Mozak i svest

oziman

Veoma poznat
Poruka
11.560
Уобичајено мишљње многих јесте да је свест везана за мозак и да тим телесним органом могу објашавати исту.
То није тачно зато што није свест у мозгу, већ мозак у свести. А то ћу на овом теми појаснити :

Одузмимо овом опажају мозга, или појму "мозак" свеједно, све оно што му је додала наша свест и што постоји једино у тој свести, значи све ткз. секундарне и примарне квалитете:

276969_213198898733541_4890456_n.jpg


Дакле, одбацимо све осећаје боје, јер они су у свести а не на овом мозгу. Затим, одузмимо све осећаје чврстоће, топлоте итд. јер и ти осећаји су само у свести а не на овом мозгу.

Затим, одузмимо облик и просторност јер и облик и просторност су само форме опажања нашег разума или нешто што егзиситира само у свести а како су то велики Баркли и Имануел Кант давно доказали.

Пошто смо одузели све то, шта је остало од тог мозга којим многи машу као ултимативним објашњем.. као "деус екс махина"?

Ја ћу рећи. Није остало ништа! Одузевши све оно што је у свести, од мозга је остало једно НИШТА за сазнање.

Наравно, остала је ствар по себи. Међутим, њу не можемо звати "мозак".

Додатак:
Ovaj уводни пост je исувише кратак за ову тему тако да је испао пун нејасноћа. па га морам појаснити:
Прво, мора се разумети ово одбацивање секнударних и примарних квалитета на прави начин:

Што се тиче одбацивања секундарних квалитета или боја, чврстоће, топлоте и слично погледајте овај унос.
http://forum.krstarica.com/entry.php/6319-Primarni-i-sekundarni-kvaliteti

А што се тиче одбацивања просторности и облика...овај:
http://forum.krstarica.com/entry.php/4886-KORELATIVNOST-SUBJEKTA-I-OBJEKTA

Сви ти елементи који сачињавају опажај мозга јесу субјективни и постоје само у свести. Тако да мозак , који је састављен од субејктивних осећаја или од садажаја свести да тако кажемо, не може обајшњавати свест јер је део исте . Мозак је у свести а не свест у мозгу.

И не ради се ту само о мозгу. Он је узет зато што се он уобичајено везује за свест. Док је он заправо само опажај међу другим опажајима. Слика међу другим сликама.Оно што важи за њега важи за сваки други опажај, самим тим и цео ткз. спољашњни реалан свет. Од сваке опажене сцене можемо одузети секунударне и примарне квалитете који су сви до једног субјекитивни, или део свести ..тако дошавши до ствари по себи.
 
Poslednja izmena:
Kako ces to oduzeti? Da isjeces djelove mozga u kojima se to sve obradjuje?

Знао сам да ће уводни пост многима бити збуњујућ.

Зато. Што се тиче одбацивања секундарних квалитета или боја, чврстоће, топлоте и слично погледај овај унос.

http://forum.krstarica.com/entry.php/6319-Primarni-i-sekundarni-kvaliteti

А што се тиче одбацивања просторности и облика...овај:

http://forum.krstarica.com/entry.php/4886-KORELATIVNOST-SUBJEKTA-I-OBJEKTA

Сви ти елементи који сачињавају опажај мозга јесу субјективни и постоје само у свести. Тако да мозак , који је састављен од субејктивних осећаја или од садажаја свести да тако кажемо, не може обајшњавати свест јер је део исте .

Мозак је у свести а не свест у мозгу.
 
Знао сам да ће уводни пост многима бити збуњујућ.
Ozi, ozi, skoro svaki tvoj post je, ne samo zbunjujuć nego skoro svima apsolutno nepojmljiv. Bolje da se vratiš na Betelgez, jer želudac Zemljana ne može da svari ni to što je Betelgežanima posve lagana hrana. :mrgreen:
 
Da li to tvoje ,,mozak je u svesti" važi i za retardirane ljude? Zar ne misliš da je tu došlo do oštećenja koja nemaju veze sa svešću?

Наравно да важи. Ако ти људи опажају мозак то што опажају јесте скуп осета и њиховој свести а не нешто што би постајало објективно као такво независно од свести... њихове или било чије.

