Nesumnjivo Hrvati

Po kojoj onda logici npr narodnjci osvajaju cijelu Dalmaciju krajem 19.stoljeća,mislim da je zadarska općina zadnja osvojena?

Sve se razvija ovisno u situaciji,tako će mnogi reć da je nacionalizam u SFRJ buknio tek krajem 80-ih.Tada se javno pokazao jer je opala represija režima,a on je oduvijek tu.

Kao da nisu ljudi u Hrvatskoj bili svjesni svoga hrvatstva npr 1918 kada su pohrlili u Jugoslaviju.Oni su je4dnostavno mislili da će tako lakše ostvarit svoje želje.
Pojednostavljeno,da li su Hrvati hrlili u Jugoslaviju jer nisu bili dovoljno Hrvati ili su imali drugi interes?

:hahaha:

Ne, ne pravi se ni glup ni neuk kad to nisi, kad uostalom predobro poznajemo jedni drugi da bi nama prodavao onu priču koju ste inače namenili zapadnjacima.

Hrvati su već s kraja 19. v. imali nedvosmisleni interes stvoriti Jugoslaviju koju im je Štrosmajer ostavio u amanet, Jugoslaviju kroatocentričnog tipa, kao produžena prćija Beča, jer su dobro pojmili da su se samo kroz pseudojužnoslovensko ujedinjenje mogli oformiti kao narod. Ono ni usamljeni hrvatski narodnjaci, a ni pravaši (koji su pritom bili komedija po snazi i brojnosti u političkom smislu u to vreme) nisu mogli ostvariti bez uključivanja Srba na pritvoran i tipično hrvatski licemeran način.

To su u tvojoj glavi jedino narodnjaci uzeli celu Dalmaciju POGOTOVO NE u Zadru u čijoj su okolini pravoslavni Srbi bili većina. Doslovce nije bilo dalmatinskog grada u to vreme koji nije osvojen bez koalicije sa Srbima. To su jednostavno nepobitni fakti.

Što se tiče navodno Hrvata i njihove borbe protiv Brozove represije, tu priču možeš slobodno zamutiti pa prosuti.
Sam Mladen Švarc je svojevremeno iz ustaške emigracije svedočio "Ne borimo se mi Hrvati toliko protiv Brozova režima zato što je totalitaran, već zato što je protuhrvatski !".
Borba za "slobodu" ili "prava radničke klase" u rukama Hrvata je nepromenjivo uvek i jedino bio alat za ostvarenje neobuzdanog šovinističkog i megalomanskog interesa najbanalnijeg tipa prizemnog nacionalizma.

Šta je osnova hrvatskog "nacionalizma" ? Ništa više od proste animalne mržnje prema svemu što ima i predznak srpskog što tu "naciju" jedino i drži na okupu.

Zato nemoj se više praviti arvacki 'neuk' postavljajući 'naivno' pitanja debilno banalne prirode, jer predobro se znamo. Jedino što vam ostaje je to da veslate po ostavama prošlosti u nameri da krivotvorite prošlost u cilju spinovanja sadašnjosti.

Eto baš tu vam na putu stojimo mi Srbi i stajaćemo i ubuduće dok god nas bude bilo Bože zdravlja ! :bye:
 
Znao sam da ćeš spomenuti izborni cenzus...

Nije bilo izrazitog nacionalnog pokreta u to vrijeme jer se dijelio na više grana.Jedni su mislili da će savezom sa Bečom ostvarit ciljeve,drufgi su mislili da će zajedno sa Peštom protiv Beča nešto postići,treći su se zanosili idejon ujedinjenja sa slavenskim narodima,četvrti su vidjeli nezavisnu Hrvatsku. Svi ti putevi su bili narodni Hrvatski,samo nije bilo "vizionara" koji bi izabrao najbolji put,koji bi privukao mase za najbolje rješenje.

Tek ulaskom u Kraljevinu SHS problem postaje samom jedan i tada je lako Stjepanu Radiću okupit sve snage u jednu.Ali narod je isti.Ništa pametniji,educiraniji nego prije.

Međutim tada Srbi imaju više mogućnost pa se kako ti kažeš dijele.Jedni su za veliku Srbiju,drugi za Jugoslaviju,treći za savez sa Hrvatima,četvrti za Slovence,što će sa muslimanima...
 
:hahaha:

Ne, ne pravi se ni glup ni neuk kad to nisi, kad uostalom predobro poznajemo jedni drugi da bi nama prodavao onu priču koju ste inače namenili zapadnjacima.

Hrvati su već s kraja 19. v. imali nedvosmisleni interes stvoriti Jugoslaviju koju im je Štrosmajer ostavio u amanet, Jugoslaviju kroatocentričnog tipa, kao produžena prćija Beča, jer su dobro pojmili da su se samo kroz pseudojužnoslovensko ujedinjenje mogli oformiti kao narod. Ono ni usamljeni hrvatski narodnjaci, a ni pravaši (koji su pritom bili komedija po snazi i brojnosti u političkom smislu u to vreme) nisu mogli ostvariti bez uključivanja Srba na pritvoran i tipično hrvatski licemeran način.

To su u tvojoj glavi jedino narodnjaci uzeli celu Dalmaciju POGOTOVO NE u Zadru u čijoj su okolini pravoslavni Srbi bili većina. Doslovce nije bilo dalmatinskog grada u to vreme koji nije osvojen bez koalicije sa Srbima. To su jednostavno nepobitni fakti.

Što se tiče navodno Hrvata i njihove borbe protiv Brozove represije, tu priču možeš slobodno zamutiti pa prosuti.
Sam Mladen Švarc je svojevremeno iz ustaške emigracije svedočio "Ne borimo se mi Hrvati toliko protiv Brozova režima zato što je totalitaran, već zato što je protuhrvatski !".
Borba za "slobodu" ili "prava radničke klase" u rukama Hrvata je nepromenjivo uvek i jedino bio alat za ostvarenje neobuzdanog šovinističkog i megalomanskog interesa najbanalnijeg tipa prizemnog nacionalizma.

