe po nekim konobama... Kada sam se rodio, strepela je za moj život. Strašno je želela da se zovem Luka. Pošto sam rođen uoči Svetog Luke, ona je, kao veoma pobožna žena, bila ubeđena da joj je on pomogao da rodi zdravo dete. Odnela me je u pravoslavnu crkvu, kod čuvenog šibenskog sveštenika Koje. Kad je čuo kakvo mi je ime namenila, on se pobunio: "Kakav Luka! Biće Milutin, kralj Milutin!"

- U porodici do tada nije bio nijedan Milutin, već su se stalno vrtela tri imena: Todor, Krstivoje i Jovan. Moj stariji sin se zove Luka, čime sam na neki način udovoljio majci. Kad se tri godine posle mene rodio Arsen, majka je i njega odnela kod popa Koje, a ovaj je pitao: "Sestro, kako će se zvati tvoj junak?" Ona kaže: "Oče, ja bih da se zove Igor." "Kakav Igor! Ima da se zove Arsenije, k'o Čarnojević!" Svoje prve pesme Arsen je objavio pod pseudonimom Igor Krimov, i tako ispunio majčinu želju. Kasnije se njegovo ime Arsenije skratilo na Arsen, pa na Ars, što znači umetnost, i baš mu priliči.

Nesporni umetnički talenat uvukao se u obojicu, ali Milutin i u tome skromno povlađuje svom mlađem bratu:
- Arsena je Bog više obdario nego mene. On je odličan pesnik, pevač, kompozitor, suvereno vlada scenom, talentovani je slikar, ima čitav niz kvaliteta. I mada već dugo živimo u dve različite države, dva različita sistema, nas dvojica koegzistiramo sasvim dobro. Sve vreme rata najmanje dva puta godišnje išao sam u Šibenik, kod naše bolesne majka. Nakon njene smrti, nastavio sam da odlazim u Zagreb, gde me je Gabi uvek dočekivala kao najrođenijeg. Nismo dozvolili da nas loša vremena udalje.

KAKO JE DEDA MATE SPASAVAO DAVLJENIKE SA "TITANIKA"
- Majčina familija, iz sela Rupe ("ružan termin za tako lepo mesto"), živela je u velikoj bedi, pa su se početkom prošlog veka mnogi, trbuhom za kruhom, otiskivali brodom za Ameriku. Deda Mate je prvi put otišao 1908. godine, ali se nije snašao, pa se vratio. Drugi put je išao 1912. godine. Putovao je brodom "Karpatija", čiji su mornari spasavali utopljenike sa "Titanika". Kada se vratio u Dalmaciju, prvi je doneo priču o toj katastrofi, pošto u to vreme nije bilo nikakvih sredstava informisanja. U Americi je zaradio nešto novca i dao ga je bratu Nikoli, a ovaj je izgradio hotel u Rijeci. Kada više nije mogao da ga vodi, pretvorio ga je u čuvenu gostionicu "Šibenik". Ta zgrada je kasnije srušena i na tom mestu je podignuta saobraćajna petlja. Dida je umro '43. godine, praktično od gladi, u tim teškim godinama za vreme okupacije.