Као што рекох када оном што зовемо "мозак" одузмемо све оно што је субјективно..значи буквлано СВЕ.Оно што остаје је ткз. "ствар по себи". О њој не знамо много. Не знамо шта јесте, али знамо шта није и да смо одбацивши све оно субјективно што чини мозак одбацили и тај појам сам.
ствар по себи не можемо после тога тако звати.
 
Допунио сам уводни пост. Јер је испало да он негира само један телесни орган. тј.мозак.
Мозак је узет зато што се он уобичајено везује за свест. Док је он заправо само опажај међу другим опажајима. Слика међу другим сликама.Оно што важи за њега важи за сваки други опажај, самим тим и цео ткз. спољашњни реалан свет. Од сваке опажене сцене можемо одузети секунударне и примарне квалитете који су сви до једног субјекитивни, или део свести ..тако дошавши до ствари по себи.
 
Допунио сам уводни пост. Јер је испало да он негира само један телесни орган. тј.мозак.
Мозак је узет зато што се он уобичајено везује за свест. Док је он заправо само опажај међу другим опажајима. Слика међу другим сликама.Оно што важи за њега важи за сваки други опажај, самим тим и цео ткз. спољашњни реалан свет. Од сваке опажене сцене можемо одузети секунударне и примарне квалитете који су сви до једног субјекитивни, или део свести ..тако дошавши до ствари по себи.

Vidis, ja mislim da NISTA IZVAN MOZGA NE POSTOJI!

Ne postoji cak ni mozak.

Postoji samo MISAO.

Kada se mozak ugasi - nema vise nicega: ni svesti, ni spoljasnjeg sveta, ni mozga....

Nema ni misli!

Nema NICEGA.

Jer nicega nikada NIJE NI BILO!
 
Ozi. Heeej OZI!!!
Tu si?

Pozivam se na uvodni post.
Sve je tako kako si napisao sa jedne strane, odnosno sa tog spekta. Ali moraš imati u vidu i dugačiji prilaz i aspekt.

Pa može i ovako:
Terminološki mozak je naša predstava iliti doživljaj. Međutim empirijski i induktivno mi zaključujemo (a na šta imamo pravo) da je naša misao i predstava vezana za mozak. Ne kao mozak koji je naš doživljaj, već pretpostavku mozga za koji i ne moramo tačno znati šta jeste, ali čačkanjem po mozgu (našoj predstavi i mozga i čačkanja) dolazimo do empirijskih zaključaka da je naša misao proizvod mozga. Zapravo, samo je pitanje o kom mozgu govorimo, odnosno šta pojam "mozak" zapravo zamenjuje.
Da bi smo uopštili, možemo reći ovo. Svako čačkanje po našoj predstavi (gde je i čačkanje naša predstava) mi vršimo uticaj na našu predstavu i naš život (odnosno na promenu našeg realnog sveta).
I uporno pokušavam da ti skrenem pažnju da ne zastranjuješ, jer jedino na šta možeš da utičeš i istražuješ je upravo taj realan svet, u šta uključujem i naš sopstveni um. Ti pokušavaš da se distanciraš od realnog sveta (naše predstave) i tako zastranjuješ i hoćeš da odeš u sferu koja ti je nedostupna negirajući ono što zapravo čini tvoj realni svet tvoga uma, bez obzira što je to samo predstava. A to "samo" je jedino što imamo.
Ajd sad pokušaj da dovedeš poziciju svojih misli na ovaj nivo o kome ti pišem.

Da podvrdim - nema negiranja onoga o čemu pišeš. Ali to je jedn aspekt posmatranja, koji iako nesporno tačan, za tvoj život (realnu predstavu) ima malo prektičnog značaja. I to će tako i da ostane. Ako možemo da naslutimo šta je to "praktični značaj". I nisam napisao da se time ne treba baviti i to osvešćivati, samo trebamo znati šta smo, ko smo i koje su naše umne moći. I na kraju kad se izađe iz nespornih istina, smestiti sebe tamo gde i pripadamo. U našu sopstvenu predstavu u kojoj živimo. Jer čak i dok umom dotičeš metafiziku, ti si i dalje u svojoj predstavi, a izlaženje iz svoje predstave bi značilo izlazak iz ovog života, a samim tim i nemogućnost bavljenja i razmišljanja o onome čime se baviš.
 