Šta je osnova hrvatskog "nacionalizma" ? Ništa više od proste animalne mržnje prema svemu što ima i predznak srpskog što tu "naciju" jedino i drži na okupu.

Zato nemoj se više praviti arvacki 'neuk' postavljajući 'naivno' pitanja debilno banalne prirode, jer predobro se znamo. Jedino što vam ostaje je to da veslate po ostavama prošlosti u nameri da krivotvorite prošlost u cilju spinovanja sadašnjosti.

Eto baš tu vam na putu stojimo mi Srbi i stajaćemo i ubuduće dok god nas bude bilo Bože zdravlja ! :bye:

Vi ste aorist,prošlo svršeno vrijeme.:bye:

Pokušali ste uzeti hrvatsku zemlju ,dobili ste po glavi,kao i masa drugih osvajača što su pokašavali i tu bi priča trebali biti završena.
Međutim za razliku što se drugi osvajači toga pokušaja otimačine stide ,vi oko njega stvarate mitomaniju.Obraz kao opanak.
 
Znao sam da ćeš spomenuti izborni cenzus...

Nije bilo izrazitog nacionalnog pokreta u to vrijeme jer se dijelio na više grana.Jedni su mislili da će savezom sa Bečom ostvarit ciljeve,drufgi su mislili da će zajedno sa Peštom protiv Beča nešto postići,treći su se zanosili idejon ujedinjenja sa slavenskim narodima,četvrti su vidjeli nezavisnu Hrvatsku. Svi ti putevi su bili narodni Hrvatski,samo nije bilo "vizionara" koji bi izabrao najbolji put,koji bi privukao mase za najbolje rješenje.

Tek ulaskom u Kraljevinu SHS problem postaje samom jedan i tada je lako Stjepanu Radiću okupit sve snage u jednu.Ali narod je isti.Ništa pametniji,educiraniji nego prije.

Međutim tada Srbi imaju više mogućnost pa se kako ti kažeš dijele.Jedni su za veliku Srbiju,drugi za Jugoslaviju,treći za savez sa Hrvatima,četvrti za Slovence,što će sa muslimanima...

Pa nije on sam, ali jedan od faktora bitnih...ukazatelja zbog čega u Srbiji imamo politički sistem partija, a u Hrvatskoj nacionalni pokret.

Prevashodno sam mislio na podjele na demokrate (i jedne i druge), republikance, zemljoradnike, komuniste, itd...vrlo često i bez ideoloških razlika po pitanju koncepcije uređenja.

Naravno da su isti ljudi; u Bosni i Hercegovini do ranoga XIX stoljeća hrvatsko ime je jedva uopšte postojalo, pa su ga opet ljudi (katolici, barem) prihvatili. Svi smo mi sinovi svojih očeva i 'isti' ljudi kroz stoljeća žive (biogenetski). Identitet i identitetski osjećaji su ono što je promjenjivo (a najnovija etnološka nauka posmatra te promjene danas čak na nivou decenija, ako ne i godina). Crna Gora je možda najbolji primjer te promjenjivosti.

No da upitam i ja, o čemu mi pričamo? Komentar preuzet od dr Gros je, mislim, autentičan, a ti si napao sinisu123 (misleći da je izmislio..?).
 
Pa nije on sam, ali jedan od faktora bitnih...ukazatelja zbog čega u Srbiji imamo politički sistem partija, a u Hrvatskoj nacionalni pokret.

Prevashodno sam mislio na podjele na demokrate (i jedne i druge), republikance, zemljoradnike, komuniste, itd...vrlo često i bez ideoloških razlika po pitanju koncepcije uređenja.

Naravno da su isti ljudi; u Bosni i Hercegovini do ranoga XIX stoljeća hrvatsko ime je jedva uopšte postojalo, pa su ga opet ljudi (katolici, barem) prihvatili. Svi smo mi sinovi svojih očeva i 'isti' ljudi kroz stoljeća žive (biogenetski). Identitet i identitetski osjećaji su ono što je promjenjivo (a najnovija etnološka nauka posmatra te promjene danas čak na nivou decenija, ako ne i godina). Crna Gora je možda najbolji primjer te promjenjivosti.

No da upitam i ja, o čemu mi pričamo? Komentar preuzet od dr Gros je, mislim, autentičan, a ti si napao sinisu123 (misleći da je izmislio..?).

1990 su većina Hrvata HDZ ,zar misliš zbog toga što su ostale stranke minorne tek tada postoji masovno političko hrvatstvo nakon toliko godina?
Hrvststvo je tu svo vrijeme samo je represija,čim represija opadne on se pojavljuje.
.
 
Poslednja izmena:
1990 su većina Hrvata HDZ ,zar misliš zbog toga što su ostale stranke minorne tek tada postoji masovno političko hrvatstvo nakon toliko godina?
Hrvststvo je tu svo vrijeme samo je represija,čim represija opadne on se pojavljuje.
.

Negdje se očito ne razumijemo...masovno političko hrvatstvo koje postoji kroz svo vrijeme je ipak zaista besmislica. Što li, razvijeni seljak feudalizma smatra isto što i feudalac, prije razvoja modernih nacija?

Ako smatraš da je Mirjana Gros negdje pogrešila, to i argumentuj.

Ukoliko gro ljudi sačinjava potlačeni sloj nepismenih seljaka, ti seljaci nisu pod represijom pa da im nacionalni identitet ne izvire i stoga se poistovjećuju sa svojim feudalnim gospodarem ili nadležnim eparhom (grubo i okvirno govoreći), već zato što toga kod njih ni nema.
Masovni pokret moderne političke nacije javlja se onda kada se za njega stvore uslovi. Represija epohe komunističkog jednoumlja nema veze sa tim, jer je čest hrvatskog identiteta u Jugoslaviji postojala (i nikada nije bila osporivana). I ne samo to, već je KP (Hrvatske) bila i nacionalna partija (kao i u svakoj drugoj federalnoj jedinici).
 
