Književnost Мирослав Мика Антић

  • Začetnik teme Začetnik teme Wuka
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
CRVENA JESEN

Kad dođe crvena jesen i čokot krvlju rodi,
devojke neka raspletu kurjuka debeli švigar.

Gologlav ću se kroz polja klatarati po vodi
pijan od vetra, a iskren ko materina briga.

Poliću košulju vinom preko celih nedara.
Pevaću nešto iz grla i otegnuto niz kuće.

Još sam toliko momak, još imam toliko para
da kupim usne sveta mokre, crvene i vruće.

Žene, čuvajte oči! Ja sve odreda ločem.
Sakrijte negde ramena. Gladan sam belih tajni.

Budem li malo divalj, oprosti meseče – oče,
do umora sam željan krovova zavičajnih.

Neće mi biti teško ako sve nije plavo.
Nisam ja ovom kraju daleki putnik stran.

Ionako sam uvek bio i Bog i Đavo
zbog neke pahulje retke što zadocni na dlan.

Kad dođe crvena jesen, berite vinograde.
Devojke, rvaću se. Otimaću vam grudi.

Doći ću da veselje točim u serenade
uz kikot, vrisku i lavež teških harmonika ludih.

Daj, neka pesme reže! Cvokoću dirke kroz veče.
Vina, birtašice, tugo! Vina! Napravi požar!

Ja sam ostao isti kao zid neokrečen
i na detinjstvo davno miriše moja koža.

Željan sam da mi kiše ližu kosu sa čela
i da me čaša zdravlja pred kapijama sreta.

Kad bude crvena jesen, neka dođu sva sela.
Još imam dosta zuba za mokre usne sveta.

Miroslav Mika Antić
 
ČAROBNA PESMA

Vidim te već,
istina — kao u nekoj srebrnoj magli,
ali divno te vidim:
na nogama ti čizme od sedam milja,
u ruci Aladinova lampa,
putuješ na onom čudotvornom tepihu
iz 1001 noći,
prelećeš planine i mora
i dižeš se visoko prema zvezdama.

Možda ti i ne slutiš
koliko volim tvoju tršavu glavu,
detinju glavu koja miriše na sapun
i penušavi aprilski vetar,
glavu u kojoj stanuju samo boje
visoke,
ogromne,
nedostižne,

glavu koja će shvatiti bezmerja
i razdaljine svetlosnih godina,
nerazumljive cifre
i geometrijske krivulje
i hrabrost svemirskih brodova
što će krenuti sutra
na nova nepoznata sunca.

Ja sam svoja putovanja
protutnjao pod čelom
i tu su stali prostori
o kojima i ne sanjaš.

Četiri ulice tamo
i tri ulice ovamo,
tako sam jednom leteo
čak do Kumove slame.

Dve, tri, pet čaša vina
u restoranu kraj reke,
tako sam beskrajno lebdeo
kroz udaljena sazvežđa.

I jedan običan osmeh,
i jedno jesenje veče,
tako sam tražio nove
zlatogrive komete.

Tako sam sebi našao
i jednu tihu mudrost
od koje rastu krila.

Zato i hoću samo da te zamolim:
preleti beskonačnost
i pobedi vreme i maštu,
ali nikad ne zaboravi
kako se korača po zemlji.

Dodirni rukama prašinu
dalekih dvojnih zvezda,
nek ti se damari usklade
sa ritmovima pulsara,
al’ nikada ne zaboravi
kako se korača po zemlji.

Jer ljudska srca
zasađena su nisko kao kupine
tu, gde su svici crveni džinovi
našeg malenog kosmosa,
tu gde smo sebi načinili
milimetarske beskonačnosti,
a ipak dovoljno glomazne
da se u njima izgubimo:
ja daleko od tebe
kao Alfa Kentaura,
ti daleko od mene
kao belo zrnevlje Vlašića.

Pronađi nove svetove
i izatkaj im nebo.
I podari im vazduh
da dišu i da ožive.

Ali nikad ne zaboravi
kako se korača po zemlji.
Samo tako se možemo
jedan drugom približiti.

Četiri ulice tamo
i tri ulice ovamo,
moja i tvoja čaša piva
u restoranu kraj reke,
i moje iskrene oči
i tvoje iskrene oči
u jedno jesenje veče
detinjasto i roditeljsko,

— to je ono prostranstvo
koje hoću da pomirim
između moje i tvoje zvezde.

