Nesumnjivo Hrvati

[Urvan Hroboatos]

 

[Urvan Hroboatos]

Našao si jednog istomišljenika sa isusovcem fra Vladimirom Horvatom - isusovca fra Filipa Grabovca - i koja je dokazna vrednost toga? Kao što je Horvat lupetao 1997. tako je Grabovac lupetao 1747.

Tako sam ja mogao na svojoj knjizi napisati "Knjiga naroda i jezika slovenskoga iliti srpskoga". Šta bi to trebalo da dokazuje?

Šta beše, bedo?

Hrvatski je slovinski je ilirski za:

Bartola Kašića
Jakova Mikalju
Joakima Stullija
Ardelia Della Bellu
Mavru Vetranovića
Marka Bruerovića
Josu Voltića
Filipa Grabovca
Frana Kurelca
......

Pa šta se kaže, propao si čovek načisto
https://blog.dnevnik.hr/stitch/2005/05/269722/tko-je-komu-ukrao-jezik.html

 

[Mrkalj]

Šta beše, bedo?

Hrvatski je slovinski je ilirski za:

Bartola Kašića

Šta je bilo, bijedniče?

Za Kašića slovinski je bosanski je srpski, a čakavski mu je dalmatinski, dok su mu Hrvati kajkavci.

Marin Temperica: “Bosna pak među ostalim narodima koji se služe srpskim jezikom, upotrebljava čišći i elegantniji način govora."

Kašić u predgovoru svoje Gramatike iz 1604. jasno kaže da je on kao izabrani iz družbe Isusovaca od Kongregacije za propagandu vere ("onih kojima se suprotstavljati ne priliči") prvo morao "da se potrudi da nauči jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva", a sve zbog "drugih naroda, gotovo susjeda, (koji) bivaju zanemarivani, i to onih koji ime kršćanske i praočinske vjere poznaju, ali zbog nepoznavanja stvari koje trebaju znati i činiti otpadaju od dostojanstva i slave svojih predaka." Zbog njih je Bartolomeo Kašić "pokušao pravila ovoga jezika… skupiti i određenim i razumljivim načinom prikazati, kako bi što lakše i brže dospjela do onoga komu su namijenjena; a to su oni koji su željni ovaj jezik naučiti." Odnosno, kako Barol kaže: "neki izabrani iz naše družbe (koji se) trebaju potruditi oko studija da temeljito nauče ovaj jezik", a sve to jer je "zbog dugotrajna i bijedna položaja u suodnosu s neprijateljima katoličke vjere" "jasno u kakvu se položaju kod Ilira u ovo vrijeme nalazi kršćanska stvar. (Citirano prema prevodu von Erdmann-Pandžić)

Kašić je, kako sam priznaje, u predgovoru svoje gramatike, morao prionuti na težak posao savladavanja srpskog jezika, jezika čiju je gramatiku imao da sastavi po naredbi jezuitskog generala Akvavive, a po preporuci Marina Temperice. Iz doba njegove pripreme za pisanje gramatike ostao je njegov rukopisni rečnik sa 3800 odrednica koji je Kašić sačinio za sopstvene potrebe.

Prema navodima profesora Petra Kolendića iz Dubrovnika, Kašić se lično poznavao sa Mavrom Orbinom pa je u Rimu 1614. štampao Orbinovo "Zrcalo duhovno". "Zrcalu" je dodao i jedan svoj omanji rad – Nauk za dobro pisati slovinski i lasno čitati ovo libarce u kome, ponesen širinom i presekom štokavskog (ilirskog) govora, kaže:
Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s našimi serbskimi slovi i da ga ja nijesam pokupio, nego s velicim razlogom, imajući naš jezik potrebu od veće slova nego latinski ali talijanski.
Navodimo reči dr Miloša Kovačevića: "Prevođenje Hrvata u srpski jezik ne počinje, sa ilirskim pokretom. To je završna faza, faza prihvatanja srpskoga jezika za hrvatski. Još krajem 16. i početkom 17. vijeka „prevođenje Hrvata u srpski jezik inicirala je Kongregacija za propagandu vjere u Rimu. (...) U arhivu Kongregacije za propagandu vjere u Rimu čuva se memorandum o prevodu Novoga zavjeta na slovenski jezik, u kome se, pored ostalog, kaže da Srbi imaju dijalekt od svih Južnih Slovena najbolji". [Svetozar Borak. Srbi katolici, SD „Dr Jovan Rašković", Novi Sad i SD „Zora", Beograd, 1998, 86. ] Za prevod Novog zavjeta određen je Bartol Kašić, koji je najbolje znao „ilirski jezik". Kašić je 1604. godine napisao prvu „ilirsku gramatiku": Institutionum linguae Illyricae libri duo. Za tu Kašićevu gramatiku Vatroslav Jagić će 1884. godine reći: „To je gramatika narodnog srpskog jezika, srednjeg između štokavizma i čakavizma... Već 1636. godine u Zagrebu prihvataju taj jezik, koji su nazvali najprije ilirski, a zatim i hrvatski. Ali u suštini to nije ništa drugo nego srpski narodni jezik." [V. Jagić, Predavanja iz 1884/85. godine: Отношение славянских наречий к церковнославянскому язику, deo: Сербский язик sa posebnom paginacijom, str. 17] Ljudevit Gaj je sa ilirskim pokretom bio, dakle, samo završna karika u realizaciji ideje rimske Kongregacije za provođenje vjere. Trebalo je uzimanjem srpskoga jezika i teritorijalno i brojno proširiti Hrvate na račun Srba i srpskoga jezika."

Ovaj osvrt završićemo rečima dr Milana Rešetara: Prvobitno je čakavski govoreno ne samo na celom području Stare Hrvatske (Severna Dalmacija, Hrvatsko Primorje, Zapadna Bosna, Istočna Istra sa Kvarnerskim ostrvima), već i u još nekim pograničnim predelima, koji delom tek docnije (verovatno u XI veku) dospeše pod hrvatsku vlast (Srednja Dalmacija, sliv Kupe), ili čak nikad ne dođoše pod hrvatsku vlast (Pelješac, Korčula, Lastovo, verovatno i jedan deo Zapadne Istre). Pošto se u Staroj Hrvatskoj govorilo isključivo čakavski, pošto su stanovnici Stare Hrvatske sačinjavali masu čakavaca, i što se u prvim istorijskim vekovima hrvatsko ime pojavljuje samo u čakavskim predelima i jezičnim spomenicima, to je potpuno opravdano, zajedno sa Miklošičem, uzeti, da je hrvatski istovetan sa čakavskim, i obrnuto. I pošto je, s druge strane, dokazano svim starijim jezičnim spomenicima da se u svim oblastima koje su kraće ili duže vreme bile delovi srpske države samo štokavski govorilo (Stara Srbija, Srbija, Crna Gora, Zeta, Hercegovina, Južna Dalmacija, Istočna i Južna Bosna, Srem), i da se u ovim oblastima srpsko ime upotrebljavalo za narod i za jezik, često čak i u vreme kad nije postojala državna pripadnost Srbiji – onda se opet mora dati pravo onome ko sa Miklošičem izjavljuje da su štokavski i srpski pojmovi koji se poklapaju.


Ako saberemo i oduzmemo, Bartolomeo Kašić nikada svoj jezik nije nazvao hrvatskim, dok pismo na kojem bi se njegov Nauk za dobro pisati slovinski bolje pisao naziva "našimi serbskimi slovi". Štaviše, ovaj Dalmatinac kaže da je za potrebe pisanja svoje gramatike morao "da se potrudi da nauči jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva". Da je to bio dalmatinski jezik, kako je Kašić nazivao svoj jezik, Kašić ne bi morao da ga uči.