Poslednja izmena:
Odakle izlazite više sa ovakvim budalaštinama? :hahaha:

odavde.http://www.cambridge.org/us/academi...triotic-groups-among-smaller-european-nations

hroh je uporednom analizirao različite slovenske pokrete, za južnosovenski slučaj je koristio, prije svega, radove mirjane gros. http://www.cendo.hr/galerije/gallery101img038_normal.jpg

a odakle ti crpiš svoje budalaštine?

mirjana gros tvrdi da su hrvati-štokavci mogli da se politički do kraja oblikuju samo u jugoslaviji. svako drugo političko rješenje bi završilo vjerovatnom asimilacijom.
naravno, obzirom da na prostoru današnje hrvatske u narodnim masama nikakvog hrvatstva nije ni bilo, jugoslavija se ispostavila kao spasonosno rješenje. zapravo, ono što je poljacima bila poljska, za čehe i slovake -čehoslovačka, za hrvate je od 1918. bila jugoslavija. državni okvir koji je poslužio za drugu i treću fazu hrvatskog nacionalnog pokreta.

O čemu mi pričamo?

pričamo o jednom novom, agresivnom političkom identitetu koji na tuđoj etničkoj osnovi pokušava da iskonstruiše svoj labavi temelj.

ti u prethodnim postovima brkaš elitu, koja, opet, u većini slučajeva nije etnički hrvatska, pitanje je da li od nje početkom 20. vijeka uopšte išta ostalo, i narodne mase na teritoriji današnje hrvatske, koje će se nacionalizovati tek u jugoslaviji"tamnici hrvavtskog naroda"
 
Nešto za našeg brata Mupija:


Француски слависта Селеста Курјер (1843-1890) пише у свом раду „Histoire de la littérature contemporaine chez les Slaves“ следеће (стр. 139-140):

„Видело се да прави хрватски дијалекат није имао литературе и није могао имати будућности, јер он није репрезентирао никакав витални интерес. Тек од године 1830 порађа Хрватска нов књижевни живот који препорађа ту земљу, па и околне Словене, јер се заснива на националности и заједници интереса. Овај препород је изазван примањем ("адопцијом") сербског језика, који је био произвео тако лепу класичну књижевност. Та адопција истера Хрвате из изолираности, на коју их је била осудила употреба њиховог локалног, слабо развијеног идијома; и та адопција их је поставила у заједницу идеја са Сербима Далмације, који су се могли правом поносити да имају богату класичну књижевност. Она их поможе у исто време да се бране против деспотских претензија Мађара, који су хтели да замене мађарсџарском језиком – латински, у политичким односима између две земље. На челу те политичке и књижевне обнове био је доктор Гај. Сад је скоро сасвим доказано да Гај није руковођен био искључиво патриотизмом, и да је слушао упуте кнеза Метерниха, који је Мађаре држао у шаху. Било што било, Гај се одао пуним жаром овој политичкој и националној пропаганди. Он примени нови чешки алфабет, модификујући га, на нов књижевни језик који су Хрвати усвојили. И тако се разуме да Хрвати, имајући исти језик као њихова браћа Серби, имају латински алфабет.“

Извор (назив дела): „Histoire de la littérature contemporaine chez les Slaves“
Страна: 139-140
Аутор: Францускиња Céleste Courrière (1843-1890)
Издавач: G. Charpentier
Место штампе: Paris (Troisième République: 18704-1940)
Година издања: 1879
Језик: француски
Писмо: латиница

https://www.facebook.com/2286192273...8619227312279/335663969941137/?type=1&theater
 
Polako...ne stavljaj mi riječi u usta.

Sredinom tridesetih godina 19. stoljeća, razvila se živa "ilirska" književnost. Ne
uvijek s nekim osobitim literarnim pretenzijama, ali, što je puno važnije, na "narodnom" jeziku,
ma kako on bio nazivan. Posebno su mjesto i važnost u tom vremenu imale budnice
i davorije. Te domoljubne, lirske pjesme koje su, kako im i ime govori, "budile" nacionalnu
svijest bile su prilično popularne. Istaknuto mjesto među njima imala je Gajeva "Horvatov
sloga i zjedinjenje", a njezini i danas poznati stihovi: "Još Hrvatska ni propala, dok mi
živimo, visoko se bude stala, kad ju zbudimo.."; bili su svakako najomiljeniji u to doba.
Napisana je i prva drama na štokavskom narječju, "Juran i Sofija" autora Ivana
Kukuljevića Sakcinskog, 1840. godine.
Danas službenu himnu Republike Hrvatske,"Lijepa naša domovino", 1835. napisao je Antun Mihanović pod nazivom "Horvatska domovina".
Zadnji stih predzadnje kitice u njegovoj, originalnoj verziji, nije glasio kao danas:"..da svoj narod Hrvat ljubi..", već: "da svog doma Horvat ljubi..".
Čini mi se to prilično i zanimljivim i znakovitim. Jer, Hrvatska je Trojednica, Hrvatska je teritorij, politički prostor,
Hrvatska ili u ovom slučaju preciznije rečeno - kroatizam je "život naš politički", kako je zapisao Ljudevit Vukotinović 1842. godine, a ilirizam, to je "život naš slovnički", to jest
etnički, jezični i kulturni identitet. Radi se dakle upravo o kombinaciji političkog i etnonacionalizma, u tim trenucima još pod različitim imenima. Sve se jasnije formira pojam "hrvatskog
političkog naroda", kao svojevrsnog nastavka staleške "natio croatica", ali sa sve širom društvenom osnovom, osobito nakon formalnog ukidanja staleškog sustava 1848.


http://hrcak.srce.hr/file/53854
 
Nešto za našeg brata Mupija:


Француски слависта Селеста Курјер (1843-1890) пише у свом раду „Histoire de la littérature contemporaine chez les Slaves“ следеће (стр. 139-140):

„Видело се да прави хрватски дијалекат није имао литературе и није могао имати будућности, јер он није репрезентирао никакав витални интерес. Тек од године 1830 порађа Хрватска нов књижевни живот који препорађа ту земљу, па и околне Словене, јер се заснива на националности и заједници интереса. Овај препород је изазван примањем ("адопцијом") сербског језика, који је био произвео тако лепу класичну књижевност. Та адопција истера Хрвате из изолираности, на коју их је била осудила употреба њиховог локалног, слабо развијеног идијома; и та адопција их је поставила у заједницу идеја са Сербима Далмације, који су се могли правом поносити да имају богату класичну књижевност. Она их поможе у исто време да се бране против деспотских претензија Мађара, који су хтели да замене мађарсџарском језиком – латински, у политичким односима између две земље. На челу те политичке и књижевне обнове био је доктор Гај. Сад је скоро сасвим доказано да Гај није руковођен био искључиво патриотизмом, и да је слушао упуте кнеза Метерниха, који је Мађаре држао у шаху. Било што било, Гај се одао пуним жаром овој политичкој и националној пропаганди. Он примени нови чешки алфабет, модификујући га, на нов књижевни језик који су Хрвати усвојили. И тако се разуме да Хрвати, имајући исти језик као њихова браћа Серби, имају латински алфабет.“

Извор (назив дела): „Histoire de la littérature contemporaine chez les Slaves“
Страна: 139-140
Аутор: Францускиња Céleste Courrière (1843-1890)
Издавач: G. Charpentier
Место штампе: Paris (Troisième République: 18704-1940)
Година издања: 1879
Језик: француски
Писмо: латиница

https://www.facebook.com/2286192273...8619227312279/335663969941137/?type=1&theater


Preporod je nastao primanjem srpskog jezika :zcepanje::zcepanje::zcepanje::zcepanje::zcepanje::zcepanje:

Klasična književnost Srba Dalmacije :rotf::rotf::rotf::rotf::rotf::rotf::rotf::rotf:

Ovo je kompletna psihijatrija.:worth:

Koji luđaci :zcepanje:

.Pa znaš li ti uopće kada ste izašli iz okvira Raške.
Pa znaš li ti kada ste uopće počeli i pisati nešto značajno a Hrvati vam oteli jezik??? :dash:

Hrvatski dijalekt nije imao literature :zcepanje::zcepanje::zcepanje:

1501. godine, Marko Marulić piše svoj proslavljeni ep Istorija svete Judite u versih hrvacki složena – tiskan 1521. godine u Veneciji;

1538. godine, pjesnik iz Zadra, Petar Zoranić tiska prvi hrvatski roman u stihovima (Planine), u kojemu veliča ljubav prema hrvatskom narodu i njegovom jeziku;

Najveći hrvatski književnik iz Dubrovnika, Marin Držić (1508-1567.), piše svoja najznačajnija djela – Dundo Maroje (1550.), Novela od stanca (1551.), Skup (1553.), Pjerin, Mande i Arkulin itd.;

1556. godine, u Veneciji tiskana prva hrvatska svjetovna drama Robinja – djelo hvarskog vlastelina i pjesnika Hanibala Lucića (1485-1553.);

hvarski pjesnik Petar Hektorović (1487-1572.), napisao je spjev Ribanje i ribarsko prigovaranje (tiskan 1568. godine u Veneciji), u kojem s ljubavlju govori o hrvatskom moru i životu tamošnjih ribara;

slavni hrvatski znanstvenik rodom iz Šibenika Faust Vranĉić (1551-1617.) sastavlja 1595. godine petojezični rječnik, piše logiku, etiku, i znamenito djelo iz mehanike, Machinae novae;

od 1561. do 1568. godine, u hrvatskoj protestantskoj tiskari u Urachu objavljeni hrvatski prijevodi Novog Zavjeta i više od 20 drugih teoloških djela (namjera hrvatskih protestantskih svećenika koji su radili na tomu bila je da “božanstvenu istinu spoznavši…hrvatskim jezikom mej mnoge narode”, prošire, pa i među Slavene u Turskom carstvu;

Bartolomej Kašić (1575-1650.), isusovac, sastavio prvu hrvatsku gramatiku (Institutionum linguae illyricae libri duo – tiskana u Rimu 1604. godine);

Ivan Gundulić (1588-1638.), jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, u Dubrovniku piše i prikazuje drame: Galatea, Armida, Posvetilište ljuveno, Arijadna i druge, te pastirsku igru Dubravka i veličanstveni ep Osman, a drama Suze sina razmetnoga smatra se najdotjeranijim djelom stare hrvatske knjiţevnosti;

1607. godine na zagrebačkom Gradecu isusovci otvaraju svoju gimnaziju u kojoj već prve godine ima 300 đaka, a 1627. godine isusovačka gimnazija otvara se i na Rijeci, 1636. godine u Varaždinu itd.