Jovan i Jelka Dedić


MOJU MAJKU PRAVOSLAVKU SAHRANIO JE KATOLIČKI POP NA PARTIZANSKOM GROBLJU
Kada je u februaru 1995. godine u Šibeniku umrla Milutinova i Arsenova majka Jelka, porodica se okupila da je isprati na poslednji put, a sahrana u ratnim okolnostima dobila je obrise neke Nušićeve crne komedije...
- Majka je bila iz hercegovačke porodice Mišković, sa reke Bune, koju je Mletačka republika posle Kandijskog rata 1690. godine preselila u opustošenu Dalmaciju. Onda su ih preveli u katoličku veru, uslovljavajući ih na različite načine. To je opšta pojava na ovim prostorima, svako je nekoga u nešto uvlačio, pa tako, na primer, ima Dedića Crnogoraca, Srba, Hrvata i muslimana... Kada se majka udala za oca, prešla je u pravoslavlje. Kao uostalom i moja žena, Austrijanka Kristina. Nisam to od nje tražio, već je ona to učinila iz poštovanja. Kada je majka umrla, hteo sam da se održi opelo. Problem je bio što su pravoslavni sveštenici tada već bili napustili Šibenik. Pitao sam katoličkog popa da li on može to da učini. Pristao je, pod uslovom da se opelo održi samo u krugu porodice. Majka, koja nije volela partizane i komuniste, iako joj je brat bio prvoborac, bila je tri dana smeštena u kapeli na partizanskom groblju u kojoj je pisalo "Drugovi, mi i sada sanjamo vaš san". Sve je izgledalo kao nekakva farsa: pravoslavna porodica, katolički pop, partizansko groblje! Ceo Šibenik je došao na njenu sahranu. I svi lokalni HDZ-ovci. Moj prijatelj je tada bio šef HDZ-a u Šibenskom varošu a da ja to uopšte nisam znao, kao što nisam znao da mu je otac stradao u Blajburgu. Prišao mi je i rekao: "Milutine, ako ti bilo šta treba, evo ti moj telefon i javi se." Bilo je to jako ružno vreme, ali je u njemu bilo i dobrih ljudi. Danas u Dalmaciji od moje porodice nema više nikoga. Ostala je samo kuća i groblje.


(F. I. S.)

 

[Urvan Hroboatos]

Glumica Alma Prica: I kada zašute pucnji rata, tada progovaraju ljudske rane

Alma Prica, glumica
srpske nacionalnosti

Otkud znaš da je ženska Srpkinja. Tata joj je Srbin, mama Muslimanka, a ona
neko čudno stvorenje- malo hipernacionalno hrvatski, malo Soros, dugina koalicija, homići bla bla

 

[Mrkalj]

Otkud znaš da je ženska Srpkinja. Tata joj je Srbin, mama Muslimanka, a ona
neko čudno stvorenje- malo hipernacionalno hrvatski, malo Soros, dugina koalicija, homići bla bla

Ja to, kao dženlmen, ne otkrivam.

 

[Mrkalj]

Nataša Janjić, glumica
srpske nacionalnosti

Nataša Janjić (Split, 27. studenoga 1981.) je hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica.

Televizijske uloge

• "Zvijezde pjevaju" kao Nataša Janjić (2011.)
• "Tajni dnevnik patke Matilde" kao prasica Roza (2010.)
• "Tito" kao Olga Hebrang (2010.)
• "Na terapiji" kao Maja (2009.)
• "Mamutica" kao Martina (2008.-2009.)
• "Naša mala klinika" kao Ankica Bivović (2008.)
• "Luda kuća" kao Tamara Šušnjara (2006.-2008.)
• "Bibin svijet" kao Tamara (2007.)
• "Naša mala klinika" kao Ankica Hmelj (2005.)

Filmske uloge

• "Svi uvjeti za priču" kao Nataša (2012.)
• "Ljudožder vegetarijanac" kao Mia (2012.)
• "Ta tvoja ruka mala" kao Mia (2010.)
• "Kenjac" kao Jasna (2009.)
• "Libertango" kao Julija (2009.)
• "U zemlji čudesa" kao Dunja (2009.)
• "Sveti Georgije ubiva aždahu" kao Katarina (2009.)
• "Pusti me da spavam" kao Klara (2007.)
• "Kradljivac uspomena" (2007.)
• "Pravo čudo" kao mještanka na seansi (2007.)
• "Sve džaba" kao Maja (2006.)
• "Volim te" kao Nataša (2005.)

