Miroslav Antić

  • Začetnik teme Začetnik teme malecka
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
U svakom septembru ima necega nalik na tihe rastanke. Primetis to po igrama koje polako pocinju da se saplicu. Primetis to po iskracalom odelu, koje ostavljas mladjem bratu.

Primetis i po bajkama, koje smo dosad tako lepo izmisljali. Primetis kako nam i bajke sve manje veruju.

Ustvari, velika je to varka. Bas kao sto je i svet sa one strane svoga oka.

Onome koga posmatras u ogledalu s nadom. Ti si nada koju on gleda iz svog sveta. Ne veruj nicemu sto se moze primetiti samo sa jedne strane vida.

Trci i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap ciste svetlosti.

Retki su oni koji shvataju granicu slobode. Jos redji oni koji shvataju slobodu granice. »Ne zidaj vrata veca od kuce «, kazu Eskimi. To isto znaci sto i zidati prozore manje od ociju.

Stvarno videti, znaci: umeti videti kisu kako pada uvis. Videti kako padaju uvis krovovi kuca i reke u kojima se taloze vrhovi planina.
Ovako sam to cuo: »Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma sta su ribe na drvecu"

Pa ako se i okliznes, nekada, u zivotu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis.

I uvek, uvek se seti Aleksandra Makedonskog: »Niko me na svetu nije pokori sem mene «.

Treba umeti videti nebo, puno zrnevlja svetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cveta.

I videti pad vetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj.

I snove valja videti kako rastu dok tones polagano u njih i paras se, bas kao sto i ove reci cutanja, tude i moje, tonu nocas, a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra.

OČI,Mika
 
Miroslav Antej vojvođanski

Sve što on srcem dotakne
I sve što se njegovog srca tiče
U poeziju se pretvara

Nije Mika iz Mokrina samo
I nije samo iz Erdevika
On je odasvuda
Svetu izvor
Bujica dobrote
Zaludijani instrument
Na kome večnost izvija
Svetlosne melodije

A šta je Srem
Nego koleno na kome Antić ispisuje
IMA L` SREMA AKO ČUDA NEMA
I šta je čudo
Nego zemlja koja Anteju vojvođanskom
Daje snagu
Kad je dodirne rečju
Kad je mišlju pomiluje

Antić je istinu antičku
I istinu ovovremenu
Povezao stihom

Ima i živih i preživelih
Da čuju njegove poslanice
Biće i ludih i najsremskijih
Da ove poslanice vinom zaliju
Ali samo je jedna zemlja � majka
I samo je jedna zemlja � žena
I samo je jedna zemlja � sudbina
I pesnikova i ratnikova
O toj jedinoj
Miroslav Antić je najumeo da kaže
Najumniju reč

Sve što on dušom dotakne
I sve što njegovu dušu takne
U poeziju se pretvara.

Ljubivoje Ršumović
 
''Nekom zabranjuju zvezde. Nekome krila. I laste. Ja ne zabranjujem ništa. Sme se sve što se ne sme. Samo jedno te molim: pokušaj da ne rasteš ni mrvu svima za inat, do kraja ove pesme. U toj se pesmi živi slobodno, lepo i ludo. Možeš da izmišljaš. Maštaš. Da radiš sve naopako. U njoj i najveće čudo prestaje da bude čudo, jer sve sto poželiš kad zažmuriš - ostaje zauvek tako....''
383164_273064082739609_339362734_n.jpg
 
III
U znak sećanja na te predivne, jake ljude,
pokušao sam jednog sumraka dole na obali reke
da i sam uobličim nešto potpuno neograničeno.
Da smislim takvu vrstu strogosti i čistote
koja bi od fantastičnog stvorila uverljiv gest.
Pokušao sam da naučim svoje delo da misli.
Da ima belu radoznalost.
Usudio sam se da nađem odgonetku
da li smo oblikovanjem nečega oduzeti od sebe
ili smo sebi vraćeni.

IV
Ali pre same odluke da priđem samom činu stvaranja
valjalo je da utvrdim da li postoji, ili ne,
suprotno klube svesti.
Bio sam dužan da ispitam da li rođenje nije
ili rođenje jeste
obična senzacija premotavanja živog.
Morao sam da oljuštim prethodnu opnu sebe.
Trebalo je da odložim sva druga već izučena učenja
i budem spreman da razjasnim da li je stvarno početak
baš tako - na početku.
 
Mostovi

U meni večeras jedna reka
razbija ogromna brda daleka,
muči se,
urliče,
razmiče klance
i kida svoje zelene lance
i rije kroz moje srce
i peče
i kroz oči mi kipi i teče.

U tebi večeras ista reka
čudno je meka.
Sva je od mleka.
I čas je srebrna.
I čas je plava.
U njoj se tišina odslikava.