1658. godine u zagrebačkom franjevaĉkom samostanu utemeljen “studium philosophicum” s dva profesora, a potom i “studium theologicum generale”;

1670. godine otvorena je pavlinska gimnazija u Križevcima;

1671. godine lepoglavski Pavlini od pape Klementa X dobijaju pravo dodjele akademskih naslova (magisterija i doktorata) redovnicima koji naučavaju filozofiju ili teologiju, što im svojim ukazom potvrđuje iste godine i car Leopold I.;

Ivan Lucić (1604-1669.), utemeljitelj hrvatske kritičke historiografije, prikuplja građu i piše vrijedna povijesna djela (De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, najbolje djelo starije hrvatske historiografije do 15. stoljeća (tiskano u Amsterdamu 1673. godine), i Memorie storiche di Tragurio ora ditto Trau (tiskano u Veneciji 1673. godine);

oko 1704. godine u Splitu utemeljena “Akademija ilirička iliti slovinska” koja je okupljala književnike;

1726. godine gradi se cesta od Karlovca prema Bakru i Rijeci – tzv. Karolinska cesta;

1758. godine, isusovac i učenjak svjetskog glasa s područja fizike i astronomije, dubrovčanin Josip Ruđer Bošković (1711-1787.), u Beĉu objavljuje svoje djelo “Philosophiae naturalis theoria” ;

1767. godine u Splitu je utemeljena “Poljoprivredna akademija”, radi poboljšanja stanja u dalmatinskom agraru , iste godine, 7 srpnja, carica Marija Terezija osniva Hrvatsko kraljevsko vijeće, kao središnju upravnu vlast u Banskoj Hrvatskoj;

od 1770. do 1779. godine, po nalogu Josipa II, gradi se nova cesta od Karlovca do Senja, tzv. Jozefinska cesta;

9. kolovoza 1776. godine, Marija Terezija potpisala ukaz o pripojenju grada Rijeke Hrvatskoj, a godinu dana poslije, Hrvatskoj su pripojene i luke Bakar, Bakarac i Kraljevica, u isto vrijeme u Zagrebu utemeljena Kraljevska akademija, najviša školska ustanova u tadašnjoj Hrvatskoj;

1781. godine (21. prosinca), Josip II izdaje patent o toleranciji, čime se pripadnicima svih vjeroispovjesti na teritoriju Monarhije daju puna prava (tako je već 1785. godine u Varaždinu utemeljena prva židovska općina, a u Zagrebu 1806. godine);

1848. godine hrvatski ban Josip Jelačić ukida kmetstvo u Hrvatskoj, čime su dokinuti dotadašnji feudalni društveni odnosi – u pismu od 25. travnja, Jelčić među ostalim kaže da se ukida “tlaka gospodska i svaka daća urbarialska”. ( podaci uzeti iz: Ilustrirana povijest Hrvata, izd. Stvarnost – Zagreb, tiskano Mariboru 1990., autori: prof. dr. Josip Adamček i drugi.

Gdje ste vi tada znaš li uopće.Ovo nisu elementi državnosti.Pa što je to ako nije kultura i znanost.
 
Sredinom tridesetih godina 19. stoljeća, razvila se živa "ilirska" književnost. Ne
uvijek s nekim osobitim literarnim pretenzijama, ali, što je puno važnije, na "narodnom" jeziku,
ma kako on bio nazivan. Posebno su mjesto i važnost u tom vremenu imale budnice
i davorije. Te domoljubne, lirske pjesme koje su, kako im i ime govori, "budile" nacionalnu
svijest bile su prilično popularne. Istaknuto mjesto među njima imala je Gajeva "Horvatov
sloga i zjedinjenje", a njezini i danas poznati stihovi: "Još Hrvatska ni propala, dok mi
živimo, visoko se bude stala, kad ju zbudimo.."; bili su svakako najomiljeniji u to doba.
Napisana je i prva drama na štokavskom narječju, "Juran i Sofija" autora Ivana
Kukuljevića Sakcinskog, 1840. godine.
Danas službenu himnu Republike Hrvatske,"Lijepa naša domovino", 1835. napisao je Antun Mihanović pod nazivom "Horvatska domovina".
Zadnji stih predzadnje kitice u njegovoj, originalnoj verziji, nije glasio kao danas:"..da svoj narod Hrvat ljubi..", već: "da svog doma Horvat ljubi..".
Čini mi se to prilično i zanimljivim i znakovitim. Jer, Hrvatska je Trojednica, Hrvatska je teritorij, politički prostor,
Hrvatska ili u ovom slučaju preciznije rečeno - kroatizam je "život naš politički", kako je zapisao Ljudevit Vukotinović 1842. godine, a ilirizam, to je "život naš slovnički", to jest
etnički, jezični i kulturni identitet. Radi se dakle upravo o kombinaciji političkog i etnonacionalizma, u tim trenucima još pod različitim imenima. Sve se jasnije formira pojam "hrvatskog
političkog naroda", kao svojevrsnog nastavka staleške "natio croatica", ali sa sve širom društvenom osnovom, osobito nakon formalnog ukidanja staleškog sustava 1848.


http://hrcak.srce.hr/file/53854

Sve mi je to vrlo dobro poznato...ne znam što si htio reći...
 
Hrvatska ili u ovom slučaju preciznije rečeno - kroatizam je "život naš politički", kako je zapisao Ljudevit Vukotinović 1842. godine, a ilirizam, to je "život naš slovnički", to jest
etnički, jezični i kulturni identitet. Radi se dakle upravo o kombinaciji političkog i etnonacionalizma, u tim trenucima još pod različitim imenima. Sve se jasnije formira pojam "hrvatskog
političkog naroda", kao svojevrsnog nastavka staleške "natio croatica", ali sa sve širom društvenom osnovom, osobito nakon formalnog ukidanja staleškog sustava 1848.

http://hrcak.srce.hr/file/53854

kako to da jedan politički pokret kao što je ilirizam odjednom etnički? ako sad tvrdiš da su politički hrvati zapravo iliri-štokavci, zašto kopiraš ovdje nekakve liste pominjanja tobožnjeg hrvatstva kroz istoriju? naravno da se kroz istoriju tu i tamo pominje hrvatstvo, ali to je jedna vrlo labilna kategorija koja i kod tih ljudi ima potpuno različita značenja. etničko hrvatstvo može postojati kao mit, kao zajedničko sjećanje na zlatno doba ili na velike bitke, mit o izabranom narodu i slično. kao u slučaju srba, poljaka ili u izvjesnoj mjeri nijemaca, mada je to kod njih konstruisano u periodu romantizma. u hrvatskom slučaju tako nešto ne da ne postoji, ne postoji ni minimum nekakve kulturne osnove, pa čak taj politički pokret vrlo je promijenjiv, čas kajkavski, pa srpski, pa slovenskii...zapravo jedino što ga definiše do dan danas je odnos prema srbima. hrvatski politički narod se mogao formirati samo u odnosu na srbe, nikako drugačije.

