(Ne)kultura psovanja

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
396.975
Najekstremniji primer upotrebe psovki nalazimo u govoru kapetana Luke Đuraškovića koji je održan maja 1940. godine negde u blizini Trsta, a cilj govora je bio hrabrenje vojnika jugoslovenske vojske koji su se borili protiv Musolinijevih fašista. Taj neveliki govor od jedva 900 reči sadržao je tačno 46 psovki

Postoji verovanje da su Srbi najveći svetski psovači i da za njima dolaze Rusi i Mađari. Istina, ovo je teško proverljivo, ali svakako da ustaljena uverenja nose i neku trunku istine. Psovka naša nasušna ustalila se u svakodnevnom govoru, ali ne samo u govoru. Srećemo je i u literaturi, na filmu, serijama, na društvenim mrežama, u žutoj štampi. Eto, recimo, poznati film Žike Mitrovića Marš na Drinu završava se jednom gorkom psovkom koju kapetan Kirilo Radovanović, u tumačenju Ljube Tadića, upućuje Drini.

Za Ruse su karakteristične takozvane „mat” psovke. To je poseban sistem vulgarnih reči koji se iz istog korena maštovino kombinuju. Istina i kod njih postoje kratke obične psovačke reči. U carskoj Rusiji i u vreme socijalizma „mat” psovke su bile zakonom zabranjene a i danas se kod titlovanja filmova posebno obeležavaju. Mađarske psovke su slikovite i odnose se na religiju, kletve i životinje i u njima ima manje seksualne eksplicitnosti. Katalog mađarskih psovki, u odnosu na ruski, je vidno skromniji. Za srpske psovke se može reći da su veoma kreativne i često mnogo duže, u njima se češće spominje porodica sa naglašenom seksualnom dimenzijom, a veoma česti su primeri bogohuljenja sa spominjannjem crkve, crkvenih simbola i svetitelja. Poređenje sa životinjama u kombinaciji sa ustaljenom psovkom je nešto ređe.

Psovka je govorna tvorevina i govorni fenomen, ona svojom frazeologijom zauzima uočljivo mesto u ljudskoj komunikaciji. Ona se zato može posmatrati kao psihološki, sociološki, jezički, stilski i retorički fenomen. Isto tako psovka se može posmatrati u sinhronijskoj i dijahronijskoj ravni, kao i svaka druga jezička pojava. Kod nekih naroda, kao što su Crnogorci i Albanci, postojala su tabuisana srodstva koja se u psovkama nisu smela pominjati. Mogao se psovati otac, brat, tetka, ali nikako majka i sestra. U slučaju upućivanja takve psovke mogla je i krv da padne.
 
Psovke se mogu podeliti na prave psovke, psovke pretnje, psovke uzrečice, psovke izraze, poslovice, šaljive psovke i erotski dvosmislene psovke. Iz ovoga svakako proizilazi da je psovka veoma prisutna u našoj govornoj praksi, da je više koristi muška populacija, ređe žene, a sve više omladina. Isto tako treba istaći da je prisutnija u ruralnim sredinama i u manje obrazovanoj populaciji. U kojoj meri je zaista zastupljena potvrđuje nam i leskovački pesnik Vlasta Cenić u pesmi Pcovalo:

„Kad moj deda
Počne pcuje
Toj je da se zapisuje
Će ti treba
Tri pisaljke
Dok dođeš do trista majke”
 
Najekstremniji primer upotrebe psovki nalazimo u jednom vojničkom govoru. Reč je o govoru kapetana Luke Đuraškovića koji je održan maja 1940. godine negde u blizini Trsta, a cilj govora je bio hrabrenje vojnika jugoslovenske vojske koji su se borili protiv Musolinijevih fašista. Taj neveliki govor od jedva 900 reči sadržao je tačno 46 psovki. (Govor se čuva u Arhivu SANU pod brojem A36-119.) Kapetan Đurašković je najviše psovki uputio Italijanima, a potom Nemcima, Englezima, Česima, Rumunima, Hrvatima, vojnicima, kuvarima pa čak i Društvu naroda.
 
U savremenom govoru najprisutnije su psovke uzrečice i psovke poštapalice. One su izgubile tradicionalno značenje i nisu upućene nikom. To su one psovke koje gotovo i ne primećujemo jer ih govornik koristi iz navike, kao što se koristi poštapalica „ovaj”, „onaj”, „ovoga” i „onoga”. Kao takve, one su neprimetno ušle i u savremenu književnost, naročito u onim slučajevima kad autor, autentičnosti radi, želi da prikaže atmosferu ulice, vojske, kafane ili zatvora. U savremenoj književnosti, naročito u drugoj polovini dvadesetog veka, uzima maha eksplicitna psovka urbanog prostora. Psovke srećemo u Pekićevim romanima Kako upokojiti vampira i Besnilo, kod Miodraga Bulatovića u romanima Heroj na magarcu i Crveni petao leti prema nebu, kod Dragoslava Mihailovića u romanu Kad su cvetale tikve i kod Svetislava Basare u Fami o biciklistima. Ipak, najekstremniji u korišćenju psovki „bez filtera” bio je Marko Vidojković u romanu Kandže. Kod Vidojkovića gotovo da nema strane na kojoj nisu prosute brojne psovke. Vidojkovićeve psovke su one koje se mogu čuti na ulici, u kafani ili na političkim protestima. One su najbliže onim psovkama iz naroda koje imaju čitav katalog adresa, isto tako one su bliske onim psovačkim hiperbolama i dosetkama iz naroda. U izvesnoj meri one korespondiraju i sa navijačkim psovkama sa tribina koje se upućuju sudiji ili protivničkim igračima. No, najbizarnija psovka koju nalazimo u literaturi nije Vidojkovićeva, već jedna iz Ćosićevih Deoba. Tekst je deo pripovedačeve refleksije koja eskalira u erupciju psovki. „Bem ti smrt, smrtino dete, smrt smrtinu, bem ti sebe mrtvog. Bem ti, bem ti, jao, bem ti Bože...”
 
U vreme socijalističke Jugoslavije kad je bilo zakonom zabranjeno psovati predsednika Tita i visoke funkcionere, narodni psovač se dosetio i počeo da psuje izvesnog Čedu. Razume se, svi su znali da je Čeda zamena za Tita. Tako je narod tom psovkom davao oduška svojoj frustraciji a da ga niko zbog toga nije mogao optužiti.

Psovka se danas na društvenim mrežama može pročitati bez eufemizama, ali se isto tako skraćuje zbog praktičnosti, prikrivanja vulgarnosti, kao vrsta autocenzure, ali i zbog ekonomisanja tekstom. Evo pregleda najčešćih skraćenica: jbt, jbga, p. m. s., krc, mtj, uk, u p. m. itd. Sve nam ukazuje da je psovka živa i da joj svako vreme daje svoj oblik i funkciju. U odnosu na minule vekove, ona je danas oslobođena moralnih i običajnih stega. ( piše politika)
 
...u tom Govoru posebno su psovke upucene Italijanima,potom Nemcima, Englezima,Česima,Rumunima,Hrvatima,vojnicima,kuvarima pa cak i Društvu naroda...čuva se u Arhivu SANU / A36-119/..."

Psovke ili socne direktnice
koje su nikom upucene
i ne primjecuju se ili shvate...
P.S.
...Metropol,
...Z.Radmilovic počinje pozdravni govor u trenutku primanja Dobričinog Prstena
- dobro veče dragi gosti ,- je*o bih Vas od radosti...
...i, tako...
 

Back
Top