Ozi. Heeej OZI!!!
Tu si?

Pozivam se na uvodni post.
Sve je tako kako si napisao sa jedne strane, odnosno sa tog spekta. Ali moraš imati u vidu i dugačiji prilaz i aspekt.

Pa može i ovako:
Terminološki mozak je naša predstava iliti doživljaj. Međutim empirijski i induktivno mi zaključujemo (a na šta imamo pravo) da je naša misao i predstava vezana za mozak. Ne kao mozak koji je naš doživljaj, već pretpostavku mozga za koji i ne moramo tačno znati šta jeste, ali čačkanjem po mozgu (našoj predstavi i mozga i čačkanja) dolazimo do empirijskih zaključaka da je naša misao proizvod mozga. Zapravo, samo je pitanje o kom mozgu govorimo, odnosno šta pojam "mozak" zapravo zamenjuje.
Da bi smo uopštili, možemo reći ovo. Svako čačkanje po našoj predstavi (gde je i čačkanje naša predstava) mi vršimo uticaj na našu predstavu i naš život (odnosno na promenu našeg realnog sveta).
I uporno pokušavam da ti skrenem pažnju da ne zastranjuješ, jer jedino na šta možeš da utičeš i istražuješ je upravo taj realan svet, u šta uključujem i naš sopstveni um. Ti pokušavaš da se distanciraš od realnog sveta (naše predstave) i tako zastranjuješ i hoćeš da odeš u sferu koja ti je nedostupna negirajući ono što zapravo čini tvoj realni svet tvoga uma, bez obzira što je to samo predstava. A to "samo" je jedino što imamo.
Ajd sad pokušaj da dovedeš poziciju svojih misli na ovaj nivo o kome ti pišem.

Da podvrdim - nema negiranja onoga o čemu pišeš. Ali to je jedn aspekt posmatranja, koji iako nesporno tačan, za tvoj život (realnu predstavu) ima malo prektičnog značaja. I to će tako i da ostane. Ako možemo da naslutimo šta je to "praktični značaj". I nisam napisao da se time ne treba baviti i to osvešćivati, samo trebamo znati šta smo, ko smo i koje su naše umne moći. I na kraju kad se izađe iz nespornih istina, smestiti sebe tamo gde i pripadamo. U našu sopstvenu predstavu u kojoj živimo. Jer čak i dok umom dotičeš metafiziku, ti si i dalje u svojoj predstavi, a izlaženje iz svoje predstave bi značilo izlazak iz ovog života, a samim tim i nemogućnost bavljenja i razmišljanja o onome čime se baviš.

У основи си ово лепо написао. Нико ни не тврди да ова знања идеализма имају неку практичну корист у смислу баналних уобичајених циљева живота. Ово знање циља много више. Оно се дотиче суштине наших егзистенција. А има ли вреднијег знања од тога... јер:

"Jer ako je išta na ovom svetu poželjno, toliko poželjno da bi to čak i sirova i tupa gomila u svojim prosvetljenijim trenucima više cenila od srebra i zlata, to je da zrak svetlosti padne na tamu našeg postojanja i da saznamo nešto o ovom svom zagonetnom životu, u kome ništa nije jasno sem njegove bede i njegove ništavnosti.
Шопенхауер ".
 
У основи си ово лепо написао. Нико ни не тврди да ова знања идеализма имају неку практичну корист у смислу баналних уобичајених циљева живота. Ово знање циља много више. Оно се дотиче суштине наших егзистенција. А има ли вреднијег знања од тога... јер:

"Jer ako je išta na ovom svetu poželjno, toliko poželjno da bi to čak i sirova i tupa gomila u svojim prosvetljenijim trenucima više cenila od srebra i zlata, to je da zrak svetlosti padne na tamu našeg postojanja i da saznamo nešto o ovom svom zagonetnom životu, u kome ništa nije jasno sem njegove bede i njegove ništavnosti.
Шопенхауер ".
Konačno smo se složili oko pristupa.
A sada možemo da uđemo malo i u sitna crevca i odemo još neki korak dalje u sagledavanju, razumevanju i prihvatanju određenih ideja.

