Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Ne bira se ljubav

Ne bira se ljubav
kao ni smrt.

Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.

Niti se odupreti mozeš
niti preskočiti dan.

Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.

Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.

Pero Zubac
 
Ne svraćajte, ali ako već svratite...

Da, naravno, biću tu ako nisam napolju
ne kucajte ako su svetla pogašena
ili ako čujete glasove ili
možda čitam Prusta
ako neko proturi Prusta ispod mojih vrata
ili neku od njegovih kostiju za moju čorbu
i ne mogu da vam zajmim novac ni
telefon
ili ono što je ostalo od mojih kola
mada možete dobiti novine od juče
staru košulju ili sendvič sa salamom
ili prespavati na kauču
ako ne vrištite noću
i možete da pričate o sebi
to je tako normalno;
teška vremena pritiskaju sve nas
osim što se ja ne trudim da stvorim porodicu
da pošaljem decu na Harvard
ili kupim lovište,
ne ciljam visoko
samo pokušavam da ostanem živ
još malo,
i zato, ako ponekad kucate
i ja se ne javim
a unutra nema žene
možda sam slomio vilicu
i tražim neku žicu
ili lovim leprtire u
mojim tapetima,
mislim, ako se ne javim
nisam se javio, a razlog je
što još nisam spreman da vas ubijem
ili vas zavolim, ili vas čak prihvatim
to znači da ne želim da razgovaram
zauzet sam, lud sam, milo mi je
ili možda pletem omču;
i zato, ako su svetla čak i upaljena
i čujete zvuke
kao disanja ili molitve ili pevanja
radija ili kotrljanja kockica
ili kucanja na mašini -
odlazite, nije pravi dan,
noć, čas;
to nije ignorisanje neučtivosti,
ne želim da ikoga povredim, čak ni bubu
ali ponekad skupljam dokaze one vrste
za koju treba malo razvrstavanja,
a vaše plave oči, recimo plave
i vaša kosa, ako je imate
ili vaše misli - one ne mogu da uđu
dok uže nije isečeno ili vezano u čvor
ili dok se ne obrijem u
novim ogledalima, dok svet
ne stane ili se otvori
zauvek.


Čarls Bukovski
 
Ako se ne javiš…
(Reči su hrana duhu)

Geografija neće imati brojeve daljina i sve vozove,
preusmeravace na pogrešne koloseke...

Ako se ne javiš…
(Reči su voda veri)

Pod oklop kad se zavučem osetićeš;
misli su sunovrat dok se odmotavaju...

Tad postaje nepodnošljivo nedostajanje...

Ako se ne javiš…
(Reči misle dalje)

Izmisliću poštare na novim adresama...
Kako ćeš se prepoznati u pesmama
kad metafore postanu proste recenice?

Ako se ne javiš…
(Mi imamo samo reči)

Jesen će postati obično godišnje doba...

NN
 
Βυζαντινά κάλαντα.
Ἄναρχος Θεὸς καταβέβηκεν καὶ ἐν τῇ Παρθένῳ κατώκησεν
ἐρουρεμ-ἐρουρεμ-ἐρουρερου-ἐρουρεμ, Χαῖρε Ἄχραντε.
Βασιλεὺς τῶν ὅλων καὶ Κύριος, ἦλθες τὸν Ἀδὰμ ἀναπλάσασθαι.
ἐρουρεμ-ἐρουρεμ-ἐρουρερου-ἐρουρεμ, Χαῖρε Ἄχραντε.
Γηγενεῖς σκιρτᾶτε καὶ χαίρετε, τάξεις τῶν ἀγγέλων εὐφραίνονται
ἐρουρεμ-ἐρουρεμ-ἐρουρερου-ἐρουρεμ, Χαῖρε Ἄχραντε.
Δεῦτε ἐν σπηλαίῳ κατείδομεν, κείμενον ἐν φάτνῃ, τὸν Κύριον
ἐρουρεμ-ἐρουρεμ-ἐρουρερουρεμ, Χαῖρε Δέσποινα.
Ἐξ ἀνατολῶν μάγοι ἔρχονται δῶρα προσκομίζουσιν ἄξια
ἐρουρεμ-ἐρουρεμ-ἐρουρερουρεμ, Χαῖρε Δέσποινα.
Ἤκουσεν Ἡρώδης τὸ μήνυμα κι ὅλος ἐταράχθη ὁ δόλιος
τεριριριρεμ-τεριριριρεμ-τεμ καὶ ἀνανες, Χαῖρε Ἄχραντε.
Θεόδρομον ἄστρον θεώμενοι, μάγοι τῶν Περσῶν ἐξεκίνησαν
τεριριριρεμ-τεριριριρεμ-τεμ καὶ ἀνανες, Χαῖρε Ἄχραντε.
Κάκωσιν προστάξας ὁ τύραννος, τῆς Ραχήλ τὰ τέκνα κατέσφαξεν
τεριριριρεμ-τεριριριρεμ-τεμ καὶ ἀνανες, Χαῖρε Ἄχραντε.


