Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Nećemo piti iz iste čaše

Nećemo piti iz te iste čaše
ni vodu, a ni slatko vino, niti
ljubiti se u rano jutro naše,
ni navečer kroz prozor motriti.
Ti dišeš suncem, mene luna plavi,
ali u jednoj živimo ljubavi.

Uvijek je nježni prijatelj sa mnom,
s tobom je vedra prijateljica tvoja.
Ali ja shvatam strah u oku tamnom,
i ti si krivac moga nespokoja.
Mi susrete odužujemo svoje,
a mir naš sačuvaćemo suđeno je.

Tvoj glas u mojim pesmama se vije,
u stihovima tvojim lebdi moj dah.
O, ima plamen kojega ne sme
dotaknuti ni zaborav, ni strah.

I da znaš kako sad privlače mene
te tvoje usne suve i rumene.

Ana Ahmatova
 
Otići ću do reke,
Spustiti glavu na njenu obalu
Otvorenih očiju
Zuriti nebo.
Ja, koja se igram
Oblacima kao klikerima,
Uvek sam pogrešnu reč rekla
Osmeh u džepu krila.
Sad je vreme da ispišem tajne
Na vrhovima prstiju
Sa kojih nebo
Tiho kaplje.
 
E: Ja sam covjek posten
a i pravim rjeci
borim se za ljubav
idem prema sreci
borim se za ljubav
idem prema sreci
Tamo dje mi mjesec pokazuje pute idem da poljubim mojoj dragoj ruke
... Idem da poljubim mojoj drago ruke
P: Zapjevali mi smo najmiliji druze
kao slavuj mladi sto krilima mava
neka tvoji stisi oko srca kruze
neka kroz noc tamnu pjeva tvoja glava
pa uzjasi konja
i preplivaj mora
da obljubis ruke tvoje drage,
drage
da zaprosis dusu i njeno postenje da joj pjesme pjevas dokle imas snage (i volje) [E: moja draga]
...
E: [P: i volje] moja draga
sunce moje
na pendžeru (prozoru) spava
dok mi sevdah dusu hrani pjeva moja glava

Purasevic i Ekrem
 
Poslednja izmena:
DOBRIŠA CESARIC Povratak

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim (kažem),
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
- - - - - - - - - -
- - - - - - - - - -
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
 
Poslednja izmena:
Odluka

Život je sve nešto iz početka.
Juče i prekjuče sutra ne vrede.
Nema na svetu dva ista petka,
dve iste nedelje,
dve iste srede.
Pa čemu onda razočaranja?
Ako je jedna ljubav - ćorak,
Odmah se drukčije i lepše sanja.
I kad si najviše tužan i gorak
nekih se novih očiju setiš
i shvatis da letiš… divnije letiš.
Ko je to video da dečak pati?
Da kunja kmezav i da plače?
Svaki put moraš iznova znati
da voliš bolje, da voliš jače.
Ne da se vadiš.
Ne da se tešiš.
Već da se istinski do neba smešiš.
Nema na svetu dve iste srede,
dva ista utorka,
dva ista petka.
Sve nove ljubavi drukčije vrede.
Živi se svaki put iz početka.
Živi se da se nikad ne pada.
Da budeš snažniji posle oluje.
I da se u tvom srcu već sada
Stotinu zlatnih zvezda unapred čuje.


Mika Antić
 
U svome malenom stanu
vecernja svjetla palis
i dobru kafu sada
mozda drugom spremas
cesto se pitam u sumrak
da li bar nekad zalis
sto me vise nemas...
sto me vise nemas...
...
ovog tuznog proljetnog dana
bili smo lose volje
mnoge smo uvrede rekli do tada nerecene
sad mi se cini draga
sad mi se cini draga
bilo bi mnogo bolje
da si pored mene...
da si pored mene...
Pozovi me na kafu sada
ali si tuzna ili sama
dosao bi da te cuvam
jer znam da te plasi tama
pozvi me na kafu draga
za ovu noc il zivot cjeli
suvise te volim
i nikom vise nikad
ne bi dao da nas djeli
(Nasa grupa INDEXI)
 
Senka

Ide sen moja pored mene,
Ognjena sablast i džin modar;
Preda mnom kao vođ bez smene,
Kao žbir za mnom, nem i bodar.

Pred šumom presta da me prati,
Za šumom već me opet čeka;
Pred prag crkve će zbunjen stati –
Taj prediskonski strah čoveka.

Taj znak što mrkne i što sjaje,
Taj govor neba rečju tamnom!
Dokle će ići i što traje –
Ta gorka igra sunca sa mnom?

Sve će pod nebom dalje sjati,
A sen i čovek, dva blizanca,
Na raskršću će nekom stati
Da oba zbace teret lanca. . .

