ZALAZAK SUNCA
Jos bakreno nebo raspaljeno sija,
Sva reka krvava od vecernjeg zara;
Jos podmukli pozar kao da izbija
Iz crne sume starih cetinara.
Negde u daljini cuje se da hukti
Vodenicki tocak promuknutim glasom;
Dim i plamen zderu nebo koje bukti,
A vodeno cvece spava nad talasom.
Opet jedno vece...I meni se cini
Da negde daleko, preko triju mora,
Pri zalasku sunca u prvoj tisini,
U blistavoj senci smaragdovih gora-
Bleda, kao ceznja, nepoznata zena,
S krunom i u sjaju, sedi, mislec na me.
Teska je, beskrajna, vecna tuga njena
Na domaku noci, tisine i tame.
Pred vrtovima okean se pruza,
Razlece se modro jato galebova;
Kroz bokore mrtvih docvetalih ruza
Sumori vetar tuznu pesmu snova.
Uprtih zenica prema nebu zlatnom
Dva giganta Sfinksa tu strazare tako,
Dokle ona place; a za morskim platnom,
Iznemoglo sunce zalazi, polako.
I ja, kome ne zna imena ni lica,
Sve sam njene misli ispunio sade.
Vernost se zaklinje s tih hladnih usnica...
Kao smrt su verne ljubavi bez nade!
Vaj, ne recite mi nikad:nije tako,
Ni da moje srce sve to laze sebi,
Jer ja bih tad plako, ja bih vecno plako,
I nikad se vise utesio ne bi'.
Jovan Ducic
Pozdrav Kaa, pozdrav Astro !
Odrzavajte ovaj kutak onako kako mu dolikuje