Svako u sebi reke druge
pod istim mostovima sretne.

Zato su naše srece i tuge
uvek drugačije istovetne
 
АКО ВАМ
Ако вам много пута кажем да вас волим,
је ли то више љубави, или је иста, једна једина?

Ако свакога јутра поново октријете да сте живи,
је ли то више живота, или је овај, један једини?

Може ли да се роди пет милиона нечега,
а да пре тога не умре исто толико истоветног?

Ту уметност претакања из једне врсте нечега
у другу врсту нечега зовемо наше сад и овде.

Зар вам је важније да преживите ма и некако,
него да докучите шта је живот?

Доживљај овог света код вас је, на жалост, само
доживљај ваше врсте света!
 
Znam jednu novu igru.Zaustavim se naprasno i ne mičem satima.Pravim se kao da razmišljam i da u sebi rastem.Činim to dosta uverljivo.Dok imitiram drveće,neko sa strane neupućen bi pomislio da puštam korenje.Razlistavam se sluhom,zagrljajima,disanjem.Čak se i ptice prevare,pa mi slete na kosu i gnezde mi se na ramenu.

Miroslav Antić
 
KAKO SE SANJA


Treba nesto da se usni
Ali kako?
Treba da se usni tako
da ne bude bas ovako i onako,
vec da bude i ovako i onako.
Ako treba da se usni,
onda - tako.

Kad kraicak levog oka sjaj zalije,
kad kraicak desnog oka bol zalije,
kad kraicak desnog uha dah zalije,
kad kraicak desnog uha smeh zalije,
ne pitaj se ni: sta li je,
ni: cemu je,
ni: da li je?

Uzmi malo sna u saku
i protrljaj oci svoje.
I odjednom znaces: to je.

Koje?
Moje ili tvoje?
Ne benavi, svete plavi,
ko da moje nije tvoje,
ko da tvoje nije moje.
 
Poklonio mi se vatar. Poklonila se tišina.
I sumrak se poklonio. Ovo su njihove reči:
Kako da nađete granice i pročitate krajeve,
ako ih uporno tražite na mestu gde ih nema?
Svako je dno - svemir nečemu ispod njega.
Svako je nebo - plićak nečemu iznad njega.
Kako dodirnuti kraj, kad je to samo zglob?
U provinciji barskog bilja
i trska je primer za ogromno.
Kome je oko - okean, i kitovi su mu - trunje.
Ko hoće da opipa rubove neka ne isteže ruke.
Treba presaviti um.
Možda vi i znate da letite,
ali još niste probali na sve moguće načine.

Miroslav Antić
 
Čarolija
Nekom zabranjuju zvezde.
Nekome krila.
I laste

Ja ne zabranjujem nista.
Sme se sve sto se ne sme.
Samo jedno te molim:
pokusaj da ne rastes
ni mrvu svima za inat,
do kraja ove pesme.
U toj se pesmi zivi
slobodno,
lepo
i ludo.
Mozes da izmisljas.
Mastas,
Da radis sve naopako.

U njoj i najvece cudo
prestaje da bude cudo,
jer sve sto pozelis
kad zazmuris
- ostaje zauvek tako.

Isturi hrabro i divno
prkose detinjaste
i lazi i sebe samog.
Sme se sve sto se ne sme.

I sme se vise od svega!

Jedini: nemoj da rastes
za inat i tebi i meni
do kraja ove pesme.

I svaki put kad te slome,
pa moras nov san da stvaras,
ne sanjaj ga u mraku
Dotrci blize zori.
Na pragu ove pesme
tako se divno bori
i kad namignes samo
i osmehnes se polako

Izbroj u sebi do deset
i to u vecnost pretvori.
I sve sto zmureci smislis
ostace zauvek tako.
 
"Više me uopšte ne čudi što nebo staje u baricu, a zemlja u sebe ne staje. U neki komadić sebe. To me je i naučilo da umem da obuhvatim, ali da pristanem pri tom da i sam budem obuhvaćen. To je ta jedina umetnost čija je unutrašnjost okrenuta ka spolja.
Ko nauči da želi, taj će me odmah razumeti."

Miroslav Antić
 
Ne sanjamo svi jednako i to nikome ne smeta. A zašto svima smetamo kad smo drugačije budni?

http://www.mudrosti.org/wp-content/themes/yamidoo/scripts/********.php?src=/wp-content/uploads/2011/06/23845_416893055020_126140965020_5564181_1193015_n.jpg&w=300&h=225&zc=1
 
Kad ti izgovaram ime,
sav sam ispljuvan i čist,
i mek i besan...
I – polumrtav od ljubavi.
Naučila si me da uz tebe
ričem, i naričem, i milujem, i drobim...
Kad ti izgovaram ime – sav sam ošuren od sunca
i neko mi neverovatno lepo čudo u grlu klokoće.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top