Najlepša tužna pesma

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
SMRT SUNČEVOG OCA - Vasko Popa

Na tri koraka od vrha neba
Od lipe u večnome cvetu
Staro je sunce zastalo

Pocrvenelo pozelenelo
Okrenulo se oko sebe triput
I vratilo svome ishodu

(Na naše oči da ne umre)

Kažu da ima sina sunčevića
Dok se okat i za nas ne rodi
Naučićemo mrak ovaj da sija
 
O, DOBRA DUŠO MOJA

O dobra dušo moja, ti se vinu
tako prerano iz bolnog života
i odmaraš se sred rajskih ljepota,
a ja još idem kroz zemnu gorčinu.

Ako u zračnom stanu nebeskome
miso na život smije da vas gane,
sjeti sekatkad ljubavi odane
koja je sjala u pogledu mome.

I ako moždaustanoviš da ti
ugađa nešto ova patnja kleta
koju zbog tebe sad podnosim bijedan,

moli se Bogu, što ti život skrati,
nek me što prije digne s ovog svijeta,
da s tobom budem, da te opet gledam.

Luj De Kami
 
Rastanak - Ebu Hamid El-Gazali

Reci braci koja me vidjese mrtvoga
pa su iz zalosti zaplakali,
smatrate li da sam ja vas mrtvac?

Nisam,
ja sam u berzahu a ovo je moje tijelo,
bilo je moja odjeca i kuca,
ja sam vrabac a ovo je bio moj kavez,
odletio sam a ono je ostalo kao zalog,
bio sam kao biser iz skoljke,
bio sam radi ispita,
pa sam se oslobodio.

Hvala Allahu koji me je toga oslobodio,
i na casnom mjestu mi kucu sagradio
Do danas sam bio mrtvac medju vama,
a sada sam ziv i skino sam cefine.

Ja danas govorim sa melekima,
a moja dusa gleda Gospodara.
Otisao sam i ostavio vas,
nisam zadovoljan da vasa kuca bude moj dom.

Nesmatrajte smrtni cas smrcu,
ona je kao zivot
i prizeljkivani cilj,
zato neka vas ne strasi njen napad,
ona nije nista do li
prelazak iz zivota u zivot.
 
BELEŠKA O ODMORU SIVE PTICE

Ko smo mi da volimo
sa tako teškom
mirnoćom drhtavicom
i smehom.S toliko tame
u očima i na usnama
i na šakama. Ko smo
mi?

Biću postojan kao
kiša što sporo klizi
niz moju kožu. I ćutljiv
dok ne osetim pritisak
potrebe da te pogledam i dodirnem
i čak da se s tobom nasmejem,
i da ponešto
kažem.

Ili da to kažem samo sebi
dok nepomično gledam
kako uzleću ptice,
mičući se jedino
ne bih li hitnuo u jezero
sitne
skamenjene pomisli.

Od ove ljubavi nema boljeg
dokaza da se živi, i nema boljeg
mesta da se voli od ovog
sivog predela gde sasvim obične ptice
razmahuju krilima i svojom
pogani škrope stene
dok kiša
polako klizi.

Džems Kaningem
 
Čini mi se srećan poput bogova
onaj što samo čovek je, a naspram
tebe sedne i umilni tvoj glas i
pesmu ti sluša.

Pa i smeh ovaj dražesni, koji mi
na kraju kida srce u prsima.
Znaš li, ma i na tren da te gledam ja,
glas gubim istom,

Onemi jezik moj, nejakim telom
svim, puti mojom oganj hita ludi,
oba oka moja ne vide, a sluh
šumi mi, šumi.

Gorki znoj obliva me, drhtim draga
u strašnoj groznici. Sveža sam poput
travke, a vidim da bujna umirem,
pred Agalom sad.

(Kad sve je patnja, jer odlazi ona...)

Sapfa, Agali
 
KLETVA

Ukleti, valjda sa pravom
(Preci nam lopovi bili!)
Bolest se uvuče zdravom –
Puno nas groblje, mili!

I strah nas za djecu našu
Da kletva i njih ne smori;
Mi živi u smrt smo vašu
Utkali sebe. Pa zborim:

Veliki Bože, pomozi!
Odagnaj riječi zlobne
Iz naše tišine grobne;

Odagnaj, jer nema više
Snage u ruci, u nozi…
Ta kletva nas opet siše.

Enver Muratović
 
Školjka - Dragutin Tadijanović

Oprostite mi, ako možete,
Što i ja pišem baladu o školjki.