Poslije Tridentskog koncila, o kome smo ranije govorili, u Rimu se raspravljalo o jeziku kojim se štampaju crkvene knjige i upućuju na našu obalu sa ciljem postizanja što boljih efekata crkvene propagande. Zaključeno je da niko nije pozvaniji da iznese svoje mišljenje o jeziku od učenih sveštenika porijeklom iz naših krajeva koji su imali prilike da prokrstare cijela ova područja. Već 1582. godine Dubrovčanin Marin Temperica, koji je kao trgovac obišao cijeli Balkan pa se potom zaredio kao isusovac, predao je isusovačkom generalu Klaudiju Akvavivi veoma zanimljivu spomenicu o jedinstvenom jeziku koji se govori na čitavom Balkanu. On je takođe je isticao potrebu izrade riječnika i gramatike tog jedinstvenog jezika, vjerovatno misleći na jezik južnoslovenskih naroda ovih područja. Ova gramatika i riječnik su trebali da posluže budućim misionarima.

Godine 591. god naštampa Angelo Roccha delo »Bibliotheca Apostolica Vaticana«, u kom kaže (citirano prema: Petar M. Kolendić, Srđ, III.1904. str 663.):

»A Bosanci između ostalijeh plemena, koja govore srpskijem jezikom obično upotrebljavaju čistiji i odabraniji način govora, kojem se po eleganciji i lepoti govora Srbija približava, kako sam čuo od Isusovca iz Cavtata Marina Temperice, koji taj jezik vrlo dobro zna.«

»Bosina vero inter ceteras Gentes Seruianam linguam adhibentes, puriori et elegantiori loquendi forma vti solet [ad quam elegantiam et loquedi venustatem Seruia non parum accedit], sicut a Marino Temperizza Epidaurio a Societate Jesu hanc linguam optime callente accepi.«

Najzad 1599. godine Akvaviva izdaje nalog Bartolu Kašiću (1575-1650), isusovcu i kasnije značajnom piscu, da za potrebe pitomaca Ilirske akademije u Rimu (Accademia lingue illyricae) koja je bila neka vrsta seminara u jezuitskom kolegijumu, napiše gramatiku tog jezika, držeći se najrašerijenijeg narodnog govora. Tako je 1604. godine u Rimu nastalo djelo Kašića Instituciones linguae illyricae, kao prva štokavska gramatika, sa elementima čakavštine (jer je on rođeni čakavac sa ostrva Paga). Štokavski elementi su već u to vrijeme bili dominantni u Dubrovačkom jeziku, kao i u Boki Kotorskoj, a postali su dominantni i u cijelom daljem književnom radu samog autora ove gramatike Bartola Kašića.

Bartol Kašić:

Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s našimi serbskimi slovi i da ga ja nijesam pokupio, nego s velicim razlogom, imajući naš jezik potrebu od veće slova nego latinski ali talijanski.

Kašić takođe kaže: „Srbi imaju dijalekt od svih Južnih Slovena najbolji!"

Navodimo reči dr Miloša Kovačevića:


Prevođenje Hrvata u srpski jezik ne počinje, sa ilirskim pokretom. To je završna faza, faza prihvatanja srpskoga jezika za hrvatski. Još krajem 16. i početkom 17. vijeka „prevođenje Hrvata u srpski jezik inicirala je Kongregacija za propagandu vjere u Rimu. (...) U arhivu Kongregacije za propagandu vjere u Rimu čuva se memorandum o prevodu Novoga zavjeta na slovenski jezik, u kome se, pored ostalog, kaže da Srbi imaju dijalekt od svih Južnih Slovena najbolji". [Svetozar Borak. Srbi katolici, SD „Dr Jovan Rašković", Novi Sad i SD „Zora", Beograd, 1998, 86. ] Za prevod Novog zavjeta određen je Bartol Kašić, koji je najbolje znao „ilirski jezik". Kašić je 1604. godine napisao prvu „ilirsku gramatiku": Institutionum linguae Illyricae libri duo. Za tu Kašićevu gramatiku Vatroslav Jagić će 1884. godine reći: „To je gramatika narodnog srpskog jezika, srednjeg između štokavizma i čakavizma... Već 1636. godine u Zagrebu prihvataju taj jezik, koji su nazvali najprije ilirski, a zatim i hrvatski. Ali u suštini to nije ništa drugo nego srpski narodni jezik." [V. Jagić, Predavanja iz 1884/85. godine: Отношение славянских наречий к церковнославянскому язику, deo: Сербский язик sa posebnom paginacijom, str. 17] Ljudevit Gaj je sa ilirskim pokretom bio, dakle, samo završna karika u realizaciji ideje rimske Kongregacije za provođenje vjere. Trebalo je uzimanjem srpskoga jezika i teritorijalno i brojno proširiti Hrvate na račun Srba i srpskoga jezika.

Further reading: http://kovceg.tripod.com/kasiceva_misija.htm

A kao kuriozitet, Kašić nikada (slovima N-I-K-A-D-A) jezik na kojem piše i o kojem piše nije nazvao hrvatskim, ali jednom je u Autobiografiji pomenuo hrvatski. Navodi da su mu se dok je radio kao ispovednik u Rimu, osim na ilirskom ili dalmatinskom, obraćali čak i na hrvatskom, karniolskom i bugarskom. Prema van Antwerp Fine-u (2005) pod hrvatskim je Kašić smatrao kajkavštinu! Takođe, Kašić u autobiografiji piše da su ga dok je bio na misiji u Beogradu (današnjoj srpskoj prestonici) u potpunosti razumeli i muškarci i žene (!). Ako tome dodamo ovo što reče u predavanjima Vatro Jagić za Kašićevu gramatiku, „To je gramatika narodnog srpskog jezika, srednjeg između štokavizma i čakavizma". Ako dodamo i činjenicu da je preferirao srpska slova "Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s našimi serbskimi slovi" onda Kašića mirne duše možemo nazvati pionirskim pregaocem srpskog narodnog jezika, dok bismo se morali zastideti kada bismo ga hteli nazvati ocem hrvatskog jezika.

Takođe imam pri ruci citat (Hrvata) Šimuna Budinića (Simeon Bodineo) iz Zadra koji jako interesantno formuliše naslov dela:

Prevod: Šimun Budinić: Kratko uputstvo za učenje srpskih slova i ilirskog jezika - 1597.


Kao bitan ukazatelj srpskog karaktera jezuitske prozelitizmene leksiko- i gramatikografije sigurno je Srpska gramatika Jurja Križanića, (imenom: Grammatichno izkazanye ob russkom yaziku) jezuitskog misionara iz Obrha kod Ozlja i sibirskog zatočnika, u kojoj se, pored tumačenja na ruskom, beloruskom i poljskom, nalazi i tumačenje na hrvatskom jeziku, čime je ovaj jezuitski misonar jasno ukazao na to šta je kongregacija smatrala hrvatskim jezikom, a sa čim je izjednačavala ilirski jezik.

Iz Šafarikove Istorije srpske književnosti:

I tako dalje:
- Jozo Voltiđi (Istranin) pravi rečnik ilirskog i kao ilire navodi Stratimirovića & Co.

- Marijan Lanosović piše gramatiku ilirskog jezika po nalogu ilirske (=srpske) dvorske kancelarije

- Joakim Stulli piše Rečosložje ilirskog jezika po nalogu Cara i ilirske (=srpske) dvorske kancelarije

- Juraj Križanić ("Srbijanin") piše rečnik srpski sa osvrtom na hrvatski

- Reljković (Reljin potomak) piše Slavonsku i nimačku gramatiku, a njegovi stari su srpski štili i pisali

- Andrija Torkvat Brlić (Brođanin) piše u ilirskoj gramatici "Srbi staroslovensko e na tri načina izgovaraju, kao je, kao e i kao i"



I, kao vrhunska kurioznost vezana za Jurka Augustina Križanića jeste činjenica da je on rodonačelnik moderne srpske nacionalne ideologije o Srbima triju vera, budući da se kao katolik u davnom 17. veku smatrao "Srbljaninom":

Ivan Ivanić: Istorijsko-etnografska rasprava: Bunjevci i Šokci; Treće izdanje sa 30 slika. Beograd, 1899.

http://kovceg.tripod.com/1899_Ivanic/1899_Ivanic_Bunjevci_i_Sokci.htm

I čuveni slavenofil XVII. veka Juraj Križanić „Srbljanin" jeste naše gore list. On je kao ruski književnik radio na slovenskoj ideji u Rusiji i perom i reči. Iz njegova grla zahorio se poklič o slovenskoj uzajamnosti, on je bio prvi propovednik panslavizma. On se istakao i kao filolog, i kao teolog, a još više kao istorik i politik. I ako je bio katolik iz Trojednice, ponosito se nazivao „Srbljaninom." [O njemu je Dr. Mih. Vujić pisao raspravu sa natpisom „Križanićeva politika." Beograd, 1895. godine.]

