@Mrs.Bi
Sasvim je normalno odustati od knjige. 250 strana je dovoljno da znaš da li ti se nešto čita. Izvini ako sam te ja naveo na pogrešno mišljenje o ovoj knjizi.
A nisam ni ja bio daleko da odustanem od ovog Tomasa Vulfa (
Of Time and the River), ali ipak sam izgurao do kraja.
Kao i svaki njegov, i ovaj roman je autobiografski. Bavi se periodom dok je studirao na Harvardu, potom predavao na nekom koledžu u Njujorku, i na kraju skoro godinu dana živio u Evropi, uglavnom u Parizu. Ko je ranije čitao Vulfa, radnja je smještena između
Look Homeward, Angel i
You Can't Go Home Again, ali ove dvije knjige su mi se mnogo više dopale.
Of Time and the River je preduga i neujednačena. Povremeno vrlo nadahnuto opisuje glad mladog čovjeka za novim znanjima i iskustvima, ali ima i mnogo književno inferiornih stranica. Posebno loši su neki dijaloški dijelovi (nije slučajno - Vulf je bio neuspješan dramski pisac), a najgore, tragikomično, je kad oponaša neki regionalan govor ili strani akcenat.
Što se tiče sadržaja, jedna zanimljivost, ili bizarnost je Vulfova, da budem blag, rasna svijest. Glavni junak, piščev alter ego, u jednoj epizodi napije se sa nekim društvom i završi u zatvoru na trežnjenju. Tu se, međutim, potuče sa policajcima jer pomisli da su htjeli da ga strpaju u ćeliju sa crncem. I nema kasnije nikakvih objašnjenja ili opravdanja za rasistički ispad. Jedino ostaje nejasno da li je u ćeliji zaista bio crnac ili se pijanom momku to samo pričinilo. Kasnije, kad počne da predaje na nekom koledžu u Njujorku ne prestaje da zapaža kako je sve puno Jevreja. S vremenom se s jednim zbliži, ali nikad ne prestane da ga doživljava prvensteno kao Jevrejina, a tek onda kao prijatelja.
Drugi dio knjige, u kome opisuje putovanje u Evropu, prvo malo u Englesku, a potom u Francusku, napisan je nešto bolje. U Parizu sreće nekog prijatelja sa studija i dvije mlade žene iz Bostona koji su takođe željni francuskih iskustava, pa s njima krstari Parizom dok se ne posvađaju i raziđu. U tom francuskom dijelu zanimljivo mi je bilo čitati američko iskustvo u vremenu izgubljene generacije, ali sasvim lišeno bilo kakvog sentimenta tipičnog za izgubljenu generaciju. Čak je jedna od Bostonjanki u ratu vozila ambulantna kola, ali ni nju nikakav veltšmerc ne muči - sve četvoro su naprosto hedonisti.
I pored toga što je knjiga izuzetno obimna, opet je mnogo toga ostalo nedovršeno, neispisano do kraja. Možda i najbolji dijelovi knjige su pojedini umetnuti lirski eseji. Zanimljivi su njegovi opisi putovana vozom - koji velikom brzinom hita kroz noć i nosi mladog čovjeka novim iskustvima, uzbuđenjima, ljudima, predjelima. I inače, ta mladalačka glad, da se vide svi gradovi, pročitaju sve knjige, zavedu sve žene, da se sve osjeti, doživi, okusi, taj entuzijazam donekle nosi knjigu i čini je prihvatljivom, jer u čisto narativnom pogledu stvarno nije vrijedna čitanja.
Poslije Vulfa silno sam želio da čitam nešto sasvim drugačije, i mnogo kraće, te sam uzeo
Ispljuvak pun krvi - dnevnik Živojina Pavlovića za 1968. godinu, sasvim posvećen događajima oko studentskog protesta proljeća te godine u Beogradu.
Pavlović se trudi da zabilježi sve događaje, što može detaljnije, zato što ih smatra istorijskim, a ne radi lične introspekcije, kao što je bio slučaj u ranijim dnevnicima. Sami događaji iz 68, bar iz sadašnje perspektive, djeluje značajno zbog svoje vaninstitucionalnosti i nekonvencionalnosti u jednom visokoregulisanom društvu, kakvo je jugoslovensko tada bilo. Manje zanimljivi su bili zahtjevi studenata, a kreću se u rasponu od banalnih socijalnih pitanja na nivou bolje je biti zaposlen nego nezaposlen, do poziva na još dosljednije provođenje ideologije jugoslovenskog samoupravnog socijalizma. Demokratizacija i sloboda štampe jesu bili pomenuti, ali, utisak je da su prezentirani kao drugorazredni, i ne u značenju koje bismo danas u tim izrazima prepoznali.
Dobar dio dnevnika zauzima pismo jednog bivšeg golootočkog robijaša, fizički i psihički slomljenog čovjeka koji opisuje torturu kojoj su IB-ovci bili godinama izloženi. Pretpostavljam da ga je Pavlović uključio da bi ilustrovao kontinuitet državnog nasilja protiv političkih neistomišljenika, ali među zahtjevima studenata nije bilo ničega o političkim zatvorenicima.
Na kraju, naravno, ostalo je razočaranje nečim što je djelovalo da mnogo obećava, a na kraju je bilo srušeno jednim zbrkanim Titovim govorom.
Videću nadalje kako će biti. 
