Tetovirana jesen
"Ti ne znaš kako je čarobno znati da negdje postojiš,
jednako draga i krhka,
i na poluđelom moru u ovu tetoviranu jesen,
koje se sve manje bojiš,
u svijetu u kojem leptiri i ne dočekuju zore.
Sakriven u tvojim venama,
ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tuđi.
Srećom, ne gube klovnovi na kraju svake priče,
mada, iz nje izlaze bar za mm luđi.
A, ti, ti si zvijezda zaspala na mome dlanu,
i ja te čuvam i ne dam i nemoj da se bojiš.
A, ako već budeš bodež
i napraviš nekakvu ranu,
i tada ću da budem sretan što još uvjek negdje postojiš.
Te jeseni je , u mojoj ušećerenoj krvi,
zaspalo ciganče modrozelenih očiju,
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
Sećaš se...bio sam kočijaš zaljubljen u svoju kočiju,
i u svjetlost naše zvijezde koja polako gasne.
Suton...iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji,
I hiljade svitaca donose svijeće
našem nerođenom sinu.
Oprosti.
Na nebu je uštap i moja se senka boji trubadura koji, uglavnom, razbija mandolinu.
Sad...nemam ništa sem rima,
a i njih bi najradije da vratim nekoj dalekoj zvijezdi,
sa koje sam sišao ranjiv.
Neću ti reći hvala,
a neću ni da ti platim,
jer si najveći krivac što sam nežan i ranjiv.
Te jeseni mi je ostao osmjeh, a
a i njega sam ubrzo izgubio..
A, kada ostavim zvijezde,
hoću da budeš kraj mene,
jer mogle bi i one za čas da odu k vragu.
Duboko, ispod vode, mutno ogledalo,
bar zbog najlepših tajni kojima smo bili na tragu,
ostani koji trenutak,
samo još malo.
Jer, kada odeš iz rime,
u noć, jezivo strašnu,
ja ću manirom klovna staviti šešir od slame,
poderan kaput i
trošnu krvavu leptir mašnu,
i svojim sanjivim rukama ogroman Mjesec na rame.
Kiša i nebo mutno od plača.
San je posljedna mogućnost da se sačuva ono što mora da ode.
Ne budi me.
U očima pijanog svirača,
jutros je previše vode, nemir, i jedna jesen daleka.
Ni slavuji ne zvižduću pjesmu koju znaju sve ptice.
Pusti,
u praskozorje između smreka,
naći će uplašene zvijezde i upaljene svijeće
..veče i jedan komadić bola.
Reči će uvjek reći manje, nego što govore oči.
Ne okreći se.
Čaše su na kraju stola,
al’ više nema nikog da ih natoči.
Tajna je samo tajna, ako je prihvati zora.
Možda zvijezde večeras namjerno na pčelinjak liče,
dok svjetlost klizi niz lice i zvezdane kapi bodu.
Ti znaš da postoje i dobre i loše priče,
al’ ne znaš kad dođu, još manje kad odu.
Valovi se, ponekad, i bez oseke, iznenada povuku.
Zamisli rijeku koju Mjesec dijeli na pola,
i nad njom bijelog galeba koji je zaboravio da leti.
Slikar je po najdražem platnu prosuo mrvicu bola u vidu kapi krvi,
A dalje,
Tko zna..kada će smjeti.
Miris odlaska nosi u sebi, više soli od mirisa bola.
Ne budi me.
U snovima je nedostižno malo tuge.
Smejući se, mi igramo jednako komičnun rolu,
a oni, koji se provuku,
u praskozorje ispod duge,
možda će u drugu jesen,
s anđelima ići u školu.
I, lađe kad potonu, još dugo sanjaju luku.
Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavtri.
Volim te, kao što pčela voli dunju u cvatu.
Mi smo sve bajke večno krali od smrti,
a da nismo ni znali da su nam duše u matu.
Jer,
tajna je samo tajna, ako je prihvati zora,
valovi se, ponekad, i bez oseke, iznenada povuku,
miris odlaska nosi u sebe, više soli od mirisa mora,
i lađe kad potonu, još dugo sanjaju luku.
Ja više nemam za čim da žalim i kome da praštam,
sem maloj krpici svetla što me pokatkad, dodirne i razbudi.
I da vjerujem i da ne vjerujem.
I da sanjam i da ne sanjam,
Isto se vraćam i isto krvarim,
i isti me trag vodi u uzalud, kao slikara koji bi ponovio svoju najbolju sliku
na komadu beloga zlata, a život teče dalje
Ti ne znaš, da već danima sanjam istog leptira,
samo svetiljke nisu iste,
ili se bar budim s nadom da nisu.
On nema lica i nema ništa po čemu bi ga prepoznao,
sem malog ožiljka na lijevom krilu,
a meni je i to dovoljno.
Znam,
trebalo je da bude proleće,
a bila je jesen na splavu meduza,
i nije bilo sjaja u travi.
Ne, ne boj se.
Moje rime, sem što me nikad ne ostavljaju samog,
ponekad znaju, tako divno da šute.
Sve je istetovirano i izgubljeno, i ova jesen,
mada, još uvjek mogu sam sebe da ubijedim
Da sam sve sanjao.
A, ti?
Šta ćeš?
Da li se ponekad seti,
gledajući kroz tuđa okna niz ulice puste i kišne,
da l’ je bar malo zaboli.
Ona ne zna koliko boli ono –što se nikad ne vrati,
kao noći koje se čuvaju u očima što dvostruko gore.
Sve nema svoju cijenu, ali, ipak, sve se plati,
jednim sanjivim vriskom Mjeseca što pada u more.
Ja sam najljepšu pjesmu,
zaključao u njenoj kosi,
i sve sam osmjehe sakrio u zavjesu kiše,
a ona je predobro znala-šta ta jesen nosi,
ali nije htela da prizna i nije nas bilo više.
Ko zna...možda joj noćas neke slike ponovo znače,
možda se zaista voli, samo jednom u životu,
a ja sam samo klaun, koga su natjerali da plače,
sa željom da samog sebe igra za bjednu svotu.
Meni je sasvim dovoljno, ako joj zadrhti lokna,
pa makar nikad ne rekla-da me još uvjek voli.
Milion svetionika u noći,
i nebo od pečene gline,
i tvoje vruce usne, sočnije od zreloga nara,
u očima, usnula kiša i oblak vrele tišine,
jedno platno za sliku,
pomalo nespretnog slikara.
Krvario je u vodi Mjesec, zaklan do pola,
nad tvojim polu-zbogom noć se sklopila crna.
Sećam se-bila si zvijezda, veća od velikih kola,
seti se-bio sam svitac, manji od makova zrna.
I, onda sam do obale,
s očima što ne drže plimu,
težak kao bura, lagan kao jugo.
Ko zna ko noćas gubi..vatra što gori u dimu ili dim iz te vatre..ili možda.. i jedno i drugo..
Ah, da, jednom davno,
skoro se ne sećam više,
sa druge strane svjetla,
tetovirano sanjiv do zore,
jedan je klaun kroz suze sanjao ostrvo kiše,
kao što mrtav delfin zamišlja usnulo more.
Iznad pepela najdraže slike,
našli su dušu slikara,
valovi što u zoru uguše sve što se olako ožari.
Kada jednom kroz miris mora, osjetiš miris nara,
povjeruj da negdje za mnom, Mjesec zaklan krvari."
Miladin Beric