Traditional Byzantine Christmas Carols (12th-14th century AD)


The God who is without beginning has descendeth and dwelt in the Virgin
eroorem-eroorem-eroorerooh-eroorem, rejoice 0 spotless one.
Thou art the King of all and the Lord, Thou came to refashion Adam
eroorem-eroorem-eroorerooh-eroorem, rejoice 0 spotless one.
Ye mortals rejoice and be glad, ye angelic hosts jubilate
eroorem-eroorem-eroorerooh-eroorem, rejoice 0 spotless one.
Come hither to see in the cave, laying in the manger, the Lord
eroorem-eroorem-erooreroorem, rejoice 0 Sovereign Lady.
Magi from the East are coming, bearing noble gifts
eroorem-eroorem-erooreroorem, rejoice 0 Sovereign Lady.
Herod heard the news and trembled with fury the godless one
teriririrem-teriririrem-tem and ananes, rejoice 0 spotless one.
Following an unexpected course, the magi from Persia came
teriririrem-teriririrem-tem and ananes, rejoice 0 spotless one.
Out of wickedness, the tyrant ordered the slaughter of all Rachel's children
teriririrem-teriririrem-tem and ananes, rejoice 0 spotless one.
 
Čekaj me - Konstantin Simonov

Čekaj me, i ja cu doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja cu sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek kaže tko me čekao nije
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat će mo kako
preživjeh vatru kletu -
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svetu...
 
Da umem da pretvorim noć
u osmeh
video bi kako ti se smejem
kad pogledaš
kroz prozor
zvučala bi kao
kapljice kiše
što tiho kuckaju po staklu
da ti ne smetaju snu
ali čuo bi ipak...
Da umem da pretvorim noć
u osmeh
možda bi se smejali
zajedno
možda bi jednom bili
mi
u noći
osmehu
noćnom...
 
On almost the incendiary eve

Of several near deaths,

When one at the great least of your best loved

And always known must leave

Lions and fires of his flying breath,

Of your immortal friends

Who'd raise the organs of the counted dust

To shoot and sing your praise,

One who called deepest down shall hold his peace

That cannot sink or cease

Endlessly to his wound

In many married London's estranging grief.



On almost the incendiary eve

When at your lips and keys,

Locking, unlocking, the murdered strangers weave,

One who is most unknown,

Your polestar neighbour, sun of another street,

Will dive up to his tears.

He'll bathe his raining blood in the male sea

Who strode for your own dead

And wind his globe out of your water thread

And load the throats of shells

with every cry since light

Flashed first across his thunderclapping eyes.



On almost the incendiary eve

Of deaths and entrances,

When near and strange wounded on London's waves

Have sought your single grave,

One enemy, of many, who knows well

Your heart is luminous

In the watched dark, quivering through locks and caves,

Will pull the thunderbolts

To shut the sun, plunge, mount your darkened keys

And sear just riders back,

Until that one loved least

Looms the last Samson of your zodiac.





- Dylan Thomas
 
Dulse Marija Lojnaz
FATAMORGANA

Ti si iluzija na mome putu.
Ti si lažna voda
i senka u pustinji.
Moje oči te gledaju
i ne veruju ti.
Nisi na mom horizontu, ne svetliš,
iako to činiš svetlošću vode.
Ne gorčiš, iako zagorčavaš život.
Ne stižeš, iako si tu.
Refleks u tvojim očima
lažna je voda.
Kroz njih stvaraš iluziju
o srebrnom gradu,
zelenilu koje ne postoji,
svežini bez vetra,
vatrenoj reči koju niko
i nikada nije napisao na zidu.
I sama sam bila
projekcija noći u mome snu.
Ne zračiš, iako se to čini.
Tvoj poljubac ne ljubi.
 
