Mozda sam ja...

nije.. odmah kazem: ja sam zaebo
nekad se bas uzjebem, pa necu da priznam..
nekad ne mogu uopste da shavatim da sam pogresio.. kako mogu ja da pogresim.. svasta.. teta elena i ja smo uvek u pravu
 
ja imam suprotan problem-ne traziti po svaku cenu svoju krivicu
mada ne znam na koje slucajeve si mislila:?
uglavnom,moze to da zavisi i od osobe,ako mi je savest 100% cista ili mozda i nije ali ta osoba ne bi u zivotu priznala svoju krivicu-ne boli me glava zbog toga
 
mislila sam na odnose medju bliskim i dragim ljudima..partnerima..prijateljima...sve jedno...u situaciji kada je ocigledno da neko ne postupa ispravno koliko cesto se zapitamo da li smo mozda ta osoba mi...
 
e pa dobro,tako nesto sam mislila
to mi nije toliko strasno,koliko situacije kad su oboje u pravu a prava im nisu kompatibilna(svezi primer iz okoline: on poosi u kuci,njoj smeta dim-svako ima pravo na svoju slobodu ali ...)
 
imam obicaj da preuzimam krivicu kada nisam sigurna ko je :?
inace vise volim ja da snosim odgovornost nego neko drugi,sta ja znam sigurnije se osecam kada je u mojim rukama i krivica i dalje reagovanje :lol:
ali ako sam sigurna potpuno da nisam ja ne biram reci da to utuvim nekome u glavu :)
 
Niko ne može da te zahebe kao što možeš sam sebe. Za sve si u životu sam kriv i niko drugi. Ima nivo više od ovoga vezan za predodređenost dešavanja, sudbinu, reinkarnativnu transpoziciju, ali za normalan svet je i ovo sasvim dovoljno.
 
to mi nije toliko strasno,koliko situacije kad su oboje u pravu a prava im nisu kompatibilna(svezi primer iz okoline: on poosi u kuci,njoj smeta dim-svako ima pravo na svoju slobodu ali ...)
uh.... grrrrrrrr.....nema goreg od ovoga... a to sa poošenjem je još i najbezazlenija stvar.

ne znam. ja se često preispitujem, samo što mi se nekad čini da se mučim stvarima u kojima nema moje krivice, a preko onih gde je ima prelazim lako. ili sam barem ranije to radila. mnogo.
 
Kada sam bila mladja ni pod razno nije moglo da bude da sam pogresila..niti sam priznavala svoje greske ..ima kada sam ladno prelazila preko njih..Kako sam postajala sve starija devojcica..tako sam sve manje pravila greske...treba biti krajnje objektivan i racionalan da bi priznali i sto je mnogo vaznije uvideli svoje greske..biti svesni istih..u zavisnosti od snage nasih licnosti gresku cemo priznati ili ne..greske su i subjektivna stvar..sto je za mene greska za drugog nije..e sada ..ako radim nesto..pravim i zajebem..priznacu..i potrudicu se da ispravim..emotivne greske kojim povredjujete sebe ili drugoga je mnogo teze priznati..priznajem da ima takvih gresaka koje nikada ne bih priznala ..
 
sve zavisi od same situacije i koliko je stvar bitna..sta od toga zavisi...nije isto priznati tj ne priznati i ne preispitati se u nekom nevaznom slucaju i u nekoj jako bitnoj situaciji....sigurno to jeste jedan vid odbrane,ali kada treba prestati sa drvljenjem...e stvrno sam zbunjena ovih dana,nadam se da razmuete sta htedoh da kazem:)
 
ali ako je stvar već gotova.. recimo ako je neko svojim upornim odbijanjem da se preispita i da sagleda situaciju iz nekog drugog ugla nepovratno upropastio nešto.. onda više nema smisla preispitivati se, bez obzira je li mala ili velika stvar u pitanju.. a sve dok ima šanse da se stvar popravi ima smisla. to sam htela da kažem.
 
ali ako je stvar već gotova.. recimo ako je neko svojim upornim odbijanjem da se preispita i da sagleda situaciju iz nekog drugog ugla nepovratno upropastio nešto.. onda više nema smisla preispitivati se, bez obzira je li mala ili velika stvar u pitanju.. a sve dok ima šanse da se stvar popravi ima smisla. to sam htela da kažem.
Nije tačno. Posle te greške i upropašćene stvari, možemo da se potrudimo
da nikada više na taj način ne napravimo grešku.
 

Back
Top