Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Ne ljubi manje koji mnogo ćuti,
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini,
za srca u daljini.
*
Ćutanje kaže: u tuđemu svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu
i o pitaru povrh trošne grede
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u žar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.



Tin Ujević
 
Od cega žive oci tvoje
Kad stalno iz njih isijava san?
O što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar nacas sja.
Tvoje su oci u meni zasle.
Taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim ocima budi.

Ko sneg si koji pao nije,
satkana sva si od sna,
latico snežna zgusnuta svetla,
sva si ko cveta prah.

- Ne sklanjaj pogled. Cega se bojiš?
Ljubavi zar te je strah?
Zaleci reci poljupcima,
s usana strgni mi dah.

Cemu se smiješiš?
Obujmi me jace,
sva krvi nek mi utrne!

Kad zagrlim te ovako,
znaš šta ja vidim:
Dva krsta koja se grle.

A medj' njima diše
još nerodjen Bog,
prikovan poljupcima...

A što ako Boginja neka
pod mojom usnom sniva?

Pod tvojom usnom sni violina,
u violini pesma, u pesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.

Prsti su tvoji vidre vedre
što se u igri tope.
Cutiš li kako iz moga struka
iskacu antilope.

O kad bi moglo uho cuti
tvoj dodir, glazbo nema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.

Povedi me u deo sveta
neki tih.
Da te cutim. Da te dišem.
Da te snim.

Šta je život? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Izmedju dva otkucaja
srca stane.
 
Kad ptica prestane voljeti

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
"Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!"
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: "Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu !"
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.

A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.

Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
još manje skupe i manje bolne -
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.
Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
male doživljaje za koje ne treba tražiti
smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,
nepoznatim predjelima duše.
Ali te male boli uvlače se neopazice
u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,
one postaju u njemu naša smrt.
I zbog tog bezbroja malih lešina -
što se nečujno u nama raspadaju -
zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,
a oko našeg čela izranjenog od mnoštva
malih jauka igraju se mravi.
Tako neće imati što da propadne
u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,
proizašle iz velikih stjecišta razloga,
netaknutih opomenom.
Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se
približuju i golema jata bjeloglavih
lešinara kako kruže u sve to nižem
luku iznad naših pragova i šaputati im:
"Nemate što tražiti ovdje, prijatelji.
Tu nema niceg više osim slike
prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,
a taj - budite sigurni - nije za vas!
Meso i krv i slatki voćnjak srca
pojedoše nam male boli,
mrvicu po mrvicu - one oglodaše sve do kosti,
do ove luknje u prostoru, zar ne vidite?"
Nema malih boli.
Nema malih boli pod ovim suncem.
 
Kad sam je drugi put video

Kad sam je drugi put video rekao sam:
“Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu.”
Obećala je da će doći ako bude lepo vreme
Brinuo sam o vremenu pisao svim
meteorološkim stanicama
Svim poštarima svim pesnicima a naročito
sebi
Da se kiše zadrže u zabačenim krajevima.
Bojao sam se da preko noći ne izbije rat
Jer na svašta su spremni oni koji hoće da ometu
naš sastanak
Sastanak na koji već kasni čitavu moju mladost.
Te noci sam nekoliko vekova strepeo za tu ženu
tu ženu sa dve senke
Od kojih je jedna mračnija i nosi moje ime
Sad se čitav grad okreće za Mojom Poezijom
Koju sam davno sreo na ulici i pitao:
Gospodjice, osećam se kao stvar koju ste izgubili
Da nisam možda ispao iz vaše tašne.
Ja sam njen lični pesnik kao što ona ima i
lične ljubavnike
Volim je više no što mogu da izdržim
Više od mojih raširenih ruku
Mojih ljubavnih ruku punih žara punih magneta
i ludila
Moj snu kao asfalt izbušen njenim štiklama
Noći za mene sve duža bačena između nas
Ona mi celu krv nesrećnom ljubavlju zamenjuje
Moje su uši pune njenog karmina
Te providne te hladne uši to slatko u njima
Kad se kao prozori zamagle od njenog daha.
Kako je ona putovala pomerao se i centar sveta
Pomerala se njena soba koja ne izlazi iz moje
glave
Šumo vremena šumo ničega ljubavna šumo
Još ne prestaje da me boli uvo
Koje mi je pre rođenja otkinuo Van Gog
To uvo što krvari putujući u ljubavnim
kovertama.
U staklenu zoru palu u prašinu
Plivao sam što dalje ka pustim mestima da bih
slobodno jaukao
Ptico nataložena u grudima što ti ponestaje
vazduha
Radnice po podne na tuđem balkonu
Već dvadeset godina moj pokojni otac ne
popravlja telefon
Već dvadeset godina on je mrtav bez ikakvih
isprava
O koliko ćemo užasno biti razdvojeni i paralelni
O koliko ćemo biti sami u svojim grobovima
Još oko nje oblećem kao noćni leptir oko sveće
I visoke prozore spuštam pred njene noge
Moje srce me drži u zatvoru i vodi pred njenu
kuću
Gde su spuštene zavese nad mojom ljubavlju
Ta žena puna malih časovnika sa očima u mojoj
glavi
Taj anđeo isprljan suncem list vode list vazduha
Ljubomorne zveri oru zemlju i same se zakopavaju
O sunce nađeno među otpacima
Zuje uporednici kao telegrafske žice
Prevrću se golubovi kao beli plakati u vazduhu
I mrtve ih krila godinama zadrzavaju u
visinama
Kao što mene njena obećanja zadržavaju u
životu.
O siroče u srcu što ti brišem suze
Moja nesrećna ljubavi razmeno đubreta
Stidim se dok je ljubim kao da sam sve to
izmislio
Kuća ništavilo na svim prozorima
Sve je dignuto u vazduh
Samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave
nadom.