Kada sam pomenuo "praktični značaj" stavio sam pod navodnike. Pa sam napiso da ima "malo" praktičnog značaja. Ovo "malo" je neodređena kvantifikacija pa je dovoljno reći da ima praktičnog značaja. Reč "malo" služi zamo da uravnoteži psihološku valorizaciju kada se govori o značaju.
I sama reč značaj je subjektivnog karaktera i mi smo ti koji određujemo šta jeste ili nije značajno, a i ona u sebi sadrži kvantifikaciju i valorizaciju onoga na šta se odnosi.
Kada kažeš: "А има ли вреднијег знања од тога...", ulaziš u subjektivan odnos i valorizaciju znanja. Mi smo ti koji dodeljujemo vrednosti, definišemo dobro i zlo, što samo po sebi objektivno ne postoji. Ovde upućujem na to da čovek nije samo misaono, već i emotivno biće i upravo iz tog emotivnog dela dolaze ove kvalifikacije i vrednovanje. A to je "značajna" :) osnova života.

Naš život je i produhovljavanje, pa samim tim i pored toga što kažem da idealizam ima mali praktični značaj, on, kao i sve ostalo, itekako svojim idejama i pristupom menja odnos čoveka prema svetu, a samim tim i svet. Kao zaključak može se reći da su kvantifikacije vrlo nezahvalne u ovom pogledu. Sama težina shvatanja ovih ideja od strane onih kojima se na "tacni" iznosi, govori o veličini tih ideja, jer je neko morao da dođe do onoga do čega neko ne dolazi ni kada mu se servira na "tacni".
Ali um ove populacije je u razvoju i nalazi se na stupnju na kome se upravo nalazi. Oni koji su sada umne veličine u nekom drugom "vremenu" bi možda bili priglupi. Nemamo se razloga previše ponositi svojim znanjem i omalovažavati "gomilu" jer nije od nas zavisilo kakve ćemo umne sposobnosti dobiti i uslove da iste ispoljimo. Ali pretpostavljam da želimo da ovaj svet postane razumniji i društvo u kome ćemo imati sagovornika i saučesnika. A samim tim bi, slutimo, i nama bilo lakše.
 
Neurologija o mozgu,o njegovom funkcionisanju,elektrohenijskim funkcijama prilično znanja poseduje...
Čak toliko da s priličnom sigurnošću može čitati misli tog istog mozga...
Idealizam je upotrebio refleksivnu osobinu mozga da zapaža izvrnute slike i da ih ponovo okreće u procesima mišljenja
stvarajući od toga famu da je misao ta koja zamišlja stvarni svet,a koji izvan svesti i ne postoji...Ovo negiranje
stvarnog sveta je toliko nepotrebno i narcisoidno samoživo da ne bi bilo vredno rasprave da nema nešto pobornika...
Osnova za negiranje stvarnog sveta je duh i duhovnost? Što bi oni isključivali realni svet? Zašto ne bi zajedno mogli
postojati? (Ne pozivam se na Dekarta,ali i on je o tome govorio...)Zar o meterijalnom toliko toga znamo da ga treba eliminisati?
Cvrc! ! ! Nema niko pojma šta je ustvari materija...
Ali ,niko ne zna ni šta je misao,duh, ideja i odakle oni ! ! !
Možemo prihvatiti reperne tačke i polazišta i poći od njih,a i ne moramo...
Za praktičan život,pokazalo se to jasno,veoma je korisno biti objektivan i razumevati objektivni svet...
Od duhovnog,čovek može imati koristi,samo ako i on ima usvojene reperne tačke...
Podivljala duhovnost je misticizam,a od njega baš nikakve koristi...
 
Neurologija o mozgu,o njegovom funkcionisanju,elektrohenijskim funkcijama prilično znanja poseduje...
Čak toliko da s priličnom sigurnošću može čitati misli tog istog mozga...