drugo, kakva kombinacija političkog i etnonacionalnog -- tako nešto ne postoji. iimam problem sa tastaturom pa ne mogu da razglabam, ali u najkraćem, etnički identitet može ali i ne mora poslužiti za politički pokret, u slučaju italije etničko je bilo sekundarno. u njemačkom slučaju zbog nepostojanja jedinstvene države imali smo obrnut proces--etničko je postalo dominantno u izgradnji nacije. u slučaju hrvatstva poslužila je srpska etnička osnova koja se ovdje maskira kao etničko ilirstvo. etničko ilirstvo, ma , kako da ne, još ćeš isprovocirati albance.
 
kako to da jedan politički pokret kao što je ilirizam odjednom etnički? ako sad tvrdiš da su politički hrvati zapravo iliri-štokavci, zašto kopiraš ovdje nekakve liste pominjanja tobožnjeg hrvatstva kroz istoriju? naravno da se kroz istoriju tu i tamo pominje hrvatstvo, ali to je jedna vrlo labilna kategorija koja i kod tih ljudi ima potpuno različita značenja. etničko hrvatstvo može postojati kao mit, kao zajedničko sjećanje na zlatno doba ili na velike bitke, mit o izabranom narodu i slično. kao u slučaju srba, poljaka ili u izvjesnoj mjeri nijemaca, mada je to kod njih konstruisano u periodu romantizma. u hrvatskom slučaju tako nešto ne da ne postoji, ne postoji ni minimum nekakve kulturne osnove, pa čak taj politički pokret vrlo je promijenjiv, čas kajkavski, pa srpski, pa slovenskii...zapravo jedino što ga definiše do dan danas je odnos prema srbima. hrvatski politički narod se mogao formirati samo u odnosu na srbe, nikako drugačije.

drugo, kakva kombinacija političkog i etnonacionalnog -- tako nešto ne postoji. iimam problem sa tastaturom pa ne mogu da razglabam, ali u najkraćem, etnički identitet može ali i ne mora poslužiti za politički pokret, u slučaju italije etničko je bilo sekundarno. u njemačkom slučaju zbog nepostojanja jedinstvene države imali smo obrnut proces--etničko je postalo dominantno u izgradnji nacije. u slučaju hrvatstva poslužila je srpska etnička osnova koja se ovdje maskira kao etničko ilirstvo. etničko ilirstvo, ma , kako da ne, još ćeš isprovocirati albance.

Ajmo se malo uozbiljiti. Dakle cijeli taj potez Hrvatska-dalmacija, osim u upravnom smislu kao dio UH monarhije, politički do prodaje Dalmacije Mlečanima pripada kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije. Druga stvar, to stanovništvo, čakavsko po podrijetlu je Hrvatsko. Stanovništvo u zaleđu je ikavasko štokavsko, i svi oni skupa su Slovinci, a kasnije i Vlaji (u narodu), dok su jekavci Srbi, Vlasi i tome slično. Ova kultura koja je navedena prije u vezi bogatog književnog stvaralaštva na domaćem jeziku je ustvari slovinska kultura, katoličkog mediteranskog kruga. Dakle, to je neosporno. Kao takva u vezama je sa Liburnijom, što je neosporno Hrvatska, kao i Istrom. Dokazi koji upućuju na to, da se Hrvati i Dalmatinci itd. smatraju jednim narodom, iako se ne nazivaju nužno Hrvatskim imenom, su brojni. No, dok Hrvati još i mogu pronaći spominjanja Hrvatskog imena u odnosu na Slovinsko ime, kad je jezik u pitanju. Ta, čak i 1800 godine kod Stullia Dubrovčanina u riječniku doslovno piše kako je Ilirski = Hrvatski. Pazite, u Dubrovačkom riječniku, istog onog grada kod kojeg i nema baš dokaza za neko hrvatsvo kroz istoriju.

Što sam htio da kažem, u svim tim slovinskim ilirski riječnicima, a ima ih nekoliko, nema spomena, niti jednog jedinog Srpskog imena. Dakle, dok Hrvati mogu pronaći Hrvatsko ime u izvorima (doduše rijetko, ali ipak u kontinuitetu), Srpskog nema, jednostavno nema. Dakle, ako dovodite u pitanje Hrvatstvo dalmacije ili Slovinstva, htjedoći reći da je to valjda Srpstvo, a za to imate nikakve dokaze. Nula bodova.
 
Preporod je nastao primanjem srpskog jezika :zcepanje::zcepanje::zcepanje::zcepanje::zcepanje::zcepanje:

Klasična književnost Srba Dalmacije :rotf::rotf::rotf::rotf::rotf::rotf::rotf::rotf:

Ovo je kompletna psihijatrija.:worth:

Koji luđaci :zcepanje:

.Pa znaš li ti uopće kada ste izašli iz okvira Raške.
Pa znaš li ti kada ste uopće počeli i pisati nešto značajno a Hrvati vam oteli jezik??? :dash:

Hrvatski dijalekt nije imao literature :zcepanje::zcepanje::zcepanje:

1501. godine, Marko Marulić piše svoj proslavljeni ep Istorija svete Judite u versih hrvacki složena – tiskan 1521. godine u Veneciji;

1538. godine, pjesnik iz Zadra, Petar Zoranić tiska prvi hrvatski roman u stihovima (Planine), u kojemu veliča ljubav prema hrvatskom narodu i njegovom jeziku;

Najveći hrvatski književnik iz Dubrovnika, Marin Držić (1508-1567.), piše svoja najznačajnija djela – Dundo Maroje (1550.), Novela od stanca (1551.), Skup (1553.), Pjerin, Mande i Arkulin itd.;

