Nesumnjivo Hrvati

[tetec]

Ne zaboravite, da je Hrvaški narod protegnut od slovenskog.

 

[Mrkalj]

Istorija književnosti dum Ivana Stojanovića (Dubrovčanina) "Dubrovačka književnost" objavljena je 1900. Ova knjiga jednog rođenog Dubrovčanina, i pritom još katoličkog sveštenika, bavi se identitetom dubrovačke književnosti, odnosno onim što je tu književnost predodređivalo, a to su poreklo Dubrovčana, priroda dubrovačkog jezika, njihovo osećanje slovenstva i njihovo nastojanje da, održavanjem svoje katoličke vere, održe svoju slobodu i svoje jedinstvo. Dum Ivan Stojanović, veliki poštovalac Dubrovnika, po svemu što je rekao o prošlosti svoga rodnoga grada, dokazivao je da je u etničkom smislu to bio srpski grad i da je njegova prošlost, prema tome, deo istorije srpskog naroda.

Tri godine posle Stojanovićeve "Dubrovačke književnosti" objavljen je dum Ivanov prevod Povijesti Dubrovačke republike austrijskog istoričara Johana Kristijana Engela. Ta knjiga, koja je bila štampana na nemačkom jeziku skoro sto godina ranije, u bitnom je potvrđivala dum Ivanove stavove inz njegove knjige Dubrovačka književnost. Izdavač je u dodatku Engelove knjige objavio opširan dum Ivanov tekst pod naslovom Najnovija povjest Dubrovnika. U tome dodatku nalazi se Stojanovićevo svedočenje o Dubrovniku i Dubrovčanima koje je on sačinio na osnovu dubokog i neposrednog poznavanja. Delovi te knjige spadaju među najbolja memoarske štiva na srpskom jeziku. I ta knjiga, isto tako, potvrđuje dum Ivanov stav o srpskom poreklu i karakteru Dubrovnika.

Predlog Srpke književne zadruge iz 1902. da se izdaju izabrani spisi dum Ivana Stojanovića storniran je tada, zahvaljujući Skerliću koji se zalagao za jugoslovenstvo a za dum Ivana rekao je da se "nesumnjivo osećao Srbinom". I tako stoji do danas – evo već ima sto sedam godina. I dalje je jak hrvatski lobi u nejakim srpskim naučnim institucijama.

Po naročitoj želji mojih prijatelja Bunjevca, donosim sliku Ivana kanonika Stojanovića Srbina katolika Dubrovčanina, odličnog srpskog rodoljuba i književnika, čijim se radovima i Srbinstvu dive njegova jednoverna braća Bunjevci i Šokci.​

Ovakvog si čoveka našao da falsifikuješ. Sram te bilo!

 

[Urvan Hroboatos]

Još razlučivije:

 

[Mrkalj]

Hroboatos:
Tko već želi opsesivno traganje za imenima (zabava za dokone), evo mu:

http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=10247083&postcount=217
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=10247099&postcount=218

Starče, uz dužno poštovanje tvoje vremešnosti i "neopsesivnosti", gde je tu pomen hrvatskog jezika u Dubrovniku???

'Ajde jedan jedini. Molim te treći put... to ne bi trebalo da je tako teško... Samo "mikronski dio"...

 

[Urvan Hroboatos]

Poznato nam je nekoliko tih bezvrijednih autora:

Pavle Popović
Ivo Stojanović
i uistinu vrijedni pisac Jovan Deretić, koji se osramotio time
što je bez ikakve razumne obrazložidbe "strpao" južnohrvatsku književnost u srpsku,
učinivši joj medvjeđu uslugu, i stavivši se na sprdnju cijeloj strućnoj javnosti.

U pismenijim djelima Dragutina Prohaske, Branka Vodnika, ...a da ne govorimo o modernoj književnoj historiografiji, potezi poput Deretićeva spadaju u luđačku košulju. Ova dvojica- možda ima još koji nebuloz, kao npr. Jovan Subotić, čovjek koji je od veliksrbina posao velikohrvatom u Starčevićevoj verziji, a završio kao Jugoslaven - dobar su simptom te dobe, zajedno sa Šafarikovom postumom:
http://www.google.hr/books?id=ixsCA...dq=Geschichte+der+sudslawischen+Literatur&lr=

http://www.google.hr/books?id=ixsCA...dq=Geschichte+der+sudslawischen+Literatur&lr=

http://www.google.hr/books?id=1mUhAAAAMAAJ&pg=PR1&dq=Geschichte+der+sudslawischen+Literatur&lr=

Čak je i Šafarikova sablast počela uzimati u obzir vlastite pogrješke, bar preko zeta
Jirečeka.

No, toliko o starudiji. Ovo su relevantne povijesti hrvatske književnosti i jezika, i mogu reći
samo- "sedi i plači"
http://www.hrt.hr/index.php?id=76&tx_ttnews[tt_news]=39524&tx_ttnews[backPid]=76&cHash=bc992b2465

http://www.aukcije.hr/item.php?id=506615#image

 

[udariga]

Starče, uz dužno poštovanje tvoje vrěmešnosti i "neopsesivnosti", gdě je tu pomen hrvatskog jezika u Dubrovniku???

'Ajde jedan jedini. Molim te treći put... to ne bi trěbalo da je tako teško... Samo "mikronski dio"...

"Pokripglenie umiruchi, za dobro i sveto pochi umilosti Boxioi sovoga svita / iztomaçeno, i skupgleno pria po Don Luczi Terzichiu. Koie da boglie, i upraunie izgovara u haruaski iezik; popravi i pristampa po ozcu P. Fra Bernardinu Paulovichiu iz Dubrovaçke Darssave ... Dedicato a sua eccellenza Simon Contarini .... - U Mleczi : Po Bartalu Occhj, 1747."

"Jod istoga nadostagliuni mnogi i rasliçiti Blagosovi, i Druge Stuari Svete, i Kriposne za korit Naroda Harvasckoga Kakose moxe viditi nassuarsi isti knigat".

 

[Mrkalj]

Ništa od Hrobija? Bravo Udaraljka! To je onaj primer koji prema Ivićevoj klasifikaciji spada pod (b) - pisan za hrvatsko tržište, kao ovaj:

http://www.profil.hr/index.php?cmd=show_proizvod&proizvod_id=28258 (obrati pažnju na jezik!!)
http://www.blog.hr/print/id/1621949843/u-svetu-gluposti-i-paradoksa.html


Pčelar Veroljub Umeljić je napisao knjigu o pčelarstvu i objavio je u Hrvatskoj. Naime, u hrvatskom izdanju pčelar i autor priručnika Veroljub Umeljić, postaje pčelar i autor Vjeroljub Umeljić. (sic!)