Beckovic
 
Da nisam voleo

Da nisam voleo još za života
vitica plavih to drago čelo,
dao bih joj život, ljubav bih joj dao
kad videh na odru njeno lice bledo.
*
Kako beše lepa u postelji, mrtva!
K'o zorom kad leti labud sjajna tela,
k'o čist sneg nad strukom vite zimske ruže
smrt je nad njom lepršava bela.

Šandor Petefi


Dobra ti noć, Rujevit! :)
 
Dobra vam noc oboma

O tome

Ovom temom,
i plitkom i ličnom,
prežvakanom
kroz strofe i strofe,
k'o pesnička veverica vično
vrteh se i vrteću se opet.
''Ona'' i ''on'' balada je sva.
Nisam užasno nov ja.
Užasano to je
što ''on'' - sad sam ja
i što je ''ona'' - moja.

Vladimir Majakovski
 
Doneću ti jednom, Lu, kavez sa plavom i zelenom pticom.
Doneću ti male svađalice,
pa kad ne budem u kući, kad lutam tražeći svoje izgubljene drugove
po stanicama,
njihov govor, sitan kao lepi šljunak, nek te podseti
da sam i ja svađalica
kojoj ne možeš reći ništa i koju ćeš čekati.
Doneću ti i jednu tanku, crnu stabljiku sa cvetom.
I pesme koje krije vetar.
Ukrašću za tebe i nekoliko plavih pejzaža, davno već
zanemarenih od sveta.
Doneću ti, dobra Lu, milijardu različaka, al' samo jedan bistar potok
i samo jednu granu sa plodom koji ne može da se kupi.
I želim da sve to nađeš posle mirnog sna, u senci,
i da se nasmešiš,
i da tako lepa ostaneš sve do drugog povratka.

Slobodan Marković
 
Mesta koja volimo

Mesta koja volimo postoje samo po nama,
Razoren prostor samo je privid u stalnom vremenu,
Mesta koja volimo ne možemo napustiti,
Mesta koja volimo zajedno, zajedno, zajedno,
Pa zar je ova soba soba ili je zagrljaj,
I šta je pod prozorom; ulica ili godine?
A prozor, to je samo otisak prve kiše
Koju smo razumeli koja se stalno ponavlja,
I ovaj zid ne medji sobu, nego možda noć
U kojoj sin se pokrenu u krvi tvojoj zaspaloj,
Sin kao leptir od plamena u sobi tvojih ogledala,
Noć kad si bila uplašena od svoje svetlosti,
I ova vrata vode u bilo koje popodne
Koje ih nadživljuje, zauvek naseljeno
Običnim tvojim kretnjama, kada si ulazila,
Kao vatra u bakar, u moje jedino pamćenje;
Kad odeš, prostor za tobom sklapa se kao voda,
Nemoj se osvrtati: ničeg van tebe nema,
Prostor je samo vreme na drugi način vidljivo,
Mesta koja volimo ne možemo napustiti.
 
"O moje sunčano poreklo ta potonula krv
Neka se zaboravi prijateljstvo drveća i ptica
Neka se zemlja razvenča sa suncem Žica
od vode prodenuta kroz uši bolja je nego crv
Otišao Izašao na vrata kojih nema
U svim vodama zeleni psi me traže
Ovde niko ne dolazi odavde niko ne odlazi, tople laži
poljubaca zakopa u pesak ova pustinja gde se sprema
krvožedna tišina koju svojom ljubavlju hraniti treba
u ovom izobličenom prostoru čija smo polomljena
rebra
iz čijeg ramena čudovišne ptice vire
Ruko ispružena prema drugoj obali kloni
Ako smo pali bili smo padu skloni
Ovde je noć što se životu opire."