Anastazija Horvat: Bartol Kasic, INSTITUTIONES LINGUAE ILLIRICAE libri duo, Rim 1604. (lnstitut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2002.)

'Stoga opet i opet molim one koji su u ovom jeziku vještiji da učine ono što je meni onemogućila kratkoća vremena...' (Kašić, str. 185).

A da mnogo toga što je napisao u 'Osnovama' ne provodi u svome kasnijem stvaralaštvu, pokazala je Darija Gabrić-Bagarić u jednome od poglavlja pogovora, 'Jezik književnih djela', u kojemu analizira jezik Kašićevih kasnijih radova (originala te prijevoda i preradaba) u odnosu na 'Osnove', s posebnim osvrtom na štokavsko-čakavsku opreku.

Činjenica je da i u 'Osnovama' ima mnogo primjera štokavske stilizacije (ča i što, bil i bio), a poznato je da se u nastavku svoga spisateljskoga rada Kašić potpuno opredijelio za štokavstinu, tj. 'bosanski jezik' kojim je i napisan 'Ritual rimski' (1640.).


Bibliotheca scriptorum Societatis Jesu, Nathaniel Southwell, 1676, str. 105

"Bartolomaeus Cassiius, natione Dalmata"

http://books.google.rs/books?id=Dt0_AAAAcAAJ&pg=PA105

 

[Mrkalj]

https://books.google.rs/books?id=13...ges&cad=2#v=onepage&q=Zarcalo dvhovno&f=false

Evo malo friško digitalizovanog Vartolomeja Kašića Bogdaničića, da razgali srpsku dušu.

Title	Zarçalo dvhovno od pocetka, i sfarhe xivota coviecanskoga Razdieglieno, i razreyeno u Petnaes Razgovora, à ù stoo, i pedeset dubbia, alliti Sumgna poglavitieh. Vcignenieh meyu Mesctrom, i gnegoviem Vcenijkom
Author	Mauro Orbini
Published	1614
Original from	National Library of the Czech Republic
Digitized	25 Apr 2016

Uzmnožitomu i plemenitomu gospodinu Radi Sladojeviću,
Pridrago pozdravljenje.

Kada primih gospos. tvoju knjigu, videći tvoju volju, i želju veliku od pomoći, i koristi svega našega naroda slovinskoga, veoma sam se obeselio. Jere mi se ono jest zgodilo, što sam od vele vrjemena želio; je da bi Gosp. Bog nadahnuo kogagod plemenita, i moguća krstjanina za duhovnu pomoć od mnozijeh duša, koje ginu, ne imajući ni Svetoga pisma za svoje utišenje (utehu, prim. Mrkalj), ni od druge koje vrste pismo ispisano od koga godire razumna naučitelja bogoslovca.

Istom se nahode mnoge knjige od svjetovnijeh popivkinja (pesama, prim. Mrkalj), pjesni ispraznijeh, komedija bludnijeh, i libara malo vrijednijeh od ljubavi telesne, i zemaljske. A od ljubavi duhovne Božje, i nebeske jedva u našemu jeziku nahodimo libro, koje nas pismom svojijem užeže u srcu, da se obratimo k našemu Stvoritelju Bogu, neka ga, poznavši njegovo prislavno, prilipo, i pridobro veličanstvo od ljubavi, njega požudimo voljom, obljubimo dušom, a srcem zagrlimo, kako smo držani.

Kojimi dakle riječma mogu ja Gosp. tvo: zahvaliti na ovomu veselju momu, koje mi se jest uzmnožilo pridragom tvojom knjigom, budući mi se zajedno s njom očitovalo pričisto ovo Zrcalo duhovno, koje će biti mnozijem dušam bogoljubnijem veoma korisno? Ako bih ja sam zahvalio, bila bi moja odveć malena hvala; bolje će biti, da, zahvalivši Bogu darovniku od dobra svakoga, Tvomu Gosp. tolikrat zahvale, kolikrat pročtivši ga, u srcu svomu duhovno naslađenje oćute, od svete vjere prosvetljenje, pokripljenje od ufanja, i od Božje ljubavi uzmnoženje.

Koliko paka za ugoditi molbam tvojijem, da ga činim na svjetlost dati, nastojati ću, kako i nastojim s velicim trudom, imajući brime priveliko na mojijeh plećijeh od posala druzijeh; ništar ne manje usilovati ću se na slavu Božju, i za razgovor od mnozijeh, koji će razgledati u ovomu Zrcalu sami sebe, i pobolšati, videći gnjusobe kojegodire na obrazu od duše svoje.

Naredio sam da se utišti po onomu Nauku, kojim se ima, naški naredno pisati, i čtiti; jere mi je mučno vazda bilo, da svi plemeniti narodi od Europe naredno, od svoga jezika razgovore, i pisma po Nauku pišu; a našinci nehajući se od Nauka, ali ženskim načinom pišući pogrđuju slavni slovinski jezik, ali svak sebi izmišlja slova, nauk, i pismo: i tako se nahodi, toliko načina od pisanja, koliko se nahodi libara, i knjiga napisanijeh. Neka svak znade, kako ima naški slovinski pisati, i neka svak može lasno po nauku pročtiti, što druzi budu upisali, naredio sam, da se na svrhi od ovoga libarca priloži, i stavi u kratko pokupljeni Nauk, koji sam ja nikoliko godišta prije bio naredio u mojoj Gramatici. Ako ne bude ugodan ovi Nauk komugodir aristarku, on će moći slobodno ali iznova napisati drugi, ali će se bezredno u pismu smetati, ali će čovjek po načinu žanskomu s malom časti, naredno pismo svoje pogrditi.

Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s našimi srpskimi slovi, i da ga ja nijesam pokupio, nego s velicim razlogom; imajući naš jezik potrebu od veće slova, neg latinski, ali italijanski. Jošter vidio sam ja slova Ebreja, grčka, španjulska, i ina, tako sam u njih zamirio, i upamtio, što jest bilo potrebno našemu jeziku. Scinim, da će biti korisno pismo ovako, i lasno za čtiti se.

A ono, što me u početku hvališ od otvorenoga stijega, ne pristoji se toliko meni ona hvala, koliko mnogo poštovanomu gospodinu Dum Šimunu Ivana Matkovića, koji jest slavno uzvišio suprot poluvjenikom pravu vjeru krstjansku. Ne ostaje mi drugo za sada, nego moliti Gosp. tvo: da mi zapoviješ, ako sam vrijedan poslužiti tebi, i tvojijem u komugod drugomu poslu tvomu. Nastoj zdravo, veselo i u milosti Božjoj živiti.

Iz Rima na. 20. novembra 1613.
T: G. V. sluga u Isukrstu

Bartolomeo Kašić Bogdaničić
od Reda Družbe Jesusove.

Transliterisao Mrkalj

 

[Urvan Hroboatos]

Šta je bilo, bijedniče?

Za Kašića slovinski je bosanski je srpski, a čakavski mu je dalmatinski, dok su mu Hrvati kajkavci.

Marin Temperica: “Bosna pak među ostalim narodima koji se služe srpskim jezikom, upotrebljava čišći i elegantniji način govora."