Kao i rečeni Veroljub(Vjeroljub/Veroljub) Bernandin Pavlović sastavlja po Poljičaninu Luki Terziću za hrvatsko tržište.


Svih (čitavih) 5 (slovima pet) slučajeva pomena hrvatskog jezika u Dubrovniku radi o pesnicima, i to u posebnim prilikama, takvim kao što je:


1) uljudno obraćanje nekome iz hrvatskih krajeva ili

2) naslov štampane knjige koji će možda obezbediti širu publiku

3) poetska tirada u kojoj poređenje dubrovačkog sa hrvatskim ima u stvari cilj da istakne prednosti dubrovačkog

(Opširnije o tome: Pavle Ivić, Srpski narod i njegov jezik, SKZ, Beograd, 1986.)


Naslovna stranica jasno govori da je autor knjigu posvetio narodu hrvatskom u Dalmaciji (posvećeno Meltačkom prokuratoru u Splitu) i da zato kurtoazno naziva jezik hrvatskim:

Pokripljenije umirući, za dobro i sveto poći u milosti Božjoj s ovoga svita,

Iztomačeno, i skupljeno prija po Don Luci Terziću.


Koje da bolje, i upravnije izgovara u harvaski jezik;
popravi i prištampa po ocu P. fra Bernardinu Pavloviću iz Dubrovačke Daržave,
Štioc, Pripovidoc i Sudac Provincije SS. (Gospode) odkupitelja u Dalmaciji,
i Namisnik Komesara od Svete Zemlje Jeruzolimske.

Reda obslužitelja male Braće Sv. Opata Frančeska.
I od istoga nadostavljeni mnogi,
i različiti Blagoslovi i Druge Stvari Svete, i kriposne,
zakori(s)t Naroda Harvaškoga kako se može viditi na svrsi iz ti(h) knjiga.


Dedicato a sua eccellenza Simon Contarini
Procurator di S. Marco, e Protettore de' Reverendi
Padri Minori Osservanti della Provincia del Santissimo Redentore di Spalatro (Slipt)

U Mleci, 1747
Po Bartalu Occhj
S dopuštenjem Starešina.
Con licenza de' Superiori, e Privilegio.​

Evo prethodnog izdanja iz 1704. od samog Terzića, gde piše ko je i odakle je:

A Terzić je, sva je prilika, prepisivao odavde izdanje iz 1657. (90 godina pre Udaraljkinog):

Tako da, nema tu nikakvog "hrvatskog jezika u Dubrovniku".



Hajd'mo dalje za iste pare. Ajde jedan, Hrobi. (Preostala su još čitava 4 primera!)

 

[Urvan Hroboatos]

Alo,covece,pa ti navodis necije citate i licna misljenja o datim temama.Neko smatra da je to bilo bas tako.....I nije isto Split,Sibenik idr i Dubrovnik,cisto analiticki....Kazes nisu Dubrovcani nazivali svoj jezik srpskim....pa ko je rekao da jesu,barem u nekom eksplicitnom smislu...i sad covek ocekuje da razradis temu u lokalnijem i srednjovekovnom kontekstu...kad ono,nije srpski vec ilirski i hrvatski,i gotovo...mislim stvarno...
Kad bolje pogledam ti ustvari naginjes proustasoidnoj ideologiji-po svojim tvrdnjama-pa moram da napravim sanitarni otklon od tebe.

»Elektra tragedija. Ljubmir pripovijes pastirska. I ljubav i smrt Pirama i Tizbe, iz veće tuđijeh jezika u hrvacki izložene... Prisvijetlomu i priizvrsnomu gospodinu, Gospodinu Đurđu knezu Zrinskomu, svjetniku cesarova veličanstva, vladaocu nad blagom krune Ugarske na Dunaju, momu gospodinu vazda počtovanomu..Zato bivši tijem naslađenjem ganut, jes njekoliko godišta, i za obogatit također ovi naš jezik kojomgodi stvari ka je dostojna da se čti, prinesoh iz latinskoga pastijersku pripovijes Tassovu, pjesnivca u oni jezik toliko scijenjena, koliko mnim da svak zna; i dovedši ju na izvrsnos, koliko mi od onije nezrelijeh ljeta biješe dopušteno, dah ju na svijetlo, prikazavši ju jednomu vlastelinu od našijeh, vijećniku prvomu komu dosta bijehu ugodni ovaci trudi. Stavih se zatijem s jednakom požudom učinit Hrvaćku Grkinju Elektru Sofoklovu...«


Dominko Zlatarić, Posveta prijevoda Tassove »Aminte«, Sofoklove »Elektre« i dijela Ovidijevih »Metamorfoza« Jurju Zrinskom, Venecija, 1597

..I tvoju dobrotu i razum izbrani

u dugu životu višnji boga da shrani,

i da tvoj slavan glas razumnijem uresom

to više svaki čas diže k nebesom;

od koga uresa, razuma i slave

višnji Bog s nebesa razlike države

u vrijednosti napuni, da vrijednos taj teče

u vijencu i kruni po svijetu daleče,

a navlaš kud jezik hrvatski prohodi,

neumrla po vas vik tuj vrijednos da hodi....


Mavro Vetranović: "Plemenitomu i vrijednomu gospodinu Petru Ektoroviću vlastelinu hvarskomu s velikijem priklonstvom..", 1550. ?

Maro Dragović, vlastelin kotorski, kao posvetu Bartolu Kašiću
(1575-1650)
u djelu "Pjesni duhovne od pohvala Božjih" (Rim 1617.)

"Naši Dalmatini, i vas rod Harvacki".

Vladislav Menčetić(1617-1666): "Od robstva bi davno u valih/
potonula Italija/
o harvackijeh da se žalih/more otmansko ne razbija"

Ti koji dni traješ i noći knjige promećeš,
pomnjivo tražeći slovinskoga naroda slave
bi l' uzrok men' po sreći dokazati znao
s pivnice jer svako do glasovita Pregata
slavne bi se slatko hrvatske odreko starine ?
jer čupa od župskijeh do najponosnije vladike
stidi se svak jezik slovinski čisto govorit ?

Marko Bruerević-Desrivaux, Dubrovnik, »Satira«, oko 1820.

