Pozdrav svima...
Za pocetak nesto o meni... Bavim se javnim poslom, i pored toga radim na jednoj od vodecih pozicija u privatnoj firmi. Vodim izuzetno stresan zivot. Od 2003 godine patim od ekstremno jake anksioznosti, napada panike, nezeljenih misli i na kraju i depresije. 2003. godine sam zapoceo psihoterapiju kod jedne, kako svi kazu, ugledne doktorke, i pomoglo je, necu da budem prestrog. Ali situacija se nakon nekih vremenskih intervala poboljsanja vracala na ono staro. Malo podnosljivije, ali ipak na ono staro. Zatim sam promenio terapeuta. Ostao sam u pravcu psihoanalize. Drugi terapeut mi je bio odlican kada je bila u pitanju demistifikacija samih simptoma u pitanju, odmah bi mi bilo jasno kako se to sve desilo, ali nikada i zasto.
2008. godine sam dobio probleme sa secerom, reaktivnu hipoglikemiju (aktivira je stres, a napadi panike mozete misliti sta cine), inotlerancija glukoze, hiperisnunizacija (od normalnih od 17.3 do 173, meni se izluci 553) da bi mi pocetkom 2009 godine konstatovan i Dijabetes tip 2. Sve ovo prati ogorman pritisak i stres na poslu, i pakao koji prozivljavam od strane anksioznosti i panicnih napada samo uz malu pomoc jedne cetvrtine tablete rivotrila od 2mg tri puta dnevno (ne mogu korisiti antidepresive jer sam preosetljiv na njih iz nekog razloga.)
U novembru iste godine, doziveo sam u svojoj 32 godini tranzatorni ishemijski mozdani udar. Trebalo mi je 6 meseci da se uopste prizovem svesti i shvatim ko sam ja, a onda zatim jos 6 meseci da pokusam da se oporavim. I tokom tog vremena, anksioznost i napadi panike su me unistavali.
Nakon sto sam konstatovao da mi terapeut ni malo ne pomaze, a i zakljucio sam da je psihoanaliza kao pravac cista glupost kao pomoc sa problemima za anksioznost i panicne napade, poceo sam da trazim neki drugi pristup celoj ovoj prici.
CBT nije za mene. Nije dalo nikakve rezultate. Nikakve. Samo sam bivao ljut i fristriran na terapeute i jos u tom periodu zaradio i srednje jaku agorafobiju i fobiju od javnog prevoza.
Prelomna tacka u mom zivotu, kada sam bio najlosije, je bila pretprosle nove godine, anksioznost i napadi panike su bili toliko jaki da sam mislio da mi telo nece izdrazi jer sam nakon svakog od njih, zbog naglog pada secera u krvi od stresa padao u nesvest, i samo sam cekao novi mozdani udar. Vec sam se negde pomirio sa tim da mi svaki dan mozda i jeste poslednji..
Onda sam upoznao jednog jako mladog terapeuta, koji se bavi psihoterapijom iz Gestalt perspektive. Prvo, ne mogu da objasnim taj osecaj pri razgovoru sa njim, osecaj da me konacno neko razume! Drugo, pored toga sto razume moja osecnja po pitanju simptoma, on takodje jako brzo dolazi i do zakljucaka sta te simptome prouzrokuje. Svaki dalji razgovor osvetljavao je tacku po tacku i ja sam za dva meseca prestao da osecam jake simptome, a da je sve vreme moja psihoterapija delovala kao da sam na kafi sa prijateljem. Naravno, ja ovo sad pricam iz licnog ugla, on je covek strucno radio sve to i znao je sta i kako radi, to mi je jos vise postalo jasno u naredna tri meseca, ali zaista, meni je delovalo kao da mi zapravo nista ne radimo a ja samo gledam kako se stvari menjaju. Nije bilo pritiska, nije bilo "ti treba ovako, ti moras ovo ono"... Ne, ti ne moras nista. Ti si tako kako si. Nije dobro, ali zajedno, idemo ka boljem! I nakon vec nekih, otprilike 6-7 meseci, ja sam zaista i sam video da jesam bolje!
Nakon sest-sedam meseci provedenih na terapiji kod njega, po prvi put sam poceo da imam osecaj da zaista nesto terapijom postizem! Polako vremenom, poceo sam da postajem neki novi ja. Namerno kazem novi ja, a ne onaj stari ja, jer me je taj stari ja i doveo u sve te probleme!
Danas, nakon dve godine, i dalje idem na Gestalt terapiju, i mnogo mi je bolje. Anksioznost i napadi panike se i dalje povremeno desavaju, ali sada vec mogu i da znam kada ce naici, jer je to uvek u bas nekim ekstremno stresnim situacijama. koje, hvala bogu nisu bas tako ceste... Iskreno, sto se toga tice, mozda bih mogao i da prekinem terapiju, ali sam otkrio na istoj da postoji toliko stvari kod mene koje su pogresne, pa nastavljam dalje, u nadi da cu i to sve izmeniti i na kraju biti srecan u svojoj kozi uprkos svim zivotnim nedacama koje ne mogu kontrolisati.
Ja zahvaljujuci bas tom Gestalt pravcu i svom odlicnom terapeutu pravim planove za docek druge sjajne Nove godine...
A ranije, to je za mene bio period ogormne tuge.
Nista vas ne kosta, imate Google... Istrazite malo taj princip, znam da nema mnogo o Gestaltu na netu napisano na srpskom, ali trazite engleske sajtove...
U svakom slucaju, drzi svima palceve da budete dobro!
I zadovoljni sami sobom. To je najvaznije!