Kašić u predgovoru svoje Gramatike iz 1604. jasno kaže da je on kao izabrani iz družbe Isusovaca od Kongregacije za propagandu vere ("onih kojima se suprotstavljati ne priliči") prvo morao "da se potrudi da nauči jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva", a sve zbog "drugih naroda, gotovo susjeda, (koji) bivaju zanemarivani, i to onih koji ime kršćanske i praočinske vjere poznaju, ali zbog nepoznavanja stvari koje trebaju znati i činiti otpadaju od dostojanstva i slave svojih predaka." Zbog njih je Bartolomeo Kašić "pokušao pravila ovoga jezika… skupiti i određenim i razumljivim načinom prikazati, kako bi što lakše i brže dospjela do onoga komu su namijenjena; a to su oni koji su željni ovaj jezik naučiti." Odnosno, kako Barol kaže: "neki izabrani iz naše družbe (koji se) trebaju potruditi oko studija da temeljito nauče ovaj jezik", a sve to jer je "zbog dugotrajna i bijedna položaja u suodnosu s neprijateljima katoličke vjere" "jasno u kakvu se položaju kod Ilira u ovo vrijeme nalazi kršćanska stvar. (Citirano prema prevodu von Erdmann-Pandžić)

Kašić je, kako sam priznaje, u predgovoru svoje gramatike, morao prionuti na težak posao savladavanja srpskog jezika, jezika čiju je gramatiku imao da sastavi po naredbi jezuitskog generala Akvavive, a po preporuci Marina Temperice. Iz doba njegove pripreme za pisanje gramatike ostao je njegov rukopisni rečnik sa 3800 odrednica koji je Kašić sačinio za sopstvene potrebe.

Prema navodima profesora Petra Kolendića iz Dubrovnika, Kašić se lično poznavao sa Mavrom Orbinom pa je u Rimu 1614. štampao Orbinovo "Zrcalo duhovno". "Zrcalu" je dodao i jedan svoj omanji rad – Nauk za dobro pisati slovinski i lasno čitati ovo libarce u kome, ponesen širinom i presekom štokavskog (ilirskog) govora, kaže:
Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s našimi serbskimi slovi i da ga ja nijesam pokupio, nego s velicim razlogom, imajući naš jezik potrebu od veće slova nego latinski ali talijanski.
Navodimo reči dr Miloša Kovačevića: "Prevođenje Hrvata u srpski jezik ne počinje, sa ilirskim pokretom. To je završna faza, faza prihvatanja srpskoga jezika za hrvatski. Još krajem 16. i početkom 17. vijeka „prevođenje Hrvata u srpski jezik inicirala je Kongregacija za propagandu vjere u Rimu. (...) U arhivu Kongregacije za propagandu vjere u Rimu čuva se memorandum o prevodu Novoga zavjeta na slovenski jezik, u kome se, pored ostalog, kaže da Srbi imaju dijalekt od svih Južnih Slovena najbolji". [Svetozar Borak. Srbi katolici, SD „Dr Jovan Rašković", Novi Sad i SD „Zora", Beograd, 1998, 86. ] Za prevod Novog zavjeta određen je Bartol Kašić, koji je najbolje znao „ilirski jezik". Kašić je 1604. godine napisao prvu „ilirsku gramatiku": Institutionum linguae Illyricae libri duo. Za tu Kašićevu gramatiku Vatroslav Jagić će 1884. godine reći: „To je gramatika narodnog srpskog jezika, srednjeg između štokavizma i čakavizma... Već 1636. godine u Zagrebu prihvataju taj jezik, koji su nazvali najprije ilirski, a zatim i hrvatski. Ali u suštini to nije ništa drugo nego srpski narodni jezik." [V. Jagić, Predavanja iz 1884/85. godine: Отношение славянских наречий к церковнославянскому язику, deo: Сербский язик sa posebnom paginacijom, str. 17] Ljudevit Gaj je sa ilirskim pokretom bio, dakle, samo završna karika u realizaciji ideje rimske Kongregacije za provođenje vjere. Trebalo je uzimanjem srpskoga jezika i teritorijalno i brojno proširiti Hrvate na račun Srba i srpskoga jezika."

Ovaj osvrt završićemo rečima dr Milana Rešetara: Prvobitno je čakavski govoreno ne samo na celom području Stare Hrvatske (Severna Dalmacija, Hrvatsko Primorje, Zapadna Bosna, Istočna Istra sa Kvarnerskim ostrvima), već i u još nekim pograničnim predelima, koji delom tek docnije (verovatno u XI veku) dospeše pod hrvatsku vlast (Srednja Dalmacija, sliv Kupe), ili čak nikad ne dođoše pod hrvatsku vlast (Pelješac, Korčula, Lastovo, verovatno i jedan deo Zapadne Istre). Pošto se u Staroj Hrvatskoj govorilo isključivo čakavski, pošto su stanovnici Stare Hrvatske sačinjavali masu čakavaca, i što se u prvim istorijskim vekovima hrvatsko ime pojavljuje samo u čakavskim predelima i jezičnim spomenicima, to je potpuno opravdano, zajedno sa Miklošičem, uzeti, da je hrvatski istovetan sa čakavskim, i obrnuto. I pošto je, s druge strane, dokazano svim starijim jezičnim spomenicima da se u svim oblastima koje su kraće ili duže vreme bile delovi srpske države samo štokavski govorilo (Stara Srbija, Srbija, Crna Gora, Zeta, Hercegovina, Južna Dalmacija, Istočna i Južna Bosna, Srem), i da se u ovim oblastima srpsko ime upotrebljavalo za narod i za jezik, često čak i u vreme kad nije postojala državna pripadnost Srbiji – onda se opet mora dati pravo onome ko sa Miklošičem izjavljuje da su štokavski i srpski pojmovi koji se poklapaju.


Ako saberemo i oduzmemo, Bartolomeo Kašić nikada svoj jezik nije nazvao hrvatskim, dok pismo na kojem bi se njegov Nauk za dobro pisati slovinski bolje pisao naziva "našimi serbskimi slovi". Štaviše, ovaj Dalmatinac kaže da je za potrebe pisanja svoje gramatike morao "da se potrudi da nauči jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva". Da je to bio dalmatinski jezik, kako je Kašić nazivao svoj jezik, Kašić ne bi morao da ga uči.


Poslije Tridentskog koncila, o kome smo ranije govorili, u Rimu se raspravljalo o jeziku kojim se štampaju crkvene knjige i upućuju na našu obalu sa ciljem postizanja što boljih efekata crkvene propagande. Zaključeno je da niko nije pozvaniji da iznese svoje mišljenje o jeziku od učenih sveštenika porijeklom iz naših krajeva koji su imali prilike da prokrstare cijela ova područja. Već 1582. godine Dubrovčanin Marin Temperica, koji je kao trgovac obišao cijeli Balkan pa se potom zaredio kao isusovac, predao je isusovačkom generalu Klaudiju Akvavivi veoma zanimljivu spomenicu o jedinstvenom jeziku koji se govori na čitavom Balkanu. On je takođe je isticao potrebu izrade riječnika i gramatike tog jedinstvenog jezika, vjerovatno misleći na jezik južnoslovenskih naroda ovih područja. Ova gramatika i riječnik su trebali da posluže budućim misionarima.

Godine 591. god naštampa Angelo Roccha delo »Bibliotheca Apostolica Vaticana«, u kom kaže (citirano prema: Petar M. Kolendić, Srđ, III.1904. str 663.):

»A Bosanci između ostalijeh plemena, koja govore srpskijem jezikom obično upotrebljavaju čistiji i odabraniji način govora, kojem se po eleganciji i lepoti govora Srbija približava, kako sam čuo od Isusovca iz Cavtata Marina Temperice, koji taj jezik vrlo dobro zna.«

»Bosina vero inter ceteras Gentes Seruianam linguam adhibentes, puriori et elegantiori loquendi forma vti solet [ad quam elegantiam et loquedi venustatem Seruia non parum accedit], sicut a Marino Temperizza Epidaurio a Societate Jesu hanc linguam optime callente accepi.«

Najzad 1599. godine Akvaviva izdaje nalog Bartolu Kašiću (1575-1650), isusovcu i kasnije značajnom piscu, da za potrebe pitomaca Ilirske akademije u Rimu (Accademia lingue illyricae) koja je bila neka vrsta seminara u jezuitskom kolegijumu, napiše gramatiku tog jezika, držeći se najrašerijenijeg narodnog govora. Tako je 1604. godine u Rimu nastalo djelo Kašića Instituciones linguae illyricae, kao prva štokavska gramatika, sa elementima čakavštine (jer je on rođeni čakavac sa ostrva Paga). Štokavski elementi su već u to vrijeme bili dominantni u Dubrovačkom jeziku, kao i u Boki Kotorskoj, a postali su dominantni i u cijelom daljem književnom radu samog autora ove gramatike Bartola Kašića.