Spojler

http://1.***************/-DkZoO_FuZfI/Tqs05skRxpI/AAAAAAAABTk/wV1nEZSLOuo/s1600/Sveti+Georgije+ubiva+azdahu.jpg

 

[Mrkalj]

Msgn. Lazaro Križanić

 

[Realan011]

Nesumnjivo Srbi katolici mnogi...ali se prave blesavi ...sjajan tekst o tome http://www.intermagazin.rs/srbi-katolici-u-cilipima-i-konavlima/

 

[Casino Royal]

Nesumnjivo Srbi katolici mnogi...ali se prave blesavi ...sjajan tekst o tome http://www.intermagazin.rs/srbi-katolici-u-cilipima-i-konavlima/

Ovaj tekst Saše Nedeljkovića je teška glupost.
Frano Gondola uopšte nije bio Srbin, već je bio vođa Autonomaške stranke koji je za sebe govorio da nije ni Srbin, ni Hrvat, ni Talijan već samo Dubrovčanin.
Nedeljković nam stanje u Cavrtatu predstavlja kao da su cavtaćani bili oduševljeni kraljem Aleksandrom Karađorđevićem i predstavlja nam mišljenje ubijedljive manjine cavtaćana kao sveopšte. Teška manipulacija namjenjena neupućenima. Dovoljno je samo pogledati rezultate izbora u Cavtatu zavrijeme vladavine Aleksandra Karađorđevića:

Izboru i u Cavttu 1920. godine:

Komunistička Partija Jugoslavije - 191 glas
Hrvatska Pučka Stranka - 65 glasova
Narodna Radikalna Stranka - 56 glasova
Hrvatska Zajednica - 55 glasova
Izvanstranačko Udruženje Anta Trumbića - 42 glasa
Demokratska Stranka - 18 glasova
Zemljoradnički Savez Dalmacije - 14 glasova

Od svega 441 izašlih birača, monarhističke stranke koje su podržavale Karađorđeviće su tada u Cavtatu osvojile 74 glasa.

Izbori u Cavtatu 1923. godine:

Hrvatska Republikanska Seljačka Stranka - 1391 glas
Narodna Radikalna Stranka - 198 glasova
Zemljoradnički Stranka - 83 glasa
Hrvatska Pučka Stranka - 68 glasova
Demokratska Stranka - 42 glasa
Hrvatska Zajednica - 41 glas
Izvanstranačko Udruženje Anta Trumbića - 42 glasa
Invalidska Lista - 8 glasova
Nezavisna Radnička Partija Jugoslavije - 3 glasa

Od 1834 izašla birača, monarhističke stranke je podržalo 323 glasača.

Izbori 1925. godine:

Hrvatska Republikanska Seljačka Stranka - 1663 glasa
Nacionalni Blok (Narodna Radikalna Stranka i Samostalna Demokratska Stranka) - 242 glasa
Blokn Narodnog Sporazuma - 134 glasa
Hrvatska Pučka Stranka - 56 glasova
Zemljoradnički Stranka - 4 glasa
Nezavisna Radnička Partija Jugoslavije - 3 glasa

Od 2101 izašlog glasača u Cavtatu 1925 godine, monarhističke stranke je podržalo 380 glasača.

1926. godine na opštinskim izborima u Cavtatu izašle su 2 liste:

Hrvatska Republikanska Seljačka Stranka - 1311 glasova
Narodna Radikalna Stranka - 112 glasova

Izbori 1927. godine:

Hrvatska Seljčka Stranka - 255 glasova
Narodna Radikalna Stranka - 113 glasova
Samostalna Demokratska Stranka - 13 glasova
Demokratska Stranka - 9 glasova
Hrvatska Pučka Stranka - 7 glasova
Hrvatski Blok - 3 glasa

Na ovim izborima je izašlo svega 400 glasača (razočaraanje u ulazak HSS-a u vladu sa Radikalima i brisanje imena stranke odrednice"Republikanska") - ipak monarhističke stranke osvajaju samo 135 glasova.

Eto kako su stanovnici Cavtata bili "oduševljeni" Karađorđevićima, te su se "polomili da vide kralja od sreće". Bajke za malu đecu.

 

[Lesandar]

Msgn. Lazaro Križanić

Laza Ristovski

 

[Mrkalj]

Radojka Šverko, pevačica
Da sebe citiram "jugoslovenska Shirley Bassey" (za mene srpska Shirley Bassey).