Branko Miljkovic
 
ivanbosiljcic1jj2.jpg


Federiko Gasija Lorka
NEVERNA SUPRUGA


I odvedoh je na reku
misleći da je devojka,
a imala je muža.

Bilo je to u noći svetoga Jaga
i kao po dogovoru -
pogasili su se fenjeri
i zapalili svici.

Na poslednjem uglu ulice
dodirnuh njene zaspale dojke
i odjednom mi se otvoriše
kao grane zumbula.

Njena uštirkana suknja
zvonila mi je u ušima
kao komadić svile
rezan sa deset noževa.

Bez svetlosti u svojim krošnjama
drveće je poraslo.
I horizont pasa
lajao daleko od reke.

Pošto smo prošli kupine,
vrbe i trnje,
pod velom njene kose
iskopah jamu u vlažnom pesku.

Ja skidoh kravatu;
ona skide haljinu.
Ja otkopčah revolver,
ona skide četiri jelečića.

Ni smilje ni puževi
nemaju put tako finu,
ni velika ogledala
ne blistaju tim sjajem!

Njena su mi bedra bežala iz ruku
kao iznenađene ribe
pola u ognju a pola hladna.

Tu noć sam projurio
najlepši put
jašući kobilu od sedefa
bez uzde i uzengija.

Čovek sam i ne dolikuje mi
da kažem šta mi je rekla;
savest mi nalaže
da budem diskretan.

Prljavu od poljubaca i peska
odneo sam je na reku.
Ljiljani su se mačevali
sa vetrom.

I ponašao sam se onako
kao što dolikuje meni pravom Ciganinu.
Poklonih joj kotaricu
od žute svile.

I ne htedoh da se u nju zaljubim
jer je imala muža,
a kazala mi je da je devojka
kad sam je odveo na reku.
 
Johnny%20Cash2.jpg


The devil in hell we're told was chained a thousand years he there remained
He neither complain nor did he groan but was determined to start a hell of his own
Where he could torment the souls of men without being chained in a prison pen
So he asked the Lord if he had on hand anything left when he made this land

The Lord said yes there's a plenty of hand but if I left it down by the Rio Grande
The fact is ol' boy the stuff is so poor
I don't think you could use it as the hell anymore
But the devil went down to look at the truck
And said if he took it as a gift he was stuck
For after lookin' that over carefully and well he said this place is too dry for hell
But in order to get it off his hand the Lord promised the devil to water the land

So trade was closed and deed was given and the Lord went back to his home in heaven
And the devil said now I got all what's needed to make it good hell and he secceeded

He began by putting thorns all over the trees
He mixed up the sand with millions of fleas
He scattered tarantulas along the road put thorns on cactus and horns on toad
Lenghtened the horns of the Texas steer put an addition to the rabbits ear
Put a little devil in the bronco steed and poisoned the feet of the centipede

The rattlesnake bites you the scorpion stings
The mosquito delights you with his buzzing wings
The sunburst are there and so the ants
And if you sit down you'll need have soles on your pants
The wild boar rooms on a black chapparral it's a hell of a place that he has for hell

The heat in the summers are hundred and ten too hot for the devil too hot for men

The red pepper grows upon the banks of the brook
The Mexican use it in all that he cook
Just dine it with one of 'em and you're bound to shout
I've hell on the inside as well as it out :lol:

My hands are calloused July to July I use a Big Dipper to navigate by
Fight off the wolves to drink from my well so I have to be mean as hell

A sheep herder came and put up the fence
I saw him one day but I ain't seen him since
But if you need a mutton we got mutton to sell
We're cowpunchers and we're mean as hell

Neighter me nor my pony's got a pedigree but he takes me where I'm wantin' to be
I'll ride him to death and when he is fell I'll get me another one mean as hell


I shot me a calf and I cut off her head
Cause the boys in the bunkhouse are waitin' to be fed
They rise in chime with the five thirty bell
And the best one of any of 'em is mean as hell
 
Strelac

Nežno i opasno
Lice ljubavi
Pojavilo se preda mnom jedne večeri
Posle veoma dugog dana
Možda je to bio strelac
Sa svojom strelom
Ili još bolje muzičar
Sa svojom harfom
Ne znam više kako
A ne znam ni više ništa
Sve što znam
To je da me je ranilo
Ili svojom strelom
Ili svojom pesmom
Sve što znam
To je da me je ranilo
Ranilo u srce
I za svagda
Vrela je oh suviše vrela
Rana ljubavi

Žak Prever
 
"Jeka"
Tako sam zarko ocutio
tvoj cvrsti stisak u snu,
prigusen uzdah i jecaj,
na licu vrelu usnu.

