Verujem, ali se ne nasiljem ne odvracaju nasilnici od nasilja, vec im se oslobadja prostor da koriste pretnju nasiljem kao nasilje koje cak nije kaznjivo,
ovaj vid nasilja jedino moze da se spreci tako sto nasilnik mora da upotrebi nasilje ili odustane.
U nekom utopijskom nenasilnom drustvu nasilnik bi lako vladao.
- - - - - - - - - -
Primer... Nasilnik koji ne upotrebljava nasilje, ali si svestan da je nasilnik sasvim komotno podigne glas i stvori utisak da ce upotrebiti nasilje cime je postigao efekat nasilja ne krseci ni jedan zakon o nenasilju.
To o čemu ti pišeš jeste nivo svjesnosti koji mi ovdje pokušavamo prosvijetliti i prevazići.
Dakle, ti pišeš o svjesnosti materijalizujuće stvarnosti, o onome što je doseglo svoj kraj, svoju izvršnu funkciju, plafon-dno, dalje nema.
Pišeš dakle o Svjesnosti zapečaćene sudbine koja se ne može izmijeniti, jer je već ostvarena.
Kad se čovjek doživljava kroz Svjesnost žrtve to je njegov krajnji sud, sudbina, krajnja tačka u vremenu. Ako si sav unesen u nju iz nje dalje nema.
Nema dalje u tom trenu, presuđeno ti je, ali zato u sledećem trenu, koji je takođe
sada, postoji mogućnost novog izbora.
Ono što se nije desilo NE MORA da se desi ukoliko izaberemo nešto drugo, neku sasvim drugačiju mogućnost. O tome je riječ, dakle o izboru.
Izbor činimo svjesno ili nesvjesno.
Svjestan izbor se čini kad su nam mogućnosti osviješćene dok se nesvjesni izbor čini iz nužnosti, dakle iz tame.
Stoga moramo se konačno odlijepiti od Svjesnosti manifestujuće projekcije, od slika koje gledamo kao svoju realnost,
jer ako nam je volja centrirana samo u slikama, konstantno ćemo kasniti za izborom koji im prethodi.
Nije onda čudo da će nam se stvarnost nametati kao nužnost a mi u njoj biti nemoćni da biramo, biti 'bez slobode izbora'.
Svaka situacija, svaki momenat stvarnosti kojem svjedočimo je dakle već izbor manifestovan, sudbina zapečaćena.
Taj momenat ničim ne možemo izmijeniti. To nije sporno.
Ali naša realnost nije samo jedna zamrznuta zapečaćena nepromjenjiva tačka, već je to sadašnjost, kontinium 'tačaka' u kojima u sada i biramo i pečatimo našu sudbinu.
Dakle, ako je u ovom trenu dok još pišem, moja sudbina zapečaćena, to 'zapečaćena' govori (treba da mi govori); da je taj tren već prošao,
da sam ja već u drugom, novom, otvorenom za odluku, spreman da prihvatim odgovornost za izbor koji još nisam načinio.
U ovom sada čitav univerzum mi je na raspolaganju. Slobodan sam da biram. I biram. Kako biram?
Svjesno-aktivno ili pak nesvjesno-pasivno.
Aktivno-svjesno načinjen izbor je slobodan izbor.
Ako izbor činim aktivno, to znači da mi je volja transcendirala na metafizički nivo stvarnosti te da svjesno posmatram opcije-mogućnosti koje mi se nude.
Pri tom mi je uključena i Savjest kojom kao nevidljivim filterom usmjeravam svoju volju, stoga i fokus svoje pažnje.
Usmjeravam je onoj mogućnosti koja se najbolje uklapa sa mojim osjećanjem (dušom) i sa Savješću kojom postavljam kriterijume izbora. Ne, to se ne dešava u vremenu.
Sve se to dešava izvan vremena te nam je data moć da se u tom bezvremenom aspektu zadržimo onoliko koliko nam je potrebno da bi smo načinili najbolji izbor.
Sve stvari u našoj 'materijalnoj stvarnosti' će biti na "STAND BY".
Mi smo gospodari vremena.
Tako je kad svjesno ili aktivao činimo izbor.
Pasivno načinjen izbor je nužnost.
Žašto je nužnost pasivan izbor?
Zato što smo odgovornost za posledice prebacili na 'nekog ili nešto drugo', a pri tom smo sebe ubijedili da nit' vemena niti drugog izbora nemamo do da reagujemo što brže i efikasnije možemo.
Odatle, ne učestvujemo u svjesnom biranju moguće stvarnosti, ne učestvujemo u svjesnom sagledavanju metafizičke postavke ponuđenim mogućnosti (mogućih stvarnosti),
već jednostavno 'živimo'
u materiji i svoj tobožnji izbor zasnivamo na percepciji drugih materijalizovanih objekata unutar naše ostvarene projekcije reagujući na njihove pojave i usmjerenja.
U drugim riječima, primorani smo da činimo izbor samo iz opservacije (percepcije) krajnjih efekata materijalizacije (sudbine) koji nam se onda doimaju nepromjenjivim, a stvarnost nam se nameće kao nužnost.
U takvom odnosu naše volje sa mogućim izborom čovjek, kao krajnja tačka manifestacije duše-razum-tijela, u tom jednom zapečaćenom trenu NEMA slobodu izbora.
Nikad je uistinu nije ni imao, nikad je i neće imati. Slobodu izbora ima Biće koje sebe doživljava čovjekom. Ono je jedino koje ima moć transcendiranja volje.
Ono je gospodar volje, gospodar vremena.
Čovjek je samo proizvod procesa materijalizacije izbora koji Biće čini tom istom... voljom.