Po kamenoj ulici primorskoj,
U metežu djevojaka, mladića,
Hodala je mala starica u crnom
Noseći preko ruke
Košaricu punu
Blistavih školjki.

Kroz smijeh i žamor,
Ona je lagano
Hodala i tiho govorila,
Kao da je slušaju
Svi: - Kupite školjke.Sirota sam.
Nikoga nemam.Kupite školjke.
Jedinac sin moj u ratu je
Poginuo.Ja sam sama,sa školjkama.
Kupite ih.Kupite školjke.

Vrativši se sa školjkom kupljenom
U svoj grad, na uho je stavljam
I njen šum prisluškujem:...
Jedinac sin moj...u ratu je
Poginuo...Ja sam sama...sa školjkama.
Kupite ih...Kupite školjke.

Oprostite mi, ako možete,
Što i ja napisah baladu o školjki.
 
SONET O IZGUBLJENOJ NADI

Izgubih tramvaj i nadu.
Vraćam se kući bled.
Ulica je beskorisna i nijedan automobil
neće preći preko mog tela.

Uspeću se uz blagu padinu
na kojoj se putevi sjedinjuju.
Svi oni vode
ka početku drame i flore.

Ne znam da li patim
ili se to neko zabavlja,
zašto ne? u škrtoj noći

sa nerazrešivom frulom.
Međutim, odavno
smo uzviknuli: da! Večnosti.

Karlos Drumond de Andrade
 
Edgar Alan Po - Jednoj u raju


Sve si mi bila, ljubavi,
Sve što mi duše ište
Moj zeleni otok, ljubavi,
I česma, i svetište;
Svud venci voća, cvetne hvoje,
I sve što beše moje.

Prelepi snu, ne traješ više!
O, zvezde nade, što ste sjale,
Sad oblaci vas sakriše!
Glas Buduceg mi viče: "Dalje!"
Ali moj duh se, lebdeć, njiše
Nad tamnim morem prošle sreće
Užasnut, nem, sve tiše.

Jer jao! Jao, u meni
Života svetlo trne.
"Nikad već - nikad za te"
(kao da valove crne
slušam sto sapuću kleti)
"Spaljeno stablo ne cvate,
Orao ranjen ne leti."

Svi sati su mi poput zore,
A noć k'o sanja čista,
Gde tvoje tamne oči gore,
I gde ti korak blista:
U kojem plesu sad se vije,
Kraj kojih voda Italije?

Prokleto bilo ono doba:
Od ljubavi su odveli te.
Za tudji ležaj tad su zloba
I crni zločin oteli te,
Od naših magla i od mene,
Gde srebro tužnih vrba vene.
 
ZABORAVLJENA STVAR

Pre neki dan sam bio u parku,
bilo je tužno u tom mraku.
Ušao sam u neki bar
i čuo našu staru stvar.

Suze su mi na oči krenule,
uspomene iz sna prenule.
Ja ću uvijek ostati sam
nikada te neću imati, to znam.

Pomislih, šta li radiš sad,
koji li te ljubi gad?
Ja neću imati drugu,
moje su druge samoća i tuge.

Milan Bandić
 
НЕПОМИЧНЕ И СЈАЈНЕ - Милена Павловић Барили

Непомичне и сјајне
гледаху твоје далеке очи
На мојим празним длановима
носим спомен
на облик твоје главе,
твојих рамена,
твојих усана.
Чувам и ведри осмех
твоје доброте.
Немам ништа друго
Нити ће ми ишта друго недостајати
Била сам богатија од целог света !
 
TI SI MOJ ŽIVOT VIDELA IZ BLIZA

Ti si moj život videla iz bliza:
Primiso, pokret, reč što nisam reko.
Znala si grč moj i kad stojiš iza.
Slutila moju bolest na daleko.

Ti si u mome oku dok još gasne
Videla prva novog smeha klicu.
A kad se vratim domu ure kasne
Znala svu priču samo po mom licu.

Sedim za stolom i ne znam svog lika.
Pred ogledalom zalud mi je stati:
U tvome oku bila mi je slika.

Već pola mojih stvari s tobom trule.
Niko me sada ne zna, nit će znati:
Iz mene zjapi rana mesto nule.

Stevan Raičković
 
O srce, da oci ne placu, da se približim

Da mi se pamet ne muti da se primaknem.

