Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Tama

Ja ne znam kud ovo idu dani moji,
ni kuda vode ove noći moje.
Ne znam.
Ni otkud magla ružna
na sve što se čekalo,
ni otkud nemar jadni
na sve što se radilo,
ni zaborav otkuda,
žalosni na sve što se ljubilo.
Magla.
Ko će da mi kaže noćas, šta meni znače
lica i stvari i spomeni minulih dana?
I kuda idu ovi dani moji
I zašto bije tamno srce moje?
Kuda? Zašto?
Koračam još kao da idem...

Koračam još kao da idem
nečem u susret, gledam i mislim,
a preda mnom su sve same neminovnosti,
bez izlaza, bez odlaganja.
Kamen koji može samo
Da tone.
Zavesa koja se svega jednom spušta,
a nikad ne diže.
Priča o ptici za koju se zna jedino
Da je odletela.
Života nema, smrt ne dolazi.
Neshvatljiva, duga, nepodnošljivo duga,
Ljudska sudbina.
 
Ne dozvoli

ne dozvoli da ti ljudi budu
temelj.
ni mlade devojke
ni stare devojke,
ni mladi ljudi
ni stari ljudi,
ni oni izmedju,
niko od njih.
ne dozvoli da ti ljudi budu
temelj.

radije
gradi na pesku
gradi na deponiji
gradi na sengrupima
gradi na grobljima
gradi čak i na vodi,
ali ne gradi na
ljudima.

oni su loša opklada,
najgora moguća opklada.

gradi negde drugde
bilo gde
samo ne na ljudima,
bezglavoj, bezdušnoj
masi
što kvari
stoleća,
dane,
noći,
gradove,
narode,
zemlju
stratosferu,
kvari svetlost
kvari
sve šanse
ovde,
totalno ih kvari
tada
sada
sutra.

bilo šta,
u poredjenju sa ljudima,
temelj je vredan
traženja.

bilo šta.

Čarls Bukovski
 
KONVENCIONALNI KOMAD

Na mesečini
U ponoć,
Pod lozom
Hotelska stolica.
Sumorno se smešta ispred naslova
Savijenih večernjih novina.

Druga stolica,
Iz para,
Leži na leđima,
Ukrućena kao u bolu,
Pošto je prevrnuta uz ljutit prasak;
I tu do jutra, avaj, mora ostati.

Na terasi
Nema tragova krvi,
Setnog bljeska
Noža, ništa;
Čak ni fino iscepanih parčića pisma
Ni tupog sjaja bačenog prstena.

Još postojane
Na stolu
Dve visoke čaše,
Jedna puna pića,
Posmatraju, kako kroz lozu klizi
I kako drhti, mesec na rubu grebena.

Robert Grejvs
 
NESTVOREN -Vinícius de Moraes

Daleki su putevi koji vode u Vreme - drugi mesec sam gledao na visinama
Na zelenim prostranstvima isti plac slušam kao da dolazi iz večnih očekivanja
Oštar vetar pokreće senke akacija nad sjedinjenim nagim telima koja se vole
I u mom telu svi pokreti nestaju poput glasova umirućih polja.

Ah, čemu služi ljubavniku ljubav koja neće nići na neplodnom tlu
Čemu služi pesniku zarobljeniku da se otvori nad močvarom i zapeva
Ništa se ne može učiniti jer se radjaju nesrećna deca poput kaktusa
Iz zlog semena koje je mahnito telo prosulo u tihim šumama.
 
BARKA

Barka se njiše jedva. Ne znam da li reka
napreduje ispod nje ili
barka gura vodu neosetno pod stabla.
Krhkost drveta: njegovi bokovi obojeni
i sprženi.
Slika nad vodom neprestanom. Oblaci.
Ona je otvorena takođe, mišljah, mraku noći
kao četvrtina voća bez srži.
Njena zatvorenost
u krletci neba i zelenila
odbacuje kretnju, pomeranje vode,
šum ruku.
Ona je otvorena da udiše
spokojno lunu koja je okrzne.

Luna takođe koja odlazi ili zemlja koja se udaljuje
i lanac vremena i rđa
na mislima nerešenim, bljesak dana
između sunca i kiše. I ta lepa stabla jednog
kraja dana.
I tamna tišina iznad poljane.