No tražiće se, dok dan sija,
Dve sudbe večno sjedinjene:
Senka od zemlje bezmernija,
I čovek lakši i od sene.

Jovan Dučić
 
Свети Ђорђе на коњу високу
Од аждаје избави девојку,
На копљу му знаменије крста,
Оружје свето, непобедно,
Тим оружјем аждају порази,
Здраву оцу девојку поврати,
Самог Бога добротом задужи,
Венцем славе Бог му се одужи.

Св. Николај Велимировић
 
Nije to nikakva bajka


Nije to nikakva bajka.
Neka bezazleni zato zapuše svoje uši i ćute.
Zavoleli smo se, ponešto pseći i svetački.
Zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.
Imala je u oku električnu centralu,
a ja neke bandere sasvim crvene i žute.
Ispričali smo ramenima i rukama nešto
što u prevodu na disanje znači: Ljubav...
I detinjstvo je te noći otišlo iz njenih cipela.
Mahalo je šarenim kockama.
Knjigama punim slika, igračkama i snovima.
Otišli su konvejeri mašnica
i odleteli listići presovanog staniola.
Svet je najednom postao viši
za jednu neznatnu zvezdu, tamo negde nad glavama,
nad krošnjama i krovovima...
I samo malo dublji
za krišku naprslog bola.


Mika Antić
 
Za nas daleko od rodne grude :heart:

Sad smo bezbrižni, laki i nežni.
Pomislimo: kako su tihi, snežni
vrhovi Urala.

Rastuži li nas kakav bledi lik,
što ga izgubismo jedno veče,
znamo da, negde, neki potok
mesto njega teče!

Po jedna ljubav, jutro, u tuđini,
dušu nam uvija, sve tešnje,
beskrajnim mirom plavih mora,
iz kojih crvene zrna korala,
kao, iz zavičaja, trešnje.

Probudimo se noću i smešimo, drago,
na Mesec sa zapetim lukom.
I milujemo daleka brda
i ledene gore, blago, rukom.
 
Tebi

1.


Volela bih da mogu
da te prelijem osmehom...
Da ti u oko pretočim
ovaj moj iskričav sjaj
koji kroz osmeh zaživi
kad ti se spomene ime...
Da ti stočim jos smelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi početke
i ne priznaje kraj...

Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime...
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje...?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemušto vreme
kad noć smenjuje dan...

I već mi sve nade streme
put tog tananog zračka
koji se niotkud razli
u niti žute boje...
I osmeh puče u meni
poput zrelog maslačka
i ode nošen nečim
da ti oblije san...


2.


Volela bih da mogu
svu ljubav da ti prenesem,
taj oblak beskrajne čežnje
i nežnosti i topline...
Da se duž zlatnih niti
sva moja ljubav raznese
i raspline po tebi
i nastavi da teče...
Da obavijem ti sve bi'
najčulnije dubine...

Prizivam bledo veče
protkano žutim sjajem.
Da li je ovo već bilo
ili će sve tek da bude?
Svejedno.
Ljubav mi teče
i ja bih samo da dajem
dok se juče kroz danas
u isto trajanje slilo.

Da li ce stići do tebe?
Ne sumnjam više ni trena.
U meni čežnje ima
da poruši sve planine.
U meni nežnost snena
jača od svih morskih plima
uz nebo ljubavi greje
i gazi sve daljine.

Samo se pitam tiho
dok niti šaraju sne:
hoće li zaista moći
da ti prenesu sve...?


3.


Volela bih da mogu
da ti dotaknem lice...
Da te usnama svojim
toplo osetim žudim...
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negde
gde skupa s tobom postojim...
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim...

Negde u odbljesku zlata
moj dah se meša s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi telo krije,
počinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.

I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam što iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka...
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog večnog trenutka...

Moj požar obojen žutim...
Znam da do tebe stiže...
jer s tvojim plamenom sluti,
zašto mi nisi bliže...?


Odraz Sunca u meni,
toplina koja me greje,
i žudnja i dah sneni
dok strujimo u jedno...
I meki odbljesak snova
što se treperi i smeje,
i čini od zajedništva
sve drugo manje vredno...
I sve drugo što šaljem
kroz ove zlatne niti,
sve ono što imam
do čega mi je stalo...
Nisu dovoljni u biti...
Ne dopiru istim sjajem...

Jer:
koliko god da ti dam,
još toga u meni ima...
koliko god da dajem,
u meni je još scvalo...
koliki god bio žuti sjaj,
još veća postoji plima...

I znam da ti nisam dala dovoljno,
da je sve to malo...


Dragana Konstantinović
 
Слава путу

Док трава више не личи на себе
у ходницима спиралних путева
остаје пепела.

За све мени сличне путовање
не мирише више на камен
и крваве црне руже
што расту из успутних бездана
што питају снена лица
тек усталих вилењака.

