Ne šalim se, ja sam u nekoliko navrata dao definiciju Hrvata
(ne nješto moje izvorno), u 1-2 rečenice, a moglo bi se vjerojatno i o drugim narodima ...
Definicija je bila trivijalna: Hrvati su južnoslavenski narod koji baštini tradicije
negdašnjih kraljevstava hrvatskoga i dijelom bosanskoga, govori izvorno
raznim južnoslavenskima dijalektima ter pripada zapadnomu kršćansrvu, poglavito
katolicizmu. Jedna od zasebnosti mu je što je i baštinik- za razliku od drugih zapadnih naroda-
i ćirilo-metodske kulturne tradicije. Obitava uglavnom na području Ilirika, a to je ozemlje koje
je definirala u 17. st. Sv. Rota kao područje hrvatskoga, dalmatinskoga, slavonskoga i bosanskoga kraljevstva.
Bitne su mu bile silnice u nacionalnome oblikovanju sabor/parlament, jezik i
državnopravni ustroj koji je vremenom prerastao u ideologju.
Nije mi najjasniji kontekst zbog čega si to upitao; čovjek je bitao što je nacija, što definiše čovjeka itd...ja sam uputio na jednu knjigu koja je najnovija srpska naučna studija koja se bavi tim pitanjem; tematski se dotičući i raznoraznih oblasti primjera radi (odnosa religije i etniciteta, jezika i nacionalnog identiteta, konkretnog primjera crnogorske etnogeneze, itd...).
Ne smatram
definicije dobrim, pogotovo ne ako je svrha nešto pojednostaviti (
for dummies), a niti baš lakim za izreći. Možda bi neko to
bolje od mene uspio; ovako okvirno govoreći, osnovna obilježja srpske nacije su južnoslovensko 'rasno' (tradicionalno) porijeklo i jezička klasifikacija, a konkretno štokavski dijalekat dva različita izgovora (jata) i pravoslavlje; jedan od jedinstvenih karakteristika koji je gotovo unikatan za Srbe a svakako ih razdvaja od susjeda jeste i upotreba dva pisma (iako se ćirilica percipira kolokvijalno i kao 'nacionalno pismo') (uz postojanje i dva književno-jezička standarda). Njihova je matična država Republika Srbija, i jednim dijelom Bosna i Hercegovina (uže rečeno, Republika Srpska). Srpska konstituisala se na temeljima poglavito pravoslavaca u području pećke Patrijaršije (s kraja XVI stoljeća), čijeg je kulturno-istorijskog naslijeđa baštinik; docnije podijeljenog između velikih carstava Habzburgovaca i Osmanlija, a Srpska je pravoslavna crkva poslužila i kao temeljni činilac njenog uobličenja. U njenoj srži leži i srpski nacionalni preporod iliti 'kulturna renesansa' u Habzburškoj monarhiji, kao i naslijeđe modernih nacionalnih monarhija Srbije i Crne Gore. U korijenu nacionalnog identiteta Srba jeste i srednjovjekovno nemanjićko naslijeđe, te posebno kosovski mitos.
Moglo bi to svakako bilo i nešto prošireno; dodati kako u su se Srbi kao nacija razvili na području civilizacijskog razmeđa i sl. što je dobrim dijelom utemeljilo izrazitu heterogenost srpskog naslijeđa (istorijsko porijeklo na samom razmeđu dvije glavne grane hrišćanstva, uticaj latinskog jezika, turcizmi, germanizmi,...vrlo raznovrsni stil umjetnosti, arhitekture, nekad i običaja na vrlo malim razdaljinama [dovoljno je prošetati gradovima kao što su Novi Sad, Beograd, Smederevo, Banja Luka, Trebinje, Kosovska Mitrovica,..])...