Mozda sam ja...

  • Začetnik teme Začetnik teme tara
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Koliko cesto se zapitate da li ste mozda vi pogresili?Da li vam je tesko da to priznate sebi i drugima?


Često i nije...nije mi teško da priznam...e sada da li mi je i prijatno, je već druga stvar.

Kada sam bila klinka, često sam i tuđe greške...grešenja, prihvatala kao svoje...na pr najbolja drugarica nešto napravi i jednostavnije mi je da kažem matorcima da sam ja...meni će brže i lakše oprostiti.:smile:

Sada...često sam brzopleta..."lako zapaljiva", što se brzo i "ugasi", a u nekim odnosima već napravi štetu...:?

Ako su mi to baš bitni ljudi, potrudim se, iako mi nije lako, da objasnim...izvinem se znajući da jedino tako možemo da nastavimo...ako i nisu...nađem već drugi način da neosetno pređemo preko "greške" ukoliko postoji obostrana želja za nastavkom odnosa...ukoliko ne...šta da se radi.:smile:
 
Vau, kad sam ja raskrstila sa tim, davno nemam pravo na gresku i to je sve. To je moj zivotni moto. To je u stvari trik mene kao vestice. Zakon vestica broj 1. Kad bi se pravio prirucnik za vestice, "Kako postati vestica", mozda bi to moglo da se stavi kao pravilo broj 1.A mozda i ne vazi to za sve vestice. Kod mene to vazi. Samo sto to ne moze da se objasni kako da se izvede. Stvarno, ne moze da se objasni. Zamislite da ja koja sve mogu da objasnim recima to ne mogu da objasnim. Najblize objasnenje je, kad uradis nesto sto ti lici na gresku, u istoj stotinki, to je stoti deo sekunde, u istoj stotinki sledeci potez, sledecu rec, sledeci pokret, sledecu misao, sledeci impuls koji ti posalje mozak, u svemu tome odmah prihvati to kao da to nije greska i povodi se sa tim postupkom kao da je to prava stvar, bas ono sto si trebao da uradis i kao da ne bi valjalo da si drugacije postupio.
 
vrlo interesantno pitanje....
ja UVEK prvo pomislim: "možda sam ja..."
pa tek kad dobro sve preispitam i uvidim da nisam ja onda mi lakne.
a ako sam ja, uglavnom uvek se potrudim da to ispravim. ili, ako ne mogu da ispravim, onda obavezno oprostim sama sebi. to mi je vrlo bitno zarad unutrašnjeg mira.
generalno, mrzim osećaj krivice. to mi je možda najteže breme...
 
Nije sujeta uvek u pitanju ..bez obzira sto smo svi mi sujetni u manjoj ili vecoj meri vec.upravo ovo sto je Parka rekla..citiram je:neke greške, kad bi se priznale, bile bi previše strašne.. valjda je to način da se odbraniš, šta li..

kada sam razmislja o tome nisam mislila na takve greske,koje bi bile previse strasne ako bi se priznale...vec na samu spoznaju da si kriv,dakle prvenstveno da priznas sebi da si negde pogresio,pa onda i drugima...iskreno ne znam da li bih mogla da priznam te greske cija bi priznaja bila tako strasno...jbg,dok ti se neke stvari ne dese ne znas kako bi odreagpvao...
 
Smes da kazes "Pogresio sam". Smem da kazem "Pogresla sam" ali ne smem nikad stvarno da razmisljam kao da sam pogresila. U stotinki ja sam tu gresku anulirala davno, kao sto se u matematici kaze, potrla, iako to nekim ljudima izgleda kao greska. Napisala sam vec da to ne moze da se objasni. To je pravilo mene kao vestice. Pravilo broj 2 u prirucniku "Kako postati vestica" bilo bi rekla pa porekla.
 
kada sam razmislja o tome nisam mislila na takve greske,koje bi bile previse strasne ako bi se priznale...vec na samu spoznaju da si kriv,dakle prvenstveno da priznas sebi da si negde pogresio,pa onda i drugima...iskreno ne znam da li bih mogla da priznam te greske cija bi priznaja bila tako strasno...jbg,dok ti se neke stvari ne dese ne znas kako bi odreagpvao...

Slazem se sa boldovanim i to 100% je tako u svemu u zivotu ..
Dalje..mislim da po pitanju krivice zaista treba da budes pravican,isken i najvaznije posten kao osoba da bi priznao svoju gresku i kako si rekla prvo samom sebi reci ..pogresila sam..nisam tako trebala..zbog moje greske sada neko snosi posledice ili ima osecaj krivice ili osecaj bola.to nije fer i svoju gresku cu priznati i potrudicu se da je ispravim sto pre ako se da ispraviti..to su malte ne svakodnevne pojave u zivotu ..covek je svesno bice koje pri tom i gresi..a kobne greske..se cine nikada ili jednom u zivotu..i nose sa sobom teske posledice..zamisli na primer masinovodju brzog voza..zaspi ili ne obrati paznju na signalizaciju i izazove sudar..poginu ljudi..i on kaze ..ja nisma kriv..radio sam vise od 12 h jer sam imao takav nalog..Ko je tu kriv sada..i da je sve tako u masinovodji ostaje osecaj krivice da su zbog njega poginuli ljudi..ja sa takvim osecajem krivice bih zivela jako tesko.ili one bugarske medicinske sestre koje su zarazile virusom side onu silnu decu..neispravnim vakcinama..i one su izjavile da nisu krive..Znaci osecaj krivice je individualan kao i samo priznanje iste..
 
Iskreno..trudim se da svaku situaciju sagledam realno
ako sam pogresila...priznacu,pa ljudski je gresiti
ponekad,ali samo ponekad se zainatim pa necu da priznam...ali nikako
a nekada
pa nekada verovatno ni ne shvatim da sam pogresila
...sve je to za ljude
 
Nikad mi nije bio problem da priznam da sam pogreshila...
Veci problem je to shto chesto opravdam druge,tako shto okrivim sebe... :?

Ja sam jednom opravdala druge, morala sam, bilo je pitanje zivota i smrti. Rekla sam:Izvinite ja sam histericna, ja nisam bas najbolje ovih dana.... nisam tako mislila
Da je mogla da procita misli cula bi: NE VOLIM TE, SVE STO SAM REKLA TO SAM I MISLILA."
A to se bas i ne govori majci buduceg supruga....................
 

Back
Top