Filip Delavo
 
Edgar Alan Po

HELENI

Heleno, lepota mi je tvoja
nalik na drevne nikejske lađe,
što nošahu, preko mirisnog mora,
lutača kroz strah i beznađe
da rodnu obalu nađe.

Svikoše na lutnju očajnim morima
klasični lik tvoj, divne vlasi,
beh vođen najadskim ti akordima
slavi što drevnu Grčku krasi
i velelepnosti starog Rima.

Gle! u svetlu dubokog prozora
od statue sad stojiš nemlje!
U ruci alem-lampa dremlje,
ah! Psiho, iz dalekih prostora
te svete zemlje!
 
***
Prolazit će dani, prolazit će noći
I jednog jutra ništa neće biti tvoje.
Na putu koji vodi na četiri strane svijeta
Tvoj vlak će stati daleko od grada.

Još samo trenutak i ti ćeš otići,
Tvoje mjesto ostat će prazno.
Jedan za drugim ustat će prijatelji
I ponovno će sve biti zaboravljeno.

Ne pitaj ništa, zatvori oči,
Neka padne zastor, svjetla su pogašena.
Još samo časak i ti ćeš otići,
Već dolazi rijeka koja će te ponijeti sa sobom…

Zvonimir Golob
 
ЈЕДНИМ ОКОМ - Милена Павловић Барили

Једним јединим оком
видели смо светове
тврде и сиве путеве
воде што мру од жеђи.
Због тога,
они који не сазнаше
оковаше нас, мислећи да нас имају.
Али наш је живот био сигурнији
него бусола -
јер ми бејасмо деца Сокола.
И, чекајући час погубљења
расла су наша крила
тако поносита
и тако силна,
да ни њихов ужарени челик,
ни отров њихових голубица
није спречио величанствени лет
наше равнодушности.
 
UTEHA

Zbog zala proklinješ,
a ni za jedno se dobro zahvalio nisi!

Pitaš se od kog je nemilosnog boga
ili od koga đavola, ovo zlo,
a za dobro pitao nisi od koga je!

Stiskaš glavu šakama, kolenima,
pitaš se čime si ovaj pokor zaslužio,
a čime si dobro zaslužio pitao nisi!

Ustaj, otri te suze, ne cvili tu,
umij se, očešljaj se, uljudi se,
i gledaj da odsad
sa tom krvavom suzom u srcu živiš
ko što si dosad
s veselom vodom kroz livade, živeo!

Ljubomir Simović
 
Onaj što oštro oko ima u stanju je uvijek da vidi.

Onaj što basiret ima, uvijek ce s Istinom biti.

Oduvijek Ti postojiš i sâm sebi si veo,

Jer ova duša, strast i tijelo Ti si;

I Njega nemoj zaboraviti.

Udi unutra, otvori oko, iz privida

Njemu pobjegni

Tanani most predi i lice Beskonačnog

ćeš vidjeti.
 
Baš sada

Zastani na trenutak i smiri svoje misli.
Reši se napetosti I pogledaj oko sebe.
Šta vidiš?
Vidiš svet prepun lepote.
Vidiš život prepun mogućnosti.
Vidiš snove kako se rađaju, rastu i ostvaruju.
Da, ima i izazova.
Da, ima i tuge.
Da, ima nasilja i mržnje.
Ali mnogo više ima ljubavi,
Dobrote i radosti.
Budućnost je neizvesna.
A to znači da ne postoje ograničenja u vezi toga
Kako je lepom i radosnom možeš učiniti.
Znaj ono što imaš, imaš sada.
A ovo sada je baš onako kao što i treba da bude.
Tvoje je vreme da živiš.
Razmisli kako je samo vredna stvar tvoj život
I koliko si samo srećan što ga imaš.
Baš sada.
Baš sada je svaka nervoza koja te opterećuje zbog budućnosti
Samo obična iluzija.
Pusti je.
Pusti da izbledi pod talasima lepote i savršenstva.
Najbolja stvar koju možeš uraditi za svoju budućnost je
Da živiš sa svim što imaš u sadašnjosti.
Baš sada, u mogućnosti si da stvaraš pravu,
Dugoročnu vrednost za svet u kojem živiš.
Kako to možeš ostvariti?
Prateći svoje srce.
Tako što ćeš biti ono što zaista jesi.
Možda si odlutao od sebe.
Sad je vreme da se vratiš kući.
Duboko u svom srcu znaš da si ovde s nekim razlogom.
Bol koji osećaš je ta svrha, razlog za življenje
Koji stalno traži način da se oslobodi.
Kada se to desi, bićeš življi više nego što si
Ikada mogao zamisliti.
Udahni lepotu oko sebe,
Lepotu i bogatstvo življenja.
To je tvoj poklon.
To je tvoje bogatstvo.
A tvoje je da bi ga živeo, iskusio i ispunio.
Baš sada.


Ralf S. Marston
 
Poslednja izmena:
ДВА НОКТУРНА

1.
Море говори језиком
које се не употребљава у пристојном друштву.
То је сочни и безобразни говор ђубретара.
Да ли је страшно - бити сам?

2.
Прерија не прича ништа док киша то не зажели.
Прерија је жена обузета својим мислима.
Да ли је страшно - волети много?

Карл Сандберг

 
Sudnji dan

Izdajice nam sude za izdajstva,
ubice za ubistva.
Oni koji su pobegli pred jednoglavim
sude nam što bežimo pred troglavim.

Vezani nas vezuju, pretučeni tuku,
kuvaju nas oni koje peku,
na vešala nas osuđuju
sudije sa omčama o vratu.

Glave nam bacaju u torbe,
natiču na kolac, polažu na panj,
i dok nam pod nebom koje eksplodira
zemlja pod nogama nestaje
brže nego maslo u tiganju,

glava u torbi
smeje se glavi na kocu,
glava s koca
ruga se glavi na panju.

Ljubomir Simović
 
УСАМЉЕНЕ ДУШЕ
О, да ли постоји негде сакривена
У беспућу неком - од света далека
Бродоломно слична душа усамљена
Или свако биће само очај чека

И да ли се туге некад (негде) сретну
Док самоћи трен је бескрајан к'о море
Или не препознаш патњу истоветну
Одевену само у туђе одоре

И зашто прост осмех мора да се снатри
Јер ретко кад слети на усне очаја
Те као опсена трепери у ватри
Запаљене маште - наде и смираја

Зато у свом болу не знаш јаде туђе
А можда је твоја мука ипак мања
И сујета свака опако оруђе
Кад живот изгуби потребу да сања

Анђелко Заблаћански
 
people.jpeg


Postoje ljudi koji te ne vole, tako…
Ali nemoj to da te brine, ne može voljeti svako…
Svejedno da li ih koristiš, il’ im daruješ cvijeće, predaš se ili se boriš…
Neki te voljeti neće…
Zajedno teku vam dani…
Za isti sto ćete sjesti…
Ali ste svijetovi strani koji se ne mogu sresti…
I možeš pružiti ruku, vaditi srce iz grudi, priznati muke i patnje…
Neki te ne vole ljudi…
I možeš brod kad im tone, džinovskom snagom dići, opet će da te se klone…
I svom će ostrvu ići…
I zato nastavi dalje, neka te talasi nose i nebo zvjezdano šalje i bure zamrse kose…
Razapni jedra i maštaj…
Pobjeđuj metar po metar…
I praštaj…
Praštaj im…
Praštaj…

Nije im naklonjen vjetar!!!

http://duhovnamisao.wordpress.com/2012/07/28/postoje-ljudi/#more-2451
 
РАЗОЧАРАН
И кроз људске вене
крв Човека понекад потече
али ретко ка срцу му крене
јер тек што уђе – она већ истече
и умре баш испред мене.

Анђелко Заблаћански
 
Zavetovanje

S rukom na srcu,
svi se zavetuju,
da će svim snagama,
da će do kraja života i sveta,
da će do poslednjeg daha,
i posle njega,

iz pokoljenja u pokoljenje,
iz oblaka u oblak,
u veke vekova,
da prenose zavetnu reč.

Al znam ja dokle će ko
ovaj zavet da nosi:
ozebli do vatre,
do cokula bosi.

Ljubomir Simović
 
U snu sam video mocni zid vremena.
Ziva put ,u sirov granit zarivena,
Nepomicnost, sva od nespokojstva zivog,
Zdanje kojim jeci jeka mnostva sivog,
Otvori, ocima divljim ozvezdani,
Tmine gde gamizu copri i nemani,
Grdni bareljefi ,freske nesanjane....
 
Fridrih Niče

DIONISOVI DITIRAMBI

PUTNIK I NJEGOVA SENKA

Ni nazad? Ni da se napred kroči?
Ni divokoza ovuda ne može proći?

Tako čekam i čvrsto se držim tu
onoga što oku i ruci je na hvatu!

Pet stopa jedva tla, osvit,
a poda mnom - svet, čovek i smrt!
 
Učenje u mraku

One koje krvavi majstori muče,
i koji ne znaju da se brane i bore,
još krvaviji protomajstori uče
da od zla spasava samo gore;

da te od sekire sablja oslobodi,
da te iz poplave izvlače čaklje i kuke,
da te u mutnoj vodi, polumrtvog,
iz usta kečige otimaju štuke;

da se, kad sjaši, dizgini i uzde
oduzmu od plehanog hajduka
zato da ih, uzjahavši, uzme
gvozdena rukavica i ruka;

da se ruke, vezane naopako,
dreše da bi vezale brata jedinoga;
da se od đavola oslobađa tako
što se crnji đavo proglasi za boga.

Ljubomir Simović
 
VIONELA -Max Jacob

Reci mi koja je bila to pesma
Koje su pevale lepe sirene,
Te su se Grci naginjali sa trirema
I zaboravljali na svoja vesla.

Ahil, koji je kažu osvojio Troju
Pomoću konja ispunjenog tricama,
Bio je veliki vojskovođa,
Al ipak osvajan pesmama
Koje su pevale grčke device.
Reci mi, Venero, ja te preklinjem,
Kakva je bila ta melodija.

Neki zarobljenik u Tripolisu
Spevao je jednu pesmu u tamnici,
Tako lepu da ga bez otkupa
Pustiše njegovoj kumici,
Koja je plakala pred kapijom zatvora.

Nauzika na izvoru,
Penelopa za svojim razbojem,
Zeuksis slikajuć zidove:
Svi su pevali taj refren!...
A pesme veselih peharnika?

...Pa odjeci odjeka dugih dolina
I pesme iseljenika!
Gde li su pesme starih vremena
Koje su se dugo, dugo pevale?
Gde li su mome s divnim zubima
Koje su pesmom ljubav čuvale?
A moje pesme? Da ih se setim!
 
VIKALICA ŽIVANE SA SUBJELA ALI KOJA JE IZ OBLAKA ZINULA
NA NJENE ŠTALE, AMBARE, VOĆNJAKE, USEVE, KUĆE I GROBLJA

Stani, alo! Natrag, alo!
Suknju dižem iznad glave, alo!
Gledaj, alo! Nagledaj se, alo!
Dobro gledaj, alo, da bi znala,
ako bi zagrizla na šta si zinula,
kakva bi te ala progutala!

Poješće ti konje do potkovica!
Poješće ti jezik, srce, krila,
kandže, perje, i ostalo salo!
I sve će joj, alo, biti malo!
Još bi trista stotina takvih ala
u ovu alu nad alama stalo!

Gladni mesa, žedni krvi, doleteli
na krilatim konjima bez uzda,
pogledajte kako zija, kako zeva,
peć, pećina, provalija, ala,
koja bi vas nadušak progutala,
mračni oblaci, zinuli na sva usta!

Zadižem prtenu suknju iznad glave:
evo ovom te alom teram, alo!
Ako više sebi želiš dobra
no što nama misliš zala, alo,
beži, alo, glavom bez obzira,
da te ono na šta si zinula
ne bi progutalo!

Ljubomir Simović
 
Не отварај болне ране старе,

Истекле су кривих дрина воде,

Ни ретарди неће да крваре,

За хушкаче који коло воде,

Из фотеља и топлих салона,

Преко леђа безглавих пиона...- Марко Смуков

 
Komm in mein Boot
Ein Sturm kommt auf / und es wird Nacht
Wo willst do hin
So ganz allein / treibst do davon
Wer hält deine Hand
Wenn es dich / nach unten zieht

Wo willst do hin
So uferlos / die kalte See
Komm in mein Boot
Der Herbstwind hält / die Segel straff

Jetzt stehst do da an der Laterne
Hast Tränen I'm Gesicht
Das Abendlicht verjagt die Schatten
Die Zeit steht still und es wird Herbst

Komm in mein Boot
 

Back
Top