»Već sam u uvodu rekao da povjest priznaje samo dvoje narodno ime naroda našega: ime hrvatsko i srbsko; od ovih ne bijaše srbsko u Dubrovniku nikad u običaju, što bismo mogli primjerom dokazati, a naprotivno čini se, da su se hrvatskoga duže vremena spominjali i rado ga upotrebljavali.«


Vatroslav Jagić: »Iz prošlosti hrvatskoga jezika«, 1864, Zagreb

 

[Urvan Hroboatos]

Šlag na kraju. Pajserirani "recensent" je Tomo Maretić, a auktor Ivan Broz, tvorac vladajućega hrvatskoga pravopisa:

«G. recensent prekorava me, što nijesam svojih Crtica nazvao Crtice iz hrvatske i srpske književnosti, i u opće što tvrdujem sa imenom srpskim. To mi se, da po duši kažem, na žao dalo. Prihvativši sasvim mišljenje Daničićevo (vidi u I. sv., str. 164. - 166.), ja sam i time već pokazao, koliko cijenim ime srpsko, a da pored toga još svaki put kad spomenem hrvatski dodam: ili srpski, to niti je ko činio, niti može tražiti da se u napredak čini, a napose ne može se to činiti u ovakovoj knjizi kao ova što je. Ja nijesam nigda zatajao niti ću kad zatajati što je srpsko, a kamo da ono što je srpsko proturavam među Hrvate pod hrvatskim imenom! Čime se god ponose Srbi, ponosim se i ja, jer sam Hrvat. Meni smeta ono ili, koje kao da me svak čas sjeća, da su Hrvati i Srbi dvoje a ne jedno. Što se mene tiče, ja ne ću ni od kojega spisatelja srpskog zahtijevati da piše: srpski ili hrvatski, ako priznaje, da je uopće srpsko što je hrvatsko, a upravo zato ne pišem ni ja do u najprečoj potrebi: hrvatski ili srpski.

Čini se da g. recensent odbija na moje tobože pretjerano hrvatstvo i ono što sam (u I. sv. na str. 161.) rekao za Dubrovčanina Zlatarića, i kao da se žali na mene, što nijesam imao na umu, da je Zlatarić samo iz kurtoasije prema hrvatskome velikašu Gjurgju Zrinjskome mogao reći: "Stavih se za tijem s jednakom požudom učinit hrvatsku Grkinju Elektru Sofoklovu". A odakle zna g. recensent, da je Zlatarić samo iz kurtoasije mogao govoriti o hrvatskoj Elektri? «Da je to bila samo kurtoasija», objašnjuje g. recensent, «to se vidi iz riječi: 'spjevanja od vrijednih Latina i Grka, koji Vam i u Vaš hrvatski jezik govore', dakle je Dubrovčaninu Zlatariću hrvatsko ime dobro poznato, ali s tim je hotio samo toliko reći, da će njegovu knjigu i Hrvati veoma lako čitati i razumjeti, jer između dubrovačkoga i hrvatskoga govora nema velike razlike... Pisac je mogao još svojoj tvrdnji u prilog navesti i to, da na naslovnoj strani svoga djela Zlatarić također ima naziv: hrvatski jezik.

Daklem kurtoasija! Meni su poznati uzroci, iz kojih se nadijevaju imena jezicima, ali medu njima zaludu tražim kurtoasiju: taj je uzrok doslije nečuven. Bit će jamačno nešto kurtoasije znao i Pergošić, koji je preveo Verbecijev Decretum na hrvatski jezik (kajkavski) i taj prijevod posvetio Gjurgju Zrinjskome i štampao ga u njegovoj štampariji u Nedelišću 1574. - pa opet nigdje ne kazuje za jezik, na koji prevodi, da je hrvatski nego svagda samo slovenski ili slovjenski. Tako se zvalo u knjizi onoga vremena narječje kajkavsko, koje je govorio i grof Gjuragj Zrinjski, a nema uzroka misliti, da je on taj svoj hrvatski jezik zazirao drukčije zvati, nego ostali ljudi u njegovo vrijeme što su ga zvali. Ko se hvata kurtoasije, da objasni hrvatstvo Zlatarićeve Elektre, trebalo bi ponajprije da dokaže, da Zrinjski svoj jezik - a to je narječje kajkavsko - nije zvao drukčije nego hrvatski. Ja bih sve rekao, da je bilo Zlatariću do kurtoasije, da bi on prije govorio o slovinskoj Grkinji Elektri i o slovinskome jeziku negoli o hrvatskoj Grkinji Elektri i o hrvatskome jeziku. A začudo je, kako ni Zrinjski nije razumio te kurtoasije, zahvaljujuci Zlatariću, što mu je poslao knjigu napisanu na dalmatinskome jeziku! Da nije Zrinjski vratio kurtoasiju za kurtoasiju?

Ali kako je kurtoasija Zlatarićeva čudnovata, to pokazuje najbolje natpis na prvoj strani Zlatarićeva djela, na koje svraća moju pozornost i g. recensent. G. 1597. naštampa Zlatarić u Mlecima svoja djela i izda ih u knjizi, kojoj je ovo natpis: «Elektra, tragedija, Ljubmir; pripovijes pastirska, i Ljubav i smrt Pirama i Tizbe. Iz veće tuđijeh jezika u hrvacki izložene. K tomu su pristavljene njekolike pjesni u smrt od razlicijeh. Po Dominku Zlatariću. U Bnecijeh i t. d.» A treba znati ovo: Elektru (prijevod s grčkoga) posvećuje Zlatarić Gjurgju Zrinjskome, Ljubmira (prijevod s italijanskoga) posvećuje dubrovačkome vlastelinu i prvome vijećniku Mihu Matufiću, a Ljubav i smrt Pirama i Tizbe (prijevod s latinskoga) Dubrovkinji, na glasu ljepotici, Flori Zuzorić-Pescioni. Budući da Zlatarić kaže, da su te tri pjesme «iz veće tudjijeh jezika u hrvacki izložene», ja bih rekao, da nije Zlatarić mislio da je u hrvatski jezik izložena samo Elektra, nego i Ljubmir i Ljubav i smrt Pirama i Tizbe. Ako je već samo iz kurtoasije prema velikašu hrvatskome mogao napisati Zlatarić, da se stavio učiniti hrvatsku Grkinju Elektru, a zašto kaže za Ljubmira i za Ljubav i smrt Pirama i Tizbe, da ih je iz tuđih jezika u hrvatski izložio? Zar i to govori samo iz kurtoasije prema dobročincu svome, Dubrovčaninu Mihu Matufiću, i prema obožavanoj svojoj vili, Dubrovkinji Flori Zuzorićevoj?

