Da sećam se da si jednom izvalio kako je asfalt po kome hodamo samo iluzija stvorena iz intelekta i kad bi skinuli filtere koje nam prave te iluzije koje imamo asfalt bi nestao. Samo je problem kad se prospemo po tom asfaltu onda vidimo da ipak nije hologram
Možda tebi nije ništa kad te zgazi voz, jer si Apsolut bez filtera.
Ti imaš fundamentalan problem neshvatanja prirode i strukture realnosti. Nije za čudo
da pričaš s podsmijehom o nečemu što ti je strano, zar to ljudi ne čine od pamtivijeka.
Recimo da je bila priča o 'asfaltu' i da sam rekao da je asfalt iluzija, čime ti pobijaš i
demantuješ moju tvrdnju da je asfalt iluzija? Znam, već si to rekao u nastavku komentara:
'dokaz da li je asfalt iluzija ili nije je u tvom doživljaju asfalta kad se po njemu prostreš'.
Kad sam je tvrdio da je tvoj doživljaj asfalta nestvaran za tebe?
Ja ne opovrgavam
stvarnost doživljaja asfalta za tebe ali opovrgavam ubjeđenje da je asfalt
nešto što postoji kao apsolutno. Asfalt je projekcija tvoje percepcije nečega još uvijek relativnog,
relativnog kolektivno nesvjesnom dijelu razuma čovječanstva, relativnog nesvjesnom razumu
planete zemlje, relativnog nesvjesnom razumu galaksije i td itd... što za nas ovdje nije fokus
razgovora. Dakle, kad kažeš '
asfalt', ti ne samo da si tom nečemu-koje-percipiraš prišio sliku i
druge materijalne kvalitete, već si mu prišio i sva lična i kolektivna iskustva koja si o-tom-nečemu-
što-percipiraš i sada evo prihvataš kao apsoutno, prikupio (stekao) znanja kroz iskustva.
Na osnovu dimenzionalnih-čulnih iskustava ti sada ovdje neosporno tvrdiš kako
asfalt nije
hologram koji projektuješ u svom razumu i svjedočiš njegovoj stvarnosti svojim duhom, svojom
svjesnošću. A da nisi imao čula (neki se rode bez nekog čula, a i to nije bezrazložno), shvatio bi
da taj kvalitet materijalnosti tvoje projektovane stvarnosti za tebe uopšte ne postoji. Roditi se bez
nekog čula je samo jedan način na koji biće pokušava da se odlijepi i otrgne iz kandži uobrazilje
da je svijet 'materijalan' i da je izvor postojanja u meteriji a ne da materija postaje iz Svijesti
apsoluta.
Činjenica da ćeš da se
razbiješ o asfalt je takođe fabrikovana iluzija tvog razuma, uobrazilja.
Zašto? Zato što si TI besprostorno, bezvremeno, bestjelesno postojanje/biće koje sebe centrira u
subjektu duše kako bi uz pomoć razuma moglo
stvoriti stvarnost subjektivne percepcije iste. Sva
tvoja dimenzionalna iskustva su uslovljena percepcijom iz pozicije subjekta. Nije ni čudo da
postajući poistovijećen sa subjektom saznanja ti više nemaš moć (iako još uvijek imaš sposobnost)
da objekte svoje projektovane percepcije vidiš za ono što jesu-informacije-o- 'stvarima po sebi' u
tvom razumu, već bivajući preokupiran njihovom projekcijom ne daješ sebi mogućnost odvajanja
od subjekta percepcije i stoga projekcije, te objektivnu stvarnost vidiš kao izvor svojih iskustava
umjesto da shvatiš da je to posledica tvog pozicioniranja u subjektu iz kojeg onda projektuješ
percipirani vrijednost onoga što odatle opažaš.
A opet, kao "materijalno biće" kako ti sebe nazivaš, misliš da se opažanje dešava očima, generalno
čulima. Ne shvataš pri tom da su i oči i mozak i tvoje tijelo kao i sve što sebi-subjektu predstavljaš
samo projekcija, tačnije hologramska projekcija tvoje percipirane stvarnosti. Nemaš čulo vida ... ups,
nema slike, nema vizuelnog holograma. Ostaje zvuk, dodir i drugo koji su takođe hologramske
projekcije u tvom razumu.
...
Hajde da ti dam jedan mali primjer koji te možda može navesti da se prema projekciji stvarnosti
postaviš malo drugačije (ne kažem da ću uspjeti):
Postavi čašu ili bilo koji objekat svoje stvarnosti na sto ispred sebe. Približi se tom objektu na distancu
od nekih 30-40 cm. Dobro se koncentriši na objekat. Šta vidiš? Vidiš li oblik čaše? Vidiš. Vidiš li
prozirnost stakla (pod uslovom da je staklena)? Vidiš. Kucni po njenoj površini... osjećaš li njenu
čvrstoću, temperaturu, glatkost, grubost... Osjećaš li? Osjećaš, u redu. Takođe vidiš da je u čaši voda,
vidiš i koliko voda ispunjava tu čašu. Dobro.
Dakle, sve to postoji nepobitno materijalno ispred tebe. Nesumnjivo.
Nesumnjivo?