Iskušavanje realnog

Nikada se nisam naljutio na jabuke
što su jabuke, na lišće što je lišće,
na senku što senka je, na ptica što su ptice.
A jabuke, a lišće,a senke, a ptice
najednom se na mene naljutiše.
I evo me na sudu lišća,
na sudu senki, jabuka, ptica,
na sudu okruglom, sudu vazdušnom,
sudu tankom, sudu hladovitom.
Evo me osuđenog zbog neznanja,
zbog dosade, zbog nemira,
zbog nepomičnosti.
Mudrosti ispisane na jeziku jezgra.
Nalog za hapšenje, parafiran
ptičijom iznutricom,
osvežavajuća siva pokajanja, iskazana meni.
Stojim glave otkrivane,
nastojeći da odgonetnem ono što zasjužujem
zbog neznanja...
a ne mogu, ne mogu da odgonetnem
ništa,
i to stanje duha, ono samo,
ljuti se na mene
i osuđuje me, neodgonetljivo,
na napregnutost
značenja u njima samim
sve dok ne dobiju oblik jabuke,lišća,
senki,
ptica.

Nikita Stanesku
 
Idi i budi slobodan kao ptica, kao kiša i
Sunce.
Diši sve dok se ne pretvoriš
u dah.
Voli bez obzira na vreme.

Sad idi i ne misli rečima,
Samo osećajima.
Napravio si prvi korak
sada znaj da mora uslediti drugi.

Ne brini za mene. Budi slobodan
jer to želiš.
Idi da naučiš kako je voleti
bez okova ljubavi.

Naučila sam davno jednom
da osetim obrazom, očima, rukama
da budem strela sa ciljem.
Zato idi,
ne diraj mi u sećanja.

Idi da naučiš,
Pogotka i promašaja nema,
samo ponavljaj, dodiruj,
stotine hiljade puta samo osećaj.
Slobodan budi diši sve dok se u
dah ne pretvoriš.

NN
 
Au Lecteur

La sottise, l'erreur, le péché, la lésine,
Occupent nos esprits et travaillent nos corps,
Et nous alimentons nos aimables remords,
Comme les mendiants nourrissent leur vermine.

Nos péchés sont têtus, nos repentirs sont lâches;
Nous nous faisons payer grassement nos aveux,
Et nous rentrons gaiement dans le chemin bourbeux,
Croyant par de vils pleurs laver toutes nos taches.

Sur l'oreiller du mal c'est Satan Trismégiste
Qui berce longuement notre esprit enchanté,
Et le riche métal de notre volonté
Est tout vaporisé par ce savant chimiste.

C'est le Diable qui tient les fils qui nous remuent!
Aux objets répugnants nous trouvons des appas;
Chaque jour vers l'Enfer nous descendons d'un pas,
Sans horreur, à travers des ténèbres qui puent.

Ainsi qu'un débauché pauvre qui baise et mange
Le sein martyrisé d'une antique catin,
Nous volons au passage un plaisir clandestin
Que nous pressons bien fort comme une vieille orange.

Serré, fourmillant, comme un million d'helminthes,
Dans nos cerveaux ribote un peuple de Démons,
Et, quand nous respirons, la Mort dans nos poumons
Descend, fleuve invisible, avec de sourdes plaintes.

Si le viol, le poison, le poignard, l'incendie,
N'ont pas encor brodé de leurs plaisants dessins
Le canevas banal de nos piteux destins,
C'est que notre âme, hélas! n'est pas assez hardie.

Mais parmi les chacals, les panthères, les lices,
Les singes, les scorpions, les vautours, les serpents,
Les monstres glapissants, hurlants, grognants, rampants,
Dans la ménagerie infâme de nos vices,

II en est un plus laid, plus méchant, plus immonde!
Quoiqu'il ne pousse ni grands gestes ni grands cris,
Il ferait volontiers de la terre un débris
Et dans un bâillement avalerait le monde;

C'est l'Ennui! L'oeil chargé d'un pleur involontaire,
II rêve d'échafauds en fumant son houka.
Tu le connais, lecteur, ce monstre délicat,
— Hypocrite lecteur, — mon semblable, — mon frère!

— Charles Baudelaire

To the Reader

Folly, error, sin, avarice
Occupy our minds and labor our bodies,
And we feed our pleasant remorse
As beggars nourish their vermin.