Prođimo se kurtoasije. Kako prenesemo kurtoasiju onamo, gdje joj nema mjesta, mi ćemo se sezati za njom, kako nas i kad nas bude volja, pa kad nam se ne da ovo ili ono objasniti ili kad nas ne bude volja objašnjivati, mi ćemo pozvati u pomoc kurtoasiju. A ko će odrediti, gdje počinje kurtoasija a gdje prestaje? Ko će dokazati, da nije Korčulanin Vidali samo iz kurtoasije nazvao u svojoj pjesničkoj poslanici (4. XII. 1564.) svoga prijatelja Dubrovčanina Nikolu Nalješkovića česti izbranom, hvalom velikom, dikom i slavom jezika hrvatskoga, a grad Dubrovnik krunom gradova hrvatskih? Ili zar se ne bi ko mogao drznuti te reći, da je Daničić pisao srpski ili hrvatski samo iz kurtoasije? A šta bi g. recensent kazao za čovjeka, koji bi tvrdio, da je i ono u «Radu» o Zlatariću napisano iz kurtoasije?

«Meni se sve čini», završuje g. recensent, «da ako se i tumače navedena mjesta iz Zlatarića onako kako čini g. B., to ništa drugo ne znači, nego da je Zlatarić jedini dosad poznati stari Dubrovčanin, koji hrvatsko ime onako upotrebljava.» -Spominjući Zlatarićeve riječi i tumačeći ih, ja sam imao ovo na umu. U starijoj književnosti našoj zove se jezik hrvatski ili imenima oblasnim (dalmatinski, bosanski, dubrovački i t. d.), ili imenima narodnim (hrvatski, srpski), ili imenima učenim (ilirski, slovinski i t. d.) Dubrovački spisatelji i drugi spisatelji, pišući hrvatski, kad god spominju za jezik, koji se govori u Dubrovniku, ako ga zovu imenom narodnim, oni ga zovu svagda samo hrvatski. S time je u svezi i ono, što sam kazao u I. sv. na str. 162.: «U svoj književnosti hrvatskoj, kako se razvila u Dalmaciji i Dubrovniku, nema ni traga, da bi se narodni jezik zvao imenom srpskim, koje je bilo Dalmatincima i Dubrovčanima za čudo tako strano te je u njih srpski redovno što i maćedonski ili grčki.» Ko obori ove tvrdnje ozbiljnim i učenim dokazima, neka bude uvjeren, da cu ih se ja prvi odreći, jer mi je istina mila mimo sve.

Što sam se nešto izbliže zabavio oko Zlatarića, to sam učinio ponajviše zato, što se neki protivnici hrvatstva brane iza «Rada» Jugoslavenske akademije govoreći: "O Zlatariću nema više ni spomena, jer je u «Radu» dokazano, kako su ništavi dokazi, što se crpu iz njegovih riječi. -Malo ima ljudi, koji sami misle, za najviše ljudi od potrebe su tuđe glave, koje će za njih misliti. Zato valja ugledni ljudi da budu na oprezu, da ne ustvrde štogod «na brzu ruku bez nužne reserve i kritike».

 

[Urvan Hroboatos]

Praoci današnjih janjevačkih Hrvata doselili su se na Kosovo u samu početku XIV. st. iz Dubrovnika i do danas nisu zaboravili svoje hrvatsko ime, koje su im u baštinu ostavili njihovi dubrovački praoci. Svoje su hrvatstvo stari dubrovački pisci dokazali čestim isticanjem hrvatskoga imena: Nikola Nalješković (1510-1587) (“Tim narod Hrvata vapije i viče”), Mavro Vatranović-Čavčić (1483-1576) (Dubrovčani su nadmašili u slavi “sve Hrvate skupivši zajedno”; u jednoj pjesmi pjeva: “Sad nije Krbave,/Ni polja ravnoga, ni hrvatske slave”), Junije Palmotić (1607-1657) (“s tobom ću banovati hrvackijeh sred država”), Dinko Zlatarić (1558-1613) (“Elektra... iz veće tuđieh jezika u hrvatski izložena”), Vladislav Menčetić (1617-1666) (“Od robstva bi davno u valih/Potonula Italija/ O harvackieh da se žalih/ More otomansko ne razbija”), fra Bernardin Pavlović (“Potkrijepljenje umirućih... u harvaski jezik popravi i prištampa... za korist naroda Harvaskoga. U Mlecih 1747.”), Marko Bruerović-Desrivaux (1765-1823) (neki se Dubrovčani odriču “hrvatske starine”). Na jednom od najstarijih prijepisa “Osmana” Ivana Gundulića, koji se čuva u Vatikanskoj knjižnici, zabilježeno je, da je napisan “in Lingua Chroatica, literis latinis”. Bosanski franjevac Matija Divković popisao je veliki broj “Knjig Hrvatskih imenovanih od zdola nahodise u Butigi Bartula Ocehi Knjigara na rivi od Hrvatov u Mletcima” rukopisanih u Dubrovniku.

Dubrovčanin kardinal Ivan Stojković (1390.- 1443.), crkveni političar, reformator i pisac, potpisao se kao Johannes de Carvatia (Ivan iz Hrvatske). Spomenuli smo već Joakima Stullija i njegov rječnik u kojemu riječ illyrice objašnjava kao hrvatski, hrovatski, horvatski. Ivan Antun Kaznačić godine 1848. u ime dubrovačkoga “općenstva gradskoga” upućuje pismo “obljubljenoj našoj bratji Hervatima”. Dubrovački se poslanici godine 1358. zakleše u Višegradu, da će na kopnu i na brodovima vijati hrvatsku zastavu. Grof Petar Andrejevič Tolstoj, putujući sredinom godine 1698. hrvatskom obalom, zapisao je, da se Dubrovčani nazivaju Hrvatima. I Boka Kotorska čuvala je hrvatsko ime. Na početku svoga djela “Pjesni duhovne od pohvala Božjih” (Rim 1617.) Bartol Kašić je otisnuo pohvalnu pjesmu, koju je njemu u čast spjevao Maro Dragović, vlastelin kotorski, u kojoj se kaže: “Naši Dalmatini, i vas rod Harvacki”.

http://www.croatianhistory.net/etf/et01.html#idrisi

In the 12th century the famous Arabian geographer al-Edrisi (Idrisi) was working at the court of the the Norman King Roger II in Palermo. After 15 years of study he prepared a huge map of Europe (3.4x1.5 m) where one can find

bilad garuasia

where bilad = land, country, and garuasia = Croatia.

The map appeared in 1154, when many contemporary countries still do not exist in Europe. Especially important is a description of GARUASIA in the accompanying book of commentaries, where he states that Croatia starts with Istrian cities of Umag, Novigrad, Porec, Rovinj, Pula, Medulin, Labin, Plomin. Then al-Edrisi describes the cities from Bakar to Dubrovnik. It is known that he visited Senj, Knin, Biograd and some other Croatian cities. The original map is kept in the Bodleian Library in Oxford, while partial copies can be found in Paris, St Petersburg, Constantinople and Cairo.