Јутро већ звони. Дуго већ
у нашим плутонским главама
филм један се врти.
Слава почетку
слава крају
слава светлу што спаја
тамне просторе ходочашћа.

Виктор Радун Теон
 
"Care Lazo, čestito koleno,

kome ćeš se privoleti carstvu?

Ili voliš carstvu nebeskome,

ili voliš carstvu zemaljskome?

Ako voliš carstvu zemaljskome,

sedlaj konje, priteži kolane,

vitezovi sablje pripasujte,

pa u Turke juriš učinite:

sva će turska izginuti vojska!

Ako l' voliš carstvu nebeskome,

a ti sakroj na Kosovu crkvu,



pa pričesti i naredi vojsku;

sva će tvoja izginuti vojska,

ti ćeš, kneže, s njome poginuti".



A kad care saslušao reči,

misli care misli svakojake:

"Mili Bože, šta ću i kako ću?



Ako ću se privoleti carstvu,

privoleti carstvu zemaljskome,

zemaljsko je za malena carstvo,

a nebesko uvek i doveka".



Car volede carstvu nebeskome,

a negoli carstvu zemaljskome,

pa sakroji na Kosovu crkvu,



pa doziva srpskog patrijar'a

i dvanaest veliki' vladika,

te pričesti i naredi vojsku.



I pogibe srpski knez Lazare,

i njegova sva izgibe vojska.


Sve je sveto i čestito

bilo i milome Bogu pristupačno!"
 
Лазаре бесмртни, савести свом роду,
Сад си цар на небу, некад кнез народу.
Ти си савест српска што на небу блиста,
Што никад на земљу не издаде Христа.
Блистај, царе Лазо, у царству небесном,
Светли своме роду на путу му тесном!
Буди наук роду кад га сумња тлачи –
Од два духа увек Христов дух је јачи.
Од два царства увек Христово је боље –
То нас учи Лазар и Косово поље.

(Из песме Свети Лазар кнез мученик Николаја Велимировића)


...........................................................................................................

СЛАВА КОСОВСКИМ ЈУНАЦИМА!

:worth::worth::worth:
 
Zatvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zarobljen u mozak zatvoren u srce
U tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zarobljen u kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?

Mak Dizdar
 
"Зато хоћу мира, да опело служим
Без речи, без суза и уздаха меких,
Да мирис тамјана и дах праха здружим
уз тутњаву муклу добоша далеких."


Из песме "Плава гробница" ~ Милутин Бојић
 
Kraj putovanja


O sve što prođe večnost jedna biva.
Sen koja beše drvo, traje. Budi
Ispod svoga imena koje budi
Ruka sa cvetovima krv što sebe okova.
Završiće se putovanje ostaće tiha brda,
Siva praznina vetar koji bludi,
Mesto koje nema mesta u zelji al nudi
Zlo da nas spase i istinu otkriva.
To čemu se molite je Žalosni Slavuj.
Ljubav nikad nije završena.
Čega ima ljudskog u patnji? O čuj
Dan odjekuje. Nepokretne zvezde stoje.
Prazne ruke prazno srce pusta sena
I nema mene al ima ljubavi moje.

B.Miljković
 
"...And indeed there will be time
For the yellow smoke that slides along the street,
Rubbing its back upon the window panes;
There will be time, there will be time
To prepare a face to meet the faces that you meet;
There will be time to murder and create,
And time for all the works and days of hands
That lift and drop a question on your plate;
Time for you and time for me,
And time yet for a hundred indecisions,
And for a hundred visions and revisions,
Before the taking of a toast and tea.

In the room the women come and go
Talking of Michelangelo.

And indeed there will be time
To wonder, “Do I dare?” and, “Do I dare?”
Time to turn back and descend the stair,
With a bald spot in the middle of my hair—
(They will say: “How his hair is growing thin!”)
My morning coat, my collar mounting firmly to the chin,
My necktie rich and modest, but asserted by a simple pin—
(They will say: “But how his arms and legs are thin!”)
Do I dare
Disturb the universe?
In a minute there is time
For decisions and revisions which a minute will reverse..."

T.S.Eliot, deo pesme "The Love Song of J.Alfred Prufrock"
 
Ne bira se ljubav

Ne bira se ljubav
kao ni smrt.

Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.

Niti se odupreti mozeš
niti preskočiti dan.

Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.

Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.

Pero Zubac
 
Portrait of a Lady by T.S.Eliot

"Thou hast committed—
Fornication: but that was in another country,
And besides, the wench is dead.
The Jew of Malta.