Bartol Kašić:

Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s našimi serbskimi slovi i da ga ja nijesam pokupio, nego s velicim razlogom, imajući naš jezik potrebu od veće slova nego latinski ali talijanski.

Kašić takođe kaže: „Srbi imaju dijalekt od svih Južnih Slovena najbolji!"

Navodimo reči dr Miloša Kovačevića:


Prevođenje Hrvata u srpski jezik ne počinje, sa ilirskim pokretom. To je završna faza, faza prihvatanja srpskoga jezika za hrvatski. Još krajem 16. i početkom 17. vijeka „prevođenje Hrvata u srpski jezik inicirala je Kongregacija za propagandu vjere u Rimu. (...) U arhivu Kongregacije za propagandu vjere u Rimu čuva se memorandum o prevodu Novoga zavjeta na slovenski jezik, u kome se, pored ostalog, kaže da Srbi imaju dijalekt od svih Južnih Slovena najbolji". [Svetozar Borak. Srbi katolici, SD „Dr Jovan Rašković", Novi Sad i SD „Zora", Beograd, 1998, 86. ] Za prevod Novog zavjeta određen je Bartol Kašić, koji je najbolje znao „ilirski jezik". Kašić je 1604. godine napisao prvu „ilirsku gramatiku": Institutionum linguae Illyricae libri duo. Za tu Kašićevu gramatiku Vatroslav Jagić će 1884. godine reći: „To je gramatika narodnog srpskog jezika, srednjeg između štokavizma i čakavizma... Već 1636. godine u Zagrebu prihvataju taj jezik, koji su nazvali najprije ilirski, a zatim i hrvatski. Ali u suštini to nije ništa drugo nego srpski narodni jezik." [V. Jagić, Predavanja iz 1884/85. godine: Отношение славянских наречий к церковнославянскому язику, deo: Сербский язик sa posebnom paginacijom, str. 17] Ljudevit Gaj je sa ilirskim pokretom bio, dakle, samo završna karika u realizaciji ideje rimske Kongregacije za provođenje vjere. Trebalo je uzimanjem srpskoga jezika i teritorijalno i brojno proširiti Hrvate na račun Srba i srpskoga jezika.

Further reading: http://kovceg.tripod.com/kasiceva_misija.htm

A kao kuriozitet, Kašić nikada (slovima N-I-K-A-D-A) jezik na kojem piše i o kojem piše nije nazvao hrvatskim, ali jednom je u Autobiografiji pomenuo hrvatski. Navodi da su mu se dok je radio kao ispovednik u Rimu, osim na ilirskom ili dalmatinskom, obraćali čak i na hrvatskom, karniolskom i bugarskom. Prema van Antwerp Fine-u (2005) pod hrvatskim je Kašić smatrao kajkavštinu! Takođe, Kašić u autobiografiji piše da su ga dok je bio na misiji u Beogradu (današnjoj srpskoj prestonici) u potpunosti razumeli i muškarci i žene (!). Ako tome dodamo ovo što reče u predavanjima Vatro Jagić za Kašićevu gramatiku, „To je gramatika narodnog srpskog jezika, srednjeg između štokavizma i čakavizma". Ako dodamo i činjenicu da je preferirao srpska slova "Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s našimi serbskimi slovi" onda Kašića mirne duše možemo nazvati pionirskim pregaocem srpskog narodnog jezika, dok bismo se morali zastideti kada bismo ga hteli nazvati ocem hrvatskog jezika.

Takođe imam pri ruci citat (Hrvata) Šimuna Budinića (Simeon Bodineo) iz Zadra koji jako interesantno formuliše naslov dela:

Prevod: Šimun Budinić: Kratko uputstvo za učenje srpskih slova i ilirskog jezika - 1597.


Kao bitan ukazatelj srpskog karaktera jezuitske prozelitizmene leksiko- i gramatikografije sigurno je Srpska gramatika Jurja Križanića, (imenom: Grammatichno izkazanye ob russkom yaziku) jezuitskog misionara iz Obrha kod Ozlja i sibirskog zatočnika, u kojoj se, pored tumačenja na ruskom, beloruskom i poljskom, nalazi i tumačenje na hrvatskom jeziku, čime je ovaj jezuitski misonar jasno ukazao na to šta je kongregacija smatrala hrvatskim jezikom, a sa čim je izjednačavala ilirski jezik.

Iz Šafarikove Istorije srpske književnosti:

I tako dalje:
- Jozo Voltiđi (Istranin) pravi rečnik ilirskog i kao ilire navodi Stratimirovića & Co.

- Marijan Lanosović piše gramatiku ilirskog jezika po nalogu ilirske (=srpske) dvorske kancelarije

- Joakim Stulli piše Rečosložje ilirskog jezika po nalogu Cara i ilirske (=srpske) dvorske kancelarije

- Juraj Križanić ("Srbijanin") piše rečnik srpski sa osvrtom na hrvatski

- Reljković (Reljin potomak) piše Slavonsku i nimačku gramatiku, a njegovi stari su srpski štili i pisali

- Andrija Torkvat Brlić (Brođanin) piše u ilirskoj gramatici "Srbi staroslovensko e na tri načina izgovaraju, kao je, kao e i kao i"



I, kao vrhunska kurioznost vezana za Jurka Augustina Križanića jeste činjenica da je on rodonačelnik moderne srpske nacionalne ideologije o Srbima triju vera, budući da se kao katolik u davnom 17. veku smatrao "Srbljaninom":

Ivan Ivanić: Istorijsko-etnografska rasprava: Bunjevci i Šokci; Treće izdanje sa 30 slika. Beograd, 1899.

http://kovceg.tripod.com/1899_Ivanic/1899_Ivanic_Bunjevci_i_Sokci.htm

I čuveni slavenofil XVII. veka Juraj Križanić „Srbljanin" jeste naše gore list. On je kao ruski književnik radio na slovenskoj ideji u Rusiji i perom i reči. Iz njegova grla zahorio se poklič o slovenskoj uzajamnosti, on je bio prvi propovednik panslavizma. On se istakao i kao filolog, i kao teolog, a još više kao istorik i politik. I ako je bio katolik iz Trojednice, ponosito se nazivao „Srbljaninom." [O njemu je Dr. Mih. Vujić pisao raspravu sa natpisom „Križanićeva politika." Beograd, 1895. godine.]

Anastazija Horvat: Bartol Kasic, INSTITUTIONES LINGUAE ILLIRICAE libri duo, Rim 1604. (lnstitut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2002.)

'Stoga opet i opet molim one koji su u ovom jeziku vještiji da učine ono što je meni onemogućila kratkoća vremena...' (Kašić, str. 185).

A da mnogo toga što je napisao u 'Osnovama' ne provodi u svome kasnijem stvaralaštvu, pokazala je Darija Gabrić-Bagarić u jednome od poglavlja pogovora, 'Jezik književnih djela', u kojemu analizira jezik Kašićevih kasnijih radova (originala te prijevoda i preradaba) u odnosu na 'Osnove', s posebnim osvrtom na štokavsko-čakavsku opreku.

Činjenica je da i u 'Osnovama' ima mnogo primjera štokavske stilizacije (ča i što, bil i bio), a poznato je da se u nastavku svoga spisateljskoga rada Kašić potpuno opredijelio za štokavstinu, tj. 'bosanski jezik' kojim je i napisan 'Ritual rimski' (1640.).


Bibliotheca scriptorum Societatis Jesu, Nathaniel Southwell, 1676, str. 105

"Bartolomaeus Cassiius, natione Dalmata"

http://books.google.rs/books?id=Dt0_AAAAcAAJ&pg=PA105

Na ove tvoje sprdnje je odgovoreno n puta, i svakomu razumnomu bi uslike iz Mikalje, Kašića, Stullija....bile dovoljne.

To što pričaš stalno iste bajke koje nitko ne šljivi, pa ni u srpskoj javnosti tko nije podpuno prolupao- to nema veze.

Možeš slobodno ustrajati u tom da se Mars vrti oko zemlje, koga briga za tvoje fantazije....

 

[Mej bregami]

Srbi još uvijek zavidni na asimilacijski potencijal Hrvata.
281 strana, dok je slična tema za Srbe krepala nakon, ne znam više, tipa tri strane.