 

[Mrkalj]

Svašta si tu nadrobio. Je l' mogu da te zamolim - ljudi smo - da izdvojiš pomen hrvatskog jezika u Dubrovniku od strane Dubrovčana?

Ajd, hvala ti.

(Čisto da Slaven ima u zbirci.)

 

[Urvan Hroboatos]

Zapravo- kako uopće išta reći nekomu tko je ne samo zaslijepljen, nego i
logički defektan ? Zaslojepkjeni, u teoriji, mogu progčledati, no logički nedostatnici, po
opisu- ne.

Komu je to hrvatskomu Palmotić posvetio "Pavlimira" u kojem naklapa o Hrvatstvu, uvodi Hrvatskoga bana Hrvoja Vukčića Hrvatinića i sl. ?
http://www.matica.hr/www/wwwizd2.nsf/AllWebDocs/IzabranaDjelaPalmotic

Komu to ugađaju Jakov Mikalja 1649. i Joakim Stulli 181'0. kad izrijekom izjednačuju pojmove "ilirski" i "hrvatski" ? A znamo da je taj ilirski "učen" naziv za hrvatski jezik:
http://www.hercegbosna.org/ostalo/jezik2.html

Kako to da Korčulanin Vidali, pišući Dubrovčanima, zove ih "krunom hrvatskih gradova" ? I to izlazi u zborniku Dubrovčanina Ranjine.

Kako, uostalom, to da je dio regionalne dubrovačke kulture u pisanoj riječi glagoljska i latinična pismenost od Istre, Zadra, Senja, Like, Šibenika, Korčule, Splita, Hvara,... a nije baš ništa, ni zera, iz srpskoga kulturnoga prostora. Nijedna pjesma, proza, obrednik, hagiografija,...ništa.

A prepisuju Bernardinov Lekcionar iz Splita 1495., Andriolićev iz Trogira 1586., Zadarski itd. Taj Andriolićev nalazi se i u Olovu u Bosni- ovoje ta knjiga:

Kako to da Riva od Hrvatov u Veneciji ima ovaj popis djela:
kod venecijanskoga tiskara i nakladnika Bartula Occhi (velik je dio hrvatskih knjiga iz Dalmacije i Bosne tiskan u Mletcima/Veneciji). Tu se, upisane kao «Broy Kgnigh Hervaschih....na Rivi od Hervatou»

broj knjiga hrvatskih...na rivi od Hrvata), u 17. i početku 18. stoljeća, nalazi impresivan popis djela na bosančici i latinici, te na više hrvatskih narječja i iz raznih hrvatskih krajeva. Među inim, tu su knjige Matije Divkovića (Nauk karschianski; štokavska ijekavica, Olovo u Bosni), Ivana Gundulića (Historia od Sina razmetnoga; štokavska ijekavica, Dubrovnik), Mavra Orbinija (Zercalo Duhovno; štokavska ijekavica, Dubrovnik), Marka Marulića (Historia Iudite i Oloferna; južna čakavština, Split), Brne Karnautića (Historia od vazety sigeta grada; čakavština, Zadar), Hanibala Lucića (Historia od robigne; čakavština, Hvar), Prikriplyenje umiruchih-djelo više autora i izdanja, ovo na štokavskoj ikavici. Sve je to dobar pokazatelj jedinstva hrvatske nacionalne književnosti neovisno o dijalekatskoj osnovici i regionalnoj pripadnosti.

 

[Mrkalj]

Zašto histerišeš??? Samo jedan. Pliiiz.

 

[Urvan Hroboatos]

Uzalud vam trud, svirači. Odsviraste svoje.
http://hrcak.srce.hr/file/51989

http://www.croatianhistory.net/etf/et01.html

Ostalo je gubljenje vrjemena (a i ovo nije nešto bitno drugo....)

 

[Mrkalj]

Kakve veze s Dubrovčanima ima butiga u Veneciji?

Vidim da se trudiš. Samo bez žurbe, kad nađeš, ja ću te čekati...

 

[Urvan Hroboatos]

Kako to da Riva od Hrvatov u Veneciji ima ovaj popis djela:
kod venecijanskoga tiskara i nakladnika Bartula Occhi (velik je dio hrvatskih knjiga iz Dalmacije i Bosne tiskan u Mletcima/Veneciji). Tu se, upisane kao «Broy Kgnigh Hervaschih....na Rivi od Hervatou»

broj knjiga hrvatskih...na rivi od Hrvata), u 17. i početku 18. stoljeća, nalazi impresivan popis djela na bosančici i latinici, te na više hrvatskih narječja i iz raznih hrvatskih krajeva. Među inim, tu su knjige Matije Divkovića (Nauk karschianski; štokavska ijekavica, Olovo u Bosni), Ivana Gundulića (Historia od Sina razmetnoga; štokavska ijekavica, Dubrovnik), Mavra Orbinija (Zercalo Duhovno; štokavska ijekavica, Dubrovnik), Marka Marulića (Historia Iudite i Oloferna; južna čakavština, Split), Brne Karnautića (Historia od vazety sigeta grada; čakavština, Zadar), Hanibala Lucića (Historia od robigne; čakavština, Hvar), Prikriplyenje umiruchih-djelo više autora i izdanja, ovo na štokavskoj ikavici. Sve je to dobar pokazatelj jedinstva hrvatske nacionalne književnosti neovisno o dijalekatskoj osnovici i regionalnoj pripadnosti.

Evo popisa tih hrvatskih knjiga s "Rive od Hrvatov":
http://library.hazu.hr/WebCGI.exe?T...act=NotE&SelBase=1&NaslovSF=Occhi, Bartolomeo

 

[Mrkalj]

Ma daj, to je promašena priča

Aleksandar Stipčević, 2008

Tek je Bartolo Occhi, koji je svoju "botteghu" smjestio na samoj Riva dei Schiavoni, tamo gdje su svakodnevno uplovljavali i ispoljavali brodovi iz istočne obale Jadrana, pokrenuo prodaju hrvatskih knjiga. Ne samo da je Occhi smjestio svoju knjižaru na najpogodnijem mjestu, već je od 1700. god. počeo tiskati i prodajne popise hrvatskih knjiga u knjigama na hrvatskom jeziku. Rezultati nisu izostali. Mnoge knjige koje su desetljećima ležale u knjižarama Ginammijevih i Brogiollija, uspio je Occhi rasprodati u relativno kratko vrijeme.