Mladenka, Radojka, Jadranka i Mladen Šverko poreklom crnogorski Srbi kao i Doroteja - Doris Dragović.

 

[Mrkalj]

Franjo Kluz, avijatičar - Nemac http://www.houseofnames.com/kluz-family-crest

 

[Mrkalj]

Slavko Badel i sin Marijan Badel su austrijsko-jevrejskog porekla.

BADEL d.o.o. za proizvodnju octa, jakih alkoholnih pića, rafiniranog etilnog alkohola i inaktivnog kvasca
1930. godine Slavko Badel utemeljio je tvrtku Braća Badel za proizvodnju octa, alkohola i jakih alkoholnih pića u Sesvetama u blizini Zagreba.
Osnovna djelatnost BADELA je proizvodnja rafiniranog etilnog alkohola, inaktivnog kvasca, octa i jakih alkoholnih pića (JAP). Proizvodi vrenja, alkoholi, svojom kakvoćom i opsegom proizvodnje sve su prisutniji na tržištu, a proteinski prah našao je svoju potvrdu i na svjetskom tržištu (izvoz u SAD i Veliku Britaniju).
Tradicija duga 80 godina danas čini BADEL cjelovitim proizvođačem koji se sustavno razvija i predvodi trendove u segmentu octa i jakih alkoholnih pića, što dokazuje uspjeh prepoznatljivog asortimana KISKO octa i kvaliteta BADEL jakih alkoholnih pića, kao i naša široka industrijska ponuda.
www.badel.hr

Marijan Badel (Koprivnica 1920. - Sveta Jana 1944.), sudionik Narodnooslobodilačke borbe, Narodni heroj Jugoslavije

Marjan Badel je rođen 3. srpnja 1920. godine u bogatoj trgovačkoj obitelji u Koprivnici. Za vrijeme školovanja na Trgovčkoj akademiji u Zagrebu priključuje se omladinskom komunističkom pokretu.

 

[Mrkalj]

Rade Končar, heroj NOR-a, Srbin
(1911-1942)

Rođen je 06.08.1911 u srpskoj graničarskoj porodici Stake i Gece Končar, u Končarevom Kraju kod Korenice. Osnovnu skolu završio je 1922. u selu Babin potok. Posle završene osnovne škole kao pitomac Srpskog privrednog društva Privrednik otišao je 1922. godine u Leskovac gde je učio zanat za mehaničara[1]. 1925. god. položio je majstorski zanat. U Leskovcu je do 23.07.1926. radio kao kalfa0. tada je presao u Beograd. Dobio je posao u Direkciji tramvaja i osvjetljenja grada. 23.01.1931. dobio je otkaz jer se kao povjerenik suviše isticao u borbi za radnička prava. U radničkom sportskom društvu „ Električna centrala „ bio je jedan od najaktivnijih sporista.

...

Strijeljan je u Šibeniku, 22. 05.1942., s 25 drugih antifašista.

Končar ubrzo postaje jedna od najvecih partizanskih ikona. U avgustu 1942. među prvima je dobio naslov Narodnog heroja Jugoslavije. Nekoliko mjeseci kasnije, u decembru1942, 13. proleterska brigada Narodnooslobodilačke vojske dobila je ime po njemu.

Veliki broj tvrtki, od kojih neke i danas postoje, prozvane su po njemu. Nekoliko srednjih skola (uglavnom tehnickih i elektrotehnickih) na prostoru bivse Jugoslavije, također nosi njegovo ime.

http://sr.wikipedia.org/sr-el/Раде_Кончар

http://www.znaci.net/00001/10_131.htm

Trivia: U hrvatskoj sinhronizaciji crtanog filma Robots, glavni lik nosi ime Ratko Končar, prema srpskom narodnom heroju.

 

[Mrkalj]

Danko Končar, "najbogatiji Hrvat", je Srbin.

