Naša biblioteka

Јако слабо сам читао прошле године, као и претходних година. Две књиге се сећам да сам прочитао до краја, плус још неколико започетих.

Ђорђе Лебовић - Семпер идем 5/5
Ју Несбе - Ловци на главе 4/5

Једно две године нисам уопште ни куповао књиге, зато што нисам читао, али сам ипак крајем године узео 14 књига на разним акцијама и ове године ћу имати времена за читање.

Такође сам, коначно, пописао комплетну кућну библиотеку, обзиром да неке књиге стоје код мене, неке код сестре, а неке код тетке, био је то подухват од неколико дана. Уписивао сам писца, наслов, годину и издавача. Има ту око 1000 књига, али добар део одлази на теткине лимунаде (258 z:mrgreen:), има и енциклопедија, стрипова, буквално сам све пописао. Мало сам категорисао, мада може то још, али има времена да се све то уреди.

Киндле сам хтео да купим, пошто сам на стари заборавио и отишла је батерија, међутим одустао сам јер ми тренутно није потребан пошто нигде нећу да путујем на дужи период, такође немам више ни број телефона на ком ми је регистрован амазон налог па не могу да му приступим, како бих обновио књиге које сам имао у виртуелној библиотеци.
 
Ako možeš nešto o ovoj knjizi da kažeš? Čitao sam Blasima, Ludak sa trga slobode i Bulbul i njegov gazda i obe su odlične.
@Baudrillard : Ja sam čitala "Bulbula" i takođe mi je bio odličan. Sololand je ništa manje dobra, a ostavila je još jači utisak na mene jer u drugom delu "dilogije" ogoljava život iračkih i drugih imigranata u Finskoj i to ne čini na neki jednosmeran način na kakav često nailazim kod imigratnskih pisaca, nego realistično do koske. Ističe podvojenosti, često u stavovima i životima i "domaćih" i imigranata, traženje svog mesta - takođe kod jednih i drugih. Možda je na mene dodatno ostavila utisak jer radim sa Fincima i putujem tamo, ali suština je da je Blasim zaista odličan pisac i uspeva da da sliku ljudi i okoline na malo strana a na ubedljiv način. I ovde su likovi "Bulbuli" u dijalogu sa nesrećom u Iraku u prvom delu, a u drugom u pokušaju da nađu sebe i da se prilagode svom novom identetu za koji i nisu tačno sigurni koji je, a na mestu koje je druga planeta u odnosu na "kuću". Prosto uvuče čitaoca u kožu i situacije likova.
 
Јако слабо сам читао прошле године, као и претходних година. Две књиге се сећам да сам прочитао до краја, плус још неколико започетих.

Ђорђе Лебовић - Семпер идем 5/5
Ју Несбе - Ловци на главе 4/5


Такође сам, коначно, пописао комплетну кућну библиотеку, обзиром да неке књиге стоје код мене, неке код сестре, а неке код тетке, био је то подухват од неколико дана. Уписивао сам писца, наслов, годину и издавача. Има ту око 1000 књига, али добар део одлази на теткине лимунаде (258 z:mrgreen:), има и енциклопедија, стрипова, буквално сам све пописао. Мало сам категорисао, мада може то још, али има времена да се све то уреди.

Bravo za popis kućne biblioteke. Divim ti se. Ja ne znam ni koliko knjiga imam. Ali bilo bi mi interesantno da saznam, tj. prebrojim ih. Pre nekog vremena sam skinula kutija sa knjigama sa regala, pa ću morati u skorije vreme da ih pregledam, poređam na police, kojih ni približno neće biti dovoljno, jer su postojeće skoro pune, a nekih (knjiga) možda da se oslobodim. U nekoliko navrata sam poklanjala knjige biblioteci. Neke koje sam kupovala na akcijama ili uz časopise ili dobijala, a nisu za ponovno čitanje.

