Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Huan Ramón Himénez

Da bih te voleo


Da bih te voleo, sudbini
predao sam svoje srce.
Više se nećeš moći osloboditi
vise se neću moći osloboditi
od kobnosti te ljubavi!

Ne mislim na to, ne osećaš to
ja i ti smo već ti i ja,
kao more i kao nebo,
a nebo i more postoje
bez svoje volje.
 
Крај затона се дуб зелени;
Златни му ланац сјаји с грана;
Учени мачак ту у сени
По ланцу хода целог дана;
Надесно крене – песму везе,
Налево крене – причу збори.

Ту су чудеса: ту у гори
Посматра вила с гране брезе
Шумскога духа, пуна језе;
.............................................
Све је ту руско ... руски дух!
Под дубом усред хладовине,

Крај мора, приче из давнине,
Од ученог мачка чух
Уз купу слатке медовине.
Једну још памтим: њу нек' сад
Саслуша онај ко је рад.
Руслан и Људмила, Пушкин

z:)
 
Dugo sam bolovala od ljubavi
i činilo mi se važno vrlo
da li ima negde ili ne
nečega čega nema.


A od jutros sve
razumem čudesno,
i mislim da je umesno
udesila priroda ili slučaj naneo
te nisam uvek draga bivala
čoveku koji bi mi čeznje zaneo
za nečim čega nema.


U zamišljene sreće maženju
istrošilo bi mi se srca pola,
utopila bi mi se duša u traženju
nečega čega nema.

Sad jedino kao nad srećom strepim:
da li će ovaj dan svanuti
oblačnim ili lepim,
jer znam, ništa mi ne može doneti
nečega čega nema.


Ozdravljenje - Desanka Maksimovic

 
Valjda vam ovo nece smetati... Nije iz nase knjizevnosti, zapravo nije ni iz jedne knjizevnosti i jos je na engleskom, ali to su stihovi koje uvek pamtim..

I was always walking alone, When I turned around everyone was far behind
Even so I kept walking, That was what strength was
“I’m not afraid of anything anymore,” I try to whisper to myself
Everyone becomes alone someday living on only in memories
So that I can love and laugh even in loneliness I will fight
I will show no tears

I was always walking alone, A cliff waited for me at my destination
Even so I kept walking as proof of my strength
The strong wind blew against me, My shirt stuck to me with sweat
If I can forget everything someday living will become so much simpler
If I fall past oblivion that’s just running away
If only the meaning of having lived would disappear

Before long the wind died down and the sweat evaporated
I’ve become hungry, Did something happen?
Together with vibrant voices a pleasant scent came along

I was always walking alone, Everyone was waiting

Everyone becomes alone someday living on only in memories
Even so it’s fine, I will call these peaceful feelings my companions
Living somewhere I will someday forget the days that I spent with everyone as well
At that time I won’t be strong anymore
With the weakness of a normal girl/boy/person tears will overflow...

Pored ovoga pamtim i "Djacki Rastanak" i to vec neko vreme. A ova isto:

Medju svojima - Vladislav Petkovic Dis

U mom srcu ponoc. U njoj katkad tinja
Misao da jos zivis, moj predele mladi.
Moja lepa zvezda, majka i robinja,
Boze! sta li danas u Srbiji radi?

Kod vas je prolece. Dosle su vam laste.
Ozivele vode, djurdjevak i ruze.
I mirise zemlja, koja stalno raste
U grob i tisinu, moj daleki druze.

Jedno tvoje vece. Ides kuci sporo
Ulicama straha, i dusa ti jeca.
Tvoje gladne oci, moja divna zoro,
Hrani ljubav majke: "Neka zive deca."

Ulazis u sobu. Suze te vec guse.
A dva nasa cveta iz cetiri rata
U tvome su krilu, obraze ti suse:
" Mama, zasto places? Jel' pisao tata?"

U velike patnje, nevino pitanje
Dubi dublju ranu: plac ti trese grudi.
Na polju je vidno, kao pred svitanje.
Ko da ce se dici grobovi i ljudi.

Skupila si suze u kose detinje.
Sve vas gledam sada kraj gozbe sirote.
Lice ti se vedri: to dusa svetinje
Ljubi tvoje celo, moj sjajni zivote.
 
