Završila sam
Ovo liči na kraj Džulijana Barnsa.
Roman je 2011. godine ovenčan Bukerovom nagradom i u njemu pratimo Entonija Vebstera, glavnog junaka kojeg na samom početku srećemo u krugu još trojice prijatelja, od kojih je definitivno svakom najzanimljiviji Adrijen - mladić sklon filozofiranju, dubljenju, samozapitanosti.
Upravo priča o prijateljstvu pokreće klupko nerazjašenih stvari iz prošlosti.
Adrijen, Entonijev mladi i veoma inteligentni prijatelj počinio je samoubistvo, smatra se, iz filozofskih razloga. Najveća zamršenost u romanu se javlja kada Entoni saznaje (40 godina kasnije) da je, u jednom čudnom testamentu, skriveni Adrijenov dnevnik, ostavljen upravo njemu, i da se u tim redovima mogu razjasniti mnoga misteriozna pitanja vezana za život i smrt prijatelja iz prošlosti.
U prvoj polovini knjige, dok upoznajemo Entonija i prijatelje - u njihovim životima, sazrevanju ne nalazimo ništa posebno interesantno, posebno upečatljivo, te se ni lična priča glavnog junaka mnogo ne razlikuje od toga. Stiče se utisak da prateći glavnog junaka ne pratimo baš ništa izuzetno, ništa naročito, već naprotiv: pratimo junaka čiji ključni delovi života ne protiču niti uzbudljivo niti posebno dinamično. Čini se: prosečan čovek i njegov prosečan život. Na trenutke čak može biti i iritantno.
Međutim, u drugoj polovini knjige kada do Entonija stigne informacija da je testamentom žene koja je deo njegove daleke prošlosti dobio dnevnik pokojnog prijatelja, ujedno saznajemo i drugačije segmente Entonijeve prošlosti, deo ljubavne priče u koju se, docnije upleo i, moda (ne)očekivano upravo pokojni prijatelj.
Iako deluje da nema posebno šta da se proprati u stranicama ovog Barnsovog romana - mlaki ljudi, događaji i životi, knjiga je uspela da me prikuje za sebe, da se zagnjurim u stranice, pijuckam kafu i uživam.
Prijalo je vratiti se Barnsu.
Iskreno,
Jedina priča i
Šum vremena nisu uspele da me zainteresuju tokom prelistavanja, ali kada sam naišla na ovaj roman, zaista sam znala da moram da je uzmem. Bilo bi dobro kada bih uspela da nađem još neke njegove knjige. Čitala sam i:
Sto od limunovog drveta,
Pre no što me je srela,
Nivoe života.
Takođe, videla sam da iz 2017. godine datira i film rađen prema Barnsovom romanu koji se i zove
Ovo liči na kraj. Još uvek nisam odgledala, ali možda nekog od vas zainteresuje.
Trenutno čitam
Medvedgrad, još uvek sam u uvodu. Više utisaka docnije.