Slažem se za ocene
 
Za ovu godinu bih izdvojila esej Amina Malufa- Brodolom civilizacije i dokumentarni roman Nejtana Trola- Dan u zivotu Abeda Salame.
Djela o palestinskom narodu. Vec neko vrijeme ne mogu da odrzim paznju na necemu drugom. Prejak utisak na mene su ostavila ova dva djela.
Takodje, definitivno se rastajem od Uelbeka. Njegovo Pokoravanje, mislila sam da ce islamizovana Francuska da da neki smek njegovom glavnom liku al Uelbek ne odustaje od besmisla i duhovne praznine kod junaka. Iako lijepo pise.
 
Evo da se i ja osvrnem na proteklu čitalačku godinu, dosta mršavu, inače, sa manje od dvije knjige mjesečno u prosjeku, ali bilo je i svijetlih momenata.

Prvo, najzad sam pročitao Drugu knjigu Seoba. Inače sam se odavno deklarisao kao veliki poštovalac Crnjanskog, pa me je pomalo bilo sramota što na red nikako da stigne njegov magnum opus. Ja melanholičan, spor, liričan jezik i ritam Crnjanskog volim o čemu god da piše, ali i tema je velika: nacionalna istorija, a zapravo univerzalna priča o nemogućnosti da se pronađe novi dom, kad jednom odeš od svoje kuće.

Dalje, nakon što mi je njena literatura godinama, čak bizarno, izmicala, najzad sam pročitao jednu knjigu Mirjane Novaković (Mir i mir). Kad mi se dopadne knjiga u kojoj mi nije naročito interesantan ni jedan element narativa, znači da pisac stvarno zna da piše. Znači, dopala mi se knjiga sa detektivskim zapletom koji se mnogo oslanja na jugoslovenske osamdesete i aktere koji su danas postali razni tranzicioni dobitnici i gubitnici. Sve je to neoriginalno i previše eksploatisano, ali Novakovićka zna jako dobro da piše, tako da ću je čitati i u budućnosti.

Kad smo kod postjugoslovenskih gubitnika, treba spomenuti i možda najvećeg među njima. Vidno polje Gorana Babića je hibrid autobiografije i romana, najviše gorka lična ispovjest, obogaćena sa mnogo fotografija, kopija dokumenata i odličnih pjesama (nije Jergović samo provokator kad G. B. odavno naziva najvećim živim hrvatskim pjesnikom).

Od ostalog, i dalje posvećeno čitam Knausgora. Posljednja koja mu je prevedena na engleski je The Third Realm, u kojoj nastavlja filozofsku i religijsku raspravu o odnosu čovjeka i Boga danas u svijetu, koju je otvorio još u ranoj knjizi A Time for Everything, i nastavaio je u romanima poslije Moje borbe. Njegova proza na mene hipnotički djeluju, ali na kraju se uvijek pitam gdje će ga to zapravo odvesti na kraju.

Dva posljednja romana Kormaka Makartija The Passenger i Stella Maris takođe imaju tendenciju da zbune čitaoca. Prvi još zaliči na neke knjige Dona Delila, ali drugi je prilično neprobojan. Mada na kraju mora da imponuje Makartijeva spisateljska ambicija u dubokoj starosti.

Židovi Kovači lažnog novca bili su mi interesanti, uglavnom književnim postupkom romana o romanu. Kaže Džadžić u pogovoru kako Žid ne pokazuje samo kako golubovi izleću iz mađioničarevog šešira, nego i kako su u njega ušli.

Više sam očekivao od Grema Svifta (Last Orders), Bore Ćosića (Ruski vrtlar), vjerovatno i Dubravke Ugrešić (Forsiranje romana-reke). Ova posljednja nije loše, ali djeluje prevaziđeno, pomalo promašeno sa vremenske distance, iako mogu da shvatim značaj tada kada je objavljena.

Pozitivno iznenađenje (previše bi bilo da kažem otkriće godine) bio bi Kolm Tojbin sa nepretencioznim, ali uspješnim porodičnim romanom The Blackwater Lightship, tako da ću njega još čitati. Ovo se ne može reći za neke pisci koji su mi bili preporučeni, a ništa naročito nisam našao u njihovim knjigama: Jevgenij Vodolazkin (Avijatičar), Neli Frojdenberger (The Limits), Elejn Kraf (Princess of 72nd Street). Još sam čitao Bunjinove priče (Gospodin iz San Franciska), Tove Janson (Iskrena varalica), vjerovatno još ponešto, ali nemam neke izrazite utiske.
 