Miroslav Mika Antić
 
RECEPT ZA ŽIVOT

Uzeti 12 meseci, dobro ih očistiti od gorčine, sebičluka, cepidlačenja i straha.

Svaki mesec pažljivo iseckati na 30 ili 31 dan, tako da je zaliha dovoljna za celu godinu.

Svaki dan posebno ispuniti nadevom od jedne trećine rada, trećine duševne vedrine i trećine humora uz dodatak tri kašike optimizma, jedne kašike strpljenja, zrnceta ironije i prstohvata takta.

Tu masu preliti obilno ljubavlju.

Gotovo jelo ukrasiti buketićem sitnih pažnji i servirati ga svakoga dana, sa obaveznom vedrinom, uz šolju dobrog, osvežavajućeg čaja.

Napomena: Recept ne čuvajte samo za sebe, već ga podelite i sa drugima!

Miroslav Mika Antić
 

U jesen uvek nestanem iz Novog Sada...​


U jesen uvek nestanem iz Novog Sada. Činim to zato što se svakog novembra, kao po nekom smusenom pravilu, ponovo zaljubljujem u stari most pod Tvrđavom, u lavirint krivudavih sokačića oko Matice Srpske i Temerinske pijace, u dva prozebla labuda koji kasljučaju u jezeru Dunavskog parka, u jednu violinu kod "Marasa" ili dve violine kod "Stolca" i sto sve bespomoćnije prirastam za ove ulice, za svu uzurbanost prolaznika, za lepršanje jutarnjih i večernjih izdanja na Bulevaru i za šareni lom izloga koji krupnim četvrtastim očima jure u izmaglicu i monotono sivilo prosute kiše.

Verovatno znate šta znači zaboraviti sebe na nekom uglu, duž nekih drvoreda, pod nekim prozorom... znači: ostati ovde zauvek. I neka to izgleda neverovatno i romantično, znači: sećati se tamo čak na Sen Zermenu malog bifea "Lovac" iza
Dnevnika ili pod kremaljskim kulama sa nostalgijom misliti na baroknu fasadu novosadske opštine, ili u betonskoj vrtoglavici Menhetna poželeti jedno spokojno popodne na obroncima kameničke obale.

Jednom su me pitali zašto sam tako gimnazijski zaljubljen u Novi Sad. Nisam umeo da odgovorim. Jer sa najdražim gradom je kao i sa najdražom ženom: nikad nećemo uspeti da objasnimo ni sebi ni drugima šta nas je to tako vezalo...

Miroslav Mika Antić
 
SAPUTNICI

Znam; sve se neće na jedan osmeh svesti
znam: neće svima jednako biti sunca

na istoj cesti uvek će se uplesti
trag povratnika sa stopama begunca

hodaće oba u jednom istom smeru
tegleći svaki svoju drukčiju veru

pa i mi tako, jedan uz drugog, nemo
po istoj cesti teglimo živote i dane

i uporedo, rame uz rame idemo
i lagaćemo kako se razumemo

sve dok na kraju ne stignemo
tim istim pravcem na dve suprotne
strane.

Miroslav Mika Antić
 
KAD BI JASTUCI PROGOVORILI

Kad bi jastuci progovorili
o tome sta neko sanja i krije,
kada bi zaista progovorili
o tome sta neko radi kradom,
o devojcici,
na primer,
sto imitira starije
i nesto spletkari... spletkari,
sva izbrljana pomadom,
ili o decaku
sto se tupim ziletom brije
- kao: kuburi covek s bradom,
i sve ostalo kad bi progovorili
o tebi
i o meni,
bilo bi da se place i smeje
i da se pocrveni.


Srecom: jastuci nista ne govore.
Cuvaju milion tajni u mekoj belini perja.
Oni su kao ladje,
velike bele ladje,
sto plove u nemoguce,
u snove,
u bezmerja.
Uvece te odvedu.
U zoru te dovedu,
I zna se: sve je uredu...

Miroslav Mika Antić
 
JASTUK ZA DVOJE

Ovo je pesma za tvoja usta od višanja
i pogled crn.
Zavoli me
kad jesen duva u pijane mehove.
Ja umem u svakoj kapiji
da napravim jun.