Da li si ikad kao dijete u igri probao ukrštati oči? Ako jesi i ako si tad uspio sad ćemo to upotrijebiti za
eksperiment druge vrste. Dakle, ponovo se fokusiraj na čašu, fiksiraj svoj pogled i osjeti sve njene
materijalne vrijednosti. Sada, držeći fokus na čaši, ukrsti oči. Budi iskren prema sebi,
šta vidiš?
Evo ja ću ti reći šta vidiš a ti potvrdi ili demantuj:
Vidiš dvije projekcije cjelovite predstave ispred sebe. Obe te projekcije su transparentne. Prva žrtva
ukrštanja očiju jeste gubitak 'treće dimenzije'. Ono što doživljavaš ispred svojih očiju jesu dvije dvo-
dimenzionalne transparentne projekcije naizgled istog prizora. Zašto naizgled? Zato što nisu iste.
Projekcija lijevog i desnog projektora-oka su neprimijetno različite. Razlikuju se za toliko da kada
fokus svojih projektora-očiju vratiš u jednu fiksnu, sa svrhom određenu zamišljenu tačku, te dvije
projekcije se poklapaju i onda njihova transparentnost dobija i svoje pravo značenje. Transparentnost
omogućava i odobrava prožimanje jedne projekcije kroz drugu pri čemu se u razumu formira 'jedna'
slika koja sad ima
iluziju dubine. Ta
iluzija dubine je stvorena miješanjem dvije transparentne dvo-
dimenzionalne projekcije tvoje percepcije. Dakle, naš razum ponaosob obrađuje dvije projekcije,
svaku za svako oko, sa za nas neprimijetnim razlikama. Te razlike, kad bi ih pomno prostudirali
prikazuju objekat (čašu) ispred nas sa njene lijeve i sa njene desne strane. Dakle
gledajući samo
desnim okom projektujemo transparentnu sliku percepcije objekta
s njegove lijeve strane, dok
gledajući samo lijevim okom vidimo/projekciju desne strane objekta. Da se radi o dvije različite a
ipak veoma slične dvo-dimenmzionalne transparentne projekcije sam sebi to lako možeš dokazati
ukršatnjem očiju. Dakle, ukrštanjem očiju ti pomijeraš onaj fiksni ugao fokusa projektora, određen
u našem razumu, koji je neophodan da naše dvije dvo-dimenzionalne transparentne projekcije
postanu sjedinjene i prožete jedna drugom u zajedničkoj, stopljenoj predstavi predmeta s doživljajem
dubine. Dakle,
dubina treće dimenzije je određena perspektivom a perspektiva je stvorena distancom
projektovanog objekta u slici od zamišljene pozicije jednog i drugog oka.
Probaj to pa mi javi
koliko je asfalt zaista čvrst, neproziran, stvaran. Prvo probaj s čašom, pa tek onda
izađi na
asfalt. Ipak, i bez obzira na eksperiment, NAGLAŠAVAM...
NAGLAŠAVAM: N
e savjetujem ti da staneš ispred kamiona koji dolazi prema tebi, bilo da su ti oči
ukrštene i da ga (kamion) vidiš/projektuješ kao dvo-dimenzionalnu, transparentnu sliku dva oka
ili kao trodimenzionalno uvjerljivi objekat. (Dakle, ne sugerišem ti niti ikome ni pod kojim uslovima).
Ono što će se desiti ako se suprotstaviš kamionu bit' će ono što je tvoj razum već zaključao kao jedinu
moguću stvarnost. To znači samo jedno;
ubjeđenja upravljaju rezultatima realnosti.
Možda tebi nije ništa kad te zgazi voz, jer si Apsolut bez filtera.
Ono što ne shvataš jeste da bez čula nema tog voza. Nemaš čime da ga načiniš vidljivim, dodirljivim,
postojećim, nemaš čime da ga materijalizuješ. Kad nešto ne postoji kao materijalizovano, objektivisano,
ono na tebe ne može djelovati kao što ti eto sada materija i objekti čine. Zašto? Zato što kao takvi ne
postoje do u tvojoj percepciji koja je u tvom razumu. Bez čula ne možeš projektovati materijalnu stvarnost
voza. Bez čula treće dimenzije NEMA. Bez čula NEMA nikakvih dimenzija. Bez čula razm nije razum, već
Um univerzuma u kojemu, ako si u njemu centriran
Ti jesi sve stvari po sebi. Dalje bez aktiviranog Uma
Ti si apsolut, postojanje, biće koje još uvijek ne poznaje nikave
stvari po sebi. Ali pošto si sada i ovdje
poistovijećen sa svojom projekcijom u razumu, tvoja stvarnost će biti uslovljena tvojim ubjeđenjima.
Ubjeđenja, to su produkti učvršćene VJERE. Vjera je mehanizam materijalizacije percepcije.
Da bi se Vjera obuzdala i iskoristila onako kako je namjerena nepophodno je znanje koje postoji izvan Vjere.
To znanje je uvijek u našoj Svijesti, u Svijesti apsoluta i do njega možemo doći jedino odbacivanjem cjelovite
projekcije, promjenom fokusa sa objekata nazad na sebe-apsolut koji je/smo centriran-i u subjektu. Kroz
subjekat stoga moramo do sebe jer JA subjekta potiče iz Svijesti apsoluta i sobom krije posmatrača koji, kada
svoju volju i pažnju usmjeri u sebe, prema sebi uzdiže Svijest i njenim Jastvom otkriva istinu o sebi.