Мисли нису у мозгу. У мозгу нећеш пронаћи мисао, или неки опажај, слику. Питаш се зашто? Па зато што је управо мозак један такав опажај или слика и као такав, као слика у свести, не може садржати у себи слике нити ту свест саму. Јер је он у њој а не она у њему.

Тај невероватни петитио приниципии. Тај апсурд где је свест, мисао, опажај у мозгу, ето, влада као став многих. Материјалистичке предрасуде ту владају, тако да и ова проста контемплација о мозгу која се може свести на једну реченицу: Слика не може у себи садржати слике јер је део слика, ..не пробија се до разума.

Религија! Материјализам је религија у правом смислу те речи. Религија која држи своје поборнике под влашћу предрасуда а не разума.

Idealizam je upotrebio refleksivnu osobinu mozga da zapaža izvrnute slike i da ih ponovo okreće u procesima mišljenja
stvarajući od toga famu da je misao ta koja zamišlja stvarni svet,a koji izvan svesti i ne postoji...Ovo negiranje
stvarnog sveta je toliko nepotrebno i narcisoidno samoživo da ne bi bilo vredno rasprave da nema nešto pobornika...
Osnova za negiranje stvarnog sveta je duh i duhovnost? Što bi oni isključivali realni svet? Zašto ne bi zajedno mogli
postojati?

Могли би они заједно постојати да није онога што је Баркли открио а што зовемо корелативност субјекта и објекта, а која нам непосредним искуством, самим тим и аподиктички, апсолутно казује да објекат који није испред субјекта не може и даље бити објекат .
А ако после тог сазнања одузмемо материји објективност...самим тим и просторност...шта остје од твоје материје да бисмо је и даље тако звали?

)Zar o meterijalnom toliko toga znamo da ga treba eliminisati?
Cvrc! ! ! Nema niko pojma šta je ustvari materija...
Ali ,niko ne zna ni šta je misao,duh, ideja i odakle oni ! ! !

Овде си се нешто прешао. Не можемо знати шта је материја јер тако нешто не постоји. Тај појам означава само заблуду која је владала пре Барклија.

А што се тиче духа. Иако тако нешто не можемо опазити, мислити, појмити... једино за то можемо бити апсолутно сигурни да постоји. :neutral:
 
Poslednja izmena:
Мисли нису у мозгу.



Могли би они заједно постојати да није онога што је Баркли открио а што зовемо корелативност субјекта и објекта, а која нам непосредним искуством, самим тим и аподиктички, апсолутно казује да објекат који није испред субјекта не може и даље бити објекат .
А ако после тог сазнања одузмемо материји објективност...самим тим и просторност...шта остје од твоје материје да бисмо је и даље тако звали?



Овде си се нешто прешао. Не можемо знати шта је материја јер тако нешто не постоји. Тај појам означава само заблуду која је владала пре Барклија.

А што се тиче духа. Иако тако нешто не можемо опазити, мислити, појмити... једино за то можемо бити апсолутно сигурни да постоји. :neutral:
Nije Barkli ništa otkrio drugo do shvatio refleksivnost svojih funkcija u glavi i digao ih ,neopravdano na božiji presto...Razumni njegovog doba mu se smejali opravdano...
U pitanju je specifićna narcisoidnost klasićne filozofije iliti guzocentrični kosmološki sistem...A da nije filozofovo dope centar svemira nije teško,nadam se,shvatiti...
Jer bi filozof tada bio bog,a šta Šopenhauer kolebljivo,ali čežnjivo zagovara...:mrgreen:

A ti Ozi,pošto jedino znaš da duhovi postoje-pričaj nam nešto o tome-ali nas nemoj plašiti njima...:mrgreen:BUUU! ! !

Šalu na stranu...Ni o materijalnom ni o duhovnom ne znamo ništa i to nije strašno mudrom priznati,ako pokušamo reperna uporišta
ukloniti...Ko ovo ne razume,na žalost,teško da išta može bar donekle razumeti od suštine postojanja...Bar nazreti...
Jer nema goreg neprijatelja mudrosti od tvrdokornosti...:mrgreen::lol:
 
Nije Barkli ništa otkrio drugo do shvatio refleksivnost svojih funkcija u glavi i digao ih ,neopravdano na božiji presto...Razumni njegovog doba mu se smejali opravdano...

