Opet srce
Tek sada razumem srca sa ljušturom,
na koja je ovo moje srce – golać jurišalo.
Mislio sam da ne znaju za ljubav,
da ih kao konzervu treba otvoriti
i otkriti im da nisu stvorena da misle.
Mala su žrtva ogrebotine i rane
za porođaj u grudima.
Ko nije oživeo,
ne zna o čemu govorim.
Rane zarastu, ostane sećanje na život,
do narednog porođaja.
Ni manjeg srca, ni većeg borca
od ovog sunđera u mojim grudima.
Kako da ga ne hrabrim, tako hrabrog?
Čemu bi glave služile, kada bi srca mislila?
Nikad podviknuo, nikad ružnu reč rekao,
nikad optužio, ni osudio mog ranjenika.
Dosta mu je njegove muke.
Ušuškam ga, da zna da je moje,
da uvek ima gde da se vrati,
kakvo god da je, a ono, blesavo, još slabo,
skoči u nečije oči, ne žaleći da se utopi.
Ne treba mi srce na baterije.Šta bih sa njim?
Ne treba srce da brine o meni, već ja o njemu.
Nisam dovoljno brinuo.
Dopustio sam da se za drugo zalepi,
a srca moraju, pre ili kasnije, da se vrate,
svako svojim grudima.
Ne znam šta mu je teže,
da me boli, ili da ga bolim,
a i ja se kidam, dok se ono kida.
Znam ga, otkinuće veći deo sebe,
samo da onom drugom ne naudi,
a ne shvata, luda,
da neće ostati ni pola od njega.
Od sada će mrva koja ostane morati da misli
i pusti da se od suza kamenac na njemu stvori,
da ne liči na sebe,
da nikad niko ne poželi da mu priđe.
- Goran Tadić