I
AMONG the smoke and fog of a December afternoon
You have the scene arrange itself——as it will seem to do—
With “I have saved this afternoon for you”;
And four wax candles in the darkened room,
Four rings of light upon the ceiling overhead,
An atmosphere of Juliet’s tomb
Prepared for all the things to be said, or left unsaid.
We have been, let us say, to hear the latest Pole
Transmit the Preludes, through his hair and finger-tips.
“So intimate, this Chopin, that I think his soul
Should be resurrected only among friends
Some two or three, who will not touch the bloom
That is rubbed and questioned in the concert room.”
—And so the conversation slips
Among velleities and carefully caught regrets
Through attenuated tones of violins
Mingled with remote cornets
And begins.

“You do not know how much they mean to me, my friends,
And how, how rare and strange it is, to find
In a life composed so much, so much of odds and ends,
(For indeed I do not love it … you knew? you are not blind!
How keen you are!)
To find a friend who has these qualities,
Who has, and gives
Those qualities upon which friendship lives.
How much it means that I say this to you—
Without these friendships—life, what cauchemar!”
Among the windings of the violins
And the ariettes
Of cracked cornets
Inside my brain a dull tom-tom begins
Absurdly hammering a prelude of its own,
Capricious monotone
That is at least one definite “false note.”
—Let us take the air, in a tobacco trance,
Admire the monuments,
Discuss the late events,
Correct our watches by the public clocks.
Then sit for half an hour and drink our bocks.

II
Now that lilacs are in bloom
She has a bowl of lilacs in her room
And twists one in her fingers while she talks.
“Ah, my friend, you do not know, you do not know
What life is, you who hold it in your hands”;
(Slowly twisting the lilac stalks)
“You let it flow from you, you let it flow,
And youth is cruel, and has no remorse
And smiles at situations which it cannot see.”
I smile, of course,
And go on drinking tea.
“Yet with these April sunsets, that somehow recall
My buried life, and Paris in the Spring,
I feel immeasurably at peace, and find the world
To be wonderful and youthful, after all.”

The voice returns like the insistent out-of-tune
Of a broken violin on an August afternoon:
“I am always sure that you understand
My feelings, always sure that you feel,
Sure that across the gulf you reach your hand.

You are invulnerable, you have no Achilles’ heel.
You will go on, and when you have prevailed
You can say: at this point many a one has failed.

But what have I, but what have I, my friend,
To give you, what can you receive from me?
Only the friendship and the sympathy
Of one about to reach her journey’s end.

I shall sit here, serving tea to friends.…”

I take my hat: how can I make a cowardly amends
For what she has said to me?
You will see me any morning in the park
Reading the comics and the sporting page.
Particularly I remark
An English countess goes upon the stage.
A Greek was murdered at a Polish dance,
Another bank defaulter has confessed.
I keep my countenance,
I remain self-possessed
Except when a street piano, mechanical and tired
Reiterates some worn-out common song
With the smell of hyacinths across the garden
Recalling things that other people have desired.
Are these ideas right or wrong?

III
The October night comes down; returning as before
Except for a slight sensation of being ill at ease
I mount the stairs and turn the handle of the door
And feel as if I had mounted on my hands and knees.

“And so you are going abroad; and when do you return?
But that’s a useless question.
You hardly know when you are coming back,
You will find so much to learn.”
My smile falls heavily among the bric-à-brac.

“Perhaps you can write to me.”
My self-possession flares up for a second;
This is as I had reckoned.
“I have been wondering frequently of late
(But our beginnings never know our ends!)
Why we have not developed into friends.”
I feel like one who smiles, and turning shall remark
Suddenly, his expression in a glass.
My self-possession gutters; we are really in the dark.

“For everybody said so, all our friends,
They all were sure our feelings would relate
So closely! I myself can hardly understand.
We must leave it now to fate.
You will write, at any rate.
Perhaps it is not too late.
I shall sit here, serving tea to friends.”

And I must borrow every changing shape
To find expression … dance, dance
Like a dancing bear,
Cry like a parrot, chatter like an ape.
Let us take the air, in a tobacco trance—
Well! and what if she should die some afternoon,
Afternoon grey and smoky, evening yellow and rose;
Should die and leave me sitting pen in hand
With the smoke coming down above the housetops;
Doubtful, for quite a while
Not knowing what to feel or if I understand
Or whether wise or foolish, tardy or too soon…
Would she not have the advantage, after all?
This music is successful with a “dying fall”
Now that we talk of dying—
And should I have the right to smile?"
 
K.urva

Za ženu priznajem samo kurvu
Poštene nek se ne naljute,
Jer zbog njih izgubih svu radost svoju,
Zbog njih izgubih svoje pute.
K.urva mi dade sve što joj tražih
Sve slasti jedne žene
I nikad ne pokuša da mi ukrade
Ni delić uspomene
Uvek je volela da me nađe
Okružena čašama vina
I nikad ne pokuša da se snađe
Da bi sa mnom dobila sina
Za ženu priznajem samo kurvu,
poštene neka se ne naljute…
____________________
Jesenjin
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top