 

[Mej bregami]

https://books.google.rs/books?id=13...ges&cad=2#v=onepage&q=Zarcalo dvhovno&f=false

Evo malo friško digitalizovanog Vartolomeja Kašića Bogdaničića, da razgali srpsku dušu.

Title	Zarçalo dvhovno od pocetka, i sfarhe xivota coviecanskoga Razdieglieno, i razreyeno u Petnaes Razgovora, à ù stoo, i pedeset dubbia, alliti Sumgna poglavitieh. Vcignenieh meyu Mesctrom, i gnegoviem Vcenijkom
Author	Mauro Orbini
Published	1614
Original from	National Library of the Czech Republic
Digitized	25 Apr 2016

Uzmnožitomu i plemenitomu gospodinu Radi Sladojeviću,
Pridrago pozdravljenje.

Kada primih gospos. tvoju knjigu, videći tvoju volju, i želju veliku od pomoći, i koristi svega našega naroda slovinskoga, veoma sam se obeselio. Jere mi se ono jest zgodilo, što sam od vele vrjemena želio; je da bi Gosp. Bog nadahnuo kogagod plemenita, i moguća krstjanina za duhovnu pomoć od mnozijeh duša, koje ginu, ne imajući ni Svetoga pisma za svoje utišenje (utehu, prim. Mrkalj), ni od druge koje vrste pismo ispisano od koga godire razumna naučitelja bogoslovca.

Istom se nahode mnoge knjige od svjetovnijeh popivkinja (pesama, prim. Mrkalj), pjesni ispraznijeh, komedija bludnijeh, i libara malo vrijednijeh od ljubavi telesne, i zemaljske. A od ljubavi duhovne Božje, i nebeske jedva u našemu jeziku nahodimo libro, koje nas pismom svojijem užeže u srcu, da se obratimo k našemu Stvoritelju Bogu, neka ga, poznavši njegovo prislavno, prilipo, i pridobro veličanstvo od ljubavi, njega požudimo voljom, obljubimo dušom, a srcem zagrlimo, kako smo držani.

Kojimi dakle riječma mogu ja Gosp. tvo: zahvaliti na ovomu veselju momu, koje mi se jest uzmnožilo pridragom tvojom knjigom, budući mi se zajedno s njom očitovalo pričisto ovo Zrcalo duhovno, koje će biti mnozijem dušam bogoljubnijem veoma korisno? Ako bih ja sam zahvalio, bila bi moja odveć malena hvala; bolje će biti, da, zahvalivši Bogu darovniku od dobra svakoga, Tvomu Gosp. tolikrat zahvale, kolikrat pročtivši ga, u srcu svomu duhovno naslađenje oćute, od svete vjere prosvetljenje, pokripljenje od ufanja, i od Božje ljubavi uzmnoženje.

Koliko paka za ugoditi molbam tvojijem, da ga činim na svjetlost dati, nastojati ću, kako i nastojim s velicim trudom, imajući brime priveliko na mojijeh plećijeh od posala druzijeh; ništar ne manje usilovati ću se na slavu Božju, i za razgovor od mnozijeh, koji će razgledati u ovomu Zrcalu sami sebe, i pobolšati, videći gnjusobe kojegodire na obrazu od duše svoje.

Naredio sam da se utišti po onomu Nauku, kojim se ima, naški naredno pisati, i čtiti; jere mi je mučno vazda bilo, da svi plemeniti narodi od Europe naredno, od svoga jezika razgovore, i pisma po Nauku pišu; a našinci nehajući se od Nauka, ali ženskim načinom pišući pogrđuju slavni slovinski jezik, ali svak sebi izmišlja slova, nauk, i pismo: i tako se nahodi, toliko načina od pisanja, koliko se nahodi libara, i knjiga napisanijeh. Neka svak znade, kako ima naški slovinski pisati, i neka svak može lasno po nauku pročtiti, što druzi budu upisali, naredio sam, da se na svrhi od ovoga libarca priloži, i stavi u kratko pokupljeni Nauk, koji sam ja nikoliko godišta prije bio naredio u mojoj Gramatici. Ako ne bude ugodan ovi Nauk komugodir aristarku, on će moći slobodno ali iznova napisati drugi, ali će se bezredno u pismu smetati, ali će čovjek po načinu žanskomu s malom časti, naredno pismo svoje pogrditi.

Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s našimi srpskimi slovi, i da ga ja nijesam pokupio, nego s velicim razlogom; imajući naš jezik potrebu od veće slova, neg latinski, ali italijanski. Jošter vidio sam ja slova Ebreja, grčka, španjulska, i ina, tako sam u njih zamirio, i upamtio, što jest bilo potrebno našemu jeziku. Scinim, da će biti korisno pismo ovako, i lasno za čtiti se.

A ono, što me u početku hvališ od otvorenoga stijega, ne pristoji se toliko meni ona hvala, koliko mnogo poštovanomu gospodinu Dum Šimunu Ivana Matkovića, koji jest slavno uzvišio suprot poluvjenikom pravu vjeru krstjansku. Ne ostaje mi drugo za sada, nego moliti Gosp. tvo: da mi zapoviješ, ako sam vrijedan poslužiti tebi, i tvojijem u komugod drugomu poslu tvomu. Nastoj zdravo, veselo i u milosti Božjoj živiti.

Iz Rima na. 20. novembra 1613.
T: G. V. sluga u Isukrstu

Bartolomeo Kašić Bogdaničić
od Reda Družbe Jesusove.

Transliterisao Mrkalj

Svi su Srbi, samo odbijaju tako se izjašnjavati.
-V. S. Karadžić

 

[Mrkalj]

Srbi još uvijek zavidni na asimilacijski potencijal Hrvata.
281 strana, dok je slična tema za Srbe krepala nakon, ne znam više, tipa tri strane.

Jeste, eno nas na hrvatskim forumima, ne možemo da sjašemo od zavisti.

 

[veliki krang]

Dobro je što je ovaj kržljavi čoban banovan, makar nekoliko dana da mogu da uđem na neku temu i ne vidim čitavu stranu njegovih postova, koji se sastoje od kopiranja svega što mu se nalazi u računaru...

 

[Дундурије]

Radovan Ivanišević, deda proslavljenog hrvatskog tenisera Gorana Ivaniševića (47), koji je nedavno bio trener Novaka Đokovića na Vimbldonu, bio je četnički kapetan prve klase i načelnik štaba u Splitu za vreme Drugog svetskog rata, ekskluzivno otkriva Kurir!





Ovo dokazuje i pismo koje je Ivanišević stariji poslao generalu Dragoljubu Draži Mihailoviću 23. oktobra 1942. godine, po nalogu čuvenog četničkog vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, tada komandanta oblasti Dalmacije, Like, Korduna i Primorja.

goran ivaniševićfoto: Profimedia
Za kralja i otadžbinu


- Moj komandant, vojvoda Trifunović Birčanin, čije se zdravlje iznenada pogoršalo do te mere da se svakog trenutka može očekivati i ono najgore, u nemogućnosti da Vas obavesti o jednom važnom događaju koji se odigrao u toku 22. ovog meseca, naredio mi je da ja to učinim. Komandant ovdašnjeg 18. italijanskog armijskog korpusa general Spigo zamolio je vojvodu da ga poseti kako bi izgladili nastale incidente. Vojvoda, mada teško bolestan, odlazi na razgovor - piše Ivanišević, koji je bio i lično prisutan na sastanku Birčanina i Spiga, i dodaje:

draža mihailovićfoto: Printscreen
- Komandant je bio doneo čvrstu odluku da im otvoreno i u lice kaže sve šta misli, što je i učinio. Uzdržavao se ipak da prekine dosadašnju kolaboraciju pre nego što Vi to naredite, a da bi dobio na vremenu dok čeka Vaš odgovor, on je prividno i privremeno likvidirao zategnute odnose. Ležeći, slabim glasom, rekao mi je: „Obavestite, gospodine, ministra o sastanku i zamolite ga da mi objasni da li da prekinem ili nastavim kolaboraciju“ - navodi se u Ivaniševićevom izveštaju Draži koja se završava rečima: „S verom u Boga, za kralja i otadžbinu“. Pismo je pisao iz Splita, u kome je rođen i Goran Ivanišević.

istoričar kosta nikolićfoto: Beta/Nenad Petrović
Legendarni komandant

Istoričar i vrsni poznavalac Jugoslovenske vojske u otadžbini Kosta Nikolić podseća da je Draža Mihailović 11. januara 1942. proglašen ministrom vojnim u vladi Jugoslavije u emigraciji, pa da je samim tim ovo pismo upućeno upravo Draži.