A svi znamo da su Schiavoni i Hrvati i Srbi. Drugo, ja te (po peti put) pitam za citat gde Dubrovčani svoj jezik zovu hrvatskim. Ti mi nakalemiš neku papaz-janiju da bi to izbegao. Izvini, ali ima i pismenih koji čitaju.

 

[Mrkalj]

Osim toga, izraz "Riva od Hrvatov" na čistom je srpskom jeziku jer posesivni genitiv ne postoji u hrvatskom jeziku (tek su ga Hrvatima nametnuli srbo-komunisti):

Na koji Način se to radi, najbolju ilustraciju pruža rasprava s kraja 1990-tih koju je u Hrvatskoj izazvao predlog Stepana Babića da se iz „hrvatskog jezika" izbaci posesivni genitiv (npr. pisci Hrvatske, osionost moćnih, pad nataliteta, mentalitet palanke, siromaštvo razuma, odsustvo pribranosti, prednost naših ili u naslovu - anatomija politike). .

„Komunizam nam je – veli S. Babić – desetljećima nametao posvojni genitiv (...), izađimo već jednom iz njega. Srbi nas na tome putu neće moći slijediti pa ćemo imati jednu kategorijalnu razliku više".

Pošto u Hrvatskoj ima još lingvista kojima je lingvistika kao nauka iznad „srbomržnje", Babićev predlog kod njih nije mogao naići na odobravanje. Tako će se povodom Babićevog predloga i njegove argumentacije oglasiti Snežana Kordić na sledeći način:

„Jedini argument koji S. Babić navodi u korist izbacivanja genitivnog izraza jest da se posvojni genitiv upotrebljava i u srpskom jeziku. Međutim posvojni genitiv upotrebljava se i u svim drugim slavenskim jezicima, pa čak i u svim indoevropskim jezicima. Ako bismo dakle dosljedno prihvatili argument S. Babića, onda bi bilo najbolje odreći se potpuno hrvatskog jezika i preći na neki drugi neindoevropski jezik, kakav je na primjer kineski. S. Babić kaže 'Srbi nas na tom svilenom putu neće moći slijediti pa ćemo imati jednu kategorijalnu razliku više'. Naravno – nastavlja S. Kordić – da nas na tom 'svilenom putu' Srbi ne bi mogli slijediti, ali je problem u tome da nas ni nitko drugi pametan ne bi mogao slijediti! Članak S. Babića o potrebi odbacivanja posvojnog genitiva još je jedan članak koji povećava frustriranje govornika hrvatskoga jezika i pridonosi ne samo sustavnom uništavanju hrvatskoga jezikoslovlja nego i zdravog razuma", zaključuje S. Kordić.

Da je na hrvatskom jeziku, bila bi se zvala: Hrvatska riva. Ovako, ćorak.

 

[matijakupa]

u svakom slučaju, poučna ova vaša rasprava
doduše, mrki forsira cinizam, a rekao sam mu da to loše utječe na zdravlje, ali dobro, neka mu....

uglavnom, spremam na hard disk, nek se nađe, zlu netrebalo

 

[Urvan Hroboatos]

u svakom slučaju, poučna ova vaša rasprava
doduše, mrki forsira cinizam, a rekao sam mu da to loše utječe na zdravlje, ali dobro, neka mu....

uglavnom, spremam na hard disk, nek se nađe, zlu netrebalo

Što će ti to, osim kao slika luzera koji ne znaju što bi ?
Relevantne podatke o Dubrovniku imaš ovdje:
http://www.hercegbosna.org/diskusije/(Veliko)srpska opsesija Dubrovnikom.pdf

A i većim čitkom slovima, njemački tekst iz 1849. o tom kako je koji
jezik na čemu utemeljen:

Ili-podloga za slovenski je u jeziku Trubara i Bohoriča, za hrvatski u jeziku Zlatarića i Gundulića, a za srpski u nekom novijem obliku koji
ne bi baš bio onaj jezičnoga tipa cara Stefana Dušana.

Aferim.

 

[Mrkalj]

Mate, ta kafica nije cinizam, nego dosada. A evo, da pribeležiš, možeš i ovo:

Hroboatos: Šlag na kraju. Pajserirani "recensent" je Tomo Maretić, a auktor Ivan Broz, tvorac vladajućega hrvatskoga pravopisa

U 10. tački predgovora Broz-Ivekovićevog Rečnika stoji 'vako:

"Ovo djelo moglo bi se zvati i Rječnik srpskog jezika, i da su ga napisali Srbi; jamačno bi se tako zvalo. Nije se dometnulo ili Srpskoga jer taj dometak ne bi zadovoljio ni jednog Srbina a ozlovoljio bi mnoge Hrvate a i Srbi ne bi dodali ili Hrvatskoga. Braća kao braća."

Ovo krupno delo Broza i Ivekovića iz 1901. počeo je da pravi Ivan Broz, ali ga je smrt u tome omela, pa ga je dovršio njegov ujak, Franjo Iveković, kanonik. Autori međutim nisu krili da su materijal za Rječnik hrvatskog jezika crpli iz sasvim određenog korpusa. Oni su u predgovoru jasno naznačili da su to dela Vuka, Daničića, Njegoša i Milana Đ. Milićevića, nesumnjivo srpskih pisaca koji su svoje knjige pisali na maternjem srpskom jeziku. Otuda bi pravi naziv ovog rečnika zaista bio Rečnik srpskog jezika; hrvatsko ime tom rečniku dato je posve arbitrarno.

I na kraju, sačuvaj me bože argumentacije iz 10. tačke predgovora - kao da ime jezika zavisi od toga ko rečnik pravi a ne od jezika sadržanog u Rečniku. Franjo Iveković i Ivan Broz, kao kajkavci, praveći rečnik štokavskog, pravili su renik tuđeg jezika.