Our sins are obstinate, our repentance is faint;
We exact a high price for our confessions,
And we gaily return to the miry path,
Believing that base tears wash away all our stains.

On the pillow of evil Satan, Trismegist,
Incessantly lulls our enchanted minds,
And the noble metal of our will
Is wholly vaporized by this wise alchemist.

The Devil holds the strings which move us!
In repugnant things we discover charms;
Every day we descend a step further toward Hell,
Without horror, through gloom that stinks.

Like a penniless rake who with kisses and bites
Tortures the breast of an old prostitute,
We steal as we pass by a clandestine pleasure
That we squeeze very hard like a dried up orange.

Serried, swarming, like a million maggots,
A legion of Demons carouses in our brains,
And when we breathe, Death, that unseen river,
Descends into our lungs with muffled wails.

If rape, poison, daggers, arson
Have not yet embroidered with their pleasing designs
The banal canvas of our pitiable lives,
It is because our souls have not enough boldness.

But among the jackals, the panthers, the bitch hounds,
The apes, the scorpions, the vultures, the serpents,
The yelping, howling, growling, crawling monsters,
In the filthy menagerie of our vices,

There is one more ugly, more wicked, more filthy!
Although he makes neither great gestures nor great cries,
He would willingly make of the earth a shambles
And, in a yawn, swallow the world;

He is Ennui! — His eye watery as though with tears,
He dreams of scaffolds as he smokes his hookah pipe.
You know him reader, that refined monster,
— Hypocritish reader, — my fellow, — my brother!

Charles Baudelaire
 
Kosa

O, runo kovrčavo što se do pleća prosu!
O, ushićenja! Miris otežao i mlak!
Da naselim naš ležaj uspomenama što su
usnule u njoj, ja ću noćas tu gustu kosu
kao maramu kakvu da raznjijam kroz mrak!

Azija puna čežnje, Afrika koja pali,
sav jedan svet udaljen, iz skoro mrtvog sna,
živi u tvome mraku, lugu razmirisali!
Ko što duhove druge nose muzike vali,
tako, voljena! tvojim mirisom plivam ja.

Otići ću u ona podneblja žarka, gde se
čovek i drvo, sočni, gube po ceo dan;
vitice snažne, neka vaš talas me ponese!
O, tamno more vesla, zastave, jedra – sve se
u tebi ovo krije kao bleštavi san!

Krije se luka bučna gde duša može piti
u gutljajima dugim mirise, boju, zvuk;
gde brodovi po zlatu i svili klize viti
i šire svoje ruke zeleći zagrliti
večitu jaru kojom nebeski trepti luk.

Nek se zagnjuri glava, nek se pijanstvu poda
u crnom okeanu u kom još jedan spi;
a moj duh utančani njihan valjanjem broda
umeće da te nadje, lenjosti puna ploda,
mirisna dokolico, večita ljuljko ti!

Senico natkriljena tminama, koso plava,
vraćaš mi azur kojim nebeski blista svod;
maljavi rub me tvoga pramenja očarava
stopljenim dahom što ga opojno isparava
palmovo ulje, katran, mošus, vanilin plod.

Dugo ću – večito ću! – zasipati rubinom,
biserom i safirom taj teški gusti plašt,
te da mi vazda toliš želju kad bukne tminom!
Zar nisi ti oaza gde sanjam, vrč što vinom
sećanja poji mene, jedina moja slast?

Šarl Bodler
 
Les Métamorphoses du vampire

La femme cependant, de sa bouche de fraise,
En se tordant ainsi qu'un serpent sur la braise,
Et pétrissant ses seins sur le fer de son busc,
Laissait couler ces mots tout imprégnés de musc:
— «Moi, j'ai la lèvre humide, et je sais la science
De perdre au fond d'un lit l'antique conscience.
Je sèche tous les pleurs sur mes seins triomphants,
Et fais rire les vieux du rire des enfants.
Je remplace, pour qui me voit nue et sans voiles,
La lune, le soleil, le ciel et les étoiles!
Je suis, mon cher savant, si docte aux voluptés,
Lorsque j'étouffe un homme en mes bras redoutés,
Ou lorsque j'abandonne aux morsures mon buste,
Timide et libertine, et fragile et robuste,
Que sur ces matelas qui se pâment d'émoi,
Les anges impuissants se damneraient pour moi!»