I nemam obične sreće.
I nemam obične grehove.

Podeliću s tobom sve bolesti
i zdravlja.
Zavoli moju senku
što se tetura niz mokri da.

Sutra nas mogu sresti ponori.
Ili uzglavlja.
Svejedno: lepo je nemati plan.

Zavoli trag mog osmeha na rubu čaše,
na cigareti,
i blatnjav hod duž ulica
koje sigurno nekuda vode.

Čak i kad se čini
da ih mi nekud vodimo,
one se smeškaju blago
i nekuda nas vode.

Bićemo tamo negde
možda suviše voljeni,
potpuno neprimetni,
ili javno prokleti.

Budi uz mene kad odem.

Miroslav Mika Antić
 
KAO PESMA


Jos se danas, rodjena,
moglo plavo voleti
tu, gde kopni detinjstvo
i mladost se javlja.

Sutra ce se sigurno
ceo svet razboleti
od drukcijeg osmeha
i drukcijeg zdravlja.

Dalje ce ti zenice
zelenilom radjati
i znam da ces,
kao sneg,
iza svakih tragova
ostajati bela,
ostajati ista.

Al' u sebi,
zbunjena,
dugo ces pogadjati
sto si tako drukcija
kad si ipak ista.

O meni se ne brini.
Prepun divljih gugutki
ko seoski zvonik,
a vrelom dusom opruzen
niz obzorja ravna,
jedini cu ostati
zubat ko harmonika,
bez bola u ocima,
prost i jednostavan.

Znam, sutra ce drukcije
tepati i voleti.
Nase stare osmehe
niko nece shvatiti.
Mozda ces me traziti.
Mozda ce te boleti.
Al se vise nikada
necu tuda vratiti.

Predgradje pod granama.
Zvezde su olistale.
Trepavice sumraka
uz okna se pletu.
Strah me je da ne umru
ove noci blistave
zadnja svetla neznosti
u velikom svetu.
 
Pesma za nas dvoje

Znam, mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog sreće njene i sreće moje.

Po obrazima vetar me mlati.
Čupa drveću žutu kosu.
U koji deo grada da svratim?
Dan je niz mutne ulice prosut.

Vucaram okolo dva prazna oka,
gledam u lica prolaznika.
Koga da pitam, smešan i mokar,
zašto je nisam sreo nikad?

Il' je već bilo? Trebalo korak?
Možda je sasvim do mene došla,
al' ja: za ugao skrenuo, gorak,
a ona: ne znajući prošla.

Možda smo celu jesen obišli
u žudnji ludoj, podjednakoj,
a za korak se mimoišli?
Da. Mora biti da je tako.
 
ČAROLIJA

Nekom zabranjuju zvezde.
Nekome krila.
I laste

Ja ne zabranjujem ništa.
Sme se sve što se ne sme.
Samo jedno te molim:
pokušaj da ne rasteš
ni mrvu svima za inat,
do kraja ove pesme.
U toj se pesmi živi
slobodno,
lepo
i ludo.
Možeš da izmišljaš.
Maštaš,
Da radiš sve naopako.

U njoj i najveće čudo
prestaje da bude čudo,
jer sve što poželiš
kad zažmuriš
- ostaje zauvek tako.

Isturi hrabro i divno
prkose detinjaste
i laži i sebe samog.
Sme se sve što se ne sme.

I sme se više od svega!

Jedini: nemoj da rasteš
za inat i tebi i meni
do kraja ove pesme.

I svaki put kad te slome,
pa moraš nov san da stvaraš,
ne sanjaj ga u mraku
Dotrči bliže zori.
Na pragu ove pesme
tako se divno bori
i kad namigneš samo
i osmehneš se polako

Izbroj u sebi do deset
i to u večnost pretvori.
I sve što žmureći smisliš
ostaće zauvek tako.

Miroslav Mika Antić
 
ZAPISANO U SREDU

U sredu smo se prvi put sreli,
a do tada se nismo znali.
U petak smo se zavoleli.
U ponedeljak posvađali.

Opet je sreda. Sad svima kažem
dok lutam po korzu sam:
ne, nije ona lepša ni draža
od drugih devojčica koje znam.

Pa kad je sretnem - oči krijem.
Zviždućem. Gledam u nešto drugo.
I mislim: zbilja, svejedno mi je...