Iako je to bio "šlag", onda može i kafica...
S328

 

[trigeminus]

Praoci današnjih janjevačkih Hrvata doselili su se na Kosovo u samu početku XIV. st. iz Dubrovnika i do danas nisu zaboravili svoje hrvatsko ime, koje su im u baštinu ostavili njihovi dubrovački praoci. [/B]Svoje su hrvatstvo stari dubrovački pisci dokazali čestim isticanjem hrvatskoga imena: Nikola Nalješković (1510-1587) (“Tim narod Hrvata vapije i viče”), Mavro Vatranović-Čavčić (1483-1576) (Dubrovčani su nadmašili u slavi “sve Hrvate skupivši zajedno”; u jednoj pjesmi pjeva: “Sad nije Krbave,/Ni polja ravnoga, ni hrvatske slave”), Junije Palmotić (1607-1657) (“s tobom ću banovati hrvackijeh sred država”), Dinko Zlatarić (1558-1613) (“Elektra... iz veće tuđieh jezika u hrvatski izložena”), Vladislav Menčetić (1617-1666) (“Od robstva bi davno u valih/Potonula Italija/ O harvackieh da se žalih/ More otomansko ne razbija”), fra Bernardin Pavlović (“Potkrijepljenje umirućih... u harvaski jezik popravi i prištampa... za korist naroda Harvaskoga. U Mlecih 1747.”), Marko Bruerović-Desrivaux (1765-1823) (neki se Dubrovčani odriču “hrvatske starine”). Na jednom od najstarijih prijepisa “Osmana” Ivana Gundulića, koji se čuva u Vatikanskoj knjižnici, zabilježeno je, da je napisan “in Lingua Chroatica, literis latinis”. Bosanski franjevac Matija Divković popisao je veliki broj “Knjig Hrvatskih imenovanih od zdola nahodise u Butigi Bartula Ocehi Knjigara na rivi od Hrvatov u Mletcima” rukopisanih u Dubrovniku.

Dubrovčanin kardinal Ivan Stojković (1390.- 1443.), crkveni političar, reformator i pisac, potpisao se kao Johannes de Carvatia (Ivan iz Hrvatske). Spomenuli smo već Joakima Stullija i njegov rječnik u kojemu riječ illyrice objašnjava kao hrvatski, hrovatski, horvatski.Ivan Antun Kaznačić godine 1848. u ime dubrovačkoga “općenstva gradskoga” upućuje pismo “obljubljenoj našoj bratji Hervatima”. Dubrovački se poslanici godine 1358. zakleše u Višegradu, da će na kopnu i na brodovima vijati hrvatsku zastavu. Grof Petar Andrejevič Tolstoj, putujući sredinom godine 1698. hrvatskom obalom, zapisao je, da se Dubrovčani nazivaju Hrvatima. I Boka Kotorska čuvala je hrvatsko ime. Na početku svoga djela “Pjesni duhovne od pohvala Božjih” (Rim 1617.) Bartol Kašić je otisnuo pohvalnu pjesmu, koju je njemu u čast spjevao Maro Dragović, vlastelin kotorski, u kojoj se kaže: “Naši Dalmatini, i vas rod Harvacki”.

http://www.croatianhistory.net/etf/et01.html#idrisi

In the 12th century the famous Arabian geographer al-Edrisi (Idrisi) was working at the court of the the Norman King Roger II in Palermo. After 15 years of study he prepared a huge map of Europe (3.4x1.5 m) where one can find

bilad garuasia

where bilad = land, country, and garuasia = Croatia.

The map appeared in 1154, when many contemporary countries still do not exist in Europe. Especially important is a description of GARUASIA in the accompanying book of commentaries, where he states that Croatia starts with Istrian cities of Umag, Novigrad, Porec, Rovinj, Pula, Medulin, Labin, Plomin. Then al-Edrisi describes the cities from Bakar to Dubrovnik. It is known that he visited Senj, Knin, Biograd and some other Croatian cities. The original map is kept in the Bodleian Library in Oxford, while partial copies can be found in Paris, St Petersburg, Constantinople and Cairo.

Na ovo bolodovano moram da reagujem,a za ostalo nemam sad vremena.
Kako ja vise volim primere iz zivota i sa terena,evo jednog bas o pomenutim Janjevcima.
Naime jedna od mojih baba sa majcine strane bila je "u vezi" sa jednim dedom Janjevcem sa Kosova,i kako su za vreme ovih previranja oko Kosova boravili u mojoj blizini(da ne kazem bas gde),prilikom razglabanja o politici sam ga upitao kako to da su Hrvati na Kosovu,jel ima neku pricu,kao gde je Hrvatska a gde je Kosovo...I covek mi lepo odgovori kako se oni medjusobom uvek zovu Janjevci i da su od drugog svetskog rata poceli da se upisuju kao Hrvati i tako ostalo do danas.Deda je tada imao oko 70 godina i dobro se secao vremena i pre i posle rata.
Eto ne treba ti nikakvih analiza i istorijske filozofije.
Jos kad dodas pricu o Krasovanima u Rumuniji,ljudi poreklom sa Kosova i okoline,imaju i danas taj akcenat,kad ono ispadose cisti Hrvati(valjda zato sto su se pokatolicili).
Tako da nema potrebe da pricas o nekakvom bastinjenju hrvatskog imena,porekla i sl.Jednostavno na terenu su drugacije price,barem bile...
Naravno sve to ima veze i sa temom i sa uvek prisutnim Dubrovnikom....

 

[DalmatinacCRO]

Na cijelom srpskom primorju od Skadra do Sibenika i Ravnih Kotara, starosjedioci su vecinom Srbi a doseljenici u potpunosti, pa o tome svjedoci i vise ili manje izrazeno cuvanj krsne slave, koja je iskljucivo srpsko obiljezje, do danasnjeg dana, uprkos prelasku na katolicanstvo.

Hahha i ovo je sad kao ozbiljan i relevantan forum? Dođoh da vidim kako to Srbi pišu na svojim forumima i da vidim jesu što evoluirali od srednjeg vijeka u glavama, no vidim da ste ostali isti...

Ofucani, kakva je to Srbija do Šibenika? Kad je to Šibenik bio Srpski, kad je to Split bio Srpski? Nikad! Šibenik je osnovan od Hrvata, grad hrvatskog kralja PETRA KREŠMIRA, a Split stoji na svome mjestu od Cara dioklecijana od 304 godine pa do danas, naselište ga poslije slavensko pleme Hrvata, pomješavši se sa starim latinsko-romanskim stanovnistvom.

Kolijevka hrvatstva je Dalmacija, jer smo se ovdje naselili i dalje proširivali svoj utjecaj... O tome svjedoče kamene ploče koje ni retardirana srpska glava ne može izbrisati



Za kraj: nikad SRPSKOG nije bilo na DALMATINSKIM ILI KVARNERSKIM OTOCIMA, nikad! Nikad SPLIT, ŠIBENIK ILI ZADAR nisu bili SRPSKI, nikad! I ono sto je najvaznije, u Splitu, Zadru i Šibeniku turska noga nikad nije kročila,

adio

 

[Mrkalj]

Stullija pominjati kao Dubrovčanina čiji je jezik hrvatski nije ni mudro, pa ni inteligentno.

Još jedan rečnik nastao u pravolsavnoj srpskoj sredini spada u srpsku leksikografiju pre pojave Vuka Karadžića. To je Orfelinov latinsko-ruskoslovenski-srpsko-nemački rečnik iz godine 1767. Ovaj rečnik nije samostalno delo nego je dodatak Latinskoj gramatici koju je Orfelin namenio srpskoj mladeži i objavio pod naslovom Pervie načatki latinskago jazika. Bio je to prevod Celarijevog latinskog leksikona.