Sto si mi htela reci?
Zar nisi sretna ni ti?
O,gorka ljubavi,zar je
tako moralo biti?

Sad nismo vise mladi
i nikome povratka nema.
Nasa je razbita mladost
tako zalosna tema.
 
BARBARA



Sećaš li se Barbara

Padala je kiša neprestana

Nad Brestom tog dana

A ti si išla nasmejana

Pokisla ozarena očarana

Pod krupnim kapima kiše

Seti se Barbara -

Sretoh te u ulici Sijama

Smejala si se

I ja sam se smejao

Sećaš li se Barbara

Nisam te poznavao

A nisi ni ti mene

Sećaš li se

Seti se toga dana

I ne zaboravi ga

Jedan čovek ispod neke kapije

Zaklonjen

Viknuo je tvoje ime

Barbara

A ti si potrčala ka njemu po kiši

Pokisla ozarena očarana

I bacila si mu se u zagrljaj

Sećaš li se Barbara

Ne ljuti se na mene što ti kažem TI

Jer TI kažem svakom koga volim

Pa maker ga samo jednom video u životu

Jer TI kažem svakom koga volim

Pa čak i ako ga ne poznajem

Seti se Barbara

I ne zaboravi nikad

Tu kišu tako blagu i tako srećnu

Na tvome licu srećnom

Nad tim gradom srećnim

Tu kišu nad morem

Nad arsenalom

Nad brodom iz Cesana

O, Barbara

Velika je svinjarija taj rat

I šta je sa tobom sada

Pod kišom od gvožđa

Vatre, čelika, krvi…

A onaj koji te je stezao u zagrljaju

Zaljubljeno

Da li je umro, nestao ili je još živ

O, Barbara

Još uvek pada kiša nad Brestom

Kao što je padala nekad

Ali nije to isto, jer sve je porušeno

To su samo posmrtne kapi kiše

Užasne i očajne

A nije ni onaj potop više

Gvožđa, čelika, krvi…

Već prosto kiša iz oblaka

Koji nestaju kao psi

Kao psi koje odnosi

Vodena struja iz Bresta

Da istrule negde daleko

Vrlo daleko od Bresta

Od koga nije ostalo ništa
 
TO LICE LJUBAVI OPASNO I NEŽNO
To lice ljubavi
opasno i nežno
jedne se večeri javi
posle predugog dana
Možda je strelac bio
sa lukom
ili svirač
sa harfom
Ne znam više
Zaista ne znam
Znam samo
da me je ranio
možda strelom
možda pesmom
Znam samo
da me je ranio
iz srca krv mi teče
Vrela me suviše vrela
ljubavna rana peče.

malo nepravilno al nema veze..
 
uglavnom se zavrsava ovako.


tada smo mi mnogo voleli
ali su malo voleli nas


ovo je izvuceno iz dubine moje svesti, i tako iskasapljeno ja sam vam prezentovao.
naj zavrsetak pesme koji sam cuo. neka mi neko kaze sta je to.
 
То ти је написао Сергеј Јесењин, а песма се зове Ана Сњегина. Јако лепо...прочитај је.
Ја ћу отпостовати део који знам напамет, то је крај.

Писмо, ко писмо
Залуд неимарски
Никад не бих писао ја писма та
Ко некад, огрнут у плашт овчарски
к стаји за сено корачам ја
Идем кроз бујну башту широку
пада на лице јоргован блед
Тако је драга мом врелом оку
погнута ограда, сав други ред...
Некад сам крај тих вратница двоји
имао шеснаест година пре...
И девојка је друг нераздвојни
рекла ми тихо и нежно НЕ!

Далеки драги дани несвели!
Никад да мине та слика и глас

Тих година смо ми сви волели
али су богме
волели и нас.


Мислим да си то могао да чујеш у некој домаћој серији...мислим да је Мина Лазаревић то рецитовала и то веома лепо.
Поздрав
 
DECA U PAKLU


Lažna, ubistvena krv.
Tamo sedi devojčica, bratac pored nje.
Smeju se.
Silaze do sumporne reke.
Devojčica je brza. Srdit,
dečak joj otkida ruku.
Žao mu je.
Devojčica ra miluje drugom rukom.
Oprašta mu.
Pokušava da ga zagrli...
 