Više sam očekivao od Grema Svifta (Last Orders), Bore Ćosića (Ruski vrtlar), vjerovatno i Dubravke Ugrešić (Forsiranje romana-reke). Ova posljednja nije loše, ali djeluje prevaziđeno, pomalo promašeno sa vremenske distance, iako mogu da shvatim značaj tada kada je objavljena.
Meni se ovo desilo s Vladimirom Arsenijevićem. Možda ne bi bilo tako snažno i razočaravajuće da svojevremeno nisam bila, malo je reći oduševljena, romanom U potpalublju.
Dubravka jeste bila interesantnija osamdesetih i devedesetih godina. U poslednje vreme najviše me se dojmila ispovest njenog brata o njenoj eutanaziji.
 
Bravo za popis kućne biblioteke. Divim ti se. Ja ne znam ni koliko knjiga imam. Ali bilo bi mi interesantno da saznam, tj. prebrojim ih. Pre nekog vremena sam skinula kutija sa knjigama sa regala, pa ću morati u skorije vreme da ih pregledam, poređam na police, kojih ni približno neće biti dovoljno, jer su postojeće skoro pune, a nekih (knjiga) možda da se oslobodim. U nekoliko navrata sam poklanjala knjige biblioteci. Neke koje sam kupovala na akcijama ili uz časopise ili dobijala, a nisu za ponovno čitanje.

Slažem se za ocene
Боловање, вишак времена и рекох да попишем јер се не зна шта имамо. Сад је много лакше, поготово за куповину нових књига.

Мало сам овлаш листао тему и наишао сам на једном месту где си написала како ти је оснивачица читалачког клуба предложила књигу коју, како си навела, не би сама прочитала. Па сам дошао на идеју да прочитам нешто на ваш предлог, то јест да ми предложите по књигу и прва три предлога да прочитам у наредној години.

Почните :D
 
Мало сам овлаш листао тему и наишао сам на једном месту где си написала како ти је оснивачица читалачког клуба предложила књигу коју, како си навела, не би сама прочитала. Па сам дошао на идеју да прочитам нешто на ваш предлог, то јест да ми предложите по књигу и прва три предлога да прочитам у наредној години.

Почните :D
Selin - Smrt na kredit, jedan od mojih omiljenih romana, više puta sam ga čitao.
 
Meni se ovo desilo s Vladimirom Arsenijevićem. Možda ne bi bilo tako snažno i razočaravajuće da svojevremeno nisam bila, malo je reći oduševljena, romanom U potpalublju.
Dubravka jeste bila interesantnija osamdesetih i devedesetih godina. U poslednje vreme najviše me se dojmila ispovest njenog brata o njenoj eutanaziji.
Neke knjige su takve, jako dobro artikulišu trenutak u kome su nastala, ali van tog vremena nisu tako zanimljive.
 
Боловање, вишак времена и рекох да попишем јер се не зна шта имамо. Сад је много лакше, поготово за куповину нових књига.
A kakav softver si koristi za bazu podataka?
Ja imam u MS Accessu i dosta dobro funkcioniše. Istina, samo iz Windowsa se može editovati, jer nemam Access za Android, ali ima bar neki preglednik. Inače, opet mi se desi da kupim poneki duplikat.
Znam da postoje neke zanimjive aplikacije vezane za međunarodne baze podataka, pa je dovoljno da se upiše ISBN ili skenira kod, sve se automatski popunjava. Naravno, ne pomaže kod starijih knjiga.
 
Evo da se i ja osvrnem na proteklu čitalačku godinu, dosta mršavu, inače, sa manje od dvije knjige mjesečno u prosjeku, ali bilo je i svijetlih momenata.

Prvo, najzad sam pročitao Drugu knjigu Seoba. Inače sam se odavno deklarisao kao veliki poštovalac Crnjanskog, pa me je pomalo bilo sramota što na red nikako da stigne njegov magnum opus. Ja melanholičan, spor, liričan jezik i ritam Crnjanskog volim o čemu god da piše, ali i tema je velika: nacionalna istorija, a zapravo univerzalna priča o nemogućnosti da se pronađe novi dom, kad jednom odeš od svoje kuće.