Quand elle eut de mes os sucé toute la moelle,
Et que languissamment je me tournai vers elle
Pour lui rendre un baiser d'amour, je ne vis plus
Qu'une outre aux flancs gluants, toute pleine de pus!
Je fermai les deux yeux, dans ma froide épouvante,
Et quand je les rouvris à la clarté vivante,
À mes côtés, au lieu du mannequin puissant
Qui semblait avoir fait provision de sang,
Tremblaient confusément des débris de squelette,
Qui d'eux-mêmes rendaient le cri d'une girouette
Ou d'une enseigne, au bout d'une tringle de fer,
Que balance le vent pendant les nuits d'hiver.

— Charles Baudelaire

The Vampire's Metamorphoses

The woman meanwhile, twisting like a snake
On hot coals and kneading her breasts against the steel
Of her corset, from her mouth red as strawberries
Let flow these words impregnated with musk:
— "I, I have moist lips, and I know the art
Of losing old Conscience in the depths of a bed.
I dry all tears on my triumphant breasts
And make old men laugh with the laughter of children.
I replace, for him who sees me nude, without veils,
The moon, the sun, the stars and the heavens!
I am, my dear scholar, so learned in pleasure
That when I smother a man in my fearful arms,
Or when, timid and licentious, frail and robust,
I yield my bosom to biting kisses
On those two soft cushions which swoon with emotion,
The powerless angels would damn themselves for me!"

When she had sucked out all the marrow from my bones
And I languidly turned toward her
To give back an amorous kiss, I saw no more
Than a wine-skin with gluey sides, all full of pus!
Frozen with terror, I closed both my eyes,
And when I opened them to the bright light,
At my side, instead of the robust manikin
Who seemed to have laid in a store of blood,
There quivered confusedly a heap of old bones,
Which of themselves gave forth the cry of a weather-cock
Or of a sign on the end of an iron rod
That the wind swings to and fro on a winter night.
CB
:heart:
 
Hoću da znam
jednu stvar.
Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo drveta,
sve me odvodi tebi
kao da je sve što postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.
Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.
Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.

Pablo Neruda -Ako me zaboraviš
 
Nebesa behu mutna i razdrta,
Studen u nemoj sobnoj polutami;
I dopiraše iz samotnog vrta
Muzika kiše. Mi smo bili sami.
Hujaše negde vetar oko vile
Pesmu o tuzi. I ja gledah tako
Na njenom čelu i licu od svile,
Gde mutno veče umire, polako.
Mi besmo nemi; ali mi se čini
To veče da smo u ćutanju dugom,
Sami i tužni u hladnoj tišini,
Svu povest srca rekli jedno drugom.
I tajne misli bolne i zloslutne,
I strah od patnja kojih nema više...
Slušajuć tako te večeri mutne
Vetrova pesmu i muziku kiše.

Jedne večeri u suton- Jovan Dučić
 
Ja te obožavam

Ja te obožavam kao nebo noću,
O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bežiš dalje
Pa i makar mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.

U divljem naletu nasrćem i skačem
I k'o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga, u očaju slepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lepom.

Charles Baudelaire
 
IF

If you can keep your head when all about you
Are losing theirs and blaming it on you,
If you can trust yourself when all men doubt you
But make allowance for their doubting too,
If you can wait and not be tired by waiting,
Or being lied about, don't deal in lies,
Or being hated, don't give way to hating,
And yet don't look too good, nor talk too wise:

If you can dream-- and not make dreams your master,
If you can think--and not make thoughts your aim;
If you cam meet with Triumph and Disaster
And treat those two imposters just the same;
If you can bear to hear the truth you've spoken
Twisted by knaves to make a trap for fools,
Or watch the lights you gave your life to, broken,
And stop and build'em up with worn-out tools:

If you can make one heap of all your winnings
And risk it all on one turn of pitch-and-toss,
And lose, and start again at your beginings
And never breath a word about your loss;
If you can force your heart and nerve and sinew
To serve your turn long after they are gone,
And so hold on when there is nothing in you
Except the Will which says to them: 'Hold on!'

If you can talk with crowds and keep your virtue,
Or walk with kings- nor lose the common touch,
If neither foes nor loving friends can hurt you;
If all men count with you, but none too much,
If you can fill the unforgiving minute
With sixty seconds' worth of distance run,
Yours is the Earth and everything that's in it,
And-which is more-you'll be a Man, my son!

