Čoban živi u zaostalom planinskom području,
daleko od civilizacije, bez struje, bez radija i televizije.
Jednoga dana siđe sa planine i uputi se prema
obližnjem gradu, naravno pješke. U određenom
trenutku ispred sebe vidi dvije šine i pragove
pruge i zaključi da se mora raditi o nekoj cesti, te je
odluči slijediti. Nakon pola sata hodanja po pruzi u
susret mu dolazi vlak, koji on nikada nije vidio. Vlak
počne svirati, para izlazi iz lokomotive, čuje se
"huuu, huuuuuu", ali čoban, ne shvaćajući o čemu
se radi, ne mrda s pruge - i vlak ga pogazi.
Nakon tri dana probudi se čoban u bolnici, sa
slomljenom nogom i rukom, oboje u gipsu. Ustane
se iz kreveta, uzme štaku koju je našao naslonjenu
na zid, i oslanjajući se na nju krene, šepajući, u
razgledanje tog čudnog mjesta gdje se našao.
Odjednom se nađe u čajnoj kuhinji, gdje upravo u
tom momentu zakuha voda u čajniku, čajnik počne
pištiti i iz njega počne izlaziti para, a čoban sa
štakom počne lupati po čajniku. U tom trenutku u
kuhinju uđe bolničarka:
- Ma čovječe, što to radiš?
- Neka, neka, treba njih dok su mali!