Al okrećem se dugo...dugo...


Miroslav Mika Antić
 
SLUTNJA

Kao kad zaroniš do dna mora,
A samo kamenčić zgrneš u dlan,
Tako ti počne neka zora,
Tako se završi po neki dan.
I suze detinje kaplju sve teže
Na snove prazne k’o prazne mreže.

A nekad onako, kao od šale,
Padne pred tebe zvezda prava,
A ti je šutneš vrhom sandale
I odeš dalje. I kad se spava,
Kad nebo zaljulja sva svoj klatna,
Čitava noć ti od snova – zlatna.

Posle detinjstva šta se sve menja?
Opet se ređaju snovi i snovi.
Između zvezda i kamenja
Jastuk kroz život i dalje plovi.
Samo je nešto teža glava.
Manje se sanja – više se spava.

Miroslav Mika Antić
 
Pesmu Novom Sadu.
Na formularu za prijavu poreza Mika je otkucao na pisaćoj mašini stihove i poslao ih novosadskoj opštini, i tako svom Novom Sadu, umesto novca, poklonio ovu pesmu...

PEHAR

Srećno ti, Novi Sade, i dobri i tužni i večni,
prosto ti i mudrom i ludom i kad te psujem i slavim. Sa fruškogorskim čelom i mokrim usnama rečnim,
sa gudalima od krvi i gudalima plavim,
tebe, čija mi groblja i ponos i zakletvu kriju
i kroz tambure plaču i zvone, i vrište, i piju,
i žvaću tu crnu zemlju, tu travu, taj beton i stakla,
a duša nikud odavde - nikud se nije pomakla.

Pa sva čudesa stanu u čudo što me čudi,
a nisu ni krov, ni krošnja, ni ulice, ni ljudi,
već si ono što tinja po ivicama vida,
u naborima smeha, to tvoje i mlečno i vinsko,
to zaistinsko tvoje što se od zvezda otkida,
u neko podbarsko veče i jutro petrovaradinsko,
to divno izmišljeno od ljubavi i htenja,
ta kriška razočarenja i kriška poverenja,
taj sjaj u svetom oku što se i peni i cakli.
A snovi nikud odavde - nikud se nisu pomakli.

Srećno ti i prosto grade! Sunce u čašu natoči!
Živeo! Nasledi od nas i srce i obraz i oči!
Živeo, jer iza nas će još novi i novi doći
i poznaćeš: u njima naša te ljubav dotakla,
i nikud dalje odavde - nikud se nije pomakla.

Miroslav Antić

UMESTO POREZA – PESMA NOVOM SADU

 
"Svet ovaj,u stvari
i nije
tako rđav i zao,
ma da poneko plače
i samuje
i brine.

Možda je suton s krova
sasvim slučajno pao.

Možda bi i noć da svane.
Možda bi i noć da sine.

Volim da svako valja
i verujem beskrajno:
svanuća postoje zato
da čovek lakše diše.

I sklapam oči
I sanjam
potajno
to vrelo
to sjajno
jutro od vetra i vlati
što se nad krošnjama njiše.

A sigurno je važno
i od svega najpreče:
za svaki obraz na svetu
po jedan poljubac skrojiti.

I kad se umoriš gorko,
i trne u tebi veče,
divno je svoj jastuk nadom
zaliti i obojiti.

I važnije je i ovo,
važnije od najprečeg:

kad se toliko lepote
u sebi čuva i ima,
umeti,
da niko ne sazna,
bar komadić tog nečeg
umotati u snove
i dosanjati svima.

Tako će vek tvoj biti manje samotan,
zao,
sa manje briga,
ružnoće,
i plača,
i straha,
i tuge.

I svaki put kad budeš
komadić sebe dao
i svoje snove svetu
po vetrovima slao,

ličiće jutro na tebe
više nego na druge."

M.Antić
 

HODAJUĆI NA RUKAMA
NOSAČ

I

Oduvek sam se divio onima koji umeju da nacrtaju dugačko, široko i visoko.

Oni su sigurno shvatili dokle se prostire beskraj, kad im je tako lako da ga vide i izmere.

Oduvek sam se čudio onima koji razumeju znake u kalendarima, datume, mesece, stoleća,
ili stanu pred sat i pročitaju večnost.

