TEATAR DEMOKRATIJE
Drumovao sam, koračao nebom
ulazio u svoje srce, dušu nisam zaboravio
stajao sam na tankoj, zamišljenoj,
liniji koja se spaja sa horizontom.
Sjećanje vara, moje oružje istina je i dalje.
Spoznao sam linija manjeg otpora
sadržana je u svemu a paradoksi
uglavnom pokreću stvari.
Onda je, na red, posjeta došla
Jevrosimi Jevri, mojoj baki, očevoj majci.
Nije me prepoznala. Dugo se vidjeli nismo.
“Kao da je bitno koji je razlog jači,
ionako jednog dana riješit ćemo se svega,
ali svoje pameti nikad.”
Vidio sam čovjeka ženu, skelet, suznih očiju,
u sepet bi stala, još se nije predala.
Kad u čovjeku umre ljubav, najveća je kazna,
kad nikome ne vjeruješ, i niko ne vjeruje tebi,
kad nikog ne voliš, i niko ne voli tebe,
kad si prazna stranica na kojoj se ispisuje smrt ljudi,
to je pakao.
Vječna samoća je vječna smrt,
takav život i starost su teška robija.
“Šta ima u svijetu? Kako su ljudi?” – pita me baka.
“Za ljude ne znam, a svijet je teatar demokratije,
dobro organizovani užas globalne kontrole
u slavu palog ljudskog razuma” – odgovaram.
“Eh... život, ta smrtonosna bolest
koja se u godine ne razumije.
Mijenjaj, sinko, slobodu za sigurnost.
Nećeš biti ti u zatvoru, nego oni” – suznih očiju reče baba.
Dugo smo sjedili u tišini, demokratski,
svako na svojoj strani sjećanja.
Branislav Lukić