Корелативност субјекта и објекта а коју је Баркли открио, негира све објекте изван свести , укључујући и објекат звани "глава".
А у праву си да су му се многи људи његовог доба смејали, али далеко од тога да су то били разумни људи. Разумни, они који су разумели његову филозофију, сматрају је онаквом каква она треба и заслужује бити. Органон целе филозфске мисли. Јер сва друга открића , не могу се мерити са открићем да је свет идеалан а да материја не постоји. И то је дато не у виду хипотезе неко апсолутне чињенице.

A ti Ozi,pošto jedino znaš da duhovi postoje-pričaj nam nešto o tome-ali nas nemoj plašiti njima...:mrgreen:BUUU! ! !

Дух је оно ,као што рекох, што не можемо опазити, мислити , појмити а за шта ипак једино можемо бити апсолутно сигурни да постоји. То знање нам је пружио Декарт и оно је отворило пут идеалистичкој филозофији.
А не дух у смислу неког објеката...опет једне фазнтазмагорије материјалиста. који једноставно не могу било шта појмити а да то није објекат у простору.

Šalu na stranu...Ni o materijalnom ni o duhovnom ne znamo ništa i to nije strašno mudrom priznati,ako pokušamo reperna uporišta

О матерјаланом и не можемо ништа знати јер тако нешто не постоји. А ни о духовном такође не можемо знати , јер је оно трансценденто, изван могућности сазнања, Међутим, можемо о њему имати искуства која су стечена другим путем него сазнањем. Тако да иако не можемо дух сазнати ,можемо закчучити да постоји и имати искуство њега у самосвести и кроз увиде у непосредне чињенице свести.
 
Jedna Duša išla svakodnevnbo na posao prelazeći preko malog mostića na kojem je stalno sedela druga Duša. Jednoga dana ova prva upita onu koja je nepomično sedela na mostu; "Zašto tu stalno sediš a da ništa ne radiš?" "Rečeno mi je da sam kamen," odgovara druga.
Slično je i sa nama ljudima; Prve inormacije ili dezinformacije ili saznanja ma koje vrste znaju na nas delovati poput hipnoze i uzimamo ih kao osnovni etalon istine na osnovu kojih procenjujemo i merimo sve novopristigle informacije i saznanja. Sa vrem,enom ali sa mukom one prve informacije zamenjujemo novim koje su malo bolje pa onda te nove još novijim i kompletnijim i tako celog jednog ali i mnogih narednih života. Takav je naš proces sazrevanja i ekspanzije svesti.
Rečeno nam je da je mozak taj koji zna, koji razmišlja, koji obradjuje informacije... a mi to prihvatili kao istinu. Kasnije su pristizale nove informacije i saznanja koje su neki prihvatili a većina nije pa tako nekima mozak jeste samo "čvorna tačka" ili primopredajnik izmedju naših čula ili fizičke strane i one druge manje poznate. Većini je mozak centar svih dogadjanja.
Šta je u stvari istina? Ono što pojedinac može da prihvati i to sve do onda dok ne prihvati kompletniju istinu.
Jednoga dana će svi shvatiti i znati da je mozak goli primopredajnik koji niti misli niti može misliti. On kao posrednik izmedju uma i tela a um kao posrednik ili odličan kompjuter izmedju mozga i same Duše ono što mi suštinski jesmo.Um takodje niti misli niti je nosioc svesti ali kao dobra mašina podstaknut od strane Duše (Svesti) proizvodi misaone talase koji se dalje prostiru i dodiruju odredjene tačke mozga, koje čovek može svojim instrumentima dotaći i meriti talasna emitovanja pa zaključiti da je mozak taj uzrok. Ne shvata da je u zabludi.
Ali, tu niko nikoga ne može ubediti.
Um sa svoja četiri dela (to je samo jedna od podela) funkcioniše automatski savršeno i precizno. Toliko precizno i savršeno da još nedovoljno razvijenoj svesti čoveka (još nedovoljno razvijenoj Duši) još uvek izgleda nemoguće da razluči sebe od svog sluge uma i mozga a sa time i tela...
Iako je moj pristup i sagledavanje malo drugačije, ovoga puta ne mogu reći mnogo ili ništa protiv iznošenja Oziman-a.
 