U privlacnom vrtu Njene Ljepote ja se rastužim

Da poput slavuja ne tužim, da se približim.

U cežnji zbog Drage snage mi ponestade,

Kao leptirica, zbog ljubavi ja gorim

Da mi slabo tijelo ne umre da se približim!
 
U SNU TE NEMA

U snu te nema, al čim zene
Odškrinem ja namesto zrake
Otkrivam kako već u mene
Ulazi obris tvoje rake.

Onda bez glasa i bez ruha
(Nevidljiva i sasvim nema)
Lutaš po jami moga duha
Ko bespomoćna, strašna tema.

Iako znam da tamo ležiš
Rasuta sve do zadnje truni
Osećam kako amo bežiš.

To tražiš ležaj u mom telu.
Na dva si mesta: onde truni,
Da bih te ovde imao celu!

Stevan Raičković
 
САЗНАЊЕ
Зашто си тајна душо немирна
Шта скривају очи црне
Љубав или грех тражиш сва умила
Док од слутње срце трне

Зашто су сузе често лажне
А осмех искрен као бол
Кад су ситнице обично неважне
Чија је лађа – чији мол

Зашто се бојим мириса руже
Чији нектар кушао је трут
А знам – и мени све ће да пруже
Латице што дрхте као прут

Зашто бих умро због сазнања
Да роси круницу отвараш
И у мрежи пауковог ткања
Чедност тек нади остављаш

Зашто у снима тражим истину
Расцвале пупољке љубави
Кад рекоше да је у вину
А њена суштина ме дави

Зашто верујем лепоти зоре
Кад сванути увек мора
И речи испод мождане коре
Замутиће сјај извора


Зашто бежим кад угледам сенке
У тами сопственог бића
Кад знам – све је део теревенке
Љубавни бол без покрића

Анђелко Заблаћански
 
GOSPODAR ZELJA:RASTANAK-Tvoj jedini odgovor je cemu sad
ovo,zbog cega sada kada je gotovo,e
pa draga mozda sam za razliku od
tebe jedino ja voleo,mozda idalje
volim za oboje. Nisam bio kukavica
da utehu trazim u drugima,da
govorim lazi da mi vise nije
stalo,nastavio sam dalje sam,sa
secanjima,lepim secanjima,sa
danima u kojima smo postojali ti i
ja,necu zakopati srce ni secanje
pokraj ceste,moj grob nije na
ulici,grob mi je u sopstvenom
telu,tamo gde srcu I jeste
mesto...pa neka boli,koliko god
trajalo neka traje,bol jednog dana
prestace,znam da prestace,tada cu u
sebi imati samo mrtvo srce,koje
idalje volece tebe...nakon dva
meseca od rastanka tvoja jedina
zelja je bila da obrisem nase slike,da
uklonim sve sto je staro,da li ti
zbog njih poteku suze ili ti
jednostavno vise nije stalo,nije
stalo...skoro dve godine ziveli smo
zajedno,sama si govorila ovo je ono
pravo,da ne treba ti niko i da do
nikog drugog ti nije stalo,otkud si
onda dala sebi za pravo,da zavrsis
sve za jedan dan preko telefona uz
reci:izvini,shvatila sam da vise ne
mozemo biti zajedno,nemoj mi
pisati,necu ti pisati,nemoj me
zvati,necu te zvati,nemoj me traziti
jer me neces naci,jednostavno zelim
da budem sama. Tog trenutka u
meni se nesto slomilo,izgubio sam
orijentaciju,krenuo sam nekud a ni
sam ne znam kuda,zeleo sam negde
da idem ali gde?kad nisam imao
osecaj da igde ima mesta za
mene,,moj jedini put bio je put ka
istini,ka onoj istini koju nisi htela da
mi kazes tog dana. Istina se sazna
kada se najmanje nadas,kada
pomislis proslo je I ovaj put,lako je
zataskati dobru laz,ali ne I losu
istinu,cemu se ti nadas,ostvarenja
tvojih snova,ravni su putu do
pakla,unistavas sve sto bi prstima
dotakla,sada je postalo samo pitanje
vremena kada ces shvatiti,da vise
necu biti tvoj andjeo cuvar,vec
utvara iz tvojih najgorih nocnih
mora,pozeleces da prestane,da
vratis ono staro,jer bolece te,kao
sto je nekada bolelo mene,te stvari
koje sam morao obrisati svojom
rukom cak ni ja necu moci ponovo
da napisem niti naslikam,gospodari
zelja draga vise ne postoje,niti sam
ja vise gospodar tvojih
zelja...ref:Gospodari zelja vise ne
postoje,ne nadaj se da ce biti
bolje,gospodari zelja vise ne
postoje,bol se uvek vraca po
svoje.Svaki dan mi prijatelji
govore,prestani vise sanjati,taj san
ce te dokusuriti,niko me ne razume
da je taj san sve sto mi je ostalo,taj
san mi je sreca,mrznja,ljubav,­
vera,nada,bez njega bi izgubio
sebe,volju za zivot,zasto
jednostavno ne mogu izgubiti volju
za tebe...proslo je dosta vremena a
bol ne prestaje,samo se nastavlja I
sve ide u krug,nekog petog zoves
ljubavi ostalima pricas da ti je
drug,istoriju ponavljas kao meni
kada si rekla nikome ni rec,bez reci
su nastala dela,dela u zelje,zelje u
planove,planovi u namere,namere u
dve godine lazi I obmane,kako si
mogla,dokle ces moci,koji su tvoji
ciljevi,gde je tu moral,imas li imalo
morala,znaj mala da oni koji su
rodjeni greskom,sa greskom zive,sa
greskom i umiru. Zar stvarno mislis
da sminkom mozes sakriti tvoj
sarkasticni osmeh,licemerni
pogled,dvolicno lice,lice tihog
ubice,ne neces moci vecno da se
krijes iza ogledala,moraces izaci iz
njega u njemu je ogromna
tama,znam to,a znam I da priznaces
sama:ucinite da prestane,molim
vas,vodite me odavde,sta se to
samnom desava nestaje mi
snaga...docice vreme da ne gledas
vise na nikoga kao na atribute,taj
ciklus prestace I sama ces postati
atribut za nekoga,nikome neces biti
relevantna kao nekada meni,tvoje
ponasanje bice iracionalno,a ja bicu
samo fragment celog tvog tadasnjeg
bola,tvoje zelje postace zelje
drugih,tvoju volju otece drugi
ljudi,tvoja senka koracace uz moje
korake,ali nikada neces biti ispred
njih,gospodari zelja draga vise ne
postoje,niti sam ja vise gospodar
tvojih zelja. Gospodari zelja vise ne
postoje,ne nadaj se da ce biti
bolje,gospodari zelja vise ne
postoje,bol se uvek vraca po svoje.
Licno meni je ova,nesto iz licnog repertoara.
 