1556. godine, u Veneciji tiskana prva hrvatska svjetovna drama Robinja – djelo hvarskog vlastelina i pjesnika Hanibala Lucića (1485-1553.);

hvarski pjesnik Petar Hektorović (1487-1572.), napisao je spjev Ribanje i ribarsko prigovaranje (tiskan 1568. godine u Veneciji), u kojem s ljubavlju govori o hrvatskom moru i životu tamošnjih ribara;

slavni hrvatski znanstvenik rodom iz Šibenika Faust Vranĉić (1551-1617.) sastavlja 1595. godine petojezični rječnik, piše logiku, etiku, i znamenito djelo iz mehanike, Machinae novae;

od 1561. do 1568. godine, u hrvatskoj protestantskoj tiskari u Urachu objavljeni hrvatski prijevodi Novog Zavjeta i više od 20 drugih teoloških djela (namjera hrvatskih protestantskih svećenika koji su radili na tomu bila je da “božanstvenu istinu spoznavši…hrvatskim jezikom mej mnoge narode”, prošire, pa i među Slavene u Turskom carstvu;

Bartolomej Kašić (1575-1650.), isusovac, sastavio prvu hrvatsku gramatiku (Institutionum linguae illyricae libri duo – tiskana u Rimu 1604. godine);

Ivan Gundulić (1588-1638.), jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, u Dubrovniku piše i prikazuje drame: Galatea, Armida, Posvetilište ljuveno, Arijadna i druge, te pastirsku igru Dubravka i veličanstveni ep Osman, a drama Suze sina razmetnoga smatra se najdotjeranijim djelom stare hrvatske knjiţevnosti;

1607. godine na zagrebačkom Gradecu isusovci otvaraju svoju gimnaziju u kojoj već prve godine ima 300 đaka, a 1627. godine isusovačka gimnazija otvara se i na Rijeci, 1636. godine u Varaždinu itd.

1658. godine u zagrebačkom franjevaĉkom samostanu utemeljen “studium philosophicum” s dva profesora, a potom i “studium theologicum generale”;

1670. godine otvorena je pavlinska gimnazija u Križevcima;

1671. godine lepoglavski Pavlini od pape Klementa X dobijaju pravo dodjele akademskih naslova (magisterija i doktorata) redovnicima koji naučavaju filozofiju ili teologiju, što im svojim ukazom potvrđuje iste godine i car Leopold I.;

Ivan Lucić (1604-1669.), utemeljitelj hrvatske kritičke historiografije, prikuplja građu i piše vrijedna povijesna djela (De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, najbolje djelo starije hrvatske historiografije do 15. stoljeća (tiskano u Amsterdamu 1673. godine), i Memorie storiche di Tragurio ora ditto Trau (tiskano u Veneciji 1673. godine);

oko 1704. godine u Splitu utemeljena “Akademija ilirička iliti slovinska” koja je okupljala književnike;

1726. godine gradi se cesta od Karlovca prema Bakru i Rijeci – tzv. Karolinska cesta;

1758. godine, isusovac i učenjak svjetskog glasa s područja fizike i astronomije, dubrovčanin Josip Ruđer Bošković (1711-1787.), u Beĉu objavljuje svoje djelo “Philosophiae naturalis theoria” ;

1767. godine u Splitu je utemeljena “Poljoprivredna akademija”, radi poboljšanja stanja u dalmatinskom agraru , iste godine, 7 srpnja, carica Marija Terezija osniva Hrvatsko kraljevsko vijeće, kao središnju upravnu vlast u Banskoj Hrvatskoj;

od 1770. do 1779. godine, po nalogu Josipa II, gradi se nova cesta od Karlovca do Senja, tzv. Jozefinska cesta;

9. kolovoza 1776. godine, Marija Terezija potpisala ukaz o pripojenju grada Rijeke Hrvatskoj, a godinu dana poslije, Hrvatskoj su pripojene i luke Bakar, Bakarac i Kraljevica, u isto vrijeme u Zagrebu utemeljena Kraljevska akademija, najviša školska ustanova u tadašnjoj Hrvatskoj;

1781. godine (21. prosinca), Josip II izdaje patent o toleranciji, čime se pripadnicima svih vjeroispovjesti na teritoriju Monarhije daju puna prava (tako je već 1785. godine u Varaždinu utemeljena prva židovska općina, a u Zagrebu 1806. godine);

1848. godine hrvatski ban Josip Jelačić ukida kmetstvo u Hrvatskoj, čime su dokinuti dotadašnji feudalni društveni odnosi – u pismu od 25. travnja, Jelčić među ostalim kaže da se ukida “tlaka gospodska i svaka daća urbarialska”. ( podaci uzeti iz: Ilustrirana povijest Hrvata, izd. Stvarnost – Zagreb, tiskano Mariboru 1990., autori: prof. dr. Josip Adamček i drugi.

Gdje ste vi tada znaš li uopće.Ovo nisu elementi državnosti.Pa što je to ako nije kultura i znanost.

Kako je lepo videti ovako nasmejanog čoveka :)

Znači hrvatski jezik nastao je u Dalmaciji u 16. veku?


I ponavljam reči francuskog slaviste: Та адопција истера Хрвате из изолираности, на коју их је била осудила употреба њиховог локалног, слабо развијеног идијома; и та адопција их је поставила у заједницу идеја са Сербима Далмације, који су се могли правом поносити да имају богату класичну књижевност.
 
Poslednja izmena:
Kako je lepo videti ovako nasmejanog čoveka :)

Znači hrvatski jezik nastao je u Dalmaciji u 16. veku?


I ponavljam reči francuskog slaviste: Та адопција истера Хрвате из изолираности, на коју их је била осудила употреба њиховог локалног, слабо развијеног идијома; и та адопција их је поставила у заједницу идеја са Сербима Далмације, који су се могли правом поносити да имају богату класичну књижевност.