To mora biti suluda i neobična hrabrost usuditi se komadati i usitnjavati vreme.

Kameni mir daljine sav je presvučen mojom kožom.

Sklapam oči i osećam: sve ono što sam bio, i ono što sam sada, još uvek nisam ja. To je
tek priprema za mene.

Koliko znam da pitam, toliko znanja mi i pripada.

II

Mene je neko od malena zatvorio u prolazno i zaključao za mnom kapije beskonačnog.

Mnogima se to događa. Sav svet se oko tebe udesi tako da pomisliš da si svoj, da si slobodan,
a ustvari si mnoštvo.

Dresiran da misliš zajedno. Zato i ne volim zakletve. I zajedno da pevaš. Zato i ne volim horove.
I zajednički da tuguješ. Zato i ne volim sahrane.

Jedino sam si kad ostariš.

Baš zbog te samoće u starosti, koja se događa naprasno tamo gde prestaje detinjstvo, hvatao
me strah. I večito sam sumnjao u to što su me učili.

Učitelj obično kaže: "Ako želiš da saznaš, pogasi sve svoje svetlosti i uputi se za mnom."

Te, petnaeste godine, osamdeset i trećeg dana, dogodilo se nešto što mi je dalo znak da pođem
sam za sobom. Prohodao sam na rukama.
 
III

Rođen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka. Tu nista ne vraća dozive. Popiju ih daljine.

Jata lete u mestu i mogu se uzabrati. Sve se priginje zemlji. Sve je nadohvat ruke.

Zar to ne liči na slobodu?

Tu se prostori mere svitanjima i sumracima, a vreme dužinama senki.

Mlečni put je do kolena, kao prosuta slama. Ne moraš da se penješ: zvezde rastu u žbunju.
Samo se uputiš ravno, po vrežama od zlata, i posle desetak koraka već hodaš po nebesima.

Zar to ne liči na slobodu?

IV

Tu večnost sklupčana drema na pragovima kuća.

Vidici su ti komšije. Stanuju preko plotova. Lepo ih možeš dodirnuti, baš kao i pun
mesec što ti obično noćiva u saksijama u prozoru.

Tu se večito govori davno sažvakan govor, vidi dogledan vid, dotiče dotaknut dodir
i čuje doslušan sluh.

I samo od tebe zavisi kakvo ćeš sutra objaviti. I samo od tebe zavisi kakvo ćeš sutra
prećutati.

Zar to ne liči na slobodu?

Tiho, da ne čuje drveće. Spava krošnja uz krošnju. Spavati u svom snu, to mora da
je strašno siromaštvo.
 
V

Strahovite se visine kriju u niskim stvarima. Strahovito je trajanje zgusnuto u trenucima
i dostojanstvo u nečemu skromnom i nenametljivom.

Eto, to su me učili da mislim i da osećam.

U glavi jednog cveta ima i blata i korenja, pa ipak miriše na svetlost i miriše na vetar.

U jednoj kapljici meda ima i sunca i livada. U jednoj kapljici kiše tinjaju okeani.

Svet se, u stvari, sastoji samo od naših razmišljanja.

Tako su mi govorili i ja sam verovao.

Pa što sam posle toga u svojoj kristalnoj glavi uopšte imao razloga da negujem i sumnje?

VI

Sad vidiš zašto te do sada nisu ozbiljnije shvatali. Teško te je prepoznati u nečem što se
ne umara, i razumeti ko si, tako mnogostruko razdeljen.

Neshvatljiv je to podvig otkriti dostupne stvari.

Stalno te uzalud traže na sasvim pogrešnim mestima. Porede te sa snovima.

Ne znaju da bezazleno viriš bez mržnje i ljubavi iz nekog žumanca svetlosti, iz kog se svake
zore legu ptice početka.

Ipak, ti nisi samo posmatrač nečeg što mirno protiče. Zovem te besmrtnim imenom, jer
učestvuješ u trajanju.

Sličan vetru iz kosmosa, ne gasiš se u tami. Kao ni život u snu. I dublje od sna: u zemlji.

Jedan nečitak potpis u dnu tvog desnog oka, potpis slučajne ptice koja je tuda proletela,
to ti je dokaz da si ugledao svoj dolazak, oslonjen o rame vazduha i svoju čistu misao.
 

Back
Top