Velimir Mihajlović pišući o ovome Orfelinovom delu u časopisu Bibliotekar (1976., broj 3-4), konstatovao je "činjenicu da je Stulli delimično koristio ovaj izvor za svoj veliki i impozantni rečnik". Mihajlović je na primerima je poklazao da su reči u Stullijevom Rečosložju (za koje su leksikografi (Budmani) tvrdili da ih je Vuk Karadžić uzeo od Sullija) već nalazile kod Orfelina! On zaključuje:

"Na osnovu upoređenja pojedinih reči kod Orfelina i kod Joakima Stullija vidi se da je Stulli uzimao reči za svoj rečnik iz ovog Orfelinovog dela." (str. 459)

 

[Mrkalj]

Hrobi, još se nisi registrovao na ImageShack, ili je nešto drugo posredi?

Gde smo ono stali? Ah da, http://forum.krstarica.com/threads/281870

Elem, taj nacrt zakona čiji prepis donosi "Sokrat", berlinski edukativni časopis za gimnazije (Zeitschrift für das Gymnasialwesen) razmatran je oktobra 1848, a Franc Jozef ga je potpisao u avgustu 1849. Dakle, odakle Hroboatosu 1850?

Što se tiče vrednovanja značaja ovog zakona kao izvora radi se o
(a) reorganizaciji nastavnog plana i
(b) nacrtu austrijskog Zakona o ispitivanju kandidata za nastavnike u gimnazijama.

Pa tako član 8 provizornog zakona govori o tome šta treba da spreme budući gimnazijski nastavnici živih jezika:


Citat:
die Kandidaten für die i l l y r i s c h e und k r o a t i s c h e Sprache eine Kenntniss der vorzüglichsten ragusanisch-dalmatinischen Schriftsteller des XVI. und XVII. Jahrhunderts, z.B. Gundulich, Palmotich, Zlatarich, Georgich;

die Kandidaten für die s e r b i s c h e Sprache Kenntniss des Unterschiedes zwischen der ihnen angestammten Sprache und der in der Liturgie fortlebenden kirchenslavischen Mundart, ferner ihrer ältesten Sprachdenkmäler, d. i. der serbischen in Belgrad gedruckten Urkunden und des Gesetzbuches von Stephan Dusan nachzuweisen.

Kao što se vidi, radi se o gradivu iz književnosti. Ono što jeste razdvojeno, to je da su hrvatski jezik i ilirski jezik odvojeni pojmovi.

Ilirski je za Bečlije uvek bio ŠTOKAVSKI (SRPSKI) PISAN LATINICOM.

Međutim, imajući u vidu značaj samog zakona, jedno su predmeti u školama iz 1849, a drugo državni ("zemaljski") službeni dokumenti koji se imaju u sledećih 10 godina štampati na na dva pisma srpskog jezika, kako Grčević sam kaže:

8. na srpskom jeziku (srpsko građansko pismo)
9. na srpskom jeizku (latinica, koji je ujedno i hrvatski).

Citat:
8. in serbisch-illirischer Sprache mit serbischer Civil-Schrift,
9. in serbisch-illirischer (zugleich croatischer) Sprache mit lateinischen Lettern
Priprema zakona Austrije, 2. april 1849::http://alex.onb.ac.at/cgi-content/anno-plus?apm=0&aid=rgb&datum=18490004&seite=00000006&zoom=1
--------------------------------------------------------------------------------
Dieses Reichsgeseßblatt wird für den Umfang des ganzen Reiches in der kaiserlich-königlichen Hof- und Staatsdruckerei in Wien gedruckt, in Großoctav-Format, nach Vorschrift des §. 1 des mehrberufenen Patentes in allen landesüblichen Sprachen, daher fortan gleichzeitig in nachstehenden zehn Ausgaben erscheinen:
1. In deutscher Sprache,
2. in italienischer,
3. in magyarischer,
4. in böhmischer (zuglewich mährischer und slovakischer Schriftsprache),
5. in polnischer,
6. in ruthenischer,
7. in slovenischer (zugleich windischer und krainerischer Schriftsprache),
8. in serbisch-illirischer Sprache mit serbischer Civil-Schrift,
9. in serbisch-illirischer (zugleich croatischer) Sprache mit lateinischen Lettern,
10. in romanischer (moldauisch-wallachischer) Sprache.

Hroboatos: srpsko -ilirski (zapravo hrvatski, na latinici):

Zugleich znači ujedno, u isti mah, istovremeno a ne zapravo...

Hroboatos: Uči, nije nikad kasno...

E da...

Ruku na srce, u Beču su znali da je Gaj "prigrlio" srpski jezik, pa su jedinu razliku pravili u pismu (latinica/ćirilica).

Dokaz:

Citat:
http://www.google.hr/books?id=u103AAAAMAAJ&pg=PA83&dq=Palmotich&lr=

http://alex.onb.ac.at/cgi-content/anno-plus?apm=0&aid=rgb&datum=18490004&seite=00000006&zoom=2

Jasno je da u ova dva zakona nema protivrečnosti.

Oba zakona govore o jednom jeziku pisanom dvama pismima.

Kandidati za učitelje živih jezika u gimnazijama predaju jedan te isti jezik, ali je kod
a) srpsko-ilirskog i hrvatskog pisanje latinično
b) srpsko-ilirskog pisanje ćirilično,
pa otud i pozivanje kandidata na poznavanje

a) latinične književnosti (Gundulić, Palmotić, Zlatarić, Đorđić) odnosno

(b) ćirilične književnosti (treba da pokažu poznavanje razlika između narodnog jezika i živog liturgijskog dijalekta crkvenoslovenskog jezika, sem toga, njihovih najstarijih jezičkih spomenika, npr. srpskih povelja štampanih u Beogradu i Dušanovog Zakonika).

Očigledno je da je Beč pre svega želeo da bude praktičan i otud je jasno zašto on razlikuje samo 2 pisma jednog istog jezika (srpsko-ilirskog).

Sve u svemu, nema tu nikakvog haosa, sem ako se ne zna nemački pa se ovo der serbischen in Belgrad gedruckten Urkunden und des Gesetzbuches von Stephan Dusan nachzuweisen (poznavanje srpskih povelja štampanih u Beogradu i Dušanovog Zakonika), prevede ovako

Hroboatos: te srpski koji bi trebao uvažiti novija djela, a i nasloniti se na tradicije Stefana Dušana.

Neznanje blaženo...