Da,da da se pridruzimo savetima
U očima mnogih hrišćana monaštvo (od grčke reči "monachos" što znači "onaj koji živi sam", odnosno "onaj koji živi odvojeno od ostalih ljudi") izaziva divljenje i smatra se višim oblikom duhovnog života. Njegovi se temelji traže u učenju apostolske crkve, njene odvojenosti od sveta i posebno se ističe da je monaštvo produžetak mučeništva iz vremena progonstva.1 Istraživanje početaka hrišćanskog monaštva i njegovih dogmatskih postavki u svetlosti istorije i Biblije ima cilj da odgovori na pitanje da li postoji teološka veza između monaškog učenja i prakse, i hrišćanstva predstavljenog u nauci i životu Isusa Hrista i Njegovih apostola?
Poreklo
Javljanju monaštva prethode određeni događaji i pojave u hrišćanskoj crkvi i njenom okruženju. Na taj način, stvorile su se okolnosti i uslovi koji će pripremiti put hrišćanskom obliku monaškog načina života.
Fenomen monaštva bio je poznat mnogo pre nego što se javio u hrišćanstvu. Slična pojava primećena je kako u nekim judaističkim tradicijama (Eseni, Terapeuti), tako i u paganskim asketskim verovanjima, koja su postojala na teritorijama gde su živeli hrišćani. Monaštvo je karakteristično za staropersijske, indijske i staroegipatske religije. Budizam, nastao u Indiji u VI veku p.n.e., imao je razvijen sistem monaškog života koji je obuhvatao: celibat, odricanje od bogatstva i porodice i strogu vegetarijansku ishranu. Paganski oblik monaštva postojao je u Egiptu još sredinom IV veka p.n.e. Prema arheologu F. Petriju, ono nije došlo iz Grčke, već je doneto iz Indije u vreme kada se Persijsko carstvo protezalo od severne Afrike do Indije (oko 340. p.n.e) i uveliko je podsećalo na budističko monaštvo iz ranog perioda nakon Budine smrti. U Egiptu, u hrišćansko doba, monasi su bili poklonici boga Serapisa.2 Takođe, elementi asketizma bili su sastavni deo nekih gnostičkih grupa. Njihov asketizam proisticao je iz platonskih ideja i bio zasnovan na dualističkom viđenju sveta – kao neprijateljstva između materije i Boga.
S druge strane, u ranoj crkvi postojala je klasa ljudi oba pola, nazivanih "askete" ili "oni što se uzdržavaju", koji su se dobrovoljno odricali braka i imanja, posvetivši sebe postu, molitvi i duhovnom razmišljanju. No, oni se nisu izdvajali iz društva da bi živeli usamljeno van naseljenih mesta, nego su delovali upravo među ljudima s kojima su živeli. O tome Tertulijan piše: "Među nama nema nikakvih braminskih ili indijskih gimnosofita, nikakvih pustinjaka ili usamljenika... Mi se ne odričemo ni foruma, ni tržišta, ni kupatila, ni knjiga, ni krčmi, ni vašara, ni trampe. Mi boravimo s vama u svetu".3 Monaški način života, koji podrazumeva povlačenje iz javnog života i asketske vežbe, bio je tuđ hrišćanstvu u prva dva veka.
Počeci hrišćanskog monaštva
Na početku IV veka n.e. istorija beleži događaje koji doprinose velikim promenama u životu i učenju hrišćanske crkve. Izdavanjem dva edikta, najpre od strane Galerija 311. godine, a dve godine kasnije i Milanskog edikta, rimska država potpuno prestaje da progoni hrišćane te nastupa vreme verske tolerancije. U pogledu religioznosti ovaj period se odlikuje verskim sinkretizmom. To znači da je bilo moguće pripadati različitim religijskim pravcima u isto vreme. Ova pojava nimalo nije izgledala neprirodna. Čak ni car Konstantin, koji se 312. godine stavio pod okrilje hrišćanskog Boga, nije bio potpuno predan hrišćanstvu. Do kraja života zadržao je neznabožačku titulu "pontifeks maksimus", pokazavši time da nije potpuno raskinuo s paganskim tradicijama i kultovima. Novonastala političko religiozna klima negativno se odrazila na hrišćanstvo time što se na njega nije gledalo kao na jedinu spasonosnu religiju, već kao na jednu od mnogih.4 Prirodne posledice do kojih je doveo ovakav pogled na hrišćansku veru bile su izvitoperena i posvetovljena hrišćanska praksa, kao i priprema puta za razvoj doktrinarnih zabluda i sujeverja.
Postojeća situacija izazvala je reakciju nekih hrišćana. Uticaj paganskih asketskih tradicija5 i asketizam (uzdržavanje) koji je već postojao u hrišćanskoj crkvi, uslovio je da se ta reakcija izrazi u obliku monaštva. Podstaknuti željom za svetošću i zajednicom sa Bogom, mnogi hrišćani odlučili su se za usamljenički život u nenaseljenim pustinjama.
Počeci monaštva u okrilju hrišćanstva povezani su sa Egiptom, zemljom koja ima veliku monašku tradiciju paganskog tipa, i sa ličnošću Antonija (251 356) koji je nazvan "ocem pustinjaštva". Godine 286., pokrenut rečima zapisanim u Matej 19,21, on započinje život beskućnika među grobovima izvan rodnog grada, da bi se kasnije preselio dalje u pustinju. Nakon 25 godina usamljeničkog života, Antonije je došao u Aleksandriju da se sa ostalim hrišćanima suprotstavi poslednjim progonstvima iz 311. godine. Njegovo držanje pred progoniteljima pribavilo mu je veliku popularnost među hrišćanima. Ali, kako nije dobio željeni mučenički venac, vratio se u pustinju.6 Veliki broj ljudi, željnih pobožnosti, povelo se za njegovim primerom, sledeći njegova uputstva7 i odajući se fizičkom radu, molitvi i strogom odricanju od mnogih stvari. To više nije predstavljalo samo hir jednog čoveka željnog samoće, već je postalo masovna pojava, koja neće ostati bez odjeka u hrišćanskom svetu. Ona će poslužiti kao osnova za dalji razvoj monaštva.
1. Odsustvo hrišćana sa nekih društvenih svetkovina poput paganskih praznika i procesija, kao i njihovu odvojenost u moralnom i religioznom smislu, određeni teolozi smatraju "monaškim karakterom" ranog hrišćanstva. Isti teolozi, takođe, povezuju monaštvo s progonstvima rane crkve (vidi Aleksandar Smeman, Istorijski put pravoslavlja, Cetinje, Mitropolija cetinjska, 1994,144 145.)
2. Itevor Ling, Istorija religije istoka i zapada (Beograd, Srpska književna zadruga, 1992), 228 229. Poznato je da je jedan od prvih najznačajnijih hrišćanskih monaha Pahomije, pre svog obraćenja, pripadao monaškom redu boga Serapisa (Philip Schaff, History of the Christian church, Grand Rapids, W. B. Eerdmans, 1992, 390).
. Ling, 228.
4. Georgije Ostrogorski, Istorija Vizantije (Beograd, Prosveta, 1969), 67.
5. Monaštvo u toku svog početka i daljeg razvoja dosta je pozajmilo od nehrišćanskih asketskih tradicija (vidi Smeman, 143 144).
ima jos...