Rudyard Kipiling
 
MILO MOJE

Oprosti, ali ja ne zaboravljam.

Oktobarske kiše i novembarske tuge.

Daleke puteve i izgubljene tragove.

Dane čekanja, noći nadanja

i susrete…



Ne zaboravi, ja opraštam.

Sve zaboravljene trenutke.

Priču nastalu poslije one tišine,

koja je vrijedila

više od naših života zajedno.


Pamti, vrijedilo je.

Makar to bila samo izmišljotina

u moru jasnih i nerazjašnjenih

činjenica kojih se nismo odricali

u tom vremenu.



Vrijedi pamtiti.

Bar jedan dan više nositi tu tajnu

i opravdavati trenutke nenadanih

i neiskrenih zanosa

kada vrijeme više nije mnogo značilo.



Sjeti se, voljeli smo.

Makar tog oktobra.

Makar i tren.

Makar samo toliko

da niko nije ni uspio to prepoznati.

Voli, a biće sjećanja…

Valjda preživi i neko od ovih naših

u začaranim krugovima sadašnjice,

kojima smo nekad odolijevali,

milo moje.

Znaš da jesmo.


Danica Radović
 
SVUDA SU


njuškači nesreće svuda su

naokolo.

čim ujutru ustanu

otkrivaju da nešto

ne valja

i bjesne zbog

toga,

i taj bijes traje sve do

odlaska u krevet,

da bi se čak i tu

grčili u nesanici,

nesposobni da oslobode

svoj um

tričavih prepreka

na koje su

naišli.

osjećaju da je sve protiv njih,

to je zavjera,

i zato što su uvijek bijesni

čini im se da su uvijek

u pravu.

vidiš ih na ulici

dok divljački trube

na najmanji

prekršaj,

psuju,

rigaju svoje

prostakluke.

osjećaš ih

u redovima

po bankama

samoposlugama

bioskopima,

guraju te s leđa

staju ti na pete,

mahnito su

nestrpljivi.

svuda su

i miješaju se u

sve,

te nasilničke

nesrećne

duše.

ustvari su

preplašeni,

nikad ne žele da

pogriješe

pa ne prestaju da

napadaju

sve oko sebe…

to je poremećaj,

bolest

takve sorte.

prvi takav

koga sam vidio

bio je moj

otac.

i odonda

sam vidio

hiljadu

očeva,

deset hiljada

očeva

kako traće svoje živote

u mržnji,

bacaju svoje živote

u septičku jamu

i nastavljaju da

seru.

Čarls Bukovski
 
Mome su srcu dovoljne tvoje grudi,
i krila moja za tvoju slobodu
Iz mojih usta poleće u nebo
ono što je spavalo u tvojoj duši

U tebi je varka svakoga dana,
stižeš ko rosa na cvetne krunice,
potkopavaš obzorje svojom odsutnošću,
poput talasa bežeći neprestano

Rekao sam da si pevala u vetru,
kao što pevaju pinije i jarboli,
ti si kao oni, visoka i ćutljiva
i često tužna kao putovanje

Utočište, kao stari put,
nastanjuju te jeke i glasovi čežnje,
budim se i ponekad, sele i beže
ptice što su spavale u tvojoj duši

Pablo Neruda
 
Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega neznog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćes se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.

Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.
Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu sa tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je ćišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obuči ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.



Miroslav Antić - Kroj
 
Očiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U malom našem stanu
Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz očiju nestajali
Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nežne preko praga prešle
Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu našem prenoćilo

*****
Ulice tvojih pogleda
Nemaju kraja
Laste iz tvojih zenica
Na jug se ne sele
Sa jasika u grudima tvojim
Lišće ne opada
Na nebu tvojih reči
Sunce ne zalazi

Vasko Popa
 
Noćas me u snu tače neka ruka,

ne znam koja,

sasvim kratko,

samo večnost do tri dok izbroja.


I od tog dodira dođe do spoja

Mene i nekog zvezdanog sveta -

ne znam sa kojom od bezbroja

maglina, zvezda i planeta,

sa kojom od duga.

Samo nijednoga nebeskog sloja,

nijednog kruga,

ne mogoh se setiti kad se prenuh -

sem one ruke, zaboravih sve u trenu.



Desanka Maksimović
 
Poslednja izmena:

Back
Top