- Split je tada bio u italijanskim rukama i nije bio u sastavu ustaške NDH, u tom gradu je bila izrazito jugoslovenska priča. Legendarni četnički komandant Ilija Birčanin sklonio se u Split, gde je napravio organizaciju koja je bila uključena u pokret Draže Mihailovića, bila je to jedna antifašistička koalicija. Cilj te organizacije je bio da se iskoristi otvoreno neprijateljstvo Italije prema službenom Zagrebu. Birčanin je oko sebe okupio Jugoslovene, patriote, tu je bilo najviše Srba, ali je bilo i Hrvata. Oni su bili u sastavu Jugoslovenske vojske u otadžbini, a centar tog starog jugoslovenstva bio je upravo Split - kaže Nikolić i dodaje da se Birčanin razboleo i 3. februara 1943. preminuo upravo u Splitu.

Goran Ivanišević do zaključenja ovog broja nije odgovarao na pozive i poruke novinara Kurira na broj poznat redakciji.


Kurir.rs/Jelena PronićPogledajte prilog 577238

 

[banebeograd]

vazda je bilo
"poturica gori od turcina"

 

[veliki krang]

vazda je bilo
"poturica gori od turcina"

Ipak, mora mu se priznati da je ostao dosledan hrvatskom principu ljigavosti, pa se kači i za onog kojeg mrzi, samo kada mu to donosi korist. Tako je sa Teslom, Đokovićem, klečanjem pred srpskim kraljem... Zato treba poštovati nakaze poput Olivera Papeta Dragojevića, jesu đubrad, ali su ostale đubrad do kraja.

 

[Mej bregami]

Jeste, eno nas na hrvatskim forumima, ne možemo da sjašemo od zavisti.

O tek vaš ima na hrvatskim forumima.

 

[JustinCase]

O tek vaš ima na hrvatskim forumima.

Neuporedivo vas je više ovdje nego nas na Forumu.hr. Molim lijepo.

 

[Mej bregami]

Neuporedivo vas je više ovdje nego nas na Forumu.hr. Molim lijepo.

Ne bih rekao, kad znam koliko je tamo forumaša iz Srbije i BiH.

 

[Mrkalj]

VLADIMIR KOCSIS - ZEC
< mađ. kocsis 'kočijaš'
Mađarski Rom iz Međimurja

 

[Mrkalj]

 

[Mrkalj]

Vojo Šiljak

Novinar i TV voditelj srpske nacionalnosti.

Vojo Šiljak (Bjelovar, 27. rujna 1941.), hrvatski novinar, radijski i televizijski voditelj.

Vojo Šiljak
Supruga	Đurđa Šiljak

Sadržaj

• 

Životopis
Počeci
Rodio se u Bjelovaru 1941. godine. Djetinjstvo je proveo u Bolču.

Ruševine crkve Sv. arhangela Mihajla i Gavrila u selu Bolč

Pohađao je gimnaziju u Bjelovaru. Glumio je u bjelovarskom kazalištu koje je vodio Eduard Špoljar. Trenirao je rukomet i odbojku (bio je kapetan odbojkaške ekipe). Za vrijeme studija bio je član KUD-a „Ivan Goran Kovačić”, gdje se amaterski bavio glumom. Na nagovor prijatelja Fabijana Šovagovića i Svena Laste, prijavio se na audiciju za emisiju „Nedjeljom u sedam”, 1965. godine. Prošao je i započeo raditi na televiziji, a od 1969. godine i na radiju.



Novinarski i voditeljski rad
U novinarstvu je od 1963.[1], prvo kao suradnik, pa urednik Studentskog lista. Suradnik Radio Zagreba bio je od 1966. do 1968. Od 1968. do 1969. radio je u tjedniku za kulturu Telegram, a zatim opet na Radio Zagrebu do umirovljenja 2006. Imao je nadimak "Mike Bongiorno".[2]

Na Radiju Zagreb, Radiju Sljeme, odnosno Hrvatskom radiju vodio je mnoge popularne emisije: Taksi za Babilon, Zeleni megaherc, Crvena jabuka, Vikend program nedjeljom, Ulicama kružim ne bih li se sreo (koju je vodio do 2009., kada je Hrvatski radio zbog štednje otkazao suradnju umirovljenim novinarima, što je Šiljak prokomentirao: “Drago mi je što ću tako pridonijeti financijskoj stabilizaciji HRT-a. Zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača, kuna do kune - katedrala duha”[3]).

Na Televiziji Zagreb odnosno Hrvatskoj televiziji vodio je emisije: „Mali noćni razgovori”, „Kviz DO RE MI”, „Crno-bijelo u boji” i dr. „Mali noćni razgovori”, koje je vodio zajedno sa Zvonkom Zmazekom i Dobricom Silobrčićem,, bila je prvi talk-show na ovim prostorima.

Surađivao je i u Poletu, Plavom vjesniku, Vjesniku u srijedu, Bjelovarskom listu, Zovu i inim glasilima.

Obitelj
U braku je sa suprugom Đurđom.

Bibliografija

• Sve najbolje (1986.)
• Srcem uz radio (1992.)
• BradaVICa (2000.)
• MrVICa (2002.)
• ŠašaVICa (2003.)
• Izvori i uviri (2006.)
• ŠiljkoVICa (2009.)
• Ulicama lutam ne bih li se sreo (2011.)

Nagrade i priznanja

• Premio Ondas (Radio Barcelona)
• Više nagrada na Ohridskome radijskom festivalu
• Nagrada Marija Jurić Zagorka (HND)
• Nagrada "Ivan Šibl" za životno djelo (HRT 2000.)
• Nagrada "Otokar Keršovani" za životno djelo (HND 2007.)

Izvori

• Petar Požar, Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split: 2001.
• 
  
• Paripović J., Bjelovarski list, Bjelovar 11. rujna 1981., str. 9

http://www.hnd.hr/hr/najnovije/show/62708/

Radojka i Vojislav

Vojo 2019.


Foto: Renato Branđolica za HRT
Daniela Trbović ovaj tjedan u HRT-ovu zabavnom talk-showu “5.com s Danielom” u petak, 6. ožujka u 21:30 na svom Prvom programu (HRT-HTV1) ugošćuje jednu od naših najpoznatijih i najtiražnijih pjevačica Danijelu Martinović i legendu televizijskog i radijskog zanata Voju Šiljka – a koji je zbog toga odmah u prvoj minuti ovu emisiju, u svom poznatom duhovitom stilu, i nazvao “Dvije Danijele i jedan Šiljak”!

 

[JustinCase]

Davno je ovdje pisano za Ozanu Kotorsku no da sa druge teme prenesem ovdje izvor koji je postavio @RickRoss. Da se nađe.

Italijanski fratar Serafino Raci 1592. godine je u svom delu ''Život Ozane Kotorske'' zapisao da Ozana potiče od pripadnika carstva grčke sekte koji se zovu Rašani.
Inače Ozana Kotorska je iz Lješanske nahije.
https://books.google.rs/books?id=szJSAAAAcAAJ&printsec=frontcover&hl=sr#v=onepage&q&f=false


Ali tu su hrvatski znanstvenici to save the day!

 

[Ројалиста]

Ali tu su hrvatski znanstvenici to save the day!
Pogledajte prilog 747391

Подсети ме на чланак Monumentalna monografija: HNVCG objavljuje najstariju knjigu na tlu Crne Gore, iz 1166. godine.

Hrvatsko nacionalno vijeće prošle je godine objavilo Kotorski misal što uz ovaj Pontifikal hrvatskoj znanstvenoj javnosti donosi ukoričene doumente neprocjenjiva značaja kako za Hrvatske Boke, tako i za cjelokupnu hrvatsku i kulturu Crne Gore.