Pa ovo je totalno besmisleno. Srbi Dalmacije, koji to neznaju da su srbi, nigdje jezik ne nazivaju Srpskim, a nazivaju ga ilirskim, slovinskim, pa i Harvackim!? Dakle, od svih gore navedenih klasičnih djela niti jedno jedino nije na Srpskom jeziku, niti pisano od pisca koji bi se Srbinom smatrao ili sam sebe nazivao. Srbi pravoslavci ijekavci Dalmacije i napose Srbi u Srbiji, nisu niti htjeli čuti za ilirstvo ili slovinstvo, odbijali su to kao neku svoju baštinu i čije je na kraju to trebalo biti? Kulturološki, dalmatinsko-hrvatsko. Kasno je za naknadnu pamet po tom pitanju.
 
Kakvi crni Deretići, Jarčevići i njima slični? :eek:

Nema ljubomore niti zavisti...opšte je poznata činjenica da su žumberački unijati prevashodno srpskoga porijekla - zapravo, to je prihvaćeno čak i u najnacionalističkijim kutovima hrvatske nauke (prema kojima su svi Srbi u Hrvatskoj zapravo stari Romani, dok su samo oni u Žumberku Srbi - mada u skorijoj prošlosti, pohrvaćeni).

Imam osjećaj da ti je nešto što je zapravo notorni fakat poprilično poznat svima koji se razumiju u ove teme nepoznato...te da odatle dolazi ta zabuna...? :think:

Preporučujem ti: D. Roksandić, Srbi u Hrvatskoj — od 15. stoljeća do današnjih dana, Vjesnik, Zagreb 1991.
Okreni poglavlje U obrani Hrvatske i Kranjske, str. 20/21.

OK, sorry, ja kad sam čitao mi je promaklo ono "ti"... Mislio sam da misliš na sve Hrvate da su srpskog porijekla....

Roksandića sam ja tebi htio preporučiti...

Zapravo je točno da je Srba jako malo u HR... To su Vlasi, a ne Srbi... Samo ime kaže "Statuta Valachorum" da su Vlasi, a ne Srbi... Do veće pojave Srba u HR dolazi u 19. stoljeću prodorom SPC-a u HR, kada svi oni koji su bili pravoslavne vjere su proglašeni Srbima uz veliku potporu i blagoslov Mađarske koja je željela što više destabilizirati Hrvatsku....
 
Zapravo je točno da je Srba jako malo u HR... To su Vlasi, a ne Srbi... Samo ime kaže "Statuta Valachorum" da su Vlasi, a ne Srbi... Do veće pojave Srba u HR dolazi u 19. stoljeću prodorom SPC-a u HR, kada svi oni koji su bili pravoslavne vjere su proglašeni Srbima uz veliku potporu i blagoslov Mađarske koja je željela što više destabilizirati Hrvatsku....

Dobro, dobro, čuli smo za tu ideju od Ante Starčevića koji je morao da objasni kako to da mu je majka Srpkinja. U tom diskursu dve stvari ostaju večito nedefinisane:

1. Ko su ti, tzv. "pravi Srbi" koji nisu "Vlasi"?

2. Jesu li Bunjevci koje izvori nazivaju "Catholici Valachi, alias Bunievci" isto što i današnji Srbi u Hrvatskoj?
 
OK, sorry, ja kad sam čitao mi je promaklo ono "ti"... Mislio sam da misliš na sve Hrvate da su srpskog porijekla....

Roksandića sam ja tebi htio preporučiti...

Zapravo je točno da je Srba jako malo u HR... To su Vlasi, a ne Srbi... Samo ime kaže "Statuta Valachorum" da su Vlasi, a ne Srbi... Do veće pojave Srba u HR dolazi u 19. stoljeću prodorom SPC-a u HR, kada svi oni koji su bili pravoslavne vjere su proglašeni Srbima uz veliku potporu i blagoslov Mađarske koja je željela što više destabilizirati Hrvatsku....

"Ovo" meni liči na

ovo:


Mora da te je Mare Mulica učila povijesti.

A sad da se vratimo na pdf Istorija.
 
Dobro, dobro, čuli smo za tu ideju od Ante Starčevića koji je morao da objasni kako to da mu je majka Srpkinja. U tom diskursu dve stvari ostaju večito nedefinisane:

1. Ko su ti, tzv. "pravi Srbi" koji nisu "Vlasi"?

2. Jesu li Bunjevci koje izvori nazivaju "Catholici Valachi, alias Bunievci" isto što i današnji Srbi u Hrvatskoj?


Kako bunjevci mogu biti isto što i današnji Srbi u Hrvatskoj?

Pod a) Bunjevci su katolički vlasi
b) Bunjevci su i dan danas novoštokavski ikavci, dok su današnji Srbi u Hrvatskoj svi od reda jekavci

Evo ovo sam našao kao odličan prikaz stanja u Lici i Krbavi: http://www.pilar.hr/images/stories/dokumenti/lika/lika_1_mail_r_325.pdf
 
Pa da, ali su etnički - isto. "Vlasi".

Vlah je u ono vrijeme, stalež, način i organizacija života. Nisam baš siguran da je Vlah tada kao oznaka za Slovene, etnička odrednica. Vlasi katolici imaju ono što bi sada zvali Hrvatskim katoličkim imenima, dok pravoslavni ono što bi bila pravoslavna istočna imena. Prezimena kako što, ima istih, ali ima i različitih.

Ostaje činjenica razlike u izgovoru yata, te njihovog podrugljivog gledanja jedne na druge, i zadirkivanja. I kasnije se jedni odlučuju za Hrvatstvo, dok drugi za Srpstvo. Utjecaj SPC i katoličke crkve.

Kod ijekavskih vlaha možemo pronaći dokaze o nekakvoj ranijoj Srpskoj etničkoj svijesti, dok kod ovih Bunjevaca nebih rekao.
 

Back
Top