KASANDRA


„Hajdemo kući" ispružila je ruku
prema ptici koja je skakutala u vrtu. „Lep je bio“
šaputalo je cveće
iz donjeg sveta
„Lep je bio“ — ponovila je ptica i
provukla je prste kroz njegovu kosu
Navikla je na njega tražeći oblike
u koje da ga smesti
i slediše je predmeti u koloni
u ljubavnoj šetnji do ivice vrta
„Moje divne stvari, vi koje ste
deo njega, puštam vas, budite slobodne,
vdite i množite se!“
„Lep je bio“ — reklo je tužno ogledalo zadnjim pogledom
„Lep je bio“ — ponovila je ptica
Zatvorila je knjigu i legla kraj njega
„Lep je“ — pomisli
i stavi mu ruke na lice.
 
***

" Kada voliš treba da odeš
Napusti ženu napusti dete
Napusti prijatelja napusti prijateljicu
Napusti ljubavnicu napusti ljubavnika
Jer kada voliš treba da odeš.

Nauči da prodaješ kupuješ preprodaješ
Daj uzimaj daj uzimaj
Kada voliš treba da znaš
Kako se peva trči jede pije
Zviždi

Kada voliš moraš da odeš."

Blez Sandrar
 
Milan Rakic

SIMONIDA

Iskopase ti oci, lepa sliko|
Veceri jedne na kamenoj ploci,
Znajuci da ga tad ne vidi niko,
Arbanas ti je nozem izbo oci.

Ali dirnuti rukom nije hteo
Ni otmeno ti lice, niti usta,
Ni zlatnu krunu, ni kraljevski veo,
Pod kojim lezi kosa tvoja gusta.

I sad u crkvi, na kamenom stubu,
U iskicenom mozaik-odelu,
Dok mirno snosis sudbu svoju grubu,
Gledam te tuznu, svecanu, i belu;

I kao zvezde ugasene, koje
Coveku ipak salju svetlost svoju,
Te covek vidi sjaj, oblik, i boju
Dalekih zvezda sto vec ne postoje,

Tako na mene, sa mracnoga zida,
Na pocadjaloj i starinskoj ploci,
Sijaju sada, tuzna Simonida, -
Tvoje vec davno iskopane oci|
 
Однажды на море, стоя около дельфинария
И находясь в плохом настроении
Я услышал вдруг из репродуктора: «А сейчас прозвучит ария»,
И следом отвратительный рев вместо пения.
Не сразу я понял, что это была
Из дельфинария прямая трансляция.
Мое настроение упало ниже нуля,
Но после этих мерзких звуков
Я вдруг услышал овации.
Дельфиньи старанья были сполна вознаграждены
Заполненным до отказа зрительным залом:
Люди, приехавшие со всех концов страны
Считали хорошим то, что я считал калом.
Мне захотелось курить, хотя на отдыхе я не курю.
Я решил, что с меня довольно арий.
Пройдя метров двести, я сел на скамью у какого-то здания,
Но это оказался еще один дельфинарий.
И когда из открытых дверей донеслось:
«А сейчас вы услышите пение котика»,
Я сорвался со скамьи, как будто сел на гвоздь.
Еще немного, и мне опять захочется наркотиков.
К сожалению, я не мог уходить,
Поскольку у меня здесь была стрелка забита.
Что заставляет этих животных так выть?!
Что заставляет так выть паразитов?!
А может, они глумятся над тем,
Что люди прикалываются к их мотивам?
Они, дельфины, в натуре ничего не стесняются совсем:
Чего стесняться, если ты – рыба!
Но больше всего меня умиляло то,
С каким восторгом их пение встречала публика.
Наверное, чувствуешь себя как Кусто,
Слушая звуки моря, не выходя из кубрика.
В тот вечер я сильно напился с горя,
И все равно долго не мог забыться сном:
Мне казалось, я слышу чье-то пение из моря,
Но это пение мне уже не казалось таким говном.
 
Ima li smisla čekati san
kada znaš da ti neće doći
može li iko usporiti vrijeme,
kada zna da će brzo proći
ima li smisla gajiti nade
kad nezahvalnost im dobro znaš
i pjevati sreći balade
kad do tebe joj nije stalo
I da li je smisao laž
što obavija sjene života
odsjaj zlatnog omota
sopstvenog očaja zabluda
I ima li smisao smisla?
I da li bi opasno bilo
bez utjeha životnih živjeti
što kriju životno sivilo
Prezrenih ljepota na hiljade
ti ludi svijete nudiš
ali sve su tamo zablude
jer upravo ti sudiš
ko na njih ima pravo
a za većinu ljudi one
ostaju samo san.
Ima li smisao smisla?
 

Back
Top