Poslednja izmena:
Jedna Duša išla svakodnevnbo na posao prelazeći preko malog mostića na kojem je stalno sedela druga Duša. Jednoga dana ova prva upita onu koja je nepomično sedela na mostu; "Zašto tu stalno sediš a da ništa ne radiš?" "Rečeno mi je da sam kamen," odgovara druga.
Slično je i sa nama ljudima; Prve inormacije ili dezinformacije ili saznanja ma koje vrste znaju na nas delovati poput hipnoze i uzimamo ih kao osnovni etalon istine na osnovu kojih procenjujemo i merimo sve novopristigle informacije i saznanja. Sa vrem,enom ali sa mukom one prve informacije zamenjujemo novim koje su malo bolje pa onda te nove još novijim i kompletnijim i tako celog jednog ali i mnogih narednih života. Takav je naš proces sazrevanja i ekspanzije svesti.
Rečeno nam je da je mozak taj koji zna, koji razmišlja, koji obradjuje informacije... a mi to prihvatili kao istinu. Kasnije su pristizale nove informacije i saznanja koje su neki prihvatili a većina nije pa tako nekima mozak jeste samo "čvorna tačka" ili primopredajnik izmedju naših čula ili fizičke strane i one druge manje poznate. Većini je mozak centar svih dogadjanja.
Šta je u stvari istina? Ono što pojedinac može da prihvati i to sve do onda dok ne prihvati kompletniju istinu.
Jednoga dana će svi shvatiti i znati da je mozak goli primopredajnik koji niti misli niti može misliti. On kao posrednik izmedju uma i tela a um kao posrednik ili odličan kompjuter izmedju mozga i same Duše ono što mi suštinski jesmo.Um takodje niti misli niti je nosioc svesti ali kao dobra mašina podstaknut od strane Duše (Svesti) proizvodi misaone talase koji se dalje prostiru i dodiruju odredjene tačke mozga, koje čovek može svojim instrumentima dotaći i meriti talasna emitovanja pa zaključiti da je mozak taj uzrok. Ne shvata da je u zabludi.
Ali, tu niko nikoga ne može ubediti.
Um sa svoja četiri dela (to je samo jedna od podela) funkcioniše automatski savršeno i precizno. Toliko precizno i savršeno da još nedovoljno razvijenoj svesti čoveka (još nedovoljno razvijenoj Duši) još uvek izgleda nemoguće da razluči sebe od svog sluge uma i mozga a sa time i tela...
Iako je moj pristup i sagledavanje malo drugačije, ovoga puta ne mogu reći mnogo ili ništa protiv iznošenja Oziman-a.
Cquote1.png
Будући да се рађамо као деца и да смо о чулним стварима доносили свакојаке судове још пре него што смо својим умом у потпуности научили да се сложимо, бројне нас предрасуде одвраћају од истинског сазнања. Тих се предрасуда, чини се, можемо решити само ако једном у животу хотимично почнемо да се двоумимо о свему ономе у чију се извесност макар и најмање може посумњати... Али ако на тај начин одбацимо све што је у било ком погледу двосмислено и можда лажно, можемо додуше лако да претпоставимо да не постоји ни Бог, ни небо, ни тело, да немамо ни руку ни ногу и да уопште немамо тела али се не може претпоставити да ми, који све то мислимо, нисмо ништа. Јер противречно је да мисаоно биће не постоји док мисли. Према томе, сазнање „мислим, дакле јесам“ (cogito, ergo sum) од свих је прво и најсигурније те се с њим сусреће свако ко систематично филозофира.
Cquote2.png

— Рене Декарт, Принципи филозофије, II, 1 и 7.