 

[psmaniac]

Davno je ovdje pisano za Ozanu Kotorsku no da sa druge teme prenesem ovdje izvor koji je postavio @RickRoss. Da se nađe.

Italijanski fratar Serafino Raci 1592. godine je u svom delu ''Život Ozane Kotorske'' zapisao da Ozana potiče od pripadnika carstva grčke sekte koji se zovu Rašani.
Inače Ozana Kotorska je iz Lješanske nahije.
https://books.google.rs/books?id=szJSAAAAcAAJ&printsec=frontcover&hl=sr#v=onepage&q&f=false
Pogledajte prilog 747390

Ali tu su hrvatski znanstvenici to save the day!
Pogledajte prilog 747391

И онда се исчуђавате неким форумашима који тврде да су управо тако настали данашњи Хрвати.
Наравно, већи део је похрваћен силом, неки су умрли јер нису хтели а има случајева кад су усташе
управо покрштене ипак побили. Е, онда дођемо овде да кењамо о документима, повељама, конвентама,
краљевима хрватским, ђаво је њихов краљ и дела његова чине.

 

[Mrkalj]

Majka Karlotte - Lotti, Austrijanka, otac Stjepan i Rajko Dujmić.

 

[Берекин]

Као да сам читао за овога и ону Бадрић да су Срби. Овај се мотао по нашим манастирима у ХР ваљда због проблема са дрогама? На хр википедији ништа о "подриетлу" поменутог двојца.

 

[Mrkalj]

Као да сам читао за овога и ону Бадрић да су Срби. Овај се мотао по нашим манастирима у ХР ваљда због проблема са дрогама? На хр википедији ништа о "подриетлу" поменутог двојца.

Majka Rajka Dujmića je Austrijanka otac je, iz Gorskog kotara, očigledno katolik - Dujmić (Stjepan Dujmić), pa je teško zaključiti da je otac Srbin. Otac je bio mnogo stariji od majke i umro je kada je Rajko imao 12 godina.

Mislim, nezamenljiv deo onog što valja na estradnom nebu u Hrvatskoj, kad su u pitanju pevači i glumci su - Srbi. Doris Dragović, Nina Badrić, Boris Novković, Arsen Dedić, Neda Ukraden, Đorđe Novković, Sestre Barudžija, Vlado Kalember, da glumce i ne počinjem.


Slobodan Momčilović Moka i Rajko

 

[JustinCase]

Još jedan nesumnjivo Hrvat.
https://www.medjugorje-info.com/hr/...-nije-mogao-podnijeti-nepravdu-turskih-kadija

О ИМЕНУ, ВЕРИ, ЕТНОСУ И ПОРЕКЛУ ХАРАМБАШЕ МИЈАТА ТОМИЋА
(из рада у објављивању)
Чувени дувањски харамбаша чете од 40 хајдука, који је устао против турскогa зулума (Станојевић, „1 писмо М.Т.” 1965: 254)! Турци су га ухватили и у Сарајеву погубили ’без гроба’ 1642. (Stanojević „Dalmacija u doba Kand.rata” 1958: 97, 98). Грана Томићâ данас у Мостару чува предају да је он рођен у Конгори код Дувна од оца Ивана Томића, да је (око) 20 год. имао кад се одметнуо и (око) 20 год. хајдуковао (Dragić, „Poetika i pov.hrv.usm.knjiž.” 2007/08: 353, 354), а чувена нар. песма „M.T.odmeće se u hajduke” прецизира: „Ja sam momak iz sela Kongore, sin... kongorskoga kneza” (Jukić–Martić, „Nar.pjesme bos.i herc.I” 1858: 559). Рођен је, стога, оквирно око 1595. У опширном дефтеру БиХ из 1585. проналази се село код Дувна Конгоре, тј. Конгора, и у селу кнез с најопорезованијом баштином Иван {ерго *~1565}, син (Д)митра {ерго *~1535}, с тим да је стари власник баштине (деда) Иван {ерго *~1505}, син (прадеде) Стипана/Стјепана (и сл.) {ерго *~1475} (Aličić, „Opš.kat.pop.za Oblast Hercegovu iz 1585.g.” II 2014: 391, 392), где се увиђа и то да се отац звао по деди Иван, а да се Мијат (одмиља!) звао по деди – Митар! (уп. Михајловић, „Српски презименик” 2002: 49), а пошто међу њима нема личног имена Тома, очито да су се сви презивали Томићи. Ово село Конгора је у сумарном дефтеру Херцеговине из 1533. запустело село-’мезра’ (Sarinay et al., „174 num.Hersek livâsi icmâl Eflakân ve voynugân t.d.933/1533”, 2009: 46), а у канун-нами дефтера из 1585. су сви новонасељени на ’мезре’ одређени као турски статусни власи (често сточари), којима се, сад као државним колонистима, додељује земља за земљорадњу (Aličić, Ibid. I: 1). У канун-нами Сулејмана Величанственог отпре 1521. статусни власи су одређени као Срби, србофони и хришћанске, примарно православне вере, исто као и код словеначког путописца из 16. в. Бeнедикта Курипешича који јасно каже да су ’власи’ Срби (Đurđev, „Nešto o vlаš.star.pod tur.upr.” 1940/41: 49, 55, 59, 60), а у селу Конгори дефтер из 1585. бележи да ово село има сабор/вашар на православне празнике Петровдан и Госпојиндан/(Велику) Госпојину (Aličić II, Ibid.), на управо оне датуме на које се од давнина одржавају вашари у Дувну, плус за католичку Св. Кату (Karan, „Srbi DU–živ.i stradanja” 2016: 445). Изводи се закључак да је ДУВАЊСКИ ХАРАМБАША ИЗ КОНГОРЕ МИТАР-МИЈАТ ТОМИЋ БИО ПРАВОСЛАВАЦ И СРБИН. Надаље, Томићи који су данас у Мркоњић-граду чувају предају да су из Херцеговине, и да су „1 deo loze Tomićâ, koji su ostali u Hercegovini, danas katolici, promenili su veru u katoličku ”, а у Херцеговину су се сви испрва доселили од рода-братства Томићâ из Дробњака у ЦГ (Инф. Младен Томић, 2020). Потврђује и сачувано предање у Дробњаку, које зна да се братство Томићâ често расељавало, те да их има данас и католика, а да је од њих и чувени харамбаша Мијат Томић, славе Св. Ђорђија/Ђурђевдан и као преславу Св. Николу (Томић, „Дробњак, Пива, Бањани” 2000: 93). У корелацији са остатком дробњачких предањa о Томићима (lbid.) проналази се отац кнеза Ивана Томића (* ~1505), који је након 1533. довео део Томићâ у Конгору у организацији Турака – и то је један од дробњачких кнезова под војводом Батрићем, кнез ’џемата’ пастирâ у положају статусних влаха, Тома-Томаш Балотић (ерго *~1445), син кнеза Ивана Балотића (ерго *~1415), сa боравиштем у селима Периш, тј. Превиш и Поље Дубо(в)штница, тј. Дубровско, cпоменут у опширном дефтеру Херцеговине из 1475–77. (Aličić „Poim.pop.sandž.-vilaj.Hercegovina” 1985: 0-B, I, III, 66, 153, 155). Иначе, по дробњачком предању, поменутом кнезу Томи управо су Турци доделили наследно кнештво (a потом и главно кнештво) у племену јер им је био ’миљеник’, будући да је управо он издајом одбране помогао Турцима да освоје његову област, потоњу нахију по имену Гра(д)чаница/Никшићи, негде у периоду 1466–1475. (Томић, lbid.) Ипак, кнез Тома подигао је у селу Превиш православну цркву, у чијем је врло оштећеном ктиторском натпису изнад довратника цркве и забележен: Михаил... кнез Тома... Доброњакâ, тј. Дробњакâ (Томић, lbid.) Закључујемо и да је ХАРАМБАША МИТАР-МИЈАТ ТОМИЋ БИО ПОРЕКЛОМ ИЗ СРПСКОГ ПЛЕМЕНА ДРОБЊАКÂ У ЦГ.