ODA IZUZETNOJ DAMI

Mnogi od kerova koji noćas hrču po trotoarima
nesumnjivo sanjaju tvoje kosti
i ja se dobro sjećam tvojih kostiju u mesu,
a najbolje u onoj zelenoj haljini
i smeđim cipelama s visokom petom
vječito si psovala kad popiješ, kosa ti je opadala
a ti si htjela da eksplodiraš od onoga što te je mučilo:
trulih sjećanja na trulu prošlost,
od kojih si na kraju i pobjegla u smrt
a ja sam ostao sam sa trulom sadašnjicom

Džejn, mrtva si već 20 godina,
a ja te pamtim bolje nego ma koju drugu
jedina ti si shvatala svu uzaludnost našeg postojanja
druge su se žene samo nervirale zbog besmislica
uporno histerisale nad glupim sitnicama

Džejn, tebe je ubilo to što si previše znala
dižem piće za tvoje kosti
o kojima ovaj ker još uvijek sanja.

Čarls Bukovski
 
***
Zamagljeno staklo
Nježnosti moja, koliko je godina
bez tebe prošlo
i jedva da te prepoznajem.
Ptica koju još pamtim
ponovo maše krilima
silazeći s davnog neba,
nekadašnje zvijezde
opet će progristi
tamnu ponjavu neba
i zaslijepljen gledam
njegovo staro lice.
Ako sam kralj
ja sam i prosjak
koji okreće tebi
svoje gladne oči.
Naslanjam usne
na zamagljeno staklo
i slušam riječi
koje jedna duša
govori drugoj.

Zvonimir Golob
 
Niče

POSLEDNJA VOLJA

Umreti tako
kako sam ga jednom video da umire -
prijatelja koji je munjama i pogledima
božanski obasjavao tavnu moju mladost.
Vragolast i dubok,
igrač među bojovnicima -

najvedriji među ratnicima,
najteži među pobednicima,
na njegovom udesu udes počiva,
tvrd, promišljen, vidovit;

drhtao jer je pobeđivao,
klicao jer je umirući pobeđivao -

dok je umirao naređivao je
- i naredio je da se uništi...