Dalje, nakon što mi je njena literatura godinama, čak bizarno, izmicala, najzad sam pročitao jednu knjigu Mirjane Novaković (Mir i mir). Kad mi se dopadne knjiga u kojoj mi nije naročito interesantan ni jedan element narativa, znači da pisac stvarno zna da piše. Znači, dopala mi se knjiga sa detektivskim zapletom koji se mnogo oslanja na jugoslovenske osamdesete i aktere koji su danas postali razni tranzicioni dobitnici i gubitnici. Sve je to neoriginalno i previše eksploatisano, ali Novakovićka zna jako dobro da piše, tako da ću je čitati i u budućnosti.

Kad smo kod postjugoslovenskih gubitnika, treba spomenuti i možda najvećeg među njima. Vidno polje Gorana Babića je hibrid autobiografije i romana, najviše gorka lična ispovjest, obogaćena sa mnogo fotografija, kopija dokumenata i odličnih pjesama (nije Jergović samo provokator kad G. B. odavno naziva najvećim živim hrvatskim pjesnikom).

Od ostalog, i dalje posvećeno čitam Knausgora. Posljednja koja mu je prevedena na engleski je The Third Realm, u kojoj nastavlja filozofsku i religijsku raspravu o odnosu čovjeka i Boga danas u svijetu, koju je otvorio još u ranoj knjizi A Time for Everything, i nastavaio je u romanima poslije Moje borbe. Njegova proza na mene hipnotički djeluju, ali na kraju se uvijek pitam gdje će ga to zapravo odvesti na kraju.

Dva posljednja romana Kormaka Makartija The Passenger i Stella Maris takođe imaju tendenciju da zbune čitaoca. Prvi još zaliči na neke knjige Dona Delila, ali drugi je prilično neprobojan. Mada na kraju mora da imponuje Makartijeva spisateljska ambicija u dubokoj starosti.

Židovi Kovači lažnog novca bili su mi interesanti, uglavnom književnim postupkom romana o romanu. Kaže Džadžić u pogovoru kako Žid ne pokazuje samo kako golubovi izleću iz mađioničarevog šešira, nego i kako su u njega ušli.

Više sam očekivao od Grema Svifta (Last Orders), Bore Ćosića (Ruski vrtlar), vjerovatno i Dubravke Ugrešić (Forsiranje romana-reke). Ova posljednja nije loše, ali djeluje prevaziđeno, pomalo promašeno sa vremenske distance, iako mogu da shvatim značaj tada kada je objavljena.

Pozitivno iznenađenje (previše bi bilo da kažem otkriće godine) bio bi Kolm Tojbin sa nepretencioznim, ali uspješnim porodičnim romanom The Blackwater Lightship, tako da ću njega još čitati. Ovo se ne može reći za neke pisci koji su mi bili preporučeni, a ništa naročito nisam našao u njihovim knjigama: Jevgenij Vodolazkin (Avijatičar), Neli Frojdenberger (The Limits), Elejn Kraf (Princess of 72nd Street). Još sam čitao Bunjinove priče (Gospodin iz San Franciska), Tove Janson (Iskrena varalica), vjerovatno još ponešto, ali nemam neke izrazite utiske.
Од овога сам читао: Ковачи лажног новца, Сеобе, Авијатичар и Господин из Сан Франциска. Господин из Сан Франциска и мени није легла као што су његове друге књиге. Буњин је најбољи у сасвим краткој прози, препоручујем збирку прича Тавни дрвореди (избор). Такође је право уживање читати његова дела која нису фикција: О Чехову, Толстојево ослобађање, Успомене, Воде многе, Проклети дани.
 
