Ja sam pokušala da ovo sagledam i iz ugla deteta, i iz ugla roditelja.
Ne kontam što ste se toliko zakačili za taj stan? Nije njoj ni stan problem, ni roditelji... pa ni muž tu nije najveći problem... ona sama ima problem. muž joj je takav kakav je, i taj se promeniti neće, u braku sa njom, ili bez nje, ili sa nekom drugom, nažalost

Ali ja se malo pitam za nju.

Ajd' shvatam da ne primetiš u prvih par meseci veze, ali da žmuriš i kada živite zajedno, a ti radiš sama? Kako će on ponavljati taj obrazac ponašanja kroz ceo život, bojim se da će tako i ona...
Pa dobro, da li si se zapitala šta će biti kada objektivno budeš sprečena da radiš neko vreme, iz bilo kog razloga? Hoće li te terati da prekidaš bolovanje i odeš da zaradiš za hleb? Hoće li tebe kriviti što nema para da uplati tiket u kladionici? Hoćeš li ti, na kraju, ispasti neradnik koji nije doneo dovoljno u kuću?
Ne znam koji savet da dam. Ljubav i volim ga - sve je to super. Hoćeš li ga voleti i sutra, kada budeš iscedjena kao krpa, naradjena i preumorna, a on vedar, čio i veseo, taze obrijan i namirisan, krene u "kladionicu"?
Mani roditelje, mani stan, gurni i tu ljubav u stranu, i zapitaj se gde i u šta srljaš. Zamisli svoj život za 5 ili 10 godina. I sama odluči šta ćeš.
Eh, da, taj stan i roditelji... oni ti čine najveću moguću uslugu! Suočavaju te sa realnošću, sa životom u svoj svojoj grandioznoj promenljivosti i surovosti. Neće oni biti zauvek tu da krpe rupe. Otidji u podstanare par meseci, pa vidi šta te tu čeka, i kako će se domaćin tada pokazati. Hmmm, stanarina, da... a struja, telefon, porez, internet, mobilni...?
I još jedna stvar i neću više da smaram. S početka ovog mog posta - da si objektivno sprečena da radiš ( pu,pu, daleko bilo ) da li bi tvoj muž krenuo da radi posao, dva, ili tri čak, da ti obezbedi, ( opet kažem, daleko bilo, hipitetički pričam, ali smatram neophodnim da se kaže ) eventualni lek ili dugotrajno skupo lečenje?

