Mozemo pisati srcem ili razumom ali to je sve zivot.U najvecem su to nase price ili necije u kojima se prepoznamo,osetimo istu nit vodilju,.istu misao,pa je napisemo.Srcem pises ili ne,bar ja ne umem drugacije.Pisem ono sto jesam,ono sto mislim i osecam, bez obzira da li neko moze ovo moje srce koje na momente kuca kao da ce iz grudi da iskoci i povredi.Srca valjda za to i sluze,da budu povredjena.
Za jednog pesnika su mu na sahrani rekli: pisao je srcem a takva olovka se ne kupuje u trafici.Ona je najredja i najskuplja olovka.Nalazi se u nama i nema cenu.ima samo srce.
Koliko puta nisam mogla nista da napisem, jer je sve sto bih rekla bilo je u meni nesredjeno,stisnuto,uplaseno.I onda cutim.Cutim sve dok jednog trenutka ne sednem i krenem sa pisanjem.A to je slicno i u zivotu..Kada se nadjete u prilici da neko prica sa vama a vi nemate sta da kazete,pa nastane nervozno naslanjanje na jednu pa na drugu nogu,namestanje kose,ceskanje uva,smrkanje u maramicu,srkanje kafe,paljenje cigarete,razmisljanje sta da kazete,molite da vam zazvoni telefon,naidje neko poznat.Bilo sta, samo da prestane.Ili pak obrnuto,kada imate zelju i sta da kazete.Pa jos osobi koja zna da vas slusa,tada vam se pojavi onaj sjaj u ocima,blago zarumene obrazi,i pricate.Iskreno,puno.Brbljate,pucite usne,smejete se pricajuci iz srca.I tada ste to vi,onakvi kakvi ste i kakvo vam je srce.