Poznato mi da tako razmišljaš...
A da nisam tvrdokorni materijalista,svedočim da i ja slično razmišljam o mom i drugim umnim svetovima,te da to najviše nalikuje baš
dekartizmu u filozofiji iliti dualizmu...Malo je znano da je i Baruh Spinoza bio u osnovi dualista i ko želi da proširi vidike o spiritualnom
najbolje da se lati baš njegovih dela...Malo zastarelo,ali veoma jasno...
Da se ipak razlikujemo,g-dine Luis,nažalost,govori da moje kontemplacije imaju druga ishodišta! Duhovni svet je ,u mojim ishodištima (krajevi
nizova algoritmovanih podskupova posmatranog dinamićnog skupa problema)kojih ima ,obziroma da je reč o kvantnim događajima,više,propadljiv
i ima konačna razrešenja...Drugim rečima i duše i bogovi su konačni i umiru...Kao Feniksi se rađaju novi,ali to nije Ničeovo vračanje istog...
Nažalost...Ali hrabrost treba više za večni život nego za večni nestanak...Nerado se ljudi suočavaju s ljutim i surovim istinama,a ja samo mogu da pitam
poput Dionisa:šta će onda u filozofiji...No dobro-smetamo malo...:mrgreen::hahaha:
 
Poslednja izmena:
Cquote1.png
..No dobro-smetamo malo...:mrgreen::hahaha:

Ničije razmišljanje nije sporno niti ga treba osporavati pa ma kako različito bilo.
Lično sam jedan od onih koji retko vole citirati budući da uvidjam da su mnoga umna dostignuća odavna nadrašćena. Ono što su mnogi teoretisali i nagadjali u bližoj ili daljoj prošlosti to danas veliki broj ljudi je lično iskusio i zna iz iskustva tako da teoretisanje po velikom broju pitanja meni više ne deluje da je u "svom vremenu." Rekao bih da je demode.
Ako te bude zanimalo i imaš vremena pogledaj teoriju čoveka od nauke u prvom linku;

http://kpv.rs/?p=1752

i čoveka od umetnosti, drugi link;

http://2012-transformacijasvijesti.com/metafizika/ispovijest-covjeka-koji-je-sreo-boga-mellen-tomas-benedikt-je-umjetnik-koji-se-vratio-iz-svijeta-mrtvih

Svakako da nijedan od ovih tekstova nije da ubedi već da malo pobudi na razmišljanje. Kako god, niko ne može izaći izvan svojih več dosegnutih okvira.

Pravi razlog zašto teorije više nemaju mesta u mom životu može se nazreti iz mojih ličnih iskustvenih saznanja koja su majušnim delom ovde data (iako ih imam na nekoliko hiljada strana). Evo tog majušnog dela;

http://www.scribd.com/doc/35176360/TRAGANJE-ZA-BOGOM
 
Poslednja izmena:
  • Podržavam
Reactions: !JO
Мисли нису у мозгу. У мозгу нећеш пронаћи мисао, или неки опажај, слику. Питаш се зашто? Па зато што је управо мозак један такав опажај или слика и као такав, као слика у свести, не може садржати у себи слике нити ту свест саму. Јер је он у њој а не она у њему.

Тај невероватни петитио приниципии. Тај апсурд где је свест, мисао, опажај у мозгу, ето, влада као став многих. Материјалистичке предрасуде ту владају, тако да и ова проста контемплација о мозгу која се може свести на једну реченицу: Слика не може у себи садржати слике јер је део слика, ..не пробија се до разума.

Da bi empirijski dokazao da je misao povezana sa tvojim mozgom (predstavom mozga), probaj da uništiš taj mozak i uveri se da će nestati i misli. Dešavanje u tvojoj predstavi povezano je sa samom suštinom tvoga bića. To što ti ne vidiš samu suštinu objekta, ne znači da tog objekta nema i da nema veze sa tobom i tvojom predstavom. A sam pojam objekta može da označava metafizički deo tog objekta, a može i misaonu sliku. Uobičajeno je u realnom svetu da sa pojmovima označavamo misaonu sliku. A empirijski dokazujemo međusobnu povezanost objekata. Šta je u pazadini ne možemo da dokučimo, pa se onda bavimo onim što možemo da dokučimo. Ili najbolje da se ne bavimo ničim?
 

Back
Top