- Poruka
- 397.543
Paklena pomorandža
Ponovo sam na početku, ponovo niko i ništa; savršeno nepoznat u bijici automobila I tela što kuljaju Leksington avenijom. Mogu da promenim zanimanje, izgled, prezime, budućnost; mogu da stanem na prvi ugao I da zapevam – neko će mi već baciti četvrt dolara u kapu; mogu da urlam – niko se neće začuditi, mogu sve što mi padne na pamet! A mogu jednostavno da legnem na prvu slobodnu rešetku iz koje izbija toplota podzemne železnice, da se uključim u armiju nesrećnika koji su digli ruke I već odavno odustali od takmičenja i prestiža, da prespavam ostatak života; baš me briga za modele novih automobila, za kredite, za sve! Mogu i da budem ubijen – nikada niko neće saznati ko sam…
Kakvo olakšanje za nas što dolazimo iz starih evropskih gradova, gde neprestano živimo pred očima svoje ulice i suseda, rodjaka i prijatelja, odmeravajući jedni druge, mešajući seu tudje živote.
Pešačim trideset blokova, kupujem pomorandžu za deset centi, sedam na trotoar i ljuštim je. U Beogradu bi mislili da sam poludeo. Ovde su svi pomalo ludi. Ovde je svako sam. Samo čovek i ništa više.
Ponovo sam na početku, ponovo niko i ništa; savršeno nepoznat u bijici automobila I tela što kuljaju Leksington avenijom. Mogu da promenim zanimanje, izgled, prezime, budućnost; mogu da stanem na prvi ugao I da zapevam – neko će mi već baciti četvrt dolara u kapu; mogu da urlam – niko se neće začuditi, mogu sve što mi padne na pamet! A mogu jednostavno da legnem na prvu slobodnu rešetku iz koje izbija toplota podzemne železnice, da se uključim u armiju nesrećnika koji su digli ruke I već odavno odustali od takmičenja i prestiža, da prespavam ostatak života; baš me briga za modele novih automobila, za kredite, za sve! Mogu i da budem ubijen – nikada niko neće saznati ko sam…
Kakvo olakšanje za nas što dolazimo iz starih evropskih gradova, gde neprestano živimo pred očima svoje ulice i suseda, rodjaka i prijatelja, odmeravajući jedni druge, mešajući seu tudje živote.
Pešačim trideset blokova, kupujem pomorandžu za deset centi, sedam na trotoar i ljuštim je. U Beogradu bi mislili da sam poludeo. Ovde su svi pomalo ludi. Ovde je svako sam. Samo čovek i ništa više.