1. Паустовски: Кад се реке разлију
2. Фосе: Меланхплија
3. Чернишевски: Естетички однос уметности према стварности
4. Феђин: Писац, умјетност, вријеме
5. Сиоран: Бележница из Таламанке
6. Јунг: Црвена књига
7. Улицка: Заиста куга
8. Сафа: Девето одељење
9. Мајић: Острво пингвина
10. Иванов: Оклопни воз 14-69
11. Атај: Неприлагођени
12. Ненадић: Доротеј
13. Водолазкин: Иди неустрашиво
14. Водолазкин: Оправдање Острва
15. А. Принц: Вечна чаролија почетка
16. Гивенс: Љубавни сигнали
17. Аверченко: Отац
18. Андреј Бели (Борис Бугајев): Успомене на Рудолфа Штајнера
19. Паустовски: С оне стране дуге
20. Тевис: Дамин гамбит
21. Паустовски: Новела о шумама
22. Шесе: Исповест пастора Бурга
23. Тавареш: Јерусалим
24. Акутагава: Пакао и друге приповетке
25. Јунг: Ничеов Заратустра – II том
26. Д.Х. Лоренс: Човек који је умро
27. Леонтјев: Египатски голуб
28. Црњански: Књига о Микеланђелу
29. Кјеркегор: Дела љубави
30. Мартинес: Одвратна срећа
31. Мартинес: Неприметни злочини
32. Бернхард: Стари мајстори – стрип
33. Вилијамс: Стонер
34. Хан канг: Вегетаријанка
35. Бернхард: Стари мајстори – новела
36. Табуки: Индијски ноктурно
37. Куци: Мајстор из Петрограда

Са списка издвајам: Паустовског (све три), Јунга, Бугајева и Аверченка.
:)
 
Читам Пјурити Френзена. У какву је канализацију запала данашња цивилизација! Какво изражавање и какве ласцивне сцене, питам се је ли преводитељка црвенела док је преводила. Док је преводила а и касније, или више ништа није срамотно у септичкој јами. Како наставници уопште обрађују такве књиге, ако су на програму, а видим, Френзена сматрају за најбољег данашњег америчког писца.
 
Читам Пјурити Френзена. У какву је канализацију запала данашња цивилизација! Какво изражавање и какве ласцивне сцене, питам се је ли преводитељка црвенела док је преводила. Док је преводила а и касније, или више ништа није срамотно у септичкој јами. Како наставници уопште обрађују такве књиге, ако су на програму, а видим, Френзена сматрају за најбољег данашњег америчког писца.
Realno, snošajnih scena se treba gaditi jer ljude generalno seks i takve stvari ne zanimaju, najdalje ići do držanja za ruke
 
Један цитат из књиге који није ласциван:

''Морамо да попричамо о купатилу'', рекла је једног дана на почетку наше везе.
''Увек подигнем даску'', рекао сам.
''У томе и јесте проблем''.
''Мислио сам да су проблем момци који мисле да могу да нациљају кроз даску.''
''Драго ми је што ниси један од њих. Али прскаш.''
''Увек обришем ивицу.''
''Не увек.''
''Добро, то се може поправити.''
''Али није само по ивици. Прскаш и са доње стране и по плочицама. Ситне капљице.''
''Обрисаћу и тамо.''
'' Не можеш да обришеш цело купатило сваки пут. А ја не волим мирис устајале мокраће.''
''Али ја сам мушко! Шта хоћеш да радим?''
''Да седнеш'', предложила је стидљиво.
[…] и од тог сам дана пишкио седећи сваки пут кад може да ме чује. (Кад није могла да ме чује, међутим, пишкио сам у лавабо...) :hahaha1:
Френзен: Пјурити

Женама наравоученије:
Не тражите од мушкараца да мокре седећи, јер ће кад нисте у стану пишкити у лавабо! :hahaha1:
 
Poslednja izmena:
У међувремену прочитао роман Црквењаци Љескова.
Један мали цитат као поређење претходном.

- Дођи, благослови ме, - рече она.
Ја приђох и благослових је. А она ми узе руку и пољуби је, што сам ја на сваки начин намеравао да избегнем.
- Не измичи руку, - рече она кад је то приметила. – Не љубим ја то руку теби, него твом чину. Хајде сад седи да се мало упознамо.
(Љесков: Црквењаци)
:)
 
Знам да вам се свиђао цитат, зато још један сасвим кратак:

''Боже, уреди и умножи нека роди да добије свако, и гладан и сиромах, и који жели, и који моли, и који производи, и који благосиља, и који је незахвалан.''
(Љесков: Црквењаци)
 

Back
Top