Dr. Danko Koncar has been the Chief Executive Officer of Ruukki Group Oyj since February 12, 2013. Dr. Koncar served as an Enterprise Director at Ruukki Group Oyj since May 2011 and served as its Acting Managing Director since October 2010. Dr. Koncar served as the Chief Executive Officer of Minerals Processing Businesses at Ruukki Group Oyj from November 4, 2009 to August 11, 2010 and served as its Director since March 2008. He has been an Executive Director at Ruukki Group Oyj since August 11, 2010. He serves as the Chairman of Kermas Ltd., Under Dr. Koncar’s leadership during the last ten years, Kermas has grown from a trading company to a large international investment corporation that operates its own assets, which include mining of chrome ore, production of different grades of ferrochrome and sales & marketing. In 2005 Kermas successfully acquired Samancor Chrome in South Africa from BHP Billiton and Anglo American. He presided as the Chairman of Samancor Chrome until Nov 2009. He started his professional career in the production and trade of machines and electronic goods and had successfully managed one of the leading organisations for electronic production in the former Yugoslavia. Regardless of his background in electronics and computing. Dr. Koncar holds degrees in electronic engineering and computing sciences, as well as a Diploma in Business & Foreign Trade, all from the University of Zagreb, Croatia.
Collapse Detail
http://investing.businessweek.com/r...sCapId=1138135&previousTitle=RUUKKI GROUP OYJ

 

[sokolska]

jedan zanimljiv clanak, naravno ovo je poznato svima sem hrvatima al stavljam posto je autor anglo-saksonac te se definitivno ne radi o velikosrpskoj propagandi/promidžbi:
http://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/0350-7653/2011/0350-76531142077W.pdf
detalj:

Based
on academic reports and parliamentary decisions, in Hungary today the Catholic
South Slavs known as Bunjevci are officially regarded as an obscure branch of the
Croatian nation. This has not always been the case. Early records of the Bunjevci
categorized them in a variety of ways, most commonly as Catholic Serbs, Dalmatians,
and Illyrians. In the nineteenth century Bunjevac elites were able to project to the
Hungarian public a mythological positive historical image of the Bunjevci, delineating them from the negative stereotypes of other South Slavs. This positive image,
fixed in encyclopaedias and maintained until the Second World War, represented the
Bunjevci as Catholic Serbs who (unlike Croats or Orthodox Serbs) were constantly
faithful to the Hungarian state and eager to assimilate. I

ajme meni, za 50 godina od Srba Hrvati, i to u 20. veku. Sta li je tek bilo za prethodnih 500?

 

[BozaZvaniPub]

Danas su Bunjevci jako heterogeni po pitanju porekla.

 

[BozaZvaniPub]

Radojka Šverko, pevačica
Da sebe citiram "jugoslovenska Shirley Bassey" (za mene srpska Shirley Bassey).

Mladenka, Radojka, Jadranka i Mladen Šverko poreklom crnogorski Srbi kao i Doroteja - Doris Dragović.

Svaka cast. Nikad ne bih rekao da je Šverko srpsko ili crnogorsko prezime.

 

[sokolska]

OLIVER DRAGOJEVIĆ: Pa šta ako sam Srbin!

http://www.telegraf.rs/jetset/620841-oliver-dragojevic-pa-sta-ako-sam-srbin

 

[Лекизан]

Svaka cast. Nikad ne bih rekao da je Šverko srpsko ili crnogorsko prezime.

Народ који нема свој језик врло тешко може да има и своја презимена, бар не на свом језику написана.

 

[Trevor Trevor]

Svaka cast. Nikad ne bih rekao da je Šverko srpsko ili crnogorsko prezime.

Ја напросто не могу да верујем да су Шверки, којих у Истри има неколико стотина, црногорски Срби.

 

[Lesandar]

Svaka cast. Nikad ne bih rekao da je Šverko srpsko ili crnogorsko prezime.

Швер је често презиме Давидових потомака. Највероватније настало у исто време кад и презимена Allgut, Drach, Weis, Kunz, Rot.. Распрострањено је и у Словенији, као и у Белорусији и Русији.
Швер на немачком значи тежак, теретан.