Umreti tako
kako sam ga jednom video da umire:
pobeđujući, uništavajući...
 
Pitalica pod hrastovima

Kad hrast ispuni svoju hrastovu meru,
šta biva kad izraste preko nje,
i prstima se dohvati gornjeg sveta?

Da li on možda ostale hrastove
u nehrastove oblike i visine
preko te mere i granice povuče?

Ili ga ostali hrastovi izopšte,

a neko ga iz tog gornjeg sveta
hrastovim lenjirom

po prstima tuče?

Ljubomir Simović
 
Stari svet lomi - Max Jacob

Pod rtom prošlosti, okeanom bez obala
Ja posmatram ljubav koju odnose vetrovi,
stada u bekstvu u noći mog života nestaju.
Moje oči su svetiljke vremena

Zemalja uspomena, mojih srećnih ostrva!
Plemićska uživanja, veličanstveni odmori!
hitri konji mojih mladićskih godina
ne zamarahu mi srce šumom svojih kopita.

Pleo sam, pleo od vetra i reči dugi šal
sa sivim kolirom podržavan grehovima.
Sa moga poslednjeg praga skrivao je Akroplj
I savijao ka zemlji svoj šlem sa perjanicom.

Da li si gladan zemlje? o kraljevstvu da li sanjaš?
Da li bi promenio kožu, rodni kraj i boju?
Dve vile su se nagle da bi uzele moj šlem
od gvožđa i njihovim poljupcem razderali moje srce.

Tužan i tihi vetar nepoznat pod zvezdama
koji nije došao sa glavnih strana sveta,
raširio je preko zaliva dan pun zle kobi:
stari svet je slomljen, pripremajmo brodove.
 
Da mogu,
Sunce bih toplo
u život tvoj dozivala
i tmurne oblake razmicala.

Da mogu,
radost bih ti
na lice milo pisala
a tugu s njega brisala.

Da mogu,
pored rijeke bih
s tobom s večeri sjedila
i lik tvoj u odsjaju

zalazećeg sunca tražila.

Da mogu,
obraz bih tvoj s jeseni
s jabukama ubrala
i cijelu zimu ga milovala.

Da mogu,
u oku bih se tvom bistrom
srećna kupala
i s tvojim snovima
slatko zaspala.

Da mogu,
svu ovu LJUBAV nježnu
tebi bih, dušo mila
poklonila.



Slavica Lukić-Kolb
 
Ana Ahmatova

***

Kao kroz slamku, ispijaš mi dušu.
Znam opojan i gorak ukus da je.
No mučenje neću molbom da narušim.
O, moj spokoj nedeljama traje.

Kad završiš, reci. I nije baš neka
Šteta duše što će tad nestati.
Otići ću putem nedalekim
I dečiju igru pogledati.

Procvetaće žbunovi ogrozda,
I ciglu će putem doterati.
Ko si: brat moj, il' ljubavnik, možda,
Ja to ne znam, i ne moram znati.

Što je svetlo tu i napušteno,
Odmara se premoreno telo...
Prolaznici misle zamagljeno:
Udovica od juče, zacelo.
 
Noći su neki put sumorne.

Vrtovi nemaju više mirisa
Ni drhtaja između lišća
A nisko nebo crvenije je između tolikih stubova
Trgove često posećuju avetinjski kipovi
Ko tuda prolazi uzalud se žuri.

Noći se smiruju baš kao i naši dani.

Noći jednog starog grada
Suviše starog
Bez ptica i bez jednorogog jarca
Bez konjanika ni ludih dama
Ni ranjenih pauna ni košuta ni risova
Ni sveže krvi po zidovima palata predaka.

Igre ruku igre reči ognjevi su
Igre reči igre ruku u koje ljubav zaluta
Između slapova svitaca dragulja
Pene izlomljenih čipaka
Svilenih povesma bačenih na ohole oči
Smeha pod kišom cvetnih listića.

Noć kao pozorište od kadife boje za žalost
U kome se razbuktavaju naše izbledele uspomene.
Jutra podupirana štakama.

I ostaje samo ukus od pepela i truleži
Ukus cveća uplesnivljenog ustajalom vodom
Taj promašeni ukus koji nam prija više
No sve drugo.

Noći- Andre Pjejr de Mandijarg
 

Back
Top