ВОЛИМО СЕ И НЕМА НАМ СПАСА

У спомен Ж.Преверу

Са тобом сам у тамници, драга.
Оковани по њој се вучемо.
Нагриза нас тескоба и влага.
О зидове главама тучемо.

Волимо се и нема нам спаса.
Једно другом живце прождиремо.
Од излаза ни трага ни гласа.
С тим живимо, у том умиремо.

Ти си моја, ја твоја ћелија.
Ти мој оков, ја твоје вериге.
Да ствар буде грђе успелија,
помажу нам лудачке интриге.

Сваког дана посумњам бар једном
да ме вараш и рогове спремаш.
У том стању импозантно бедном
немам мира, а ни ти га немаш.

Ко ће коме усмртити наду,
ко ће коме вредност укинути?
У том силном, непрекидном раду
до изнад смо главе поринути.

Та пустиња има и оазе,
само да би грдобнија била,
када нам се тела, мисли мазе,
кад шапућеш: „мили!“, а ја: „мила!“.

Ни ти ни ја нећемо напоље
из те наше тамнице и гроба.
Препуни смо елана и воље
да правимо робињу и роба.

Волимо се и нема нам спаса.
Једно другом живце прождиремо.
Од излаза ни трага ни гласа.
С тим живимо, у том умиремо.

Д.А.Теодор
 
http://www.online-literature.com/coleridge/639/
The Frost performs its secret ministry,
Unhelped by any wind. The owlet's cry
Came loud, -and hark, again! loud as before.
The inmates of my cottage, all at rest,
Have left me to that solitude, which suits
Abstruser musings: save that at my side
My cradled infant slumbers peacefully.
'Tis calm indeed! so calm, that it disturbs
And vexes meditation with its strange
And extreme silentness. Sea, hill, and wood,
With all the numberless goings-on of life,
Inaudible as dreams! the thin blue flame
Lies on my low-burnt fire, and quivers not;
Only that film, which fluttered on the grate,
Still flutters there, the sole unquiet thing.
Methinks its motion in this hush of nature
Gives it dim sympathies with me who live,
Making it a companionable form,
Whose puny flaps and freaks the idling Spirit
By its own moods interprets, every where
Echo or mirror seeking of itself,
And makes a toy of Thought.

But O! how oft,
How oft, at school, with most believing mind,
Presageful, have I gazed upon the bars,
To watch that fluttering stranger! and as oft
With unclosed lids, already had I dreamt
Of my sweet birthplace, and the old church-tower,
Whose bells, the poor man's only music, rang
From morn to evening, all the hot Fair-day,
So sweetly, that they stirred and haunted me
With a wild pleasure, falling on mine ear
Most like articulate sounds of things to come!
So gazed I, till the soothing things, I dreamt,
Lulled me to sleep, and sleep prolonged my dreams!
And so I brooded all the following morn,
Awed by the stern preceptor's face, mine eye
Fixed with mock study on my swimming book:
Save if the door half opened, and I snatched
A hasty glance, and still my heart leaped up,
For still I hoped to see the stranger's face,
Townsman, or aunt, or sister more beloved,
My playmate when we both were clothed alike!

Dear Babe, that sleepest cradled by my side,
Whose gentle breathings, heard in this deep calm,
Fill up the interspersed vacancies
And momentary pauses of the thought!
My babe so beautiful! it thrills my heart
With tender gladness, thus to look at thee,
And think that thou shalt learn far other lore,
And in far other scenes! For I was reared
In the great city, pent mid cloisters dim,
And saw nought lovely but the sky and stars.
But thou, my babe! shalt wander like a breeze
By lakes and sandy shores, beneath the crags
Of ancient mountain, and beneath the clouds,
Which image in their bulk both lakes and shores
And mountain crags: so shalt thou see and hear
The lovely shapes and sounds intelligible
Of that eternal language, which thy God
Utters, who from eternity doth teach
Himself in all, and all things in himself.
Great universal Teacher! he shall mould
Thy spirit, and by giving make it ask.

Therefore all seasons shall be sweet to thee,
Whether the summer clothe the general earth
With greenness, or the redbreast sit and sing
Betwixt the tufts of snow on the bare branch
Of mossy apple-tree, while the nigh thatch
Smokes in the sun-thaw; whether the eave-drops fall
Heard only in the trances of the blast,
Or if the secret ministry of frost
Shall hang them up in silent icicles,
Quietly shining to the quiet Moon.
 
Smrt ljubavnika -Sarl Bodler



Divani će naši bit mirisa puni,
Duboki ko rake, s ležajima mekim,
Na stolcima cvijeće što se tiho truni,
Procvjetalo za nas pod nebom dalekim.

Rasipljući strasno posljednje topline,
Naša srca dva će kao zublje sjati,
Dvostruki će traci od svjetlosti njine
Na zrcalu duša jedan odraz dati.

A u veče modro nadnaravna sjaja
Jedan ćemo blijesak izmijenit jedini
Kao dugi jecaj u znak oproštenja;

Odškrinuvši vrata, tad Anđel će ući
Da radosnom kretnjom oživi u tmini
Ogledala mutna i ugasle luči. Ch. Baudelaire

( Anđeo smrti u duši koja gori
sa sviješću o ljubavi se bori
njegov je korak snažan i strašan
ali i kamen je ljubavi gladan)
 
...Cekam te na raskrscu jave i sna…
I znam, doci ces..
Okupan prolecnim suncem,
ozaren svom mojom nadom,
tajanstven, nasmejan i drag..
I znam, doci ces..
Sa prvim letnjim zracima,
s cvkutom ptica,
sa punim mesecom,
i zvezdanim nebom..
Doci ces..
S mirisom jesenje kise,
sa pozutelim liscem,
sa vetrovima,
i belim pahuljama..
U nocima dugim doci ces u moj san,
a jednog jutra u moju javu,
tajanstven, nasmejan i drag..
Cekam te na raskrscu jave i sna…
 
Spustivši glavu na moje grudi,
Plakala ti si, nevino čedo,
A tvoje nežne i bujne vlasi,
Skrivahu lice turobno bledo.
I ja sam plako, gledeći tebe
I bujni potok suza je teko,
Ali sam ipak presrećan bio,
Jer ljubav sam za ljubav steko.

Petar Kočić -Spustivsi glavu
 
Primi poljub sad u čelo
Na rastanku hoću smelo
Da ti priznam, uzavrelo:
Istina je, nije zgran
Da mi dani behu san.
Kome prošlost prođe kad,
Pa neka je jad, nejad,
Ona prođe i njen sklad-
Bio rad, ne bio rad.
Svemu, svačem, svud si stran-
Sve je samo u snu san.

Gde je morski peščan žal
Bije val, tutnji val-
Na dlanu mi zrnca peska
Zlatna sjaja, bleska reska-
Malo ih je, skliznu, ginu,
Sva kroz prste, u dubinu.
U dubinu, u tuđinu.
Osipa se pesak plah,
Plačem: obuzo me strah,
Svako zrnce, sav taj prah-
Moći nemam ni nad kim
Da ih čvršće zadržim.
Zar nijednom zrncu spas
Od bezdani ispod nas?
Kom sam blizak, kom sam stran?
Zar je samo u snu san?

Edgar Alan Po - U snu san
 
Bilo je kasno leto,
dan se skratio bitno.Na leto i na sve to
kisa je kisila sitno.

To je bilo,da ne sdlazem,davno...
Na prasumu i ostalo voce
spustilo se predvecerje tavno,
san me vara,cas nece - cas hoce.

san me vara na drvenoj grani,
trazi cvece a na mene slece.
Uspavaj me,noci,ko ti brani,
prasuma se uspavati nece.

I kad prvi san na oci sede,
i kad drugi dodje sasvim blizu
- ja osetih da me nesto jede,
da me neki sekutici grizu.

Bacim pogled a pogled se vrati,
zvekne hladno o necije oko.
Trazim nogu,mesto nje se klati
jedna glava,vec stigla visoko.

To je bila glava jednog lava,
strasnog lava,al` to nije bitno.
Ja mu rekoh:kakva je to slava
krasti noge i glockati sitno?!
Lav urliknu:zar sam pao s duda?
Glodjem nokte i carape trule!
Vi ste -*****,crv,buba,mrva,luda.
Nista,manje od nista,nula,dve nule,
tri nule!

Ja polako vratim noge gore,
oprostim mu carape i nokat.
Kazem:cudno,nasrtljivi stvore,
- vi ste glavat,i usat i okat!

Pogledajte,moja ruka preti
da prekrati mladosti vam car!
...U zivotu nije tesko mreti,
al` ziveti - vec je teza stvar!

Lav ponovi: zar sam pao s duda?
Glodjem nokte i carape trule!
Vi ste - *****,crv,buba,mrva,luda,
nista,manje od nista,nula,dve nule,
tri nule!

Hm,hm! rekoh,s nesto malo pretnje,
kako cuh i ako dobro cuh:
pijani ste il` vam neke smetnje
razaraju trbuh,njuh i sluh?

Bilo je kasno leto,
dan se skratio bitno...
Na leto i na sve to
kisa je kisila sitno.
Kao prvo - vezah ga za drvo.
Kazi:necu vise!
Kao drugo - zavrnuh mu uvo.
Kazi :necu vise!
kao trece - pogledah ga,suvo.
Kazi: necu vise!

lav me sutnu iznenada nogom!
ja mu vratih cvrgu sred celenke
(lele,Lenke,sred zute celenke!)
On promrsi nesto kao: zbogom...

Bilo je kasno leto,
dan se skratio bitno...
Na leto i na sve to
kisa je kisila sitno.

Lovac i lav - Dusko Radovic
 
"Moje srce, ptica divljine, našlo je svoje nebo u tvojim očima.
One su kolevka jutra, one su carstvo zvezda.
Moje su pesme potonule u dubine njihove.
Pusti me samo da se vinem u to nebo, u njegovo tamno bespuće.
Pusti me samo da delim njegove oblake, da širim krila u sjaju njegovoga sunca."

- Rabindranat Tagore- Gradinar
 
HVALA TI...
"Hvala ti što koračaš sa mnom.
I kada hodati napor traži.
Što imam tebe i kad mi je teško.
Jer tada svaki teret je lakši."

Kroz nas se ide u grad sviju muka
Kroz nas se ide gdje se vječno plače
Kroz nas se ide do propala puka

Pravda nam tvorca višnjega potače
Božanska svemoć, mudrost, što sve znade
I prva ljubav graditi nas zače

Što god stvorenja prije nas imade
Vječno je pa smo i mi vječna vijeka
Tko uđe nek se kani svaki nade.

Dante - Pakao ..... jace smo mi od tri coveka. i kao ona:

Pisat ću o svojim prijateljicama
jer u priči svake od njih
prevladava i moja vlastita,
tragedija o kojoj i moj život govori.
Pisat ću o svojim prijateljicama
o životima osuđenica zatvorom ispijenima,
i stranicama časopisa što proždiru žensko vrijeme,
i o vratima koja se odbijaju otvoriti.
O željama pogubljenim u kolijevkama pisat ću,
o nepregledno velikoj ćeliji,
crnim zidovima muke,
o tisućama, tisućama mučenica, uvijek ženâ,
pokopanih, ogoljenih od imena
na groblju tradicija.
Moje prijateljice
lutke zastrte gazom u muzeju koji zaključavaju;
kovanice u kovnici Povijesti, nikada dane, nikada potrošene
ribe što se jate i guše u svakom bazenu i posudi
dok se u kristalnim vazama umirući leptiri komešaju.
Bez straha
pisat ću o svojim prijateljicama,
o krvavim lancima omotanim o gležnjeve ljepotica,
o noći koju preklinjanje razdire, o deliriju i mučnini,
i željama zakopanim u jastuke, u tišini.

Nizar Kabbani
 
bio sam rob
neobican oblik
ljudskog stvorenja
oko mene otrovno cvijece
raslo je svuda
crnog sam davla
ugrizo za muda
a ti jos places
ali nikad neces
kao sto sam ja
vidio sam patnju
smrt me milovala
po licu
zamalo pa odoh
uh uh uh
danima se ogledao smijeskom
nije obratilo meni
a ti jos places
ali nikad neces
kao sto sam ja